REPORTAZA SA DNA ŽIVOTA:
Potemkinovo selo u lukavačkoj “Koksari”
Već godinama gotovo hiljadu radnika Koksno-hemijskog kombinata u Lukavcu koji već deset godina ne proizvodi ništa svako jutro prije sedam sati ulaze u tvorničke hale iz kojih izlaze nakon punih osam sati nerada - tačno u 15.00; u međuvremenu na radnim mjestima ništa ne rade, puše, piju kafe, razmjenjuju informacije i povremeno nešto pojedu za šta svaka tri mjeseca dobiju po 100 KM zaslužene plaće. Naš novinar proveo je jedan “radni” dan među njima i prenosi “radnu atmosferu”
NE ZNA SE KO JE GORI: PJANO HADŽIPAŠIĆ ILI ONAJ KOJI NIJE PIO… BIČAKČIĆ!
Svako jutro na kapijama Koksno-hemijskog kombinata gužva radnika koji dolaze na posao na kojem nemaju šta raditi O Prije rata u Koksari radilo 3,5 hiljade radnika O Kako se živi od 30 maraka mjesečno
Piše: Mehmed Pargan
Siluete dimnjaka Koksno-hemijskog kombinata u Lukavcu izranjaju iz jutarnje magle dok se dan razdjeljuje od noći, pokazujući na sjeveroistočnoj strani da tamne sjene u zraku nisu samo ostaci noći već gusti dim koji dolazi iz obližnje Fabrike cementa. Šest sati je i četrdeset i pet minuta. Jedan za drugim, autobusi dovoze radnike koji užurbano ulaze na kapiju kako bi tačno u sedam sati bili na svojim radnim mjestima. Veliki broj radnika dolazi biciklima, a godine vožnje u ranim jutarnjim satima naučile su ih da držeći jednu ruku u džepu, a u drugoj cigaretu, ipak upravljaju biciklom. Posljednji radnici, deset minuta prije sedam, stižu iz Gračanice. Poznati kao vrijedni radnici i poduzetnici, ispostavit će se kasnije, neke Gračanlije u torbama nose dijelove traktora da ih zavare ili poprave na radnom mjestu – nadaleko su poznate mogućnosti kako mehaničke, tako i elektro-radionice u ovom gigantu, a i šefovi su ostavili mogućnost da se za sitan novac izađe u susret radnicima, naravno kada majstori imaju vremena. Pet minuta do sedam u krug tvornice ulaze uglađeni ljudi s debelim staklima naočala, po svemu sudeći rukovodioci. Oni naoko zabrinuto gledaju ispred sebe i ne primjećuju radnike na portirnici, koji su došli sat prije ostalih. Potpuna evidencija u svim pogonima Kombinata o prisustvu radnika po pravilu je sačinjena već petnaest minuta iza sedam, kada, zapravo počinje jedan uobičajen radni dan. Nekada se u ovom gigantu ujutro skupljalo 3.500 radnika, koji su imali plaću toliku da se često zbog zakonskih ograničenja nije mogla isplatiti. Koksara je radnicima gradila kuće, slala ih svake godine na more i u banje, a opet je bilo novca napretek, bar tako pričaju radnici, iako psiholozi ovakva evociranja prošlosti znaju tumačiti kao idealiziranje prošlosti, koja biva idealnija što je stvarnost ružnija.
ČOMAGA PO GLAVI RADNIKA
«To su bila lijepa vremena, ali ona su daleko i sami ne možemo vjerovati da smo ih jednom živjeli. Sada je nešto drugo. Sada to kroz muziku objašnjavamo - prošle godine smo slušali Stoju (srbijanska pjevačica Stoja op.a.), kada smo dobijali mjesečno sto maraka. To je bila prava stoja. Sada smo osuđeni da slušamo Čomagu (pjevač Mirsad Čomaga, op.a.)», pokazujući od šake do lakta govori nam jedan od radnika dok sa zavrnutom kragnom, skupljenim vratom i rukama u džepovima žuri prema kapiji.
«Sada dobijamo Čomagu. Za sedamdeset dana sto maraka. Ljepota! Pa ko izdrži.»
Ovako živi osam stotina dvadeset i pet radnika koji svakoga dana u petnaest minuta prije sedam ulaze u kapije Kombinata, a u tri sata popodne izlaze. Izlaze umorni, bez obzira što niko od njih ništa ne radi. A na kraju mjeseca, kako je već uobičajeno, čekaju «čomagu». Proizvodnja koksa zaustavljena je još ´92. godine i od tada, izuzev namjenske proizvodnje u toku rata, te jednokratne proizvodnje maleinske kiseline i vještačkih đubriva, tvornica koja je upošljavala 3.500 radnika ne radi. Osam stotina dvadeset i pet radnika ujutro dolazi, presvlači se, prepričava vijesti, odlazi na doručak, donosi nove vijesti, priprema se za presvlačenje i onda odlazi u jedan minut prije tri sata. Odlaze umorni od svih obećanja, nadanja, vijesti i nerada.
DOKTORAT U STARO GVOŽĐE Firma Kuttin iz Njemačke već duže vrijeme siječe dijelove tvornice i izvozi ih izvan Kombinata. Nedavno je do temelja isječena tvornica Švelara, koja je trebala proizvoditi brikete od otpadaka koksa. Na ovoj tvornici je svojevremeno doktorirao Anto Raos, jedan od najuspješnijih menadžera i rukovodilaca Kombinata SODASO, koji je godišnje proizvodio oko dvije milijarde dolara. Porazna je činjenica da ova tvornica nikada nije proradila, a da je isječena u staro gvožđe i već transportovana van BiH. |
«Nadali smo se da će sve jednom krenuti, ali ništa. Nakon svih ovih godina, nas su napustili čak i kerovi. Oni su bili tu u najgorim danima u ratu. Imali su tada šta jesti, a sada su i oni otišli. Naš doručak je takav da ga mi jedva pojedemo, a kerovi neće ni da pogledaju», kaže nam radnik Vahid Bajrić. On i njegove kolege od kuće svakodnevno donose «ispomoć» u hrani i kafi u termos-bocama.
«Molimo Boga da tvornica krene, da počnemo raditi. Obećali su nam da će krenuti Azotara. Bio je ministar Burgić, koji je bio naš direktor i obećao je da će Vlada dati milion i četiri stotine hiljada da se pokrene proizvodnja, a mi smo zauzvrat potpisali da nećemo više štrajkovati. I mi stvarno više ne štrajkujemo, a da li će krenuti proizvodnja niko ne zna. Neki Pero iz Gradiške je prije godinu-dvije zakupio kompletnu proizvodnju vještačkih đubriva, a cijela BiH je bila preplavljena đubrivima iz Kutine», riječi su radnika Saliha Memića, koji optužuje vlasti da su nesposobne da uz mala ulaganja pokrenu tvornicu od koje živi skoro hiljadu porodica: «Vlast se hvali da je uradila mnogo - sve mostova i puteva što je urađeno oko Lukavca uradio je SFOR. Naselje za djecu iz Podrinja uradio je Rudolf Štiftung, obnovu kuća Amerikanci i Šveđani… Pa šta su onda oni uradili?!»
PILIĆAR HAYS
«Došo je iz Sarajeva onaj pjano Premijer (Hadžipašić, op. a.) da pokrene Koksaru, a nije se udostojio da dođe u Koksaru već je sastanak održo u Sodi. Šta će on pokrenuti, žalosna mu majka?! Kada je bio onaj premijer, kako se zove, nije pjano, nego lopov… Da, Bičakčić! Kad je on bio premijer, mi smo farbali Petu bateriju, radili remont, sve je bilo spremno, još se samo trebalo uložiti dvadesetak miliona i sve krenulo. Kad, ispostavi se, lažnjak? Premijer nas zaposlio da ne štrajkujemo, a ko je… nas i proizvodnju. Da je ova tvornica u Sarajevu, davno bi se zapušila, a ovako, samo se mi možemo pušiti”, priča nam jedan od radnika koji je zamolio da mu ne spominjemo ime jer bi mogao biti kažnjen od «kravatiranih», iako na kraju i sam kaže: «Šta mi ustvari mogu. Al´ će me zaje… ako me otjeraju, ionako nema plaće, nema toplog obroka, nema regresa, nema povezanog staža. Neki radnici od `91. godine nemaju povezan staž, a mi ostali od `97. Al` opet kažemo dobro je.»
Fahro Gazetić, poslovođa portira, svakodnevno radi i provodeći dane i godine na kapiji ibreti se zbog onog što vidi:
«Mi znamo da smo u teškoj situaciji ali dolazimo ovdje, nadamo se da ćemo početi jednom raditi, da će biti pokrenuta proizvodnja, ali oni nam svakih dva-tri dana dovedu nekoga da prođe Tvornicom, kobajagi hoće da kupi, ali sutra već nema ništa i taman kada mi izgubimo nadu, ono dođe neko opet i obeća, a mi sami sebe sokolimo da ćemo izdržati. I izdržimo, ali niko ne zna dokle. Neka njemačka firma Kuttin svaki dan izvozi staro gvožđe iz tvornice. Sijeku redom i odvoze negdje. Niko ne zna gdje ni ko je potpisao ugovor za to . Samo gledamo i dođe nam da plačemo. Tu smo proveli dane mladosti, naših početaka rada, tu smo zaradili sve u životu…»
U jednom od pogona lokalni sindikalni vođa Mehmed Avdić provodi kampanju reizbora predsjednika sindikalne podružnice. Svi radnici su na jednom mjestu, pomno slušaju. Svi se pretvaraju da je važno to što se govori, da je još važnije ko će biti predsjednik. Klimaju glavama i nadaju se da će upravo taj momenat biti presudan za pokretanje tvornice. “Čuli smo sinoć onu vijest da će neki stranci kupiti Željezaru u Zenici. Ako se to desi, eto naše šanse, jer oni ne mogu bez koksa, a jedini mi proizvodimo koks», kaže za Slobodnu Bosnu Ćazim Hodžić, jedini radnik kojeg smo našli uprljanih ruku i radnog odijela. On nam je ispričao da je prošloga mjeseca u Kombinat dolazio zamjenik Visokog predstavnika za BiH Donald Hays: “Uh kako smo se obradovali njegovom dolasku, jer smo vjerovali, ako makar nisu ovi naši prepoznali, da se može pokrenuti Peta baterija i zaposliti radnike, podići Lukavac i okolinu sa koljena. Vidjelo se da je došao pripremljen za razgovor. Došao je pred ovu halu, rekao je u metar kvadratni kolika je njena površina. I onda predložio da je pretvorimo u pilićaru. Da Koksaru pretvorimo u farmu pilića!?. Hays nas je razočarao. Razočarao kao i mnogi drugi, ali niko nije toliko. Vlada svojom nesposobnošću gasi proizvođače pilića, a Hays nas nagovara da mi uzgajamo piliće. Još nam prodaju neku ekologiju ko da Bosna nije bila lijepa prije njihovog dolaska. Ona je sada samo ružnija.»
Niko od osam stotina i dvadeset i pet radnika ne zna kako zapravo živi posljednjih desetak godina. Svako se dovija na svoj način, skoro svaki od radnika postao je mali privatni poduzetnik. Pedesetak radnika je na godišnjem odmoru jer je u toku vašar u Puračiću, tako da oni pokušavaju zaraditi koju paru prodajući sokove, sendviče itd. Muris Salkić, dugogodišnji radnik Koksare, poznati je lokalni pjevač. On pjeva na svadbama, zabavama, rođendanima i kafanama: “Svi mi imamo dodatni posao i od njega živimo. Eto ja pjevam, on pravi sećije i trosjede, ovaj tamo zida, svako je našao neki drugi izvor prihoda jer bi od ovih stotinu maraka što ih dobijemo u tri mjeseca davno umrli. Volio bih da ovi u Vladi samo jednom dobiju tih sto maraka i pokušaju preživjeti tri mjeseca s njima. Za mene je lakše, ja pjevam i u jednom sam drugačijem svijetu nakon odlaska iz Koksare, ali mnogo je i onih koji nisu u stanju više raditi a u penziju ne mogu jer im staž nije povezan…»
DA NIJE VAŠARA U PURAČIĆU…
Ismet Murselović radi u elektroradionici. Kada nije u Koksari, privatno pokušava obezbijediti neki posao od popravke elektro-uređaja u domaćinstvima pa do uvođenja struje u kuće koje se grade oko Lukavca. Za Slobodnu Bosnu kaže da je svjestan situacije u kojoj se nalazi i on i njegovih 825 kolega, ali i dalje ide na posao iako nema ni plaće ni povezan staž, ni izgleda da će to biti riješeno: “Mislim da je ovih 825 radnika poseban fenomen koji će neko izučavati. Nigdje na svijetu niko nije imao tako dugo nadu, niko nije vjerovao bez pokrića da će se stvari popraviti, a da se nije pokolebao. Odbolovali smo mi i Kemokompleks, i Rudhem, i Chelit, i sve one druge koji su nas pokušavali pljačkati i s naših leđa praviti svoja bogatstva. Sad su se pojavili navodno neki Indijci. Kobajagi, oni će nas kupiti. Dabogda! Ali to nije toliki problem koliki je činjenica da za sve ove godine nismo uspjeli u Kombinatu pokrenuti ni jedan drugi posao. Ne ide proizvodnja koksa. Moglo je ići nešto drugo što bi zaposlilo po pet-deset radnika. Svi mi privatno uspijevamo nešto napraviti, a ovdje dolazimo da plačemo nad nesposobnošću vlasti i menadžmenta da urade za sve nas ono što mi radimo za sebe. Nažalost, najveći je gubitak vrijeme koje smo izgubili u iščekivanju i čak i kada nam plate staž, isplate plaće i tople obroke, pokrenu proizvodnju, niko nam neće moći platiti vrijeme koje smo izgubili i to je njihov zločin.»
Približavaju se tri sata poslije podne. Radnici se lagano presvlače, provjeravaju ventile, električne uređaje, metu radne prostorije kako bi sutra došli u čisto. Niko ne postavlja pitanje šta će biti sutra. Svi su uvjereni da na velika pitanja nema velikih odgovora. Sutra će ujutro svi petnaest minuta prije sedam svi biti tu. Kašljat će i pušiti i žuriti da ne zakasne na prozivku, a onda će opet otpočeti natjecanje ko ima svježije i atraktivnije vijesti. Svijet koji je dalek od njihovog su oni koje radnici zovu kratko «kravatirani». Njih smo svjesno ovaj put zaobišli, kako bi priča imala dušu. Tako to definišu radnici. Minut do tri svi će nagrnuti prema kapiji, a onda oni koji danas nemaju posla kod kuće završit će na vašaru u Puračiću, koji je daleko tek dva-tri kilometra od njih. Ali, njima i nije potreban vašar, jer je sve ono što se dešava u Koksari u posljednjoj deceniji samo jedan običan vašar, kome ni onaj u Puračiću nije ravan.
