Kada me je sredinom devedeset i pete CIA odabrala da predvodim
tim dobrovoljaca koji je imao zadatak da u Sarajevu izvrši
misiju najvišeg značaja, moja osjećanja su bila pomiješana.
Godinu dana ranije, moj tim i ja smo bili na putu za Sarajevo
na sličnoj misiji, ali smo vraćeni u zadnjem trenutku zbog
"pogoršanja sigurnosti" u gradu. Laički rečeno,
bilo je suviše opasno. Do devedeset i pete, stanje u Sarajevu
se pogoršalo, ali skorašnja NATO intervencija zahtijevala
je neposredno prisustvo CIA-e na terenu u glavnom gradu Bosne.
Sredinom devedeset i pete,
bosanski Srbi su sa okolnih brda stalno granatirali nekada
predivno Sarajevo, a snajperska paljba je onemogućavala sigurnu
šetnju njegovim kaldrmskim ulicama. Čak i ulazak u grad, koji
je bio odsječen i okružen neprijateljskim srpskim snagama,
bio je gotovo nemoguć. Ali to je, prije svega, bio razlog
zašto sam postao operativac CIA-e. Volio sam avanturu, vjerovao
u Agenciju i njenu misiju i stalno sam skakao na svaku šansu
da se vratim svom starom, teško prohodnom terenu na Balkanu.
Uprkos očitim rizicima, počastvovan sam imenovanjem za prvog
šefa CIA-e u Sarajevu.
O čemu sam mislio tada?
Bio sam na Zapadnoj obali Sjedinjenih Država, na relaksirajućem
zadatku. Uživao sam u rutinskom američkom poslu od devet do
pet i postao "Gospodin Mama" dvjema najljepšim malim
djevojčicama na planeti. Pomisao da budem mjesec-dva razdvojen
od kćerki bila je skoro nepodnošljiva. I nisam mogao odbaciti
opsesivnu pomisao da ovog puta možda neću biti tako sretan
kao što sam bio tokom prethodnih zadataka. Ovog puta možda
se uopće neću moći vratiti njima.
I dalje, nešto u vezi sa
Balkanom vraća me nazad, uprkos tome što sam svaki put kada
bih putovao tamo bio odbijen onim što sam vidio, nisam mogao
čekati da se ponovo vratim. Kao jedan od nekolicine "jugoslavenskih
ruku", koji su govorili srpskohrvatski u Agenciji, smatrao
sam svojom dužnošću da se vratim kad je to od mene traženo.
Tako sam racionalizirao odluku kada su me kćerke pitale zašto
sam prihvatio zadatak.
Već sam služio u Beogradu,
svjedočio raspad Jugoslavije dok je ona klizila iz hladnog
u građanski rat. CIA je tražila da idem u Hrvatsku na vrhuncu
tamošnjeg rata ž91, kako bih izvještavao o prvom oružanom
sukobu u srcu Evrope od Drugog svjetskog rata. Agencija me
ponovo poslala u region 1992. da se malo proguram između bojišnica
u tada malo poznatom mjestu zvanom Bosna. Također sam pokrivao
Kosovo, gdje su se sukobi proširili, kao što smo predviđali
početkom devedesetih.
Ono što nisam znao kada
sam prihvatio posljednju misiju bilo je da će srpsko granatiranje
i snajperisanje ostati iza jednako smrtonosne ali daleko više
lične prijetnje mojoj sigurnosti u Sarajevu.
Dozvola
Agencije Prije mog privremenog raspoređivanja u Sarajevo,
morao sam otići u Washington kako bih planirao detalje operacije
i ažurirao svoje isteklo medicinsko odobrenje. Ovaj privremeni
raspored "najvišeg značaja" okončao je zadržavanjem
na nekoliko dana, dok ne prođem sve tražene medicinske, pravne
i administrativne obruče. Prvo, trebalo je proći obavezne
fizičke preglede. Uspijevao sam da ih izbjegavam godinama,
ali ovog puta nije se mogao napraviti izuzetak. Očito, Agencija
nije željela da bilo koji nespreman oficir CIA-e bude ubijen
u Bosni. Poslije sam potpisao izjavu o odgovornosti, slažući
se da odlazim u Sarajevo vlastitom voljom i da neću držati
Agenciju odgovornom ako se moj fizički izgled promijeni od
neke eksplozije. (Kao što ćete vidjeti, pravnici su napravili
većinu zabave od toga da budeš oficir CIA-e.) Konačno, sreo
sam se sa neiskusnom mladom psihijatricom koja je imala zadatak
da odredi da li sam psihološki spreman da putujem nazad u
ratnu zonu. Tek stigla sa medicinske škole Ivy League, atraktivna
plavuša doktorica pokušavala je da otkrije moju motivaciju.
"Mora da ste ludi ili suicidni kada želite da se vratite
tamo!", rekla je, očito nesvjesna misije Agencije.
"Da znate moju bivšu ženu kao ja", odgovorio
sam, "shvatili biste da su moje suicidne tendencije
potpuno normalne." Ovaj argument je bio uspješan
trik, jer sam dobio i njeno službeno odobrenje (i njen tajni
broj telefona) i povjerovao sam da sam konačno na svom putu
za Sarajevo.
Uskoro sam saznao da niko
u Washingtonu nema pojma kako bih trebao da se ubacim u Sarajevo.
Stoga sam odlučio da putujem do Splita, i tamo improviziram
nešto na svoj način. Poznavao sam zemlju i jezik, a takav
pristup je bio djelotvoran. U međuvremenu, moj tim, u kome
je trebalo da bude nekoliko naoružanih pratilaca, smanjio
se na dva oficira: mene i Johna Garciju (ime je promijenjeno),
društvenog višeg komunikacijskog oficira koji je već dokazao
svoju hrabrost na vrućim mjestima poput Somalije. John je
uspio da za nekoliko sati dobije sigurni satelitski telefon
i nas dvojica smo se dogovorili da iste noći otputujemo za
Evropu. Na aerodromu Dulles u Washingtonu, Johnova žena je
došla da se pozdravi s njim. Poljubila ga je, sa suzama u
očima, a mene zadužila da ga vratim živog. Nasmijao sam se
i obećao da će se on vratiti. Nadao sam se da je neću iznevjeriti.
Cijelu noć tokom leta za
Zürich, John i ja smo razgovarali i otkrili da imamo
mnogo toga zajedničkog. Obojica smo rođeni i odrasli na jugozapadu
i često se hranili pravom meksičkom hranom. Još važnije, obojica
smo imali porodice koje su značile čitav svijet za nas same.
Nakon dolaska u Zürich, ubijali smo vrijeme kružeći po
Niederdorfstrasse, a onda proveli još jednu besanu noć na
aerodromu Hilton. Sljedećeg dana smo putovali preko Italije
do jadranskog obalnog grada Splita, koji je bio središte aktivnosti
tokom rata. Uz isuviše ledeno dalmatinsko pivo te noći u restoranu
komunističkog stila Hotela Split, razmatrali smo planove za
ulazak u Sarajevo sljedećeg dana. Mislili smo da ćemo smanjiti
svoje šanse da budemo pogođeni priključujući naše vozilo UN-ovom
konvoju koji je trebalo da vozi pomoć u izolirani grad, preko
Mostara i smrtonosnog Igmanskog puta. Iako smo bili naoružani,
naše lako oružje i oklopni džip neće biti zaštita od protivavionskog
oružja koje Srbi mogu da upotrijebe protiv nas.
Moje vlastito oružje, usput,
bilo je "ilegalno" u očima pravnika Agencije, koji
su mi izričito zabranili da unosim oružje u Sarajevo. Svako
živo stvorenje u Bosni - da ne pominjem nekolicinu mrtvih
- bilo je naoružano do zuba u julu 1995. godine. Nakon svega,
to je bio haotičan, ratom podijeljen grad. Sajgon, 1995. Bez
obzira na to, birokrate Agencije koji su se snažno protivili
riziku odlučili su da će radije imati posla sa mrtvim oficirom
nego priliku da objašnjavaju zašto je jedan od njihovih upucao
nekog u ratnoj zoni. Bez iznenađenja, ali jednu godinu kasnije,
kada su oficiri Agencije služili istovremeno sa hiljadama
američkih vojnika u tek umirenoj Bosni, birokrate su se odvažili
da dozvole našim oficirima da nose oružje. Nakon svega, u
to je vrijeme vjerovatnoća da će oružje od bilo koga biti
upotrijebljeno drugačije nego za otvaranje boca piva bila
je tako mala kao i njihova tolerancija rizika.
Ratom
podijeljeno Sarajevo Konačni dio našeg puta u Sarajevo
počeo je napuštanjem Splita u ranim jutarnjim satima 10. jula
prema uspavanom selu Tarčin, na dijelu planine Igman pod bosanskom
kontrolom. Duž prašnjavog puta uz planinu čuli smo kako artiljerijske
granate zvižde iznad naših glava. Također se čula sporadična
paljba iz pušaka i automatskog oružja. To je bio naš prvi
stvarni osjećaj žive vatrene zone u koju smo ulazili. Nedugo
poslije padanja mraka, UN-ov konvoj se počeo spuštati niz
Igman u Sarajevo. Sva svjetla na vozilima su bila ugašena
kako ne bi postala metom, a vozači su koristili noćne naočale
kako bi vidjeli. Bilo je potpuno mračno, a mjeseca nije bilo
na ljetnom nebu bez ijednog oblaka. Za trenutak, učinilo mi
se da zvijezde sjaje nad Bosnom tako sjajno kao nad tihom
Sonoranskom pustinjom (op. prev: pustinja na području jugozapadne
Arizone, jugoistočne Kalifornije i zapadne polovine države
Sonora, Meksiko).
Znali smo da nas Srbi mogu
ubiti u svakom trenutku. Silaziti džombastim planinskim putem
u mraku, uza same strme rubove, uz odrone kamenja, bio je
rizik sam po sebi. Nekoliko sedmica prije mog puta, trojica
američkih zvaničnika su ubijena dok su pokušavala da na sličan
način uđu u grad. Do danas ljut sam zbog njihove smrti, jer
sam pismeno garantovao Washingtonu da će neko poginuti ako
nastavimo "da pružamo otpor Srbima" i nepotrebno
šaljemo ljude u haotično Sarajevo. Nakon 16 sati, stigli smo
u našu renoviranu vilu u središtu Sarajeva. Dobrodošlicu nam
je poželio oficir sigurnosti, dajući nam detaljne upute kada
možemo a kada ne možemo puštati vodu u toaletima vile. Razumjeli
smo zašto je voda tako reducirana, ali nakon iscrpljujućeg
putovanja trebalo je nekoliko objašnjenja ogorčenog oficira
sigurnosti prije nego što smo postali sposobni da razjasnimo
našu zbunjenost oko toga od čega se sastoji čin ispiranja.
Tada su nam pokazali sobu za pranje rublja, koja će biti naš
životni i radni prostor tokom sljedećeg mjeseca. Kako nije
bilo ničeg za jelo, pokušali smo da zaspimo na prašnjavom
linoleumskom podu sa bubama. Nakon tri noći bez sna, jedna
više neće nauditi.
Moja primarna misija u
Sarajevu je bila da osiguram informacije o vojnoj situaciji
u Bosni, i o bosanskosrpskim ciljevima i snagama uoči očekivane
NATO intervencije. Mjesecima kasnije imao sam zadovoljstvo
da čitam o uspješnim zračnim i raketnim napadima NATO-saveza
na desetine pozicija bosanskih Srba, uključujući radare i
položaje protivzračne odbrane, komandne centre i komunikacijske
objekte, čije lokacije sam probrao u julu. Dok sam bio u Sarajevu,
pratio sam srpsko osvajanje UN-ovih "zaštićenih zona"
Srebrenica i Žepa, koje su pale tokom mog kratkog boravka.
Madeleine Albright, tadašnji američki ambasador u UN-u,
bila je posebno zainteresovana da sazna broj ubijenih Bosanaca.
Kada sam izvijestio da je, prema mojim pouzdanim izvorima,
poklano između šest i osam hiljada Bosanaca tokom početnog
srpskog osvajanja enklave, Washington je bio skeptičan. Nakon
svega, Srebrenica je bila "zaštićena zona", i čak
ni Srbi nisu mogli tako flagrantno kršiti međunarodne zakone.
Naravno, sa nedavno izoštrenim umijećem masovnog ubijanja,
Srbi nisu dozvoljavali nikom pristup na polja smrti. Svi nesrpski
svjedoci su ubijeni. Ili su oni tako mislili. Kao što je to
uvijek slučaj, jedna ili dvije žrtve su se pretvarale da su
mrtve ili su na drugi način upotrijebili svoje sposobnosti,
sreću i odlučnost, i uspjele da pobjegnu. Nedavno smo vidjeli
takve primjere na Kosovu. U ranim devedesetim uspostavljen
je Centar za izbjeglice u Hrvatskoj kako bi ispitivao preživjele
i prikupljao dokaze za Sud za ratne zločine u Haagu.
U početku sam naginjao
vjerovanju u srpske tvrdnje da Bosanci preuveličavaju ili
izmišljaju njihove priče o srpskoj torturi i ubistvima. Ponekad
i jesu. Tokom vremena, kakogod, postao sam uvjeren u istinitost
naizgled nevjerovatnih tvrdnji bosanskih muslimana. Kada se
dvije izbjeglice pojave na različitim mjestima, dajući identične
detalje o posebno zastrašujućim djelima koja su počinili identificirani
bosanski Srbi u određenom selu određenog dana, znali smo da
je bilo nemoguće za njih da istovremeno izmisle iste detalje.
Do danas sam začuđen zločinačkom inventivnošću koju su Srbi
primjenjivali izumljujući metode torture i poniženja za njihove
bosansko-muslimanske i kosovsko-albanske žrtve. Uzdržat ću
se od opisa njihovih užasavajućih zločina protiv čovječnosti
jer se od njih prevrće utroba i jer su oni bukvalno nezamislivi
za većinu civiliziranih ljudskih bića. Usput, kasnije je potvrđeno
da je 40 hiljada Bosanaca "etnički očišćeno" iz
Srebrenice, i da je najmanje osam hiljada muškaraca i mladića
strijeljano od Srba dok su pokušavali da pobjegnu kroz šume.
Pad Srebrenice je bio krajnji dokaz za Clintonovu administraciju,
koji je vodio do dugo najavljivane NATO intervencije na zaustavljanju
srpskog nasilja u Bosni.
Clintonova
politika Moji dnevni sastanci u često gađanoj zgradi
bosanskog Ministarstva unutrašnjih poslova u centru Sarajeva
bili su žestoki. Morao sam brzo voziti sa i na sastanke kako
bih smanjio svoje šanse da budem žrtva snajperista. Artiljerijska
granatiranja su bila stalna prijetnja, razarajući tišinu taman
kad ste se počeli opuštati u miru.
Moje bosanske kolege su
radile tokom cijelog dana u stresnim ratnim uslovima. Šunjali
su se kroz urede poput zatvorenih životinja, očajno pokušavajući
da prikupe obavještajne i kontraobavještajne informacije o
osvajačkoj vojsci bosanskih Srba. Obučeni u kamuflažnu odjeću,
pušili su balkanske cigarete neugodnog mirisa, dan i noć,
kao i njihovi srpski i hrvatski neprijatelji u drugim dijelovima
zemlje. Kao što je hrvatska vlada uradila 1992, Bosanci su
molili da prenesem Washingtonu njihov zahtjev za američkom
intervencijom. Njihovi argumenti su bili obavezujući, ali
moj posao je bio da dobijem sve moguće informacije, bez obećanja
bilo kakve akcije zauzvrat. U to vrijeme, ja sam se stalno
opirao mogućnosti da SAD vojno intervenišu na strani Bosanaca.
Ironično, ali našao sam se u sličnoj poziciji kada sam diskutirao
"garantovano američko nemiješanje" sa kosovskim
demokratskim vodstvom početkom devedesetih.
Tokom svojih sastanaka
također sam pokušavao da saznam više o sve većem iranskom
prisustvu u Bosni. Nakon što je rat počeo 1992., iranska vlada
je ušla da ispuni vakuum nastao zapadnim odsustvom, i da,
uz saradnju sa Clintonovom administracijom, osigura vojnu
podršku umirućim Bosancima. Znao sam da Bijela kuća olakšava
iranske isporuke oružja za Bosnu. U jesen 1992. američka vlada
je podržala hrvatske vlasti u presretanju jednog iranskog
aviona, koji je prevozio oružje i plaćenike za Bosnu. Ali,
kasnije, u julu 1994., saznao sam da je američki ambasador
u Hrvatskoj Peter Galbraith tiho sugerirao hrvatskom
predsjedniku Franji Tuđmanu da bi trebao dozvoliti
tranzit za iranske isporuke oružja za BiH kroz Hrvatsku. Ova
sugestija je kršila službenu američku politiku kao i UN-ov
embargo na čitavu bivšu Jugoslaviju, ali pošto su naređenja
očito dolazila od predsjednika Clintona i tadašnjeg savjetnika
za nacionalnu sigurnost Anthonyja Lakea, Galbraith
je slijedio primjenu ove tajne i dokazano ilegalne politike.
U to vrijeme, nekoliko
umjerenih, proameričkih vlada (poput Turske i Saudijske Arabije)
izrazilo je spremnost da osigura oružje za Bosance. Zdrav
razum bi nalago da je svaka zemlja prihvatljivija od Irana
u ovoj situaciji. Clintonova administracija, iz razloga koji
i dalje nisu uvjerljivi, odlučila je da Iran osigura oružje
i uticaj u Bosni. (U svom dijelu, Bushova administracija
odigrala je na lošu loptu krajem osamdesetih, kada je arogantno
odbila da prihvati realnost da Jugoslavija više ne postoji.
Prema mom viđenju, da su se SAD suočile sa istinom, mogli
smo pomoći da se Jugoslavija raspadne na manje nasilan način.)
Uprkos takvoj pozadini,
zašto su mi Bosanci razjasnili da oni vide Irance kao svoje
bliske saveznike. Kada sam se pojavio u Sarajevu u julu 1995.,
rat je trajao već tri godine. Iranci su već bili tu, zahvaljujući
dijelom tajnom uticaju Bijele kuće. Moje bosanske kolege su
odbijali da raspravljaju sa mnom iransku ulogu u Bosni, osim
što su rekli da je Iran ovdje dobrodošao. Iranski uticaj u
Sarajevu je bilo moguće napipati. Mudžahedini srednjoistočnog
izgleda lutali su praznim ulicama grada između borbi sa Srbima.
Vozila sovjetske proizvodnje sa tablicama i drugim simbolima
iranskih privatnih humanitarnih organizacija su bila svugdje,
i neka su bila uključena u provođenje izazivačkog nadgledanja
naših vozila. Iranci su tretirali Bosnu kao svoje "zadnje
dvorište" i nekolicina prisutnih Amerikanaca nije bila
dobrodošla. Iako svjestan iranske prijetnje u Sarajevu, poput
većine ljudi, bio sam više usmjeren na preživljavanje svakodnevnih
ratnih rizika u gradu. Iranci su bili prijetnja, sigurno,
ali oni su bili sekundarna prijetnja u tim okolnostima. Stoga,
kada me je šef bosanske službe sigurnosti pozvao u sobu u
kojoj su bili samo on i visoki bradati čovjek sa Srednjeg
istoka, u vojnoj odjeći - i onda me otpustio - ja sam to zapamtio,
ali nisam naročito bio zabrinut zbog čudnog incidenta. Čak
i u ovako mračnoj atmosferi bilo je povremeno smiješnih trenutaka.
Jedne noći, tokom posebno snažne borbe između bosanskih muslimana
i Srba izvan naše vile, Johny je bio zauzet gledanjem vijetnamskog
ratnog filma. Zbog prave bitke oko nas, Johny nije mogao dobro
čuti film koji je gledao. Bio je odmah uz televizor, koji
je radio na napajanje iz generatora, i pojačao je zvuk da
ne bi propustio nijednu akciju, dok se istvoremeno prava paljba
odvijala oko nas. Povikao sam da bi "možda želio da zaustavi
film dok ne dođe i pogleda pravu stvar", ali on je bio
zalijepljen za stolicu i nije ni čuo šta mu govorim.
Kako
sam postao meta Irancima Dan nakon što me šef bosanske
službe sigurnosti pokazao bradatom istočnjaku, saznao sam
od veoma pouzdanog izvora da taj čovjek nije niko drugi do
šef iranskog obavještajnog ureda u Sarajevu. Kao što će kasnije
izvijestiti novinar Los Angeles Timesa James Risen,
u julu 1995. bosansko Ministarstvo unutrašnjih poslova je
bilo pod kontrolom iranske obavještajne službe. Iranski obavještajni
šef je dao zadatak svom bosanskom kolegi da me dovede u ured
kako bi Iranci mogli da vide novog šefa CIA-e. Ali nije me
gledao samo iz profesionalne znatiželje. Otkrio sam da iranski
obavještajac ustvari planira operaciju mog kidnapovanja, torture,
saslušanja i ubistva. Vjerovatno po tom redoslijedu. To nije
bilo ništa lično. U iranskim očima, ja sam bio rijetka prilika
za veoma isplativu metu. Nije svaki dan da se usamljeni oficir
CIA-e sam prijavi pravim imenom službi sigurnosti pod kontrolom
Irana.
Nakon što sam saznao za
ovu veoma ličnu prijetnju meni upućenu, moj osjećaj opasnosti
u Sarajevu se preokrenuo. Bio sam sada više koncentrisan na
opasnost da ne budem kidnapovan na ulici nego da izbjegnem
artiljerijsku i snajpersku paljbu. Zakleo sam se da Irancima
neće biti lako da me odvedu. I pošto sam bio usamljen iza
neprijateljskih linija, znao sam da je moja jedina šansa za
opstanak u ovoj situaciji mozak a ne vatrena moć. Sljedećeg
jutra razgovarao sam preko sigurnog satelitskog telefona sa
svojim nadređenim u Washingtonu. Složili smo se da je najrazumnije
što mogu da uradim da napustim Sarajevo što je brže moguće.
Sam izlazak pod "normalnim" ratnim uslovima, bez
toga da me Srbi ubiju, bio bi dovoljan izazov. Ali sada sam
morao napraviti plan za svoj i Johnov izlazak bez padanja
u ruke Iranaca ili njihovih bosanskih kolaboratora. Razvijajući
plan, razmatrao sam sve što jesam i što nisam znao o situaciji.
Morao sam također da planiram bijeg na scenariju najgoreg
slučaja. Znao sam da Iranci planiraju operaciju protiv mene.
Znao sam također da zvaničnici bosanskog MUP-a slijede naređenja
iranske obavještajne službe. I Iranci i Bosanci mogu da prepoznaju
moje vozilo i mene. Oni su znali i gdje se nalazi naša vila
i držali su naš ured i telefon pod prismotrom.
Postojao je samo jedan
put iz Sarajeva, i on je vodio nazad preko planine Igman.
Nažalost, moji "prijatelji" u bosanskoj službi sigurnosti
kontrolisali su sve policijske checkpointe između Sarajeva
i Tarčina. Tada sam saznao da je jedan od naših lokalnih bosanskih
radnika špijun bosanske službe sigurnosti, i da bi i on mogao
izvijestiti o mojim dolascima i odlascima. U najgorem scenariju,
Bosanci i Iranci će znati kada i kako planiram da pobjegnem
i presrest će me prije nego što budem mogao da napustim Sarajevo.
Pokrili su me iz svakog ugla. Raspravljao sam različite opcije
izlaska sa Washingtonom i američkom vojnom komandom u regionu
preko sigurnog satelitskog telefona. Ohrabrilo me kada je
Washington iznio nekoliko impresivnih izlaznih opcija sam
od sebe, uključujući neke koje su podrazumijevale slanje američkih
snaga helikopterom kako bi me izvukli. Nakon pažljivog razmišljanja,
kakogod, odbio sam vašingtonske poželjne prijedloge. Kako
nije bilo zračnog saobraćaja na nebu iznad Bosne, pojavljivanje
helikoptera koji pokušava da uđe u Sarajevo bi izazvalo paljbu
sa svih strana. Osim toga, vašingtonski plan bi tražio sedmice
priprema. Znao sam da treba da izađem najbrže i najtiše što
je moguće, prije nego što Iranci i Bosanci shvate.
Odlučio sam da je najbolji
plan bijega za nas da izađemo na vlastiti način, u brzom konvoju
sa dva vozila. Bez ustezanja, hrabri oficir sigurnosti i njegove
teško naoružane kolege su se složile da nas isprate. Idemo
za Split iduće noći.
Washington nije bio zadovoljan
što sam odbio sve njihove opcije, ali je prepustio planiranje
meni, jer sam bio u najboljoj poziciji da procijenim situaciju.
Također sam razgovarao sa Johnom, koji je podupro moju odluku
kao najvjerovatniju, da možemo živi izaći iz Sarajeva. Nadajući
se najboljem, ali se spremajući za najgore, napravili smo
lažne dokumente za Johna i mene u slučaju da bosanska policija
bude upozorena da nas zatvori ako pokušamo da izađemo. Uoči
našeg bijega, otkrio sam da naš bosanski "dupli agent"
planira izaći iz Sarajeva našim konvojem. Ako sazna da sam
se ja priključio konvoju, mogao bi da upozori svoje gazde
i oni će moći da me izvuku na kontroli, bez obzira na lažne
dokumente. Odlučili smo, kada bosanski špijun uđe u naše vozilo
za bijeg, razoružati ga i ne dozvoliti mu da izađe dok ne
pređemo preko Igmana. Nismo mu htjeli dati nikakvu priliku
da upozori bosansku službu sigurnosti na moj iznenadni odlazak.
Bijeg
kroz maglu Napustili smo vilu u 2 i 30 ujutro, kako
je i planirano. Dok smo silazili kroz tihu, zamračenu bazu,
tražio sam bilo kakav znak da li nas nadziru. Cijeli grad
je bio bez struje i zamračen, i nije bilo kola na putu. Prošli
smo kroz nekoliko bosanskih i UN- -ovih kontrola kod aerodroma,
bez incidenata i bez bilo kakvog znaka da na nas motre. Naš
nenaoružani bosanski špijun je bio zatvoren i nije mogao ići
bilo gdje. Tada, baš kad smo se pripremali da krenemo Igmanom,
naš prolazak je odgođen za dva sata, tokom kojih smo si kidali
nerve u mraku, dok nije prošao saobraćaj bosanske vojske.
Kada nam je dozvoljeno da nastavimo preko Igmana, sunce je
počelo da izlazi i postojao je rizik da privučemo srpsku protivavionsku
paljbu izloženi na putu. Zbog toga smo razmišljali da se vratimo
nazad u vilu i pokušamo ponovo iduće noći. Nisam bio oduševljen
povratkom. Ako to učinimo, omogućit ćemo bosanskom špijunu
da prijavi moj pokušaj bijega, što će ubrzati akciju loših
momaka protiv mene. Sreća je bila sa nama, kakogod. Tog jutra
grad i planina su bili pod maglom, pa je vidljivost bila slaba.
Srbima će biti teško da nas ciljaju. Također smo znali da
često pijani vojnici postaju najmanje pažljivi baš u svitanje.
Odlučili smo da krenemo.
Stigli smo do francuskog
bataljona na vrhu planine bez paljbe. Putem smo ubrzali kada
smo prolazili pored zadimljenih ostataka nekoliko vozila UN-a
koje su Srbi pogodili samo nekoliko sati ranije.
Peter Galbraith: Sugerirao Tuđmanu
da dozvoli isporuku iranskog oružja u BiH
|
Tokom našeg bijega sa bosanske
teritorije bili smo na stalnom oprezu i držali smo prste na
obaračima. Ako nas Iranci budu gonili, bili smo spremni da
se borimo sa njima. Izvukao sam od Johna obećanje da će me
ubiti prije nego što dozvoli kakvom bradatom fanatiku da me
izvuče za neku od njihovih notornih sesija torture. Bilo mi
je svježe sjećanje na kidnapovanje, mučenje i ubistvo šefa
CIA-e Williama Buckleya u Beirutu, prije 10 godina,
od terorista koje su podržavali Iranci. Znajući da će John
imati teškoće da objasni pravnicima Agencije zašto je moje
ubistvo bilo u mom najboljem interesu, bio sam zadovoljan
kao i on što nije morao da ispuni svoje obećanje. Nakon našeg
sigurnog dolaska u Split, oprostili smo se od oficira sigurnosti
i njegove pratnje, uključujući i sada bezopasnog bosanskog
špijuna, i nastavili taksijem na aerodrom. Sa aerodromskog
telefona sam nazvao svoje nervozne kolege u Washingtonu dajući
im do znanja da smo izašli živi. Moji prijatelji su odahnuli
saznavši da smo sigurni i zdravi. I siguran sam da je više
birokrata koji su odahnuli sa olakšanjem pomišljajući na sve
papire i objašnjenja koja neće morati da daju, zahvaljujući
našem uspješnom bijegu. Kako je adrenalin prošao kroz moj
sistem, nisam se više mogao opirati snu. Sa torbom kao jastukom,
odspavao sam sat vremena na podu splitskog aerodroma, dok
su vojnici i putnici prolazili iznad i oko mene dok sam spavao.
John je pio kole i gledao vojne letove kako odlaze i dolaze
kao da se ništa nije ni desilo. Probudio me kada je najavljen
naš let.
Sljedećeg dana u Beču izvijestili
smo direktora o našoj bosanskoj operaciji. On je pratio našu
patnju i pokazivao je veliki interes za naš izvještaj. Par
dana kasnije svjedočio sam i pred jednim zainteresovanim kongresnim
komitetom u Washingtonu. Iako je to bio možda najopasniji
aspekt našeg puta, preživjeli smo ova visoka saslušanja neoštećeni
i sretni što smo živi.
Rezultati
naše pogrešno vođene politike Izdaja dolazi u mnogim
oblicima, ali jedna stvar u vezi s tim ostaje stalno. Visoka
je cijena izdaje. Kada čovjek prevari ženu, on će izgubiti
njeno povjerenje, čak i njenu ljubav. Kada je Zapad izdao
one koji su posvećeni demokratskim idealima, odbijajući da
prepozna nezaustavljive pokrete za nezavisnost u Hrvatskoj
i Sloveniji 1991., dao je zeleno svjetlo da "Jugoslovenska
narodna armija" pod srpskom dominacijom povede predvidljiv
i krvav rat u ovim zemljama. Istovremeni embargo na oružje
mogao je pogoditi samo žrtve. CIA je uradila fenomenalan posao
izvještavajući i predviđajući događaje u bivšoj Jugoslaviji.
Nažalost, kreatori američke politike nisu obratili pažnju
na vlastitu obavještajnu službu. Konsekvence ove neuspješne
politike vode kroz pokolj koji smo predvidjeli u BiH. Kada
SAD i ostatak civiliziranog svijeta izdaju bespomoćne civilne
žrtve etničkog čišćenja u BiH odbijajući da intervenišu tokom
tri godine, cijena je visoka. Iako smo intervenisali na Kosovu,
cijena tamo je također visoka, zato što smo izričito isključili
mogućnost upotrebe kopnenih trupa, opet dajući zeleno svjetlo
Srbima da "etnički čiste". Sjedinjene Države su
isto tako izgubile priliku da oblikuju budućnost u Bosni,
ustupajući i čak podstičući opasni iranski uticaj u regionu.
Kada su me moje bosanske kolege izdale Irancima, tada to nije
bilo ništa više nego logična konsekvenca ukupne naše pogrešno
vođene politike.
Epilog
Nakon mog bijega iz Sarajeva saznao sam da su šef bosanske
službe sigurnosti koji me izdao Irancima, kao i iranski agent
koji je izdao učenja Kur´ana planirajući moje ubistvo, umrli
pod krvavim i misterioznim okolnostima u Bosni.
Napomena: Odbor za pregled
publikacija CIA-e je pregledao rukopis kako bi pomogao autoru
da ukloni povjerljive informacije i nema sigurnosnih prigovora
na njegovo objavljivanje. Ovaj pregled, kakogod, nema značenje
službene objave informacija, potvrdu njegove tačnosti ili
podrške za autorova viđenja. Ovaj članak je objavljen
u izdanju za august 2001. i prenesen je sa dozvolom The
World & I, publikacije The Washington Times Corporationa
Preveo i priredio:
Esad Hećimović
Hronologija:
Kako je otkrivena izdaja
|
Juli 1995. godine:
Nedžad Ugljen je bio oficir za vezu AID-a sa američkom
CIA-om. Tadašnji šef CIA-e u Sarajevu H.K. Roy biva
pozvan u Ugljenovu kancelariju, "u kojoj se već
nalazi jedan visoki, bradati istočnjak". Pouzdani
izvori obavještavaju agenta CIA-e da je riječ o šefu
iranske obavještajne službe u Sarajevu, koji priprema
kidnapovanje, mučenje, saslušanje i ubistvo agenta CIA-e.
U sporazumu sa Washingtonom, agent CIA-e bježi iz Sarajeva
pod lažnim identitetom.
Bivši američki zvaničnik,
upoznat sa slučajem iz jula 1995., tvrdi da su Amerikanci
bili potpuno sigurni u identitet čovjeka kome je agent
CIA-e pokazan u Ugljenovoj kancelariji: "To
je bio Iranac, a ne Arap", kaže ovaj izvor.
Ovaj američki izvor tvrdi da je, po onome što su oni
znali, "Ugljen radio sve što je mogao kako bi
odbranio Sarajevo od napada, tražio je američku i NATO-ovu
vojnu intervenciju i vjerovao da Srbi planiraju osvajanje
Sarajeva".
U januaru 1997. ovaj
događaj otkriva u svom članku James Risen, dopisnik
Los Angeles Timesa za obavještajna pitanja. Risen
prenosi da "američki zvaničnici sada prihvataju
da je Bakir Alispahić, bosanski ministar unutrašnjih
poslova, pod čijom kontrolom je bila služba sigurnosti,
donio odluku da se otkrije identitet oficira CIA-e".
16. februar 1996:
Nakon upada NATO-snaga u jedan kamp za obuku MUP-a
BiH, u blizini Fojnice, zatečeni su iranski instruktori
specijalnih policijskih snaga. Alispahić i MUP preuzimaju
odgovornost za ovu obuku. Iranski izvori naglašavaju
da nikada nisu provodili bilo kakvu obuku bez zahtjeva
bosanske vlade. Dok su iranski i bosanski izvori tvrdili
da je riječ o "klasičnom programu obuke policijskih
snaga za antiterorističku borbu i akcije hvatanja ratnih
kriminalaca", američki i zapadni izvori tvrde da
su pronađeni dokazi o obuci i pripremi za terorističke
napade na civile i međunarodne ciljeve u Sarajevu. Razlikuju
se i verzije o tome kako su NATO-snage saznale za kamp.
Tokom istovremenog
sastanka Milošević-Tuđman-Izetbegović u Rimu,
Izetbegović je "prisiljen na duge diskusije
sa generalom Joulvanom i Holbrookeom u vezi s otkrićem
u Fojnici". John Pomfret kasnije otkriva
u Washington Postu da su tokom rimskog sastanka
Amerikanci tražili da Alispahić i Ugljen budu uklonjeni
sa svojih položaja.
"U vrijeme
rimskog sastanka, moj položaj bio je uistinu težak",
priznaje Izetbegović. Četiri dana po povratku
iz Rima, na treći dan Bajrama, Izetbegović je prebačen
u bolnicu, a "ljekari su konstatirali - infarkt".
28. septembar
1996: Ubijen Nedžad Ugljen, pomoćnik direktora AID-a.
Evropski i zapadni oficiri zapadnim medijima prenose
različite verzije ubistva, motiva i ubica, uključujući
i tvrdnje da su Ugljena ubili i Amerikanci i Iranci,
ali možda i Hrvati, ako nije riječ o unutarnjim sukobima
u AID-u. Jedan iranski diplomata objašnjava "da
je Ugljen veoma zadužio Irance, pomažući im poslije
ubistva iranskog novinara Muhameda Huseina Navaba
u septembru 1994. godine da uopće dođu do tijela ubijenog
kako bi organizovali dženazu. Nakon ovog slučaja, Ugljen
je sve do pogibije ostao u dobrim, privatnim odnosima
sa iranskim diplomatama". U trenutku kada je data
ova izjava, u oktobru 1996. godine, "nikada niko
nije naveo niti jedan konkretan slučaj u kome su Iranci
u BiH nanijeli bilo kome, od Bosanaca do svih mogućih
stranaca, bilo kakvo zlo". "Nema čak ni
slučaja da se govori o nekom saobraćajnom prekršaju",
tvrdio je ovaj iranski diplomata, objašnjavajući da
"ubistvo Ugljena nije bilo u interesu ni Irana,
niti muslimana, nego onih koji žele da podijele i preostalih
milion muslimana u Bosni".
15. januar 1997:
Los Angeles Times objavljuje priču o tome
kako je bosanska služba sigurnosti otkrila identitet
agenta CIA-e Irancima u Sarajevu i time ga izložila
prijetnji terorističkih grupa koje imaju iransku podršku.
August, 2001:
Američki magazin World & I objavio članak
Izdaja na Balkanu, u kome H. K. Roy svjedoči
o svojoj dramatičnoj misiji u Sarajevu jula 1995. godine.
|
Bakir Alispahić,
direktor AID-a 1995:
|
|
-
Ja sam čovjek koji se rijetko smije, ali ova me je ispovijest
od srca nasmijala. Sjećam se agenta o kojem je riječ,
zapravo sjećam se i njega i svih njegovih kolega koji
su tokom rata boravili u BiH i kontaktirali sa mnom
i mojim suradnicima. Događaj koji je poslužio za, priznajem,
vanredno zanimljivu priču, kao i obično, ima banalnu
pozadinu. Dakle, dotični gospodin, ako se ne varam,
nama se predstavio kao izvjesni Smith, imena se ne sjećam,
uistinu je za razlog svog boravka u Sarajevu naveo prikupljanje
podataka koji će poslužiti za planiranje NATO aktivnosti
na prostoru BiH. Zato ga i pamtim. Valja napomenuti
da smo mi, u vrijeme njegovog boravka, već imali ostvarenu
korektnu i kvalitetnu suradnju sa CIA-om. Naša tadašnja
situacija, treba li to uopće podsjećati, bila je teška,
i svaka pomoć, a naročito američka, bila bi više no
dobrodošla. Otuda i pored već višegodišnje skepse ipak
naša spremnost da gostu iz CIA-e pružimo svaku vrstu
pomoći, kao, naravno, i njegovim kolegama koje smo ranije
susretali. No, pamtim ga uistinu po veselom susretu.
Rahmetli Nećko Ugljen mi je jedne večeri, prilikom
našeg redovnog referiranja, ispričao sljedeće: taj dan
je u svojoj kancelariji očekivao dolazak CIA-inog obavještajca.
Pripremajući se za podatke koje je Amerikanac tražio,
pozvao je Irfana Ljevakovića da mu pomogne. Ljevaković
je, inače, bio Nećkov pomoćnik. Kada je došao Amerikanac,
Ljevaković se upravo spremao da krene. I on i Nećko
su primijetili šok koji CIA-in obavještajac nije umio
skriti. Gledao je u Ljevakovića kao u duha. Poslije
su shvatili da je Amerikanca potpuno zbunila Ljevakovićeva
kratka brada, zapravo kompletan njegov fizički izgled.
Mi smo se i inače često šalili na račun Ljevakovićevog
imidža. Taj je događaj brzo zaboravljen, a moram priznati
da nismo čak ni bili iznenađeni što je Amerikanac nestao:
znali smo, jer smo ih zvali u više navrata ranije, da
nerado dolaze u opkoljeno Sarajevo. Ja sam više puta,
upravo zbog tih njihovih strahova, odlazio na sastanke
s njima u Mostar. I rahmetli Nećko je u više navrata
izlazio iz Sarajeva da se sretne s njima.
Mislim da je važno
reći da je naša služba u to vrijeme bila apsolutno samostalna.
Nastojali smo da sve službe, a naročito američku i iransku,
upravo zbog situacije u kojoj smo se nalazili, držimo
na profesionalnoj razini. Bili smo svjesni američke
fobije kada je o Iranu riječ. Uostalom, upravo smo rahmetli
Nećko i ja, u zvaničnoj službenoj posjeti SAD-u, izvijestili
i New York i Washington o našim relacijama sa Iranom.
Rekli smo im otvoreno sve detalje pomoći koje smo u
to vrijeme dobijali od Irana. Postoje stenogrami i zapisi
koji to mogu dokumentirati. Još tada smo, u tim istim
razgovorima, akcentirali problem terorizma, opasnosti
koje on sobom nosi i mogućnost njegovog širenja. Sve
smo to i činili, želeći da u Amerikancima imamo valjane
suradnike i očekujući zapravo njihovu konkretnu pomoć.
O Pogorelici sam
više puta govorio, a o cijelom slučaju postoji i valjana
dokumentacija. No, čini mi se da treba istaći da je
u Rimu tražena samo moja smjena: rahmetli Nećko nije
pominjan. I CIA i mi jako dobro znamo ko je i kako pronađen
i uhapšen, a i zašto je do svega toga došlo. Osobno
bih bio jako sretan da i CIA ponudi svoju verziju Nećkove
smrti jer duboko vjerujem da bi rasvjetljavanje tog
ubistva uveliko doprinijelo da se mnoge stvari u i oko
BiH jasnije sagledaju.
|
|