NAJVAŽNIJI SVJEDOK U
HAAGU: Miroslav Deronjić, zločinac-pokajnik
Miroslav
Deronjić, ratni zločinac i višegodišnji prvi čovjek Bratunca koji
je u Haagu priznao krivicu i pristao na saradnju, do sada je najvažniji
svjedok koji se pojavio na suđenju Slobodanu Miloševiću; Deronjićevo
svjedočenje je najpotpunije svjedočenje o velikosrpskom planu
agresije na BiH, genocidu nad Bošnjacima, glavnim akterima ovog
projekta s kojima je ovaj svjedok imao tijesnu političku saradnju
Prvi Miloševićev saradnik
Mihalj Kertes mi je 1991. godine rekao: "Pedeset kilometara
od Drine živjeće samo Srbi!"
Svjedok Deronjić je
bio ključni Karadžićev saradnik sa područje Bratunca i Srebrenice
0 Za naoružanje Srba u BiH Milošević je zadužio Mihalja Kertesa
0 Ratna saradnja sa Frankom Simatovićem, Jovicom Stanišićem, Radovanom
Karadžićem, Ljubišom Bearom O Plan likvidacije hiljada zarobljenih
Bošnjaka podržao je Karadžić a proveli Mladić i Beara
Piše: Suzana Anđelić
Miroslav Deronjić,
dugogodišnji predsjednik SDS-a i predsjednik Kriznog štaba u Bratuncu,
uhapšen je u ovom gradu 7. jula 2002. godine na osnovu optužnice
Haškog tribunala koja ga tereti za ratne zločine počinjene nad
tamošnjim Bošnjacima tokom 1992. godine. Tri dana kasnije, pred
sudskim vijećem Tribunala izjavio je da se ne osjeća krivim za
zločine koji mu se stavljaju na teret. Petnaest mjeseci kasnije,
koncem septembra ove godine, oborio je pogled pred sudijom Wolfgangom
Schomburgom i rekao: "Časni sude, izjavljujem da sam
kriv".
Deronjić je, na temelju
sporazuma sa Tužilaštvom prihvatio krivicu za progon na političkoj,
vjerskoj i rasnoj osnovi kao i za ratni zločin priznavši da je
9. maja 1992. godine naredio napad na bošnjačko selo Glogova u
blizini Bratunca kada je ubijeno 65 nenaoružanih civila, svi stanovnici
protjerani, a selo spaljeno. Tužiteljstvo je zatražilo kaznu od
10 godina zatvora, dok je odbrana predložila šest godina. Rasprava
o izricanju kazne zakazana je za 27. januar naredne godine, a
Deronjić je stavljen na listu onih koji će svjedočiti protiv bivšeg
srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića.
DERONJIĆ
SLOMIO MILOŠEVIĆA
Kako
je Deronjićev iskaz bio krajnje precizan i autentičan, Milošević
nije imao mnogo prostora za svoja provokativna pitanja.
Na tvrdnju da su srpski dobrovoljci koji su ratovali u BiH
bili članovi opozicionih stranaka, Deronjić mu je uzvratio
da to nije tačno i da su dolazili preko državnih organa
Srbije. Na Miloševićevo pitanje-konstataciju kako Karadžić
nije mogao narediti takvu ludost kao što je likvidacija
civila u Srebrenici i navođenje svjedoka da prizna kako
nije dobro razumio njegove riječi, Deronjić je oštro uzvratio
kako je on profesor jezika i dobro zna protumačiti značenje
pojedinih rečenica. Ovakav nepokolebljivi stav Miroslava
Deronjića svakako je veliko iznenađenje jer se pred Miloševićem
smjenjuju svjedoci optužbe koji zaziru od njega, isto kao
da je još uvijek u svom predsjedničkom kabinetu, a ne na
optuženičkoj klupi u Tribunalu. Posljednji takav primjer
je član Predsjedništva BiH Sulejman
Tihić koji je svjedočio ove nedjelje i
ispričao gomilu gluposti, poput one da rata u BiH ne bi
ni bilo da se nisu umiješale paravojne snage iz Srbije.
Da je pogledao Deronjićevo svjedočenje, možda bi konačno
shvatio da je rat davno planiran u Beogradu kako bi se podijelila
Bosna i da je praktična primjena ovog plana počela još u
proljeće 1991. godine.
|
Prošle nedjelje ispunio
je i taj dio nagodbe sa Tužilaštvom i pojavio se na suđenju Miloševiću.
Pokazalo se da je Deronjić jedan od najznačajnijih svjedoka koje
je Tužilaštvo, po bosanskoj optužnici, do sada izvelo pred Miloševića.
Svojim svjedočenjem zadao je odlučujući udarac ne samo Miloševiću
i njegovoj koncepciji odbrane, nego i Radovanu
Karadžiću kada se jednog dana nađe u istoj toj sudnici.
Za razliku od zvučnih svjedoka "insajdera" oko Miloševića,
poput Borisava Jovića i
generala Aleksandra Vasiljevića,
koji su se trudili ispričati što manje kako bi zaštititi Miloševića
vjerujući da tako štite i sebe, Deronjić je logikom prevejanog
seljaka, zaključio da će spasiti svoju glavu samo ako "potopi"
one čija je naređenja slušao.
Tako je ovaj profesor
srpskohrvatskog jezika koji nekada bio gospodar života i smrti
u Bratuncu ali i Srebrenici gdje je 1995. godine kao opunomoćenik
Radovana Karadžića bio zadužen za uspostavljanje civilne vlasti,
prvi svjedok koji je konkretno dokazao da su Karadžić i Milošević
znali i naredili pokolj Bošnjaka u Srebrenici, što Milošević uporno
negira, baš kao što to čini i Karadžić u svojim "knjigama
odbrane" koje je poslao čak i u Haški tribunal. Zbog toga,
ali i zbog iscrpnog svjedočenja o naoružavanju bosanskih Srba
od strane vojske i policije iz Srbije, te o obuci bosanskih mladića
u kampovima Crvenih beretki od strane instruktora srbijanske
Službe državne bezbjednosti i njihovom učešću na ratištima u BiH
Deronjićev iskaz predstavlja jedan od do sada najznačajnijih priloga
u dokazivanju umiješanosti Srbije i Miloševića u događaje u BiH.
U PREDJEDNIŠTVO SRBIJI
IŠLI PO ORUŽJE
Ovaj svjedok je, navodeći
da je oružje za bosanske Srbe stizalo iz Srbije, ispričao da je
lično bio zadužen da ga preuzme od Miloševićevih saradnika i podijeli
na području Bratunca i Srebrenice. To zaduženje je dobio još u
aprilu 1991. na sastanku sa tadašnjim predsjednikom Izvršnog odbora
SDS-a Rajkom Dukićem koji mu je rekao da je donijeta odluka
da se Srbi u BiH naoružaju. "Karadžić je lično ubijedio
Miloševića da se Srbi naoružaju", rekao je Dukić, da
bi Deronjiću istu stvar kasnije rekao i Karadžić objasnivši mu
da oni ne vjeruju da će JNA zaštititi Srbe u BiH. Zajedno sa Goranom
Zekićem, predsjednikom SDS-a u Srebrenici, Deronjić je zadužen
za naoružavanje Srba na području Bratunca i Srebrenice. Pet dana
nakon tog sastanka, Deronjić i Zekić, po Dukićevom nalogu, odlaze
u Beograd gdje se u zgradi Predsjedništva Srbije sastaju sa Mihaljom
Kertesom, jednim od najbližih saradnika Slobodana Miloševića.
"Rekao nam je da je on čovjek koji je zadužen za naoružavanje.
Pomenuo je Hrvatsku, pa čak i Kosovo", ispričao je Deronjić
dodajući: "Ja nisam postavljao nikakva pitanja. On je
većinom vodio razgovor i u jednom nas je trenutku pitao da li
bi smo htjeli da posjetimo Miloševića". Zekić i Deronjić
su odbili Kertesovu ponudu. Pitali su ga kakav je politički plan
za Podrinje i da li će Srbija pružiti pomoć Srbima na tom području.
"Tada je Kertes rekao nešto što sam tada prvi put čuo,
ali sam kasnije ponovo slušao, a to je da će na području 50 kilometara
od rijeke Drine sve biti srpsko, čisto srpsko".
U dogovoru sa Kertesom,
ubrzo je iz vojnog skladišta u Bubanj Potoku pored Beograda stigao
prvi šleper naoružanja koje su Zekić i Deronjić rasporedili po
srpskim selima oko Bratunca i Srebrenice. Drugi kanal kojim je
pristizalo naoružanje bio je iz garnizona JNA u Tuzli, preko komandanta
tuzlanskog korpusa generala Save Jankovića. Isto tako,
za naoružavanje Srba u Srebrenici i Višegradu bio je zadužen Užički
korpus preko predsjednika Izvršnog odbora opštine Bajina Bašta
koji je bio član Miloševićevog SPS-a. "Postojala je prešutna
saglasnost policije u Srbiji za te poslove prebacivanja oružja.
Znali su za to, ali su se pravili kao da to uopšte ne vide",
kazao je svjedok.
Objašnjavajući ciljeve
koje je zastupalo rukovodstvo SDS-a, Deronjić je ispričao da je
još u aprilu 1991., neposredno nakon što je Vlada SAO Krajine
u Hrvatskoj donijela odluku o pripajanju Srbiji, rukovodstvo ove
stranke održalo sastanak u Sarajevu na kojem su bili prisutni
i svi srpski poslanici i predsjednici opštinskih odbora. Karadžić
je govorio o SDA i tek donesenoj Deklaraciji o nezavisnosti BiH.
"Tada je rekao, to je bio prvi put da sam čuo tu rečenicu,
da ukoliko nema više Federativne Jugoslavije, a sve su prilike
da ona više ne postoji, jedina opcija za Srbe u BiH i za Srbe
uopšte je Velika Srbija" i dodao da će, ukoliko Bosna
napusti Jugoslaviju, doći do podjele BiH. "Mi smo imali
zadatak da na karti, svako u svojoj opštini, obilježi etnički
sastav opštine, da se ucrtaju koja su sela muslimanska, hrvatska
ili srpska. To su bile pripreme za podjelu Bosne o kojima se otvoreno
raspravljalo na sjednicama regionalnih odbora".
KARADŽIĆ I OSTOJIĆ ČESTITAJU
NA GENOCIDU
Deronjić, koji je početkom
1992. godine imenovan za predsjednika Kriznog štaba u Bratuncu,
izričit je u tvrdnji da su se događaji koji su bili uvertira u
ratne sukobe dešavali u svim opštinama po tačno utvrđenoj šemi.
Prvo bi u određeno mjesto (Bijeljina, Zvornik, Višegrad, Bratunac...)
došli dobrovoljci iz Srbije, uslijedila bi ubistva i zastrašivanja
stanovništva, a nakon toga dolazila bi JNA sa prividnom namjerom
da uspostavi red. Međutim, tada bi uslijedilo etničko čišćenje
nesrpskog stanovništva kako bi Srbi preuzeli vlast.
Svjedok Deronjić je
iscrpno opisao kako su srpske snage preuzele Bratunac i priznao
da je 9. maja 1992. naredio napad na selo Glogovu. Ali, rekao
je i da je o ovom zločinu obavijestio najviši politički vrh.
Dan nakon napada na
ovo selo otišao je na Pale da bi izvijestio o događajima u svojoj
opštini. "Izvještaj sam podnio Radovanu Karadžiću, Veliboru
Ostojiću i Ratku Mladiću koji su sjedili zajedno za jednim stolom
u konferencijskoj sobi. Na zidu iza njih su bile karte koje su
prikazivale etničku strukturu BiH. Srpska područja bila su označena
plavom bojom. Izvijestio sam da je Glogova djelomično uništena
i u velikoj mjeri u plamenu, te da su Muslimani prisilno iseljeni.
Svi prisutni u toj prostoriji su moje izvještavanje dočekali sa
pljeskom, a Velibor Ostojić je dao svoj komentar rekavši: Sada
možemo obojiti i Bratunac u plavo."
FRENKI VODI ETNIČKO
ČIŠĆENJE
Značajan segment njegovog
svjedočenja odnosio se na prisustvo Crvenih beretki u ovom
dijelu istočne Bosne. Tako je Deronjić opisao sastanak koji je
dugogodišnji zapovjednik ovih zloglasnih formacija i drugi čovjek
srbijanskog SDB-a Frenki Simatović održao sa funkcionerima
Bratunca, Zvornika i Višegrada u junu 1992. u Bajinoj Bašti. "Frenki
je rekao da mi trebamo izvršiti ono što je dogovoreno na najvišim
nivoima vojnih, političkih i državnih krugova Republike Srpske
i Srbije. U našim opštinama treba da se uspostave centri za obuku
vojnika sa instruktorima koji bi dolazili iz srbijanske policije.
Ako se tačno sjećam, pomenuo je da je to bilo pod Trećom upravom
srbijanskog MUP-a". Po Deronjićevim navodima, Simatović
je rekao da će te jedinice sarađivati sa VRS, ali će on komandovati
njima. Jedan od kampova Crvenih beretki će naredne godine
biti stacioniran u zgradi obdaništa u Bratuncu. Pripadnici Crvenih
beretki su učestvovali u vojnim operacijama na ovom području,
a svo vrijeme plaće su primali od MUP-a Srbije, odakle su redovno
dobijali pošiljke naoružanja. Komanda Crvenih beretki za
područje Podrinja bila je na planini Tari, u hotelu Omorika
gdje je Simatović često boravio. Deronjić je potvrdio da su
u borbama oko Srebrenice početkom 1993. učestvovale padobranska
jedinica iz Niša i pripadnici Valjevskog korpusa.
Najznačajniji dio njegovog
svjedočenja odnosi se na događaje koji su prethodili zauzimanju
Srebrenice od strane srpskih snaga u ljeto 1995. Tako ovaj svjedok
ističe da mu je Karadžić još u maju te godine najavio veliku vojnu
ofanzivu prema Srebrenici. Neposredno prije ove operacije. 9.
jula 1995. Deronjić odlazi na Pale kako bi o tome razgovarao sa
Karadžićem. Stigao je kasno uveče i ispred zgrade Predsjedništva
primijetio Karadžića, Momčila Krajišnika i šefa srbijanskog
SDB-a Jovicu Stanišića. Iz načina na koji ga je Karadžić
predstavio Stanišiću, zaključio je da su pričali o Srebrenici.
Potom ga je odveo ustranu i rekao mu da postoje dva plana za Srebrenicu.
Prvi plan je oslobađanje komunikacije na južnoj strani grada,
dok drugi plan podrazumijeva ulazak u Srebrenicu ako to bude vojnički
izvodivo. Karadžić je upitao Deronjića za procjenu, koliko stanovnika
se nalazi u gradu, na što je on odgovorio da ih je oko 40.000.
"Šta vi, Miroslave,
mislite uraditi sa tim stanovništvom dole?, upitao ga je Karadžić
i na njegov odgovor da ne zna šta će se dešavati, dodao: "To
sve treba pobiti. Sve što stignete. Princip Zapadna Slavonija".
Svjedok je objasnio da su njih dvojica ranije razgovarali
o Zapadnoj Slavoniji i o tome kako su Hrvati tamo pobili sve što
im se našlo na putu, uključujući civile i kolonu koja je bježala.
"Što se tiče civila, Karadžić je rekao da će morati još
vidjeti kako će se razvijati događaji".
Deronjić je osvajanje
Srebrenice pratio na terenu. Iste večeri, 11. jula, pozvan je
da se hitno javi Karadžiću. U telefonskom razgovoru Karadžić mu
je rekao da ga je imenovao za civilnog upravitelja u tom gradu.
Naložio je da zajedno sa generalom Mladićem održi sastanak sa
UNPROFOR-om i predstavnicima Bošnjaka i da im ponudi tri mogućnosti:
ostanak u Srebrenici, odlazak prema Kladnju i linijama ABiH ili
odlazak u treće zemlje. "Karadžić me upozorio da je moguće
da će se među civilima pokušati skloniti neki ratni zločinci i
insistirao da se ti ljudi zadrže. Čak mi je rekao da bi Srbi trebali
na tome insistirati jer imaju pravo na to prema ratnim konvencijama".
Deronjić je zatražio da mu predsjednik RS upustva dostavi
pismeno na šta ga je on upozorio da pazi šta priča telefonom jer
se razgovori slušaju.
Deronjić je organizovao
sastanak i prenio Karadžićevu ponudu, ali je pred sudskim vijećem
objasnio da je u pitanju bila samo formalnost i da ozbiljna namjera
za ostanak Bošnjaka u Srebrenici nikada nije ni postojala.
BEARA JE REKAO: "SVE
IH TREBA POBITI"
Na drugoj strani, pripadnici
srpske vojske su već počeli odvajati muškarce od žena i djece
i 13. jula Deronjić je imao informaciju da su mnogi od njih pobijeni.
Kada ga je tog dana nazvao Karadžić raspitujući se za transport
civila, nije želio da mu preko telefona govori o tome. Tek sa
sigurne vojne linije je rekao da mu je Ljubiša Borovčanin,
koji je bio na čelu specijalne jedinice MUP-a, rekao da se
u zemljoradničkoj zadruzi u Kravicama desio masakr, kao i da su
na stadion u Bratuncu dovedene hiljade zarobljenih Bošnjaka. Deronjić
je rekao da je to suludo zbog prisustva novinara i međunarodnih
snaga, na šta je Karadžić odgovorio da će poslati čovjeka sa instrukcijama
šta da se radi sa zarobljenicima. Sljedeću rečenicu kazao je kroz
šifre: "Roba mora biti do zore u magacinu, ne tu, već
dole negdje". Kasno te noći u Deronjićevoj kancelariji
pojavio se pukovnik Ljubiša Beara, načelnik bezbjednosti
Generalštaba VRS. "Rekao je da je došao zbog zatvorenika
i da ih sve treba pobiti", kazao je svjedok, dodajući:
"S obzirom da je Beara objasnio svrhu svoje posjete, rekao
sam mu da mi je Karadžić dao instrukcije da se ništa ne smije
uraditi u Bratuncu, nego da se zatvorenici odvedu prema Bijeljini,
Batkoviću, i da ja neću dozvoliti da se ubistva izvršavaju u Bratuncu".
Beara, koji je došao u pripitom stanju, tvrdio je da ima naređenje
sa vrha da pobije bošnjačke zarobljenike.
Sutradan, 14. jula Deronjić
je otišao na Pale i obavijestio Karadžića da je oko 20.000 Bošnjaka
prevezeno prema Kladnju, ali mu je prenio i razgovor sa Bearom
i svoja saznanja o ubistvima u Bratuncu, Konjević Polju i Kravicama.
Karadžićev komentar je bio da je to odmazda potaknuta bošnjačkim
zločinima i upitao ga šta je sa leševima, na šta je Deronjić odgovorio
da se nije interesovao za to.
Deronjić je sačinio
dokument "o korektnoj evakuaciji civila iz Srebrenice"
koji su potpisali predstavnici Bošnjaka i holandskog bataljona
UN-a. U međuvremenu, obaviješten da su se desile masovne likvidacije
Bošnjaka u Bratuncu i Zvorniku, Deronjić o tome informiše Karadžića,
ali ga predsjednik RS upozorava u augustu te godine, kada je posjetio
Srebrenicu, da ne priča o tome jer se sve snima. Deronjić je napustio
Srebrenicu krajem 1995. i ubrzo je izabran za potpredsjednika
centrale SDS-a na Palama.
SRUŠENA KARADŽIĆEVA
ODBRANA
Deronjić je svojim svjedočenjem
pružio nedvosmisleni dokaz da je Radovan Karadžić znao za masakr
u Srebrenici, čak, da ga je lično naredio. Time su, po prvi put,
pruženi dokazi i osporene besmislene tvrdnje Karadžićevih portparola
beogradskog profesora Koste Čavoškog i novinara Dejana
Lukića koji su objavili "knjige odbrane Radovana Karadžića".
Tako je Čavoški u knjizi Hag protiv pravde naveo da je
Karadžić svojim naredbama o poštivanju Ženevskih konvencija zabranio
represije nad ratnim zarobljenicima i naveo da Tužilaštvo ne raspolaže
dokazima da je jedno radio javno, a drugo tajno. Deronjić je takav
dokaz upravo pružio. Međutim, zanimljivo je da je Karadžić, preko
Čavoškog, poručio da je u vrijeme operacija oko Srebrenice Ratko
Mladić potpuno otkazao poslušnost njemu i da ga je zbog toga smijenio
2. augusta 1995., te da je tada, kao i tokom čitavog rata, Mladića
pod kontrolom držao Slobodan Milošević.
U knjizi Dejana Lukića
Moja odbrana ratni zločinac Karadžić tvrdi da nikada nije
naredio napad na Srebrenicu, "niti je postojao plan napada".
Zatim Karadžić kaže: "Šest hiljada
mrtvih Muslimana u Srebrenici je krupna laž. Od tog broja, njih
3.016 našli smo žive na spiskovima za glasanje u Srebrenici",
te dodaje: "Nijedan
muslimanski civil nije u Srebrenici ubijen rukom regularnog Mladićevog
vojnika. Naređenja komande bila su u tom pogledu stroga i izričita.
Bilo je, međutim, individualnih osveta ljudi čije su porodice
nastradale. Ali niko od srpskog rukovodstva nije naređivao zločine
niti je imao potrebu za tim. To nije bio dio naše politike".
Upravo onaj koga je Karadžić postavio da u njegovo
ime bude vrhovna vlast u Srebrenici pokazao je da su ovi navodi
obične laži i izmišljotine i da je Karadžić dopustio (i naredio)
da se u Srebrenici počini zločin nad više od sedam hiljada bošnjačkih
zarobljenika.