Koliko košta birokratski aparat BiH?
|
Mali kao Litvanija, skupi kao Nigerija |
Otporna i žilava, bosanska je birokracija
preživjela rat i razgranala se u skoro nezamislivim razmjerima:
ova zemlja ima 180 ministara i po jednog premijera na 300.000
stanovnika?! Zahvaljujući svom uređenju, BiH se u ovom času
može pohvaliti da više od polovine prihoda ubranih od poreza
građana troši na plaće uposlenika u birokratskom aparatu, a
uporedi li se sa drugim zemljama, onda postaje posve jasno da
mnogo bržim koracima nego ka Evropi - grabimo put Nigerije,
apsolutnog svjetskog šampiona birokracije… I da se ne zaboravi:
koliko ministara, toliko kabineta u kojima su ušuškani savjetnici,
sekretarice, vozači, mobiteli, nalozi za službena putovanja
i automobile, putne dnevnice, vanredne isplate za izgaranja
na poslu i rezultate koje sem njih niko drugi niti vidi niti
zna |
a niskim stolom, u prljavim i poderanim stolicama s druge
strane šaltera, bjelodano radeći preko volje, sjede službenice.
Kancelarija, podijeljena drvenom pregradom iza koje dopiru
molske varijacije, očigledno je premala za broj službenika
koji se tu vrte, čas izlazeći, čas ulazeći, najčešće sa gomilom
papira pod rukom. Starac sa teškom govornom manom prilazi
šalteru, ponizno se saginje, zakačivši vrhom šešira staklo
koje ga dijeli od zauzete službenice: "Ukraden mi je
novčanik i dokumenti u njemu. Kako da zamijenim ličnu?"
Ona mu, poslovično drsko, kaže da mora otići u policijsku
upravu općine u kojoj je izgubio ličnu kartu, prijaviti da
ju je izgubio, dobiti od policije potvrdu, zatim otići u pisarnicu,
podnijeti zahtjev za zamjenu lične karte i donijeti je uz
"osam taksenih maraka". I čekati deset dana.
Djevojka iza njega u redu
dobila je isti odgovor; žena srednjih godina je pola sata
čekala da se odjavi; mladić iza nje narednih 45 minuta da
podigne ličnu. Muškarac u svojim tridesetim, gestikulirajući
kao da zna nekoga koga se službenice plaše, progurao se kroz
red: "Moram napisati zahtjev za izdavanje matičnog broja!"
Jedna od službenica ustaje iza stola, klima glavom i uvodi
ga iza šaltera; on sjeda za stol, na kojem se nalazi kompjuterski
terminal sa pristupom bazi podataka MUP-a, i rukom počne pisati
molbu.
Alija Behmen: Federalna vlada u svojih 49 ureda, organa
i direkcija upošljava 7.255 radnika
|
Nigerijski
model Birokratski aparat Bosne i Hercegovine, pod čijim
se teretom slama njena kičma, nije zbog svoje veličine ništa
efikasniji; štaviše, čini se da je to manje efikasan i skloniji
korupciji što je veći. Žilava kakva jeste, bosanska birokracija
preživjela je i rat i u godinama nakon rata razgranala se
u skoro nezamislivim razmjerima. Zahvaljujući unutrašnjem
političkom uređenju, Federacija BiH vjerovatno ima veću javnu
upravu nego drugi entitet u Bosni i Hercegovini; Republika
Srpska, iako se to čini drugačije, nimalo ne zaostaje. Vlada
manjeg bh. entiteta ima čak 19 ministarstava, šest više nego
Federacija. U usporedbi s njima, savezna njemačka vlada ima
14 ministarstava, a austrijska vlada tek 11. Tranzicijske
zemlje, u koje BiH spada barem nominalno, imaju srazmjerno
manju birokraciju: Češka, koja ima neusporedivo veći broj
stanovnika, ima 15, a Litvanija, otprilike iste veličine i
nešto većeg broja stanovnika, 14 ministarstava. Kada se sabere
broj ministarstava u entitetskim vladama i tome doda Vijeće
ministara, broj koji se dobije je vrtoglav - 38; time je BiH
mnogo bliža Nigeriji, apsolutnom šampionu birokracije, koja
ima čak 45 ministarstava, nego Evropi, kamo se navodno zaputila.
U skladu s tim, BiH ima
i najveći broj zaposlenih u državnom aparatu, s obzirom kako
na ukupan broj stanovnika, tako i na ukupan broj zaposlenih:
od 392.608 zaposlenih, njih 50.982 rade u državnom sektoru,
što je čak 13 posto ukupnog broja. Ponovo, poređenja radi,
u Austriji je procenat zaposlenih u državnoj upravi u odnosu
na ukupan broj zaposlenih 6,6%; u Njemačkoj 9,4%; u Sloveniji
6%; u Litvaniji 7,8%; u Mađarskoj 7%; u Češkoj 6,6%. Da li
iz razloga što je administracija najrazvijenija grana bh.
privrede ili ne, tek prosječna plaća u državnom sektoru, barem
u većem entitetu, veća je od prosječne zarade u privatnom
sektoru. Dok federalni birokrati zarađuju 625 KM mjesečno,
pošteno zarađena plaća izvan općinskih, kantonalnih, federalnih
vlada i parlamenata iznosi 470 KM.
Koliko novaca bosanskohercegovačka
birokracija proguta godišnje? Budžet BiH - dakle oba entiteta
i državnih institucija - iznosi 3.587.024.645,00 KM; na troškove
održavanja ovog birokratskog aparata godišnje se potroši više
od trećine te sume: 1.217.257.433,36 KM. Drugim riječima,
34% budžeta godišnje "pojedu" prekobrojni birokrati.
U nastupnom govoru u Parlamentarnoj skupštini BiH, novi Visoki
predstavnik u BiH Paddy Ashdown upozorio je, ovdašnje
zakonodavce da je taj teret neizdrživ. "Imate 1.200
sudaca i tužitelja, 760 zakonodavaca, 180 ministara, četiri
različita nivoa vlasti i tri vojske - u zemlji sa manje od
4 miliona stanovnika! Imate 13 premijera! To je po jedan premijer
na svakih 300.000 stanovnika."
Njezino
veličanstvo sekretarica Kako stvari stoje, i jedan
je previše. Federalna vlada, barem u ovom času, upošljava,
u svojih 49 ureda, organa i direkcija, 7.255 radnika; sa pripadnicima
Vojske FBiH i policije taj broj je 22.925. Za plaće i druge
novčane nadoknade, iz federalnog proračuna izdvojeno je 111.390.783,00
KM; od toga je na same plaće odvojeno 84.297.273,00 KM. Pod
stavkom "izdataka za materijal usluge", što je,
svakodnevnim jezikom kazano, kancelarijski materijal, za federalnu
birokraciju odvojeno je novih 29.478.281,00 KM. Putni troškovi
federalne birokracije iznose 2.589.500,00 KM, a troškovi struje
i grijanja za ovu godinu su 2.118.800,00 KM; prijevoz i gorivo
koje je Vlada potrošila plaćeni su još jednim milionskim iznosom
- 1.080.500,00 KM; za iznajmljivanje onog što se birokratskim
rječnikom zove "oprema i prostor" plaćeno je 2.028.900,00
KM; za "tekuće održavanje", u što spadaju računi
za telefon i vodu koje su napravili službenici Vlade, porezni
obveznici platili su 3.222.200,00 KM. Usto, Federalna vlada
je vlasnik i zavidnog voznog parka - riječ je o 157 automobila.
Čemu zaista služi tolika
birokracija? Skoro ničemu. I pored ogromnog broja zaposlenih,
neviđenog broja pomoćnika i zamjenika ministara, šefova kabineta,
glavnih inspektora, nijedna odluka ne može se donijeti bez
ministarskog blagoslova. U potrazi za podacima o birokratskom
aparatu, Dani su blagovremeno svim ministarstvima poslali
e-mail zahtjeve, a u nekim slučajevima pisali su izravno ministrima
i njihovim zamjenicima, tražeći podatke o broju zaposlenih,
broju automobila koje pojedina ministarstva imaju na raspolaganju
i tekućim troškovima ministarstava. Od 13 ministarstava, samo
je nekolicina odgovorila, dok preostala nisu niti pokušala
odgovoriti. Između Dana i podataka, koji bi trebali
biti dostupni javnosti, ispriječilo se njezino veličanstvo
sekretarica. Ovo su neki od odgovora koje smo dobili, iznova
pitajući kada možemo dobiti podatke koje smo tražili: "To
ne znam dok ministar ne vidi poštu!" (Federalno ministarstvo
finansija); "Sve zavisi od toga da li će ministar
biti tu, da li će pregledati poštu u tom periodu!"
(Federalno ministarstvo energetike, rudarstva i industrije);
"Sutra vi nazovite pa ćemo vidjeti!" (Federalno
ministarstvo prometa i komunikacija). Parlament FBiH ima jednako
bespotrebnu tehničku službu; nakon pola sata gluhih telefona
(nova igra, u kojoj se onaj s druge strane slušalice zaozbiljno
pravi gluh, op.a.), finansijska referentica kazala je Danima
da te podatke, koje ima, može dati tek nakon što to odobre
sekretari oba parlamentarna doma. A oni su bili na maratonskoj
sjednici parlamenta.
Istinske crne rupe, barem
kada je riječ o novcu potrebnom za njihovo održavanje u životu,
nisu federalne već kantonalne vlasti. Nermin Pećanac,
sarajevski kantonalni premijer, kazao je za Dane: "Nismo
mi krivi što je administracija ovako brojna jer je ona utvrđena
Dejtonskim sporazumom. Velika je i glomazna, a onda bi logično
bilo i da je efikasna, ali nije. Administraciju treba smanjiti,
ali da bi se to uradilo, treba promijeniti zakone, uskladiti
ih sa potrebama poreznih obveznika." Kako stvari
sada stoje, Kanton Sarajevo u svojih 12 ministarstava i ostalim
službama upošljava 580 radnika; plaća premijera je 1.400 KM,
ministara oko 1.200 KM; zaposleni sa srednjom stručnom spremom
imaju primanja u visini 342, višom 456 i visokom 589 KM. Za
plaće kantonalnih službenika, zajedno sa pravobranilaštvom
(15 zaposlenih), Zavodom za informatiku i statistiku (20)
i Pedagoškim zavodom (45), mjesečno se troši 431.000 KM.
Prema podacima Kantonalnog
ministarstva finansija, na različitim nivoima vlasti u Sarajevu
zaposleno je 1.640 radnika. Pored gradske uprave i gradskog
vijeća, Kantonalna vlada iz svog budžeta izdvaja i novac Zavodu
za primjenu telemetrijskih tehnologija - sve zajedno 73 zaposlena.
Na općinskom nivou stanje je još gore: Trnovo ima oko 1.500
stanovnika, a u Općini je zaposleno 46 radnika. Sarajevska
Kantonalna vlada ima 54 vozila na raspolaganju; za gorivo
se mjesečno izdvaja od pet do sedam hiljada maraka; samo na
održavanje automobila u prvih pet mjeseci ove godine potrošeno
je 22.000 KM. Službenici sarajevske kantonalne vlasti imaju
112 mobitela, čiji su mjesečni računi 6.750 KM; fiksnih linija
ima 90, a godišnji troškovi za njih iznose 170.000 KM; mjesečni
račun za struju je 3.500, a za vodu 3.000 KM.
Odgovarajući na pitanja
o mjerama za smanjenje očigledno skupe i glomazne birokracije,
Pećanac kaže: "Skupština je pokrenula inicijativu,
a Vlada se uključila, za smanjenje administracije za nekih
desetak posto. Međutim, to je sve suviše sporo. S druge strane,
lako je govoriti o brojevima, ali mora se voditi računa o
tome da su u pitanju ljudi, porodice. Svaki pokušaj da se
smanji administracija se odmah politizira."
Sve
za jači kabinet Da, birokrati u slobodno vrijeme vjerovatno
jesu muškarci i žene sa familijom, supružnicima i djecom.
Ali, to važi i za porezne obveznike. A oni imaju pravo barem
na bolje i brže usluge, koje ne dobijaju upravo iz razloga
koje je Pećanac naveo. Sarajevo, osim po tome što je kanton
sa najvećim budžetom, nije izuzetak po bilo čemu drugom. I
ostali, manje bogati, ustvari mnogo siromašniji kantoni, imaju
stravično veliku upravu.
U kabinetima guvernera
i premijera Tuzlanskog kantona Selima Bešlagića i Senahida
Šakovića angažirano je 12 službenika: šefovi kabineta,
šefovi protokola, savjetnik, sekretarica itd. Zanimljivo je
da je kabinet prvog predsjednika TK-a Izeta Hadžića,
koji je istovremeno bio guverner i premijer, činilo samo troje
njegovih saradnika. Iako je za vrijeme svoje vladavine bio
izložen brižljivo podgrijavanom animozitetu i važio za najomraženiju
ličnost među većinom Tuzlaka, danas bi i oni najortodoksniji
među njima daleko pozitivnije ocijenili Hadžićev funkcionersko-moralni
lik od Bešlagićevog.
Paddy Ashdown: "Imate 1.200 sudaca i tužitelja,
760 zakonodavaca, 180 ministara, četiri različita
nivoa vlasti i tri vojske... Imate 13 premijera!..."
|
U predizbornoj kampanji i prilikom preuzimanja vlasti Bešlagićev
tim je najavljivao sveopću i drastičnu racionalizaciju: ministarstava,
materijalnih troškova, broja zaposlenih u kantonalnim organima,
itd., broj ministarstava je, doduše, smanjen sa 16 na 12, ali
je sadašnja brojka od oko 460 radnika manja tek za desetak od
one preuzete. Materijalni troškovi su veći, kao i primanja zaposlenih:
plaće guvernera Bešlagića, premijera Šakovića, predsjednika
Skupštine Izeta Žigića, ministara i ostalih čelnih funkcionera
(oko 30 njih) porasle su od 100 do 120 posto. Bešlagić i Žigić
imaju plaće po 2.200 KM (plus mnoge druge prinadležnosti), ministri
po 1.600 KM, a savjetnici i šefovi kabineta po 1.300. Uz to
idu i redovne mjesečne stimulacije za izgaranja na poslu i vanredne
rezultate, koji se, osim na platnim listama, više nigdje ne
primjećuju. Za to vrijeme masa službenika prima između 350 i
400 KM, baš kao i hiljade policajaca i prosvjetnih radnika.
Drastično povećanje plaća
za prvi kantonalni "saf" Bešlagić je obrazlagao
navodnim podsticanjem radnog elana i predupređivanjem korupcije.
O stanju radnog elana kreatora "demokratskih promjena
i boljeg života" u TK-u najbolje svjedoče budžetska katastrofa
i poznata dešavanja, zbog kojih ovaj kanton sve češće zovu
"štrajkačkim". Što se tiče rezultata u borbi protiv
korupcije, njih najbolje ilustrira činjenica da nema ministra
u sadašnjoj Vladi TK-a koji nije obezbijedio sebi novi stan
ili palatu.
A da se na tome neće stati
potvrđuje i najnovija odluka vlade u jeku štrajka prosvjetnih
radnika i najava štrajka policije: dnevnice za službena putovanja
funkcionera TK-a na teritoriji BiH podignute su za 50 posto.
Direktno iz budžeta Zeničko-dobojskog
kantona, jednog od onih sa najnižim životnim standardom, plaće
prima 7.800 ljudi. Ranijim odlukama OHR-a povećane su plaće
sudijama i tužiocima, a potom, odlukom Kantonalne vlade, povećane
su i plaće funkcionerima koje ona imenuje. Funkcionerima,
sudijama i tužiocima plaće se svaka tri mjeseca usklađuju
sa prosječnom plaćom. U školama, od osnovnog do visokog obrazovanja,
zaposleno je oko 5.000 ljudi, u Ministarstvu unutrašnjih poslova
radi oko 2.000, a u kantonalnim ministarstvima, službama i
zavodima oko tri stotine ljudi. Najveći dio budžeta stoga
odlazi direktno za plaće - čak 51,5 posto. Od 25 miliona maraka
za MUP, na plaće odlazi 20 miliona maraka. Kantonalni budžet
za ovu godinu iznosi 159 miliona maraka, a od toga će za plaće
i naknade troškova zaposlenih biti izdvojeno 81,8 miliona
maraka. Počevši od prvog aprila, osnovica za obračun plaća
povećana je sa 82 na 90 maraka i povećanje toplog obroka sa
3,5 na 5 maraka po radnom danu. Prošle godine regres nije
ni planiran ni isplaćen, a sada je planiran u iznosu od 180
maraka.
U Zeničko-dobojskom kantonu
živi oko 450.000 ljudi. Zaposleno je oko 67.000 radnika. Od
poreza na promet i usluge te poreza na plaće, u kantonalni
budžet se prikupi 138 miliona maraka. Od toga, 81 milion maraka
ide za plate 7.800 državnih uposlenika, koji su i sami nezadovoljni
zbog višemjesečnog kašnjenja. Za naknade skupštinskim zastupnicima
i skupštinskim komisijama odlazi 360.000, a političkim strankama
se isplati 250.000 maraka. Samo za kabinet predsjednika kantona
- guvernera - ove godine je predviđeno 315.000 maraka.
Posebni
režimi Vlada drugog najsiromašnijeg kantona, Bosanskopodrinjskog,
ima 127 zaposlenih, premda u "budžetske korisnike"
spada i dvostruko veći broj policajaca, njih 304. Prosječna
činovnička plaća u Goraždu najmanja je u Federaciji, i iznosi
417 KM, ali su mjesečni telefonski troškovi 8.556 KM; mjesečni
troškovi za vodu iznose 2.100 KM, za struju 5.020, za gorivo
6.289, a za kancelarijski materijal cijelih 7.500 KM. U usporedbi
s njim, "većinski hrvatski", Hercegovačko-bosanski,
kojem tamošnja vlast voli tepati nazivajući ga "Hercegbosanskim",
ima 152 službenika, čija prosječna plaća iznosi 591 KM.
U kantonima sa "posebnim
režimom", onima dakle koje Hrvati i Bošnjaci dijele,
stvar je mnogo komplikovanija, jer se položaji u dobroj mjeri
dupliraju: svaki Bošnjak mora imati svog Hrvata koji radi
isti posao, i obratno. U Skupštini Hercegovačko-neretvanskog
kantona, koji je tek nedavno usvojio svoj prvi "zajednički
budžet", stalno je zaposleno 12 radnika. Ured predsjednika
kantona ima 12, a Ured za zakonodavstvo četiri zaposlena.
Kada je riječ o Vladi, podaci iz već spomenutih razloga nisu
kompletni. Ipak, prema informacijama Kantonalnog ministarstva
finansija, Vlada ima 45 zaposlenih. Pored toga, međutim, Ministarstvo
pravosuđa ima 14 zaposlenih, finansija 36, privrede 79, zdravstva
44, Ministarstvo građenja 30, saobraćaja i veza 17, Uprava
za pitanje boraca 24 i Ministarstvo obrazovanja 23. Prosječna
plaća službenika Vlade je 693,34 KM, dok je u protekloj godini
potrošeno 40.000 KM za kupovinu benzina i još 20.000 KM za
dizel-gorivo. Izdaci za električnu energiju za prošlu godinu
su iznosili 28.210,00 KM, za komunalne usluge 12.164,00 KM;
na putovanja unutar zemlje potrošeno je 19.700,00 KM, a na
dnevnice u inostranstvu 1.638,00 KM.
I pored toga što se čini
da RS ima mnogo jeftiniju administraciju, cifre, nažalost,
i to demantiraju. Naime, od 824.600.000,00 KM, što je budžet
RS-a za ovu godinu, nakon rebalansa, na održavanje administrativnog
aparata bit će potrošeno cijelih 364.526.811,00 KM ili skoro
polovina ukupnog budžeta; ako vam je stalo do procenata, onda
je to 44 posto. Kada je riječ o Federaciji, održavanje administracije
koštat će 12 posto federalnog budžeta. Sudeći po brojevima,
najveći birokratski aparat u Federaciji ima Srednjobosanski
kanton, koji troši nevjerovatnih 82 posto samo zato da bi
funkcionirao; drugi je Unsko-sanski, koji troši 77 posto na
sopstvenu birokraciju, zatim slijedi Posavski kanton, koji
građanima otme 70 posto pošteno plaćenog poreza, dok Tuzlanski
kanton na birokraciju potroši 69 posto budžeta. Hercegovačko-bosanski
kanton zaostaje tek za jedan procent za tuzlanskom vlasti,
trošeći 68 posto budžeta - na sebe; Bosanskopodrinjski kanton
troši 63 posto na javnu upravu, a Zeničko-dobojski, kao što
je već rečeno, cijelih 53 posto. Hercegovačko-neretvanski
kanton jedan je od dva kantona koji manje od polovicu budžeta
troše na birokraciju, 42 posto; drugi koji procentualno troši
najmanje je Sarajevski kanton, koji za održavanje birokratskog
aparata troši "samo" 21 posto.
Kada se sve ovo ima na
umu, očigledno je tek da država koja u prosjeku više od polovine
svojih prihoda - poreza od građana - koristi samo za plaće
uposlenika, ni nema druge svrhe osim vlastitog preživljavanja.
A, ako je tako, onda i ne treba da preživi. Jer, naprosto,
neće biti u stanju.
|
Vlastitim rukopisom |
Dejtonski nacionalizam |
Ko su Oni koji
sa nepodnošljivom lakoćom nose svoju sopstvenu suvišnost?
|
razmaku
od nekoliko dana, novi guverner Bosne Paddy Ashdown
i stari špekulant i bosnofil George Soros, neovisno
jedan od drugoga, upozorili su na isto: glomazna administracija
dejtonske Bosne ždere ovu zemlju, dovodeći u pitanje samu
mogućnost njenog postojanja. Zanimljivo je da je tu ocjenu
Soros izrekao u Daytonu, gradu u kojem je iracionalnim kartografskim
silovanjem začeta vanbračna geopolitička zajednica, tzv. entitetska
država Bosna i Hercegovina, a svoj numerički rafal o
bosanskoj birokraciji padišah (kada već neće da ga
zovemo lord) Paddy izrekao je ovdje, gdje kusamo plodove američkog
dejtonskog gnjeva. Tako su dva vanjska subjekta
bosanskohercegovačke države i društva zorno demonstrirali
zasićenost bosnocentričnih filantropa i međunarodne zajednice
projektom koji ne funkcioniše, koji frustrira i bez ikakvih
problema afirmira nemoć kao vrhovni način prisutnosti svijeta
u Bosni.
Da li ovi glasovi najavljuju
početak kraja Impotentne Države? Ili se, pak, samo radi o
svečarskoj kurtoaziji dragog Georgea prilikom dobijanja dejtonske
nagrade za mir i, što je puno važnije, nije li u pitanju tek
inauguralna odlučnost novog zemaljskog upravnika?
Te pristupne odlučnosti
međunarodnih odličnika u Bosni nagledali smo se svih ovih
godina; ona se, nažalost, gubila u svakodnevnom suočenju sa
neočekivanim užasima najkomplikovanije svjetske države i u
neizbježnim sudarima sa najteretnijim nacionalistima novog
doba. Preurediti takvu državu i transformirati njene vanvremenske
nacionaliste najveći je mogući politički izazov pred kojim
se sada nalazi međunarodna zajednica u BiH i njen šarmantni
namjesnik liberalnog kova.
No, važno je uočiti još
jednu, važnu skupinu ljudi koja se izvrsno slaže sa dejtonskom
koncepcijom bosanskohercegovačke države i nije joj mrsko podržati
(više tajno nego javno) uvjerene nacionaliste koji su se pravo
iz mezozoika ubrzanom vremenskom mašinom prebacili u ugodne
fotelje izvršne vlasti i još ugodnije stolice smiješnih bosanskohercegovačkih
parlamenata. Ta neokonzervativna grupa prerasla je u pokret
i sa nepodnošljivom lakoćom nosi svoju sopstvenu suvišnost.
Ko su ti koje ćemo zvati Oni?
Oni su oni kojima
je dejtonska Bosna omogućila neočekivani prodor iz partera
beznačajnosti u zonu gdje se kreiraju, donose i realiziraju
odluke.
To su, dakle, svi oni kojima
je ova i samo ova država, ova i samo ova hipernadrealna birokratska
kancelarija zvana dejtonska Bosna omogućila učešće u vlasti,
pa sada nema druge nego održati svoju naraslu važnost. A kako
drugačije ako ne iskrenim branjenjem one državne strukture
koja im je omogućila da uhvate nebo! Zakačeni za gore,
odvojeni od dolje, plivaju naše partijske nomenklature, nošene
parazitskom odanošću općinskih, kantonalnih, entitetskih,
distriktnih i državnih aparatčika.
Ta sraslost partijskog
i mahnitog državnog aparata stvorila je pseudodržavni pokret
koji ima svoju vezivnu ideologiju, a to je odbrana političkog
koncepta koji im je neočekivano udahnuo moć. Postojanje tog
ideološkog tkiva nas uvjerava da, kako se vremenski udaljavamo
od dejtonskog izvorišta, sve više i sve češće susrećemo se
sa novim tipom nacionalizma. To je dejtonski nacionalizam.
Simbioza uvjerenih dejtonskih
nacionalista (npr. Prlić, Ivanić, Tokić…),
njihovih, u taj nacionalizam utjeranih drugova (npr. Lagumdžija,
Dodik…) i tradicijskih nacionalista (npr. Izetbegović
i izetbegovići, Kalinić i kalinići, Jelavić
i jelavići…) blokira bilo kakvu radikalnu društvenu promjenu,
jer bi ta promjena bez tzv. državnog posla ostavila hiljade
partijskih podanika koji predano rade u zidinama dejtonske
birokratske tvrđave.
I tu će malo šta promijeniti
novi Zakon o državnoj upravi koji promovira kult profesionalnog
državnog službenika. I malo šta će promijeniti kvalitetni
state činovnik koji prođe rešeto Fincijeve prijemne
komisije, kad nakon svih provjera ponovo ulazi u sito dejtonske
države, u dejtonski stroj koji se pokreće na krv i znoj novih,
novijih i najnovijih birokrata. Ta gladna mašina, gladnija
od onog Springerovog gosta čijih 400 kila ne može podmiriti
ni dnevna proizvodnja hrane na Baščaršiji, samo nas iznova
upozorava da nije dovoljno primiti nove, vrsne nestranačke
činovnike u državnu upravu dejtonske Bosne; treba promijeniti
upravu samu! Ako to ne učinimo, ova "mala prodavnica
užasa" će, poput biljke mesoždera, halapljivo progutati
najbolje, jer su najukusniji. I više ništa neće moći zaustaviti
proizvodnju Najsnažnije Birokratske Države u našem svemiru.
To znači da će građani
biti gladni.
No, da li su prostor gladi
i filozofija bijede dovoljni za radikalnu preinaku ili bar
za reformu koja upućuje na dekonstrukciju ove birokratske
Meke?
Odgovor je više da nego
ne, i to najmanje iz dva razloga. Prvi je očit i tiče se SDP-a.
To više uopće nije stranka ljevice nego čista stranka dejtonskog
centra. Tu atribuciju možemo iščitati i na drugi način, kao
stepovanje u mjestu. Kao iluziju kretanja. Baš kao vic o Lagumdžijinom
drmusanju voza.
Drugi razlog nije tako
transparentan i tiče se našeg svijeta, naših vrlih birača,
koji, dok se zemlja okreće oko Sunca, neće povezati uzrok
i posljedicu. U istraživanjima javnog mnijenja, pa i onim
najrelevantnijim, najobjektivnijim i vrijednosno neutralnim,
apsolutna većina građana će sasvim iskreno, do bola uvjereni
da je to najvažnije, kazati kako će glasati za one politike
koje svoju vjerodostojnost crpe iz stvarnog života i obećavaju
zapošljavanje, bolji životni standard, kvalitetnu socijalnu
politiku, novu ekonomiju… Ali, pazite sad: kod samog
čina glasanja te i takve politike ne prepoznaju se u povojskim
reformskim i emancipatorskim strankama, već u nacionalnim
i rigidnim nacionalističkim orkestracijama. Upravo u onima
koje su učinile sve u svojoj dijaboličnoj moći da, kako je
to prof. Grebo pred rat lucidno grafitirao, umremo
zajedno. I živimo odvojeno.
I sve dok bude tako, sve
dok uzrok i posljedica žive svoje separirane živote, Bosna
i Hercegovina bit će odvojena od svoje bolje prošlosti i još
bolje budućnosti.
Da bi se to odvajanje zaustavilo,
međunarodni upravitelji ove neuspješne države moraju se umiješati
u svoj posao, ali ne kao do sada. Bezobrazno je i dalje donositi
odluke koje produžuju agoniju Bosne samo da bi misija, njegujući
strah od obnove konflikta, što duže trajala pribavljajući
misionarima ličnu finansijsku korist. Ashdown i njegov
tim moraju raditi tako da što prije ostanu bez posla u ovoj
regresivnoj zemlji u kojoj nema novca za progres, pa ni za
onaj mali porodični, što ga, s neviđenim osjećajem za unazad,
zovemo regres. Daleko je more.
Nažalost, sva upotrijebljena
argumentacija nije dovoljna svim našim nacionalistima. I starim
i novim. Stari će, vjernički otporni na činjenice, odmah vidjeti
unitarističku urotu prikrivenih mrzitelja svega što je nacionalno;
novi će, u strahu od još jednog trijumfa anahronih nacionalizama,
blokirati svaku ozbiljnu mogućnost unutarnje promjene ove
neobične države. Zato je tu Ashdown.
On je u pristupnoj besjedi
akumulirao strašne žderačke cifre dejtonske aparature i tresnuo
nam je istinu. Naša istina su te cifre, od kojih ćete
se razboljeti čitajući tekst mog kolege Emira Suljagića.
Paddy nam poručuje da te cifre treba radikalno smanjiti.
Soros to smanjivanje cifarske države naziva "neophodnom
modifikacijom Dejtonskog sporazuma". Kako me nikakav
stranački angažman ne obavezuje na političku korektnost, sve
ove metafore pretvorit ću u doktrinarno načelo: Berzovni špekulanti
i liberalni demokrati na različite načine traže promjenu dejtonskog
modela, a stvar je puno jednostavnija: radi se o tome da se
taj model ukine!
|
STARE TEME
|
|