Mali kao Litvanija, skupi kao Nigerija

a niskim stolom, u prljavim i poderanim stolicama s druge strane šaltera, bjelodano radeći preko volje, sjede službenice. Kancelarija, podijeljena drvenom pregradom iza koje dopiru molske varijacije, očigledno je premala za broj službenika koji se tu vrte, čas izlazeći, čas ulazeći, najčešće sa gomilom papira pod rukom. Starac sa teškom govornom manom prilazi šalteru, ponizno se saginje, zakačivši vrhom šešira staklo koje ga dijeli od zauzete službenice: "Ukraden mi je novčanik i dokumenti u njemu. Kako da zamijenim ličnu?" Ona mu, poslovično drsko, kaže da mora otići u policijsku upravu općine u kojoj je izgubio ličnu kartu, prijaviti da ju je izgubio, dobiti od policije potvrdu, zatim otići u pisarnicu, podnijeti zahtjev za zamjenu lične karte i donijeti je uz "osam taksenih maraka". I čekati deset dana.

Djevojka iza njega u redu dobila je isti odgovor; žena srednjih godina je pola sata čekala da se odjavi; mladić iza nje narednih 45 minuta da podigne ličnu. Muškarac u svojim tridesetim, gestikulirajući kao da zna nekoga koga se službenice plaše, progurao se kroz red: "Moram napisati zahtjev za izdavanje matičnog broja!" Jedna od službenica ustaje iza stola, klima glavom i uvodi ga iza šaltera; on sjeda za stol, na kojem se nalazi kompjuterski terminal sa pristupom bazi podataka MUP-a, i rukom počne pisati molbu.

Alija Behmen: Federalna vlada u svojih 49 ureda, organa i direkcija upošljava 7.255 radnika

Nigerijski model Birokratski aparat Bosne i Hercegovine, pod čijim se teretom slama njena kičma, nije zbog svoje veličine ništa efikasniji; štaviše, čini se da je to manje efikasan i skloniji korupciji što je veći. Žilava kakva jeste, bosanska birokracija preživjela je i rat i u godinama nakon rata razgranala se u skoro nezamislivim razmjerima. Zahvaljujući unutrašnjem političkom uređenju, Federacija BiH vjerovatno ima veću javnu upravu nego drugi entitet u Bosni i Hercegovini; Republika Srpska, iako se to čini drugačije, nimalo ne zaostaje. Vlada manjeg bh. entiteta ima čak 19 ministarstava, šest više nego Federacija. U usporedbi s njima, savezna njemačka vlada ima 14 ministarstava, a austrijska vlada tek 11. Tranzicijske zemlje, u koje BiH spada barem nominalno, imaju srazmjerno manju birokraciju: Češka, koja ima neusporedivo veći broj stanovnika, ima 15, a Litvanija, otprilike iste veličine i nešto većeg broja stanovnika, 14 ministarstava. Kada se sabere broj ministarstava u entitetskim vladama i tome doda Vijeće ministara, broj koji se dobije je vrtoglav - 38; time je BiH mnogo bliža Nigeriji, apsolutnom šampionu birokracije, koja ima čak 45 ministarstava, nego Evropi, kamo se navodno zaputila.

U skladu s tim, BiH ima i najveći broj zaposlenih u državnom aparatu, s obzirom kako na ukupan broj stanovnika, tako i na ukupan broj zaposlenih: od 392.608 zaposlenih, njih 50.982 rade u državnom sektoru, što je čak 13 posto ukupnog broja. Ponovo, poređenja radi, u Austriji je procenat zaposlenih u državnoj upravi u odnosu na ukupan broj zaposlenih 6,6%; u Njemačkoj 9,4%; u Sloveniji 6%; u Litvaniji 7,8%; u Mađarskoj 7%; u Češkoj 6,6%. Da li iz razloga što je administracija najrazvijenija grana bh. privrede ili ne, tek prosječna plaća u državnom sektoru, barem u većem entitetu, veća je od prosječne zarade u privatnom sektoru. Dok federalni birokrati zarađuju 625 KM mjesečno, pošteno zarađena plaća izvan općinskih, kantonalnih, federalnih vlada i parlamenata iznosi 470 KM.

Koliko novaca bosanskohercegovačka birokracija proguta godišnje? Budžet BiH - dakle oba entiteta i državnih institucija - iznosi 3.587.024.645,00 KM; na troškove održavanja ovog birokratskog aparata godišnje se potroši više od trećine te sume: 1.217.257.433,36 KM. Drugim riječima, 34% budžeta godišnje "pojedu" prekobrojni birokrati. U nastupnom govoru u Parlamentarnoj skupštini BiH, novi Visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown upozorio je, ovdašnje zakonodavce da je taj teret neizdrživ. "Imate 1.200 sudaca i tužitelja, 760 zakonodavaca, 180 ministara, četiri različita nivoa vlasti i tri vojske - u zemlji sa manje od 4 miliona stanovnika! Imate 13 premijera! To je po jedan premijer na svakih 300.000 stanovnika."

Njezino veličanstvo sekretarica Kako stvari stoje, i jedan je previše. Federalna vlada, barem u ovom času, upošljava, u svojih 49 ureda, organa i direkcija, 7.255 radnika; sa pripadnicima Vojske FBiH i policije taj broj je 22.925. Za plaće i druge novčane nadoknade, iz federalnog proračuna izdvojeno je 111.390.783,00 KM; od toga je na same plaće odvojeno 84.297.273,00 KM. Pod stavkom "izdataka za materijal usluge", što je, svakodnevnim jezikom kazano, kancelarijski materijal, za federalnu birokraciju odvojeno je novih 29.478.281,00 KM. Putni troškovi federalne birokracije iznose 2.589.500,00 KM, a troškovi struje i grijanja za ovu godinu su 2.118.800,00 KM; prijevoz i gorivo koje je Vlada potrošila plaćeni su još jednim milionskim iznosom - 1.080.500,00 KM; za iznajmljivanje onog što se birokratskim rječnikom zove "oprema i prostor" plaćeno je 2.028.900,00 KM; za "tekuće održavanje", u što spadaju računi za telefon i vodu koje su napravili službenici Vlade, porezni obveznici platili su 3.222.200,00 KM. Usto, Federalna vlada je vlasnik i zavidnog voznog parka - riječ je o 157 automobila.

Čemu zaista služi tolika birokracija? Skoro ničemu. I pored ogromnog broja zaposlenih, neviđenog broja pomoćnika i zamjenika ministara, šefova kabineta, glavnih inspektora, nijedna odluka ne može se donijeti bez ministarskog blagoslova. U potrazi za podacima o birokratskom aparatu, Dani su blagovremeno svim ministarstvima poslali e-mail zahtjeve, a u nekim slučajevima pisali su izravno ministrima i njihovim zamjenicima, tražeći podatke o broju zaposlenih, broju automobila koje pojedina ministarstva imaju na raspolaganju i tekućim troškovima ministarstava. Od 13 ministarstava, samo je nekolicina odgovorila, dok preostala nisu niti pokušala odgovoriti. Između Dana i podataka, koji bi trebali biti dostupni javnosti, ispriječilo se njezino veličanstvo sekretarica. Ovo su neki od odgovora koje smo dobili, iznova pitajući kada možemo dobiti podatke koje smo tražili: "To ne znam dok ministar ne vidi poštu!" (Federalno ministarstvo finansija); "Sve zavisi od toga da li će ministar biti tu, da li će pregledati poštu u tom periodu!" (Federalno ministarstvo energetike, rudarstva i industrije); "Sutra vi nazovite pa ćemo vidjeti!" (Federalno ministarstvo prometa i komunikacija). Parlament FBiH ima jednako bespotrebnu tehničku službu; nakon pola sata gluhih telefona (nova igra, u kojoj se onaj s druge strane slušalice zaozbiljno pravi gluh, op.a.), finansijska referentica kazala je Danima da te podatke, koje ima, može dati tek nakon što to odobre sekretari oba parlamentarna doma. A oni su bili na maratonskoj sjednici parlamenta.

Istinske crne rupe, barem kada je riječ o novcu potrebnom za njihovo održavanje u životu, nisu federalne već kantonalne vlasti. Nermin Pećanac, sarajevski kantonalni premijer, kazao je za Dane: "Nismo mi krivi što je administracija ovako brojna jer je ona utvrđena Dejtonskim sporazumom. Velika je i glomazna, a onda bi logično bilo i da je efikasna, ali nije. Administraciju treba smanjiti, ali da bi se to uradilo, treba promijeniti zakone, uskladiti ih sa potrebama poreznih obveznika." Kako stvari sada stoje, Kanton Sarajevo u svojih 12 ministarstava i ostalim službama upošljava 580 radnika; plaća premijera je 1.400 KM, ministara oko 1.200 KM; zaposleni sa srednjom stručnom spremom imaju primanja u visini 342, višom 456 i visokom 589 KM. Za plaće kantonalnih službenika, zajedno sa pravobranilaštvom (15 zaposlenih), Zavodom za informatiku i statistiku (20) i Pedagoškim zavodom (45), mjesečno se troši 431.000 KM.

Prema podacima Kantonalnog ministarstva finansija, na različitim nivoima vlasti u Sarajevu zaposleno je 1.640 radnika. Pored gradske uprave i gradskog vijeća, Kantonalna vlada iz svog budžeta izdvaja i novac Zavodu za primjenu telemetrijskih tehnologija - sve zajedno 73 zaposlena. Na općinskom nivou stanje je još gore: Trnovo ima oko 1.500 stanovnika, a u Općini je zaposleno 46 radnika. Sarajevska Kantonalna vlada ima 54 vozila na raspolaganju; za gorivo se mjesečno izdvaja od pet do sedam hiljada maraka; samo na održavanje automobila u prvih pet mjeseci ove godine potrošeno je 22.000 KM. Službenici sarajevske kantonalne vlasti imaju 112 mobitela, čiji su mjesečni računi 6.750 KM; fiksnih linija ima 90, a godišnji troškovi za njih iznose 170.000 KM; mjesečni račun za struju je 3.500, a za vodu 3.000 KM.

Odgovarajući na pitanja o mjerama za smanjenje očigledno skupe i glomazne birokracije, Pećanac kaže: "Skupština je pokrenula inicijativu, a Vlada se uključila, za smanjenje administracije za nekih desetak posto. Međutim, to je sve suviše sporo. S druge strane, lako je govoriti o brojevima, ali mora se voditi računa o tome da su u pitanju ljudi, porodice. Svaki pokušaj da se smanji administracija se odmah politizira."

Sve za jači kabinet Da, birokrati u slobodno vrijeme vjerovatno jesu muškarci i žene sa familijom, supružnicima i djecom. Ali, to važi i za porezne obveznike. A oni imaju pravo barem na bolje i brže usluge, koje ne dobijaju upravo iz razloga koje je Pećanac naveo. Sarajevo, osim po tome što je kanton sa najvećim budžetom, nije izuzetak po bilo čemu drugom. I ostali, manje bogati, ustvari mnogo siromašniji kantoni, imaju stravično veliku upravu.

U kabinetima guvernera i premijera Tuzlanskog kantona Selima Bešlagića i Senahida Šakovića angažirano je 12 službenika: šefovi kabineta, šefovi protokola, savjetnik, sekretarica itd. Zanimljivo je da je kabinet prvog predsjednika TK-a Izeta Hadžića, koji je istovremeno bio guverner i premijer, činilo samo troje njegovih saradnika. Iako je za vrijeme svoje vladavine bio izložen brižljivo podgrijavanom animozitetu i važio za najomraženiju ličnost među većinom Tuzlaka, danas bi i oni najortodoksniji među njima daleko pozitivnije ocijenili Hadžićev funkcionersko-moralni lik od Bešlagićevog.

Paddy Ashdown: "Imate 1.200 sudaca i tužitelja, 760 zakonodavaca, 180 ministara, četiri različita nivoa vlasti i tri vojske... Imate 13 premijera!..."

U predizbornoj kampanji i prilikom preuzimanja vlasti Bešlagićev tim je najavljivao sveopću i drastičnu racionalizaciju: ministarstava, materijalnih troškova, broja zaposlenih u kantonalnim organima, itd., broj ministarstava je, doduše, smanjen sa 16 na 12, ali je sadašnja brojka od oko 460 radnika manja tek za desetak od one preuzete. Materijalni troškovi su veći, kao i primanja zaposlenih: plaće guvernera Bešlagića, premijera Šakovića, predsjednika Skupštine Izeta Žigića, ministara i ostalih čelnih funkcionera (oko 30 njih) porasle su od 100 do 120 posto. Bešlagić i Žigić imaju plaće po 2.200 KM (plus mnoge druge prinadležnosti), ministri po 1.600 KM, a savjetnici i šefovi kabineta po 1.300. Uz to idu i redovne mjesečne stimulacije za izgaranja na poslu i vanredne rezultate, koji se, osim na platnim listama, više nigdje ne primjećuju. Za to vrijeme masa službenika prima između 350 i 400 KM, baš kao i hiljade policajaca i prosvjetnih radnika.

Drastično povećanje plaća za prvi kantonalni "saf" Bešlagić je obrazlagao navodnim podsticanjem radnog elana i predupređivanjem korupcije. O stanju radnog elana kreatora "demokratskih promjena i boljeg života" u TK-u najbolje svjedoče budžetska katastrofa i poznata dešavanja, zbog kojih ovaj kanton sve češće zovu "štrajkačkim". Što se tiče rezultata u borbi protiv korupcije, njih najbolje ilustrira činjenica da nema ministra u sadašnjoj Vladi TK-a koji nije obezbijedio sebi novi stan ili palatu.

A da se na tome neće stati potvrđuje i najnovija odluka vlade u jeku štrajka prosvjetnih radnika i najava štrajka policije: dnevnice za službena putovanja funkcionera TK-a na teritoriji BiH podignute su za 50 posto.

Direktno iz budžeta Zeničko-dobojskog kantona, jednog od onih sa najnižim životnim standardom, plaće prima 7.800 ljudi. Ranijim odlukama OHR-a povećane su plaće sudijama i tužiocima, a potom, odlukom Kantonalne vlade, povećane su i plaće funkcionerima koje ona imenuje. Funkcionerima, sudijama i tužiocima plaće se svaka tri mjeseca usklađuju sa prosječnom plaćom. U školama, od osnovnog do visokog obrazovanja, zaposleno je oko 5.000 ljudi, u Ministarstvu unutrašnjih poslova radi oko 2.000, a u kantonalnim ministarstvima, službama i zavodima oko tri stotine ljudi. Najveći dio budžeta stoga odlazi direktno za plaće - čak 51,5 posto. Od 25 miliona maraka za MUP, na plaće odlazi 20 miliona maraka. Kantonalni budžet za ovu godinu iznosi 159 miliona maraka, a od toga će za plaće i naknade troškova zaposlenih biti izdvojeno 81,8 miliona maraka. Počevši od prvog aprila, osnovica za obračun plaća povećana je sa 82 na 90 maraka i povećanje toplog obroka sa 3,5 na 5 maraka po radnom danu. Prošle godine regres nije ni planiran ni isplaćen, a sada je planiran u iznosu od 180 maraka.

U Zeničko-dobojskom kantonu živi oko 450.000 ljudi. Zaposleno je oko 67.000 radnika. Od poreza na promet i usluge te poreza na plaće, u kantonalni budžet se prikupi 138 miliona maraka. Od toga, 81 milion maraka ide za plate 7.800 državnih uposlenika, koji su i sami nezadovoljni zbog višemjesečnog kašnjenja. Za naknade skupštinskim zastupnicima i skupštinskim komisijama odlazi 360.000, a političkim strankama se isplati 250.000 maraka. Samo za kabinet predsjednika kantona - guvernera - ove godine je predviđeno 315.000 maraka.

Posebni režimi Vlada drugog najsiromašnijeg kantona, Bosanskopodrinjskog, ima 127 zaposlenih, premda u "budžetske korisnike" spada i dvostruko veći broj policajaca, njih 304. Prosječna činovnička plaća u Goraždu najmanja je u Federaciji, i iznosi 417 KM, ali su mjesečni telefonski troškovi 8.556 KM; mjesečni troškovi za vodu iznose 2.100 KM, za struju 5.020, za gorivo 6.289, a za kancelarijski materijal cijelih 7.500 KM. U usporedbi s njim, "većinski hrvatski", Hercegovačko-bosanski, kojem tamošnja vlast voli tepati nazivajući ga "Hercegbosanskim", ima 152 službenika, čija prosječna plaća iznosi 591 KM.

U kantonima sa "posebnim režimom", onima dakle koje Hrvati i Bošnjaci dijele, stvar je mnogo komplikovanija, jer se položaji u dobroj mjeri dupliraju: svaki Bošnjak mora imati svog Hrvata koji radi isti posao, i obratno. U Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji je tek nedavno usvojio svoj prvi "zajednički budžet", stalno je zaposleno 12 radnika. Ured predsjednika kantona ima 12, a Ured za zakonodavstvo četiri zaposlena. Kada je riječ o Vladi, podaci iz već spomenutih razloga nisu kompletni. Ipak, prema informacijama Kantonalnog ministarstva finansija, Vlada ima 45 zaposlenih. Pored toga, međutim, Ministarstvo pravosuđa ima 14 zaposlenih, finansija 36, privrede 79, zdravstva 44, Ministarstvo građenja 30, saobraćaja i veza 17, Uprava za pitanje boraca 24 i Ministarstvo obrazovanja 23. Prosječna plaća službenika Vlade je 693,34 KM, dok je u protekloj godini potrošeno 40.000 KM za kupovinu benzina i još 20.000 KM za dizel-gorivo. Izdaci za električnu energiju za prošlu godinu su iznosili 28.210,00 KM, za komunalne usluge 12.164,00 KM; na putovanja unutar zemlje potrošeno je 19.700,00 KM, a na dnevnice u inostranstvu 1.638,00 KM.

I pored toga što se čini da RS ima mnogo jeftiniju administraciju, cifre, nažalost, i to demantiraju. Naime, od 824.600.000,00 KM, što je budžet RS-a za ovu godinu, nakon rebalansa, na održavanje administrativnog aparata bit će potrošeno cijelih 364.526.811,00 KM ili skoro polovina ukupnog budžeta; ako vam je stalo do procenata, onda je to 44 posto. Kada je riječ o Federaciji, održavanje administracije koštat će 12 posto federalnog budžeta. Sudeći po brojevima, najveći birokratski aparat u Federaciji ima Srednjobosanski kanton, koji troši nevjerovatnih 82 posto samo zato da bi funkcionirao; drugi je Unsko-sanski, koji troši 77 posto na sopstvenu birokraciju, zatim slijedi Posavski kanton, koji građanima otme 70 posto pošteno plaćenog poreza, dok Tuzlanski kanton na birokraciju potroši 69 posto budžeta. Hercegovačko-bosanski kanton zaostaje tek za jedan procent za tuzlanskom vlasti, trošeći 68 posto budžeta - na sebe; Bosanskopodrinjski kanton troši 63 posto na javnu upravu, a Zeničko-dobojski, kao što je već rečeno, cijelih 53 posto. Hercegovačko-neretvanski kanton jedan je od dva kantona koji manje od polovicu budžeta troše na birokraciju, 42 posto; drugi koji procentualno troši najmanje je Sarajevski kanton, koji za održavanje birokratskog aparata troši "samo" 21 posto.

Kada se sve ovo ima na umu, očigledno je tek da država koja u prosjeku više od polovine svojih prihoda - poreza od građana - koristi samo za plaće uposlenika, ni nema druge svrhe osim vlastitog preživljavanja. A, ako je tako, onda i ne treba da preživi. Jer, naprosto, neće biti u stanju.

Dejtonski nacionalizam

Ko su Oni koji sa nepodnošljivom lakoćom nose svoju sopstvenu suvišnost?

  razmaku od nekoliko dana, novi guverner Bosne Paddy Ashdown i stari špekulant i bosnofil George Soros, neovisno jedan od drugoga, upozorili su na isto: glomazna administracija dejtonske Bosne ždere ovu zemlju, dovodeći u pitanje samu mogućnost njenog postojanja. Zanimljivo je da je tu ocjenu Soros izrekao u Daytonu, gradu u kojem je iracionalnim kartografskim silovanjem začeta vanbračna geopolitička zajednica, tzv. entitetska država Bosna i Hercegovina, a svoj numerički rafal o bosanskoj birokraciji padišah (kada već neće da ga zovemo lord) Paddy izrekao je ovdje, gdje kusamo plodove američkog dejtonskog gnjeva.

Tako su dva vanjska subjekta bosanskohercegovačke države i društva zorno demonstrirali zasićenost bosnocentričnih filantropa i međunarodne zajednice projektom koji ne funkcioniše, koji frustrira i bez ikakvih problema afirmira nemoć kao vrhovni način prisutnosti svijeta u Bosni.

Da li ovi glasovi najavljuju početak kraja Impotentne Države? Ili se, pak, samo radi o svečarskoj kurtoaziji dragog Georgea prilikom dobijanja dejtonske nagrade za mir i, što je puno važnije, nije li u pitanju tek inauguralna odlučnost novog zemaljskog upravnika?

Te pristupne odlučnosti međunarodnih odličnika u Bosni nagledali smo se svih ovih godina; ona se, nažalost, gubila u svakodnevnom suočenju sa neočekivanim užasima najkomplikovanije svjetske države i u neizbježnim sudarima sa najteretnijim nacionalistima novog doba. Preurediti takvu državu i transformirati njene vanvremenske nacionaliste najveći je mogući politički izazov pred kojim se sada nalazi međunarodna zajednica u BiH i njen šarmantni namjesnik liberalnog kova.

No, važno je uočiti još jednu, važnu skupinu ljudi koja se izvrsno slaže sa dejtonskom koncepcijom bosanskohercegovačke države i nije joj mrsko podržati (više tajno nego javno) uvjerene nacionaliste koji su se pravo iz mezozoika ubrzanom vremenskom mašinom prebacili u ugodne fotelje izvršne vlasti i još ugodnije stolice smiješnih bosanskohercegovačkih parlamenata. Ta neokonzervativna grupa prerasla je u pokret i sa nepodnošljivom lakoćom nosi svoju sopstvenu suvišnost. Ko su ti koje ćemo zvati Oni?

Oni su oni kojima je dejtonska Bosna omogućila neočekivani prodor iz partera beznačajnosti u zonu gdje se kreiraju, donose i realiziraju odluke.

To su, dakle, svi oni kojima je ova i samo ova država, ova i samo ova hipernadrealna birokratska kancelarija zvana dejtonska Bosna omogućila učešće u vlasti, pa sada nema druge nego održati svoju naraslu važnost. A kako drugačije ako ne iskrenim branjenjem one državne strukture koja im je omogućila da uhvate nebo! Zakačeni za gore, odvojeni od dolje, plivaju naše partijske nomenklature, nošene parazitskom odanošću općinskih, kantonalnih, entitetskih, distriktnih i državnih aparatčika.

Ta sraslost partijskog i mahnitog državnog aparata stvorila je pseudodržavni pokret koji ima svoju vezivnu ideologiju, a to je odbrana političkog koncepta koji im je neočekivano udahnuo moć. Postojanje tog ideološkog tkiva nas uvjerava da, kako se vremenski udaljavamo od dejtonskog izvorišta, sve više i sve češće susrećemo se sa novim tipom nacionalizma. To je dejtonski nacionalizam.

Simbioza uvjerenih dejtonskih nacionalista (npr. Prlić, Ivanić, Tokić…), njihovih, u taj nacionalizam utjeranih drugova (npr. Lagumdžija, Dodik…) i tradicijskih nacionalista (npr. Izetbegović i izetbegovići, Kalinić i kalinići, Jelavić i jelavići…) blokira bilo kakvu radikalnu društvenu promjenu, jer bi ta promjena bez tzv. državnog posla ostavila hiljade partijskih podanika koji predano rade u zidinama dejtonske birokratske tvrđave.

I tu će malo šta promijeniti novi Zakon o državnoj upravi koji promovira kult profesionalnog državnog službenika. I malo šta će promijeniti kvalitetni state činovnik koji prođe rešeto Fincijeve prijemne komisije, kad nakon svih provjera ponovo ulazi u sito dejtonske države, u dejtonski stroj koji se pokreće na krv i znoj novih, novijih i najnovijih birokrata. Ta gladna mašina, gladnija od onog Springerovog gosta čijih 400 kila ne može podmiriti ni dnevna proizvodnja hrane na Baščaršiji, samo nas iznova upozorava da nije dovoljno primiti nove, vrsne nestranačke činovnike u državnu upravu dejtonske Bosne; treba promijeniti upravu samu! Ako to ne učinimo, ova "mala prodavnica užasa" će, poput biljke mesoždera, halapljivo progutati najbolje, jer su najukusniji. I više ništa neće moći zaustaviti proizvodnju Najsnažnije Birokratske Države u našem svemiru.

To znači da će građani biti gladni.

No, da li su prostor gladi i filozofija bijede dovoljni za radikalnu preinaku ili bar za reformu koja upućuje na dekonstrukciju ove birokratske Meke?

Odgovor je više da nego ne, i to najmanje iz dva razloga. Prvi je očit i tiče se SDP-a. To više uopće nije stranka ljevice nego čista stranka dejtonskog centra. Tu atribuciju možemo iščitati i na drugi način, kao stepovanje u mjestu. Kao iluziju kretanja. Baš kao vic o Lagumdžijinom drmusanju voza.

Drugi razlog nije tako transparentan i tiče se našeg svijeta, naših vrlih birača, koji, dok se zemlja okreće oko Sunca, neće povezati uzrok i posljedicu. U istraživanjima javnog mnijenja, pa i onim najrelevantnijim, najobjektivnijim i vrijednosno neutralnim, apsolutna većina građana će sasvim iskreno, do bola uvjereni da je to najvažnije, kazati kako će glasati za one politike koje svoju vjerodostojnost crpe iz stvarnog života i obećavaju zapošljavanje, bolji životni standard, kvalitetnu socijalnu politiku, novu ekonomiju… Ali, pazite sad: kod samog čina glasanja te i takve politike ne prepoznaju se u povojskim reformskim i emancipatorskim strankama, već u nacionalnim i rigidnim nacionalističkim orkestracijama. Upravo u onima koje su učinile sve u svojoj dijaboličnoj moći da, kako je to prof. Grebo pred rat lucidno grafitirao, umremo zajedno. I živimo odvojeno.

I sve dok bude tako, sve dok uzrok i posljedica žive svoje separirane živote, Bosna i Hercegovina bit će odvojena od svoje bolje prošlosti i još bolje budućnosti.

Da bi se to odvajanje zaustavilo, međunarodni upravitelji ove neuspješne države moraju se umiješati u svoj posao, ali ne kao do sada. Bezobrazno je i dalje donositi odluke koje produžuju agoniju Bosne samo da bi misija, njegujući strah od obnove konflikta, što duže trajala pribavljajući misionarima ličnu finansijsku korist. Ashdown i njegov tim moraju raditi tako da što prije ostanu bez posla u ovoj regresivnoj zemlji u kojoj nema novca za progres, pa ni za onaj mali porodični, što ga, s neviđenim osjećajem za unazad, zovemo regres. Daleko je more.

Nažalost, sva upotrijebljena argumentacija nije dovoljna svim našim nacionalistima. I starim i novim. Stari će, vjernički otporni na činjenice, odmah vidjeti unitarističku urotu prikrivenih mrzitelja svega što je nacionalno; novi će, u strahu od još jednog trijumfa anahronih nacionalizama, blokirati svaku ozbiljnu mogućnost unutarnje promjene ove neobične države. Zato je tu Ashdown.

On je u pristupnoj besjedi akumulirao strašne žderačke cifre dejtonske aparature i tresnuo nam je istinu. Naša istina su te cifre, od kojih ćete se razboljeti čitajući tekst mog kolege Emira Suljagića. Paddy nam poručuje da te cifre treba radikalno smanjiti. Soros to smanjivanje cifarske države naziva "neophodnom modifikacijom Dejtonskog sporazuma". Kako me nikakav stranački angažman ne obavezuje na političku korektnost, sve ove metafore pretvorit ću u doktrinarno načelo: Berzovni špekulanti i liberalni demokrati na različite načine traže promjenu dejtonskog modela, a stvar je puno jednostavnija: radi se o tome da se taj model ukine!