vaka epoha ima one ljude zbog kojih se sve, zapravo, i događa.
Čovjek, kažu, i živi da ga se sjećaju. No, sjećanje je samo
dio nečeg mnogo većeg, kao što je i čovjek samo bljesak u
svemiru. Mirzin odlazak je kraj jedne epohe iz koje su sjećanja
najbolje stranice naših života.
Sa pet godina majka ga
je upisala na balet. Bilo ga je stid jer je između trideset
djevojčica bio jedini dječak. Za sebe je govorio da mu u osnovnoj
školi umjetnost nije išla - "crtanje mi je išlo slabo,
pisanje isto". A postao je umjetnik igre koju zovemo
kraljicom igara. Petar Skansi, čovjek protiv kojeg
je odigrao toliko utakmica, zvao ga je baletanom. To je ponovio
i Dan Peterson, trener i komentator koji je, prenoseći
utakmice za televizije čiji je vlasnik današnji predsjednik
vlade Italije Berlusconi, na mješavini italijanskog
i engleskog, vikao: "Delibasic, Delibasic! Boljih
je možda i bilo, elegantnijih sigurno nije."
Čovjek koji je igrao košarku
kao da je vodi za ruku i pleše s njom, čiji zaleđeni pokret
na fotografiji odaje suštinu contrapposta, metoda kojeg su
u povijesti umjetnosti najčešće koristili starogrčki majstori
a kasnije poznatim učinio Michelangelo, u sport je
ušao igrajući tenis. Opet otmjeno. Bio je pionirski prvak
BiH, a napustio ga je jer je neko drugi bio izabran za nagradni
put u Čehoslovačku. Neko ko to nije zaslužio.
Za svoj prvi klub, tuzlansku
"Slobodu", odigrao je dvije sezone. Već tada zapazio
ga je Mirko Novosel, pozvao ga u kadetsku
reprezentaciju Jugoslavije. U Gorici na Evropskom prvenstvu
će osvojiti svoje prvo zlato i susresti jedinog suigrača s
kojim će ga novinari porediti cijelog života - Dragana
Kićanovića, "ubicu" rodom iz Čačka koji
će mu biti suigrač i rival tokom cijele karijere. "Njih
su dvojica bili različiti", govori
Vjećeslav Tolj, dugogodišnji Mirzin suigrač iz
"Bosne", dok pijemo kafu, ne vjerujući da Mirze
više nema. "Kićo je igrao i playa i scorera, i bio
jedna vrsta vođe na terenu, ali van njega nije bio pretjerano
omiljen. Moj Kinđe je bio uglavnom egzekutor, znao je povesti,
ali van terena, za građenje atmosfere i širenje pozitivnog
duha, bio je najveći. Kad su Mario Bonamico i Meneghin krenuli
u onu legendarnu tuču, to je sve bilo zbog Kićanovića, jer
je on imao onu drskost koju je Kinđe tako lijepo čuvao za
sebe. Njega niko nije mogao udariti, jer on nije udarao."
Beogradski "Partizan"
u godini obračuna sa demokratskim snagama u tadašnjoj SFRJ
(1971. dolazi do hapšenja nekolicine hrvatskih političkih
aktivista, to se vrijeme danas zove Hrvatsko proljeće, dok
u Beogradu tvrdolinijaška struja pobjeđuje liberalnu opciju
predvođenu Latinkom Perović i Markom Nikezićem)
poziva dvojicu igrača na probu. Mostarca Dražena Dalipagića
i Tuzlaka Mirzu Delibašića. Prvi
ostaje i postaje jedno od najboljih amaterskih krila koje
je svijet ikad vidio, čovjek sa skokom iz mjesta od 99,5 centimetara.
Drugi ide natrag, u "Bosnu". U Sarajevo, gdje su
tada još uvijek rigidne komunističke strukture ipak malo "olabavile".
Ambiciozna grupa privrednika stvara jezgru košarkaškog kluba
SD "Bosna", gdje će glavni igrač postati lik s nadimkom
Kinđe. Trener će mu postati drugi lik pod nadimkom Boša i
njih će dvojica u narednih sedam godina proći kroz sve i 1979.
doći do vrha Evrope. Uzeti klupsku šampionsku titulu Starog
kontinenta.
U međuvremenu, suhonjavi,
plavooki igrač kojeg odlikuje najljepši i najefikasniji šut
dotad viđen i osjećaj za predaju lopte na vrijeme, pregled
igre dobijen od bogova, gradi reprezentativnu karijeru. Za
Svjetsko prvenstvo u Puerto Ricu postaje prekobrojan, Mirko
Novosel, neko koga nikad nisam htio upoznati iako je bio veliki
košarkaški stručnjak, maknuo ga je sa spiska. Tugu na komemoraciji,
Mirko, ipak, nije mogao sakriti. Kao ni Željko Jerkov,
Rato Tvrdić, svi oni ljudi iz tadašnje "Jugoplastike",
koja je u jednoj od najvećih predstava ikad viđenih na Balkanu,
majstorici za Prvaka Jugoslavije u sezoni 1976/1977, pobijedila
košem Damira Šolmana. Ta lopta, kako
se kaže u slengu, mrežicu nije dohvatila. "Bosna"
tada nije postala prvak zemlje čija je reprezentacija tada
harala Evropom.
Njegove oči, boje plave
kao dres koji je nosio, vidjele su sve. Srce te ekipe čiji
su članovi po važnosti u životima puka stajali odmah pored
velikana iz Kumrovca Josipa Broza, bio je omaleni
bek i, za tadašnje uvjete, beogradski šmeker Zoran Slavnić:
"Mikica, tako sam zvao Kinđeta, uvijek je bio najtalentovaniji
od nas. Njegov problem je bio privatni život."
Rezerva u tom timu
koji će osvojiti dva evropska, svjetsko i olimpijsko zlato,
bio mu je Mariborčanin Peter Vilfan. Pero je bio zvečarka
u ljudskom obliku i prvi Evropljanin koji je zakucavao iza
leđa. I danas u veteranskoj ligi Alpe Adria zabija po 50 poena.
Pričali smo u Istanbulu, kad je čuo da je Mirza loše, povjerio
se: "Znaš li šta je taj organizam sve podnio? Trenira,
igra, ostaje do kasno navečer, puši. Znaš, on je išao preko
granice ljudskog. I uvijek se vraćao."
Kinđe je sarajevskom piscu
Slobodanu Đurasoviću Đaniju o Peri rekao: "Čudan
momak, nije imao dlake na jeziku, ali kad ga
pođe…"
U Manili 1978, na Svjetskom
prvenstvu, napada ga bol. Kičmu je tada sredio neki kineski
doktor, to su bili prvi znaci da će Kinđe imati zdravstvenih
problema koji će ga pratiti. U Grenobleu 1979. "Bosna"
postaje evropski prvak, godinu kasnije, na Olimpijadi u Moskvi,
u finalu zabija 22 koša Talijanima i postaje prvi neamerikanac
kojeg je kupio "Real" iz Madrida. Španjolske novine
su uz njegovo ime u vijestima o smrti najčešće koristile pridjev
"mitico." U tih šezdeset utakmica s njima je osvojio
i Interkontinentalni kup i 1984. postao najtrofejniji evropski
košarkaš. Bolest ga je stigla kod prijatelja. Bogdan Tanjević
ga je pozvao u Casertu i tamo ga stiže moždani udar.
Kasnije će Mirzin život
proći između direktorovanja u "Bosni", teške borbe
s bolešću, vedrinom koju je mogao imati samo neko ko smrti
i životu gleda u oči. Onim svojim očima. Ratnu sarajevsku
priču, hrabrost da se bude sa najbližima kad je najgore, opisivali
su svi svjetski mediji. Kad smo se sreli u Sloveniji, 1994,
ispričao mi je kako je Amerika bila daleko u njegovo vrijeme
i da stvari više nikada neće biti kakve su bile. U to vrijeme
nisam baš htio komunicirati s okolinom, pozicija je nalagala
da, poput njega, pokušam sačuvati svoje emocije i da nedaće
života ne pokazujem okolo. Jednom sam s nekom lokalnom ekipom
došao na basket - inače sam sve ratne godine uglavnom pod
koševe išao sam - i uzeo loptu. Kad su me izabrali u ekipu,
neko me upitao kako se zovem, a neki mangup, najkrupniji na
terenu, nasmijao se kad me je vidio da sam spustio loptu i
rekao: "Čuj, kako? Pa Mirza."
To je bio najveći kompliment
koji sam ikad dobio.
Znam da bih sada mogao
citirati Hemingwaya i njegovu misao o smrti, da bih
se mogao zapitati je li taj život, dostojanstven i tužan,
mogao biti drugačiji, da bih mogao pitati da li je njegova
šutnja bila znak negodovanja nad činjenicom da kao jedini
svjetski među nama nije imao nijednu funkciju u Savezu. Znam
da bih se mogao zapitati i da li samo možemo biti manje surovi
da čovjeka koji pada ne pustimo da dodirne samo dno. Da tu
ljubav za luzere pretvorimo u nešto konstruktivnije.
Ali, neću. Za sve što je
on bio ne postoje riječi i ovu priču tu treba i završiti.
Postoji sjaj zvijezda u kosmosu. Kao sjaj u Mirzinim očima.
Očima genija koje kao da i sada gledaju. Vozdra, majstore!
Skice iz djetinjstva heroja
|
"On je prvi
i jedini svjetski čovjek koga sam ja znao. Sve ostale
takve sam ili zatekao ili ispratio."
Besim Smajlović
danas je pjevač najstarijeg aktivnog rock¨n¨roll benda
u Bosni i Hercegovini, tuzlanske grupe Terusi. Prije
neku godinu manje od pola vijeka, bio je jedan od dječaka
iz ulice u kojoj su rasla djeca iz boljih familija i
starili oni što su svoje obitelji učini gorim.
Prekoputa zgrade
tuzlanskog zatvora, u dvorištu na raskršću ulica Đure
Đakovića i Petra Kočića, početkom šezdesetih godina
prošlog vijeka, rasla je skupina dječaka od kojih će
jedan biti heroj, a svi ostali ponosni na njega. Pored
Besima Smajlovića i dječaka čija imena danas nose ljudi
sa primjetnim brojem sijedih, bila su i dva brata. Amir
i Mirza Delibašić. Prvi lider i drugi tihi, neprimjetni,
mršavi dječak od kojeg će postati jedan od najboljih
košarkaša ovog dijela svijeta i nešto šire. "Da
je tada neko došao i pogledao nas, jedini za koga ne
bih ni pomislio da će biti vrhunski sportista bio je
Mirza", kaže Besim Smajlović dok razgovaramo
u noći pred njegov put u Sarajevo. Na sahranu Mirze
Delibašića.
Tih davnih godina,
dječaci iz ulice što vodi do tuzlanskih teniskih terena
svaki su dan razmišljali o novom sportu koji bi mogli
trenirati. "Samo je Mirza uzeo reket u ruke."
Sredinom šeste decenije "vučijeg stoljeća",
dvanaestogodišnji Mirza Delibašić postao je republički
prvak u tenisu. Dolazio je iz grada u kojem su igrani
za ono vrijeme veliki turniri, u koji su dolazile zvijezde
bijelog sporta, gdje je često bilo moguće vidjeti kasnije
čuvenog trenera Radmila Armenulića, Tuzlacima
poznatog i po tome što je njegovo prezime ponijela pjevačica
umjetničkog imena Silvana.
"Onda je
umjesto Mirze na neko takmičenje otišao nekakav guzonjin
sin i on više nikada nije zaigrao tenis."
Dječaci su opet birali,
i izabrali košarku. Kažu, bilo je i onih što su u Amiru
prepoznali talenat veći i od Mirzinog, ali brat/lider
je bio od ljudi što im ide sve i sve im brzo dosadi.
Na prvim treninzima Mirza Delibašić je imao problem
s trčanjem: gazio je punom nogom. Dok su drugi radili
s loptom, on je istrčavao krugove i učio pravilan brzi
korak. "Brzo su shvatili da mi imamo volju,
a on nešto što se ne može ni opisati. Kasnije smo išli
na sve utakmice i nismo ni navijali toliko za ¨Slobodu¨
koliko za njega. Čuj, naš drug igra u prvom timu, dobije
dres i patike džabe... Tako je bilo sve do kraja, svaki
njegov koš smo opisivali jedni drugima, a on nam je
vraćao tako što nikada, iako je većinu života proveo
u Sarajevu, nije prekidao veze s Tuzlom."
Mirza Delibašić je
iz Tuzle otišao, ne u Beograd i tamošnji "Partizan",
čija ga je uprava tražila, već u sarajevsku "Bosnu",
drugoligašku ekipu za koju su bili njegovi roditelji.
Sve poslije toga je legenda, prva lekcija iz bolje prošlosti
i o jednoj zemlji.
"Možda je
Magic Johnson bolji košarkaš od njega, ali kad neko
kaže najbolji, ja uvijek vidim njega, Mirzu. Pamtim
utakmicu između ¨Bosne¨ i ¨Partizana¨ u kojoj je nakon
jedne sudijske odluke došlo do masovne tuče, koju je
Mirza posmatrao sa strane. Navečer su ga u televizijskoj
emisiji pitali o tome, a on je kazao: ¨Sudija je sastavni
dio igre, i on može pogriješiti.¨ Tada je kupio pola
Jugoslavije. Prvu polovinu je imao još i prije."
U Tuzli je u opticaju
ideja da se nekadašnja ulica Đure Đakovića nazove imenom
njenog najpoznatijeg stanovnika. Mirze Delibašića.
Emir Imamović
|
|
Sarajevo će da
umre ako djeca naše djece ne budu znala ko je bio Mirza
|
Piše:
Nerzuk Ćurak
|
Kraljice
igara, tvoj kralj te napustio! Otišao je s prijestolja
ne povrijedivši nikog karizmatičnim oblikom svoje vladavine.
A dugo, dugo je vladao našom Igrom. I kad je bio unutra.
I kad je bol isporučila svoj bijesni nalog, tražeći
da Naismithovom magičnom izumu kaže zbogom. Da
abdicira prije vremena. Da umre prije smrti, pa da onda,
na ravnoj nozi s njom vodi dijalog - ko će u pakao -
ili ona ili on. Svojim životom nakon prve smrti, o kojoj
je svjedočio Slobi Đurasoviću, poručivao je Joeu
Blacku: "Ne bojim te se. Čak se ni umiranja
ne bojim!"
Drugi život Mirze
Delibašića obilježila je volja za umiranjem.
Znam da to zvuči surovo, ali Smrt je vidjela znak svog
trijumfa u tim neuobičajenim očima i došla je da princa
svjetlosti odvede u svoje tamne odaje. Tamo gdje je
već odvela Pjevača. Ipak, Pjevač se vratio tog dana,
Orfej je zapjevao - Mirza, hvala ti - prije nego što
će dva druga, međusobno udaljena jedan lakat lahke zemlje
Bare, zauvijek spojiti tranšeja "lirske paučine".
Nama koji se bojimo
umiranja ostala su sjećanja. Na Mirzino božansko nadahnuće.
Na iskru genijalnosti. Na neponovljivi Eros koji je
"igru među obručima" približio poeziji. Ako
je poezija drugo ime za savršeni iskaz. Za magiju. Za
sintezu duha i tijela kojoj konačno pronalazim pravo
ime. Tao fizike.
Tao košarke, to je
bio Mirza. Nirvana u rolingu, u dvokoraku, u lažnom
prebacivanju lopte oko struka, u asistencijama u kojima
je bio nekako odsutan - kao da ga nema, kao da nije
u igri - pa ga protivnik i nije mogao vidjeti…
Kao da je Tao.
I neka ne bude zamjereno
vlasniku ove tuge što hoće jednom pretjeranom i nasilnom
hiperbolom da Mirzu smjesti u geografiju šamana i revolveraša;
ima smisla jer u svijetu igre Kinđe je imao "orlov
dar" - u zoni šuta, u predjelima skoka, Kastaneda
je posjećivao našeg kralja. U drugim regijama života
Delibašićev dar za totalno davanje bio je izložen
onim zimama koje je "lahko poput Mirze" nosio
jedino Doc Holiday, onako kako ga je u mome sjećanju
oživio Frenk Larami.
Ima tome tri mjeseca
kako su se u moje snove o Mirzi ušunjali Kastaneda i
Holiday. I onda sam našem sjajnom crtaču Senadu Mavriću
u jednoj vožnji do Zetre, gdje "šutamo basket",
predložio da napravi strip o Mirzi.
Bio sam grozničavo
imperativan - Mavra, moraš to uraditi! Nije da se Senad
nije "zagrijao" ("bila bi to prava stvar"),
ali ne mogu ni sebi ni njemu oprostiti što smo unaprijed
sumnjali da možemo uspješno "zatvoriti finansijsku
konstrukciju".
Mirza je zatvorio
svoj uspješni život na ovom svijetu. Sarajevo će da
umre ako djeca naše djece ne budu znala ko je bio Mirza.
S druge strane, Madrid
neće nestati ako okopni sjećanje "na onoga koji
je došao i promijenio sve", ali "Real"
neće zaboraviti čovjeka koji je kraljevsku formu kluba
obojio aristokratskom suštinom. Monarhiji utisnuo pečat
otmjenosti. Svjedoče to i izjave igrača i trenera "Reala"
o Maestru, kako ga je prozvao "sijeda glava"
Lolo Sainz. Mirza je omogućio Madridu da mnogo
prije Dražena vidi perfekciju dovedenu do jednostavnosti
i jednostavnost dovedenu do perfekcije. "Real"
neće zaboraviti.
Neće ni Sarajevo.
Ne bi smjelo. Ne može to. A opet… Ko zna…
xxxx
Bio jednom jedan
kralj. I imao dva sina. Stariji je, kao u svim bajkama,
naslijedio više očevih slabosti. Mlađi je, kao u svim
bajkama, naslijedio najbolje od oca. I pronosio njegovu
slavu cijelim kraljevstvom. Možda će jednom sportski
centar Mirza Delibašić na Skenderiji ponovo biti
dupke pun. Možda će Dječak To znati k¨o i on.
Možda će Učenik nadvisiti svoga Učitelja. I gdje će
biti kraj Učiteljevoj radosti kad meleci dođu da mu
kažu: "Mirza, onaj tvoj dobar je k¨o dobar dan!"
|
"Real"
o Mirzi
|
Promijenio
je filozofiju igre
|
Mirza Delibašić
je u madridskom "Realu" ostavio neizbrisiv
trag. Iz španskih listova Marca i El Mundo
Dani prenose izjave trenera Sainza te igrača
"Reala" o čovjeku koji je "bio zaista
impresivan"
|
Lolo Sainz, dugogodišnji
trener "kraljevskog kluba"
- Mirza je bio važan
čovjek za mene. Način na koji je igrao košarku u "Real
Madridu" je nazaboravan. Došao je iz kluba koji
nije bio toliko popularan u svijetu i za kratko vrijeme
je promijenio filozofiju igre u velikom klubu kakav
je "Real". Zvao sam ga Maestro zato što sam
mnogo stvari naučio od njega. Bio je čovjek koji nam
je konstantno prenosio svoje znanje. Njegova karizma
bila je nevjerovatno jaka. Uvijek nas je volio prijatno
iznenaditi - jednog dana je izgovorio riječ paleto
(papak, op.a.) i svi smo se smijali. Naučio je briljantno
igrati musa (španska igra sa kartama) jer je
brzo skontao fol kako se zapravo pobjeđuje.
Mirza je bio veliki
igrač sa kojim sam imao odličan odnos kao trener - igrač.
Zadnji put smo se sreli u sportskoj sali Raimundo
Saporta gdje se okupila stara guardia "Reala".
Znao sam da se tada osjećao loše, ali se dobro držao.
Tada sam mu rekao: "Mirza moraš se boriti",
na što mi je on odgovorio: "Ne, umoran sam. Poginuli
su mnogi moji prijatelji, ima mnogo drugih problema
u mom gradu. Zato šuti!" Njegovi zdravstveni problemi
su počeli još kada je napustio "Real Madrid"
i prešao u talijansku ekipu "Caserta". Doktori
su mu savjetovali da ostavi piće i cigarete. Kad je
počeo rat u Bosni i Hercegovini, zaboravio je da se
mora čuvati. Rekao mi je da njegovi drugovi u ratu umiru.
Nije se mnogo pazio, ali to je bio njegov karakter i
stil života. Sjećam se njegovih riječi: "To je
moj život i živim kako hoću."
Mirzin "Real"
|
Jose Luis Llorente,
igrač
- Bio je iznimno
inteligentan, sa nevjerovantim smislom za humor i pun
ironije. Odlično je razumio naš mentalitet te se znao
dobro igrati dvosmislenim riječima. Najbolje je pokazao
svoj personalitet kada je našem prijatelju Angelinu,
koji se inače brinuo o našoj sportskoj odjeći, pomogao
da ostvari svoj san. Angelin je želio kupiti motor.
Skupljao je novac i svaki dan je gledao motore. Mirza
je to znao i jedne prilike mu je rekao: "Ako nešto
završim, kupit ću ti motor." Tri dana kasnije došao
je sa novcem i rekao Angelinu: "Ovo je za tebe."
Iako je Angelin to htio odbiti, na kraju je morao novac
uzeti. Kada je Mirza otišao iz "Reala" u Italiju,
rekao mi je: "U budućnosti se želim vratiti u ¨Real
Madrid¨. Ali…"
Jose Manuel Beiran,
igrač
- Želio sam doći
jučer (9.12.¨01). u Sarajevo sa Corbalanom i Brabenderom,
ali sam zakasnio na avion. Mirza je bio tehničar kakvog
nisam vidio u svom životu. Za njega me zaista vežu samo
lijepi momenti i uspomene. Bio je zaista impresivan.
Naročito se sjećam kada je "Real" igrao u
ex-Jugoslaviji protiv njegove ekipe. Ljudi su svaki
njegov potez u dvorani pratili aplauzom. Poslije utakmice,
obje ekipe su zajedno večerale. Mirza je stigao malo
kasnije. Kada je ušao, u očima prisutnih vidio sam izrazito
velik respekt.
Clifford Luyk,
igrač i aktualni trener juniora "Reala"
- Bio je ogledalo
u koje se trebao pogledati svaki mladi košarkaš koji
je želio da nauči igrati košarku. Mirza je prolazio
protivnika bez ijednog pogleda. Dominirao je na terenu
i to je bilo spektakularno. Možemo reći da je bio Laudrup
košarke. Genije.
Jose Biriukov,
igrač
- Upoznao sam ga
prije dvije godine i mogu samo reći da je jedna od najboljih
osoba koje sam upoznao u svom životu: ljubazan, kulturan,
društven… Kada je govorio o košarci, bio je ozbiljan.
I ako neko zaista želi naučiti da igra košarku, mora
vidjeti snimke kako je to Mirza radio. Bio je vanserijski:
znao je dominirati na terenu, driblati, zaobići protivnika,
trčati…
Emiliano Rodriguez,
predsjednik Asocijacije veterana "Real Madrida"
- Mirzu sam upoznao
prije dvije godine. Iako se nismo lično poznavali, ja
sam imao sliku o njemu jer sam do tada čuo sve najbolje
o Mirzi. Prilikom našeg prvog susreta to se i potvrdilo.
Prije dvadeset dana smo kontaktirali Mirzu jer smo željeli
da ga posjetimo iz Asocijacije i da mu na neki način
pomognemo. Rekao nam je da ne nosimo ništa. Posjetu
smo htjeli realizirati upravo ovih dana.
Rafael Rullan,
igrač
- Uvijek ga se sjećam
na isti način. Bilo je takvih napada u igri da je bilo
nemoguće proći protivničkog košarkaša. I dok držiš loptu
u ruci i razmišljaš šta da učiniš, Mirza je uvijek nalazio
način da se izbori za loptu i uspješno završi akciju.
Briljantan igrač. Novinari su ga voljeli i često tražili
da sa njima razgovara.
Pedro Ferrandiz,
igrač
- Mirzu sam upoznao
prije dvije godine u Madridu. I odmah sam se uvjerio
da je veliki čovjek. Također znam, kada je prelazio
iz "Reala" u Italiju da je odbio da uzme novac
od "Reala" za jednu godinu, iako je to prema
ugovoru imao pravo. To definira osobu.
Prevela: Sandra
Ibrahimović
|
|
Piše:
Mehmed Husić
|
Ovaj
protivnik je bio prejak i za njega. Igrao je Mirza
Delibašić tu tekmu života već vrlo dugo, uvijek
uspješno driblajući neumitnog protivnika, ali bolest
je dočekala svojih pet minuta i prljavim faulom poslala
ga u bolnički krevet, gdje se gotovo godinu dana i dalje
nosio sa smrću. Više nije mogao. Kada su mi u subotu
uveče javili da je umro, nije mi pred oči izašao moj
vršnjak, još manje virtouz košarke, nego kuštravi dvadesetogodišnjak
kako sjedi u kafani "Kvarner" i pije svoju
petnaestu coca-colu zaredom, utoljujući žeđ poslije
neke utakmice, potpuno nevažne. Ali, svaka je za njega
bila ravna najvećem derbiju.
I tada i cijeli život
fascinirale su me njegove oči. Uvijek zasjenjene i melanholične,
nikada nisu mijenjale neku tajanstvenu dubinu koju su
nosile u sebi. I kada se smijao, a bio je veoma duhovit,
sklon druženju i zezanciji, činio je to uvijek samo
usnama, nikada i očima.
Danas svi nabrajaju
njegove uspjehe, zlatne medalje sa olimpijada i svjetskih
prvenstava, ali za sve nas i njega samog najznačajnija
pobjeda je uvijek bila ona u Grenobleu, protiv italijanskog
"Emersona", kada Sarajevo nije spavalo cijelu
noć i kada je čekalo svoje ljubimce da se pojave na
ulicama grada i pokažu im pehar pobjednika Kupa evropskih
šampiona. Na ulasku u prepunu "Skenderiju",
gdje su im dodijeljene Šestoaprilske nagrade, Mirza
je bio među posljednjim. Uvijek skroman, nastojao je
ostati po strani.
Svome gradu (iako
je rođen u Tuzli) najbolje se odužio ostavši u njemu
dok su ga agresori razarali. Mogao je otići gdje god
je htio, ali on je svoja dnevna kruženja između granata
i snajpera uvijek završavao u FIS-u, najčešće uz partiju
"zinga", jer za "remija" u ovom
gradu niko više nije imao novaca. I samo neka mi neko
kaže da je rat gotov. Ono što smo ponijeli u sebi razara
nas iz dana u dan. Prvo je prije pet dana umro pošteni
Mahmut Maho Buljugić, direktor marketinga u "Oslobođenju"
više od 30 godina, a imao ih je svega 57. Dok smo se
peli na staro sarajevsko groblje Alifakovac, da ga spustimo
u mezar, stigla je vijest da je prestalo kucati i plemenito
srce prvog sarajevskog ratnog gradonačelnika Hame
Kreševljakovića. Kad se njegova dženaza završila,
umro je Mirza.
Ne može više nikome pod kožu stati ta beskrajna tuga
za izgubljenim prijateljima samo u posljednjih nekoliko
mjeseci.
Neki su odlazili
u snu i neznanju, ali najveći sportista 20. vijeka u
BiH znao je šta ga čeka. No, nije popuštao. Uspijevao
je pred samu smrt pričati kako je bio ponosan kada je
sina Darija vodio u božanstvenu "Sobu slavnih"
u prostorijama "Real Madrida", gdje su izloženi
svi trofeji kraljevskog kluba, a njegovo ime ispisano
zlatnim slovima. Minutu kasnije već bi se prisjećao
raznih anegdota i dogodovština, ili na rubu snaga uspijevao
u bolničkoj sobi nasmijati se Kemalu Montenu,
koji je svim Mirzinim posjetiocima govorio: "Šta
mu nosite banane i mandarine, kokuzi. Dajte mu po 100
maraka, bit će mu draže."
I zato, Kindže, pred
tobom je ostao samo jedan zadatak: idi i na beskrajnim
poljima "vječitih lovišta" nađi Pjevača.
I, molim te, Prinče, čekajte nas, doći ćemo!
|
"Moj
Đuras, kakav princ…"
|
"Dugo se neće roditi, ako
se uopće rodi, Andalužanin tako dičan, tako bogat avanturama"…
Neka stoji ono Andalužanin - Mirza je bio građanin
svijeta
|
Piše:
Slobodan Đurasović
|
Nema
ništa besmislenije od knjiga o ratovima i životima velikih
ljudi - niti ratovi, niti veliki ljudi ne mogu "stati"
u bilo koju knjigu na svijetu. Pa ipak, i ja sam pokušao
ponešto zapisati o Mirzinom životu (Svjetla
za daljine), a, evo, ispisujem ove nedorečene redove…
Ako netko očekuje
"velike riječi", u ovom zapisu neće ih naći
- to može napisati samo onaj koji nije poznavao Mirzu.
Jer, od svih izuzetnih ljudi što sam ih sreo u svom
životu, Mirza je bio najjednostavniji i najneposredniji:
nikada ga nisu interesirale "važne" ličnosti,
zato su njegovi istinski prijatelji bili obični ljudi
koji su došli do njegovog srca.
Kažem srca -
ono je za Mirzu bilo sve.
Mirza je bio i jedan
od najinteligentnijih ljudi što sam ih upoznao, naravno
- i gospodin, zaista je podsjećao na srednjovjekovnog
španjolskog plemića (zemlje čija je srca zauvijek osvojio!)
koji je sve izgubio, ali se ponašao kao da se ništa
nije dogodilo…
Obično bih ga vidio,
prije ove posljednje nesretne bolesti, kako predvečer,
sam, sjedi ispred FIS-a: nasmiješio bi se na onaj svoj
sjetno-šeretski način i rekao: "Gdje si, Đuras…
sjedi da koju pametnu izmijenimo…"
Njemu malo pivo ili
"dvije dece" flaširanog vina, meni espresso
s mlijekom… O čemu smo razgovarali u tim našim
ne baš čestim susretima? Ne o politici, ne o ratu, ne
o poslijeratnom Sarajevu, nismo pričali čak ni o (našem)
kokuzluku - volio mi je ponešto reći o svojim sinovima,
Dariju i Danku, bože, koliko se njima
ponosio…
S nježnošću mi je
pričao i o Izetu i Dudi, svojim dragim
roditeljima od kojih je naslijedio plemenitost i širinu
duha, o Slavici…
Često smo razgovarali
i o zemljama- -gradovima u kojima smo obojica bili,
pitao bi me "šta sada pišem"... Ustvari, najviše
smo pričali onako, nepovezano i opušteno.
A onda sam ga sve
rjeđe viđao ispred Fis-a, dok mi Vahidin jednog
jutra nije rekao da je otišao u bolnicu…
Tri puta sam, predosjećajući
ono najgore, došao u bolnicu - uvijek je bio u nekom
čudnom polusnu, nisam ga htio buditi. Svaki put sam,
vidjevši šta je bolest učinila od onog nekada skladnog
i vitkog tijela, izlazio iz bolnice očajan i bespomoćan.
Četvrti put sam imao
sreće - dočekalo me je ono "gdje si, Đuras"…,
glas mu se nije bio promijenio, ali je sa naporom izgovarao
riječi.
Primijetio je tugu
u mojim očima, zato me pokušavao oraspoložiti:
- Ovo ti nisam rekao
u vezi sa knjigom o Vahidinu i meni…
- Ipak ti se nije
dopala…
- Ma, nije to, već
ono gdje govoriš o meni kao princu… Moj Đuras,
kakav princ…
- Trebao sam napisati
da si i bio i jesi i više od princa!
Ništa nije odgovorio,
samo su mu se oči, uvučene i smanjene, ovlažile.
Zadnji put smo se
vidjeli kada sam došao u bolnicu zajedno sa Vahidinom,
obradovao se.
Iako je jedva pokretao
glavu i ruke, uopće nije spomenuo svoju bolest. U jednom
trenutku je, pogledavši prema meni, rekao Vahidinu:
- Manijak… bio
i ostao - tako je uvijek, kada bi bio raspoložen, komentirao
nešto što je najvažnije u mom životu…
Njegovo tijelo više
se nije moglo prepoznati, ali njegov duh je ostao
isti.
Mirza Delibašić -
košarkaš?
Sve i kada bih bio
košarkaški znalac, što bih rekao o arabeskama što je
ih je Mirza ispisao u dvoranama širom svijeta…
Možda kako su ga
Španjolci zvali: El Monstruo.
Šta reći na kraju
ovog skoromnog zapisa? Prije dva mjeseca sam završio
rukopis svoje nove knjige Nesanica puteva, na
kraju sam, između ostalog, poželio da Mirza i po treći
put pobijedi bolest…
Ostavit ću ovo u
knjizi, neka to bude neka vrsta zahvalnosti čovjeku
koji je bio jedan od onih izuzetnih što ih Bog
ponekad pošalje na ovaj naš prolazni svijet da unesu
bar malo topline u naša ostudenjela srca.
F. G. Lorca,
u svojoj poznatoj poemi Tužaljka za Sanchez Mejiasom,
ovako se oprostio od svog prijatelja i čuvenog toreadora
koji je, 1935, poginuo u areni: "Dugo se neće roditi,
ako se uopće rodi, Andalužanin tako dičan, tako bogat
avanturama"…
I ja ću se, u ime
svih onih što nose Mirzu u srcu, ovom strofom oprostiti
od Mirze.
Neka stoji ono Andalužanin
- Mirza je bio građanin svijeta.
|
|
Mirza jasno vidi i hladno komentira
ono što se ovdje događa. Pa, kada o Bosni - o njenom
spasu i o njenoj budućnosti - govori, on nema na umu
politiku, nego ljubav, ne govori on o državnim institucijama,
već o, za njega, veoma precizno definiranom MI; "Ovu
će zemlju spasiti ljudi čistoga srca, a ima nas dovoljno",
kaže
|
Piše:
Semezdin Mehmedinović
|
Poslije nastave svraćali
smo u kafanu "Tenis", gimnazijsko sastajalište.
Na terasi su bile narančaste plastične stolice koje
se užare od sunca; na njima sjedimo, pijemo kokakolu
i gledamo na redove teniskih igrališta koje razdvaja
uredno njegovana živa ograda, zeleno šiblje. Ne sjećam
se da li smo to pominjali, ali smo imali svijest o tome
da je na jednom od tih terena igrao pionirski prvak
Bosne i Hercegovine u tenisu Mirza Delibašić.
Bješe u tome nekog adolescentnog ponosa zbog našeg čovjeka
uspješnog tamo, u bijelom svijetu. Bilo je, naravno,
i tipičnih provincijalnih rituala: Gajo, profesor fizičkog,
deset minuta nas drži u vrsti poredane, u hladnoj fiskulturnoj
sali, da se mrznemo, i prijeti svakome onome ko je riješio
da postane vrhunski sportista da tada mora nositi barem
dres viška u torbi ("Jer je na onom košu Mirza
toliko trenirao da je u toku dana mijenjao nekoliko
atlet-majica", govorio je).
U Tuzli, koju ja
pamtim, Mirza je bio legenda u najčistijem značenju
te riječi, sa pomalo patetičnim odnosom grada prema
svom heroju. Taj odnos je, na neki poseban način, veličanstven,
i čistiji od sarajevske verzije legende, u kojoj je
Mirza institucionaliziran putem songova o njemu, televizijskih
spotova… glamura koji uz zvijezde ide. Kada je
Delibašić na Olimpijadi u Montrealu odbio - i u tome
ostao usamljen - da raskine ugovor s "Pumom"
zato što je "Adidas" ugovorom nudio petsto
dolara više, i ostao u "Puma" patikama, u
Tuzli je identifikacija sa njegovom gestom bila tolika
da je još domišljena priča o tome kako je on odbio da
oblači oficijelnu odjeću jugoslavenske reprezentacije,
pa izašao šetati gradom u majici na kojoj piše Tuzla.
Ali, to je odnos obostrane iskrenosti; puno je topline
u načinu s kojim Delibašić, danas, govori o Tuzli. Sasvim
je razumljiva ta toplina, možda je puki zavičajni patriotizam,
ali to je ona nježnost za koju vjeruješ da ti se samo
tamo, u tvojoj kafani, u nekom "Tenisu", može
dogoditi da, u sunčano majsko popodne, na tvoju ruku
sleti bubamara.
Sarajevo ratne ¨93: Mirza,
Danko i Kemo Monteno u društvu branilaca grada
|
Mirzina tuzlanska
priča govori o zaboravljenom moralu. Njegov otac je
bio gimnazijski profesor i dao je otkaz na svom poslu,
preselio se u medicinsku školu, kada se u gimnaziju
upisao njegov sin, Mirzin stariji brat, e da neko ne
bi pomislio kako će se tom srednjoškolcu gledati kroz
prste zbog oca profesora. Mirza je imao 13 godina kad
su se u gradu pojavile samoposluge. I, sad, u skladu
sa imenom tih novih prodavnica - i kao pravo dijete
komunizma - uđe, napuni džepovi i izađe napolje. Uvečer
dolazi kući i nalazi ublijedjelu majku ("Zbog
tebe nam je dolazila milicija", kaže ona),
koja ga uputi ocu. Otac leži na kauču, nudi ga da sjedne
do njega na stolicu; Mirza sluti rasplet, sjeda trudeći
se da bude izvan dometa očeve šake. A onda uslijedi
takav šamar da je on do osamnaeste godine hljeb i druge
potrepštine kupovao isključivo u granapima, preko pulta.
Pet godina nije prešao vrata samoposluge.
Tako skrojenog morala,
on ima otpor prema svakoj vrsti laži. A ljudi, nažalost,
tako rado lažu, ne shvatajući kakve sve posljedice može
imati laž ("Sve je počelo od neke male laži
koja se počela uvećavati i umnožavati i tako je došlo
do rata", kaže). Mirza ne taji da je doživio
delirijum tremens i kaže da svi govore o bijelim miševima
koje su u tom stanju vidjeli; a to nije tako; ne vide
svi isto. I to je laž. Delirijum tremens je stanje u
kojem se ima puna svijest o ljudima u svojoj okolini;
gledao je na zidu ekran i, oprezno, da društvo s kojim
je sjedio ne navede na pogrešne zaključke, na tom je
monitoru mijenjao kanale sve dok nije našao neki od
filmova Serđa Leonea koje je, u to vrijeme, rado
gledao.
Sa lažima prestaju
prijateljstva. Bit će da je to razlog što je Mirza toliko
voljen čovjek. Cijeli stol prati Kemu Montena;
i Mirza Delibašić, također, nadahnuto gestikulira i
pjeva pjesmu "Mirza, hvala ti…".
Da on šuti dok traje pjesma o njemu, to bi bila obmana,
ili bi to, naprosto, odavalo osobu taštu i nezanimljivu.
Ovako, nema obmane. Zato je Vejn Brabender, kada
se Mirzi dogodila nesreća u Italiji, već sutradan došao
u bolnicu; zato je on, kada je na početku rata, uspostavljen
televizijski most Sarajevo - Madrid, svoj razgovor s
Kinđetom završio uplakan.
Mirzina sarajevska
priča je priča o prijateljstvu. Ima tome nekoliko godina,
prolazio je kroz neku depresivnu fazu, budio se rano
ujutro, umorniji nego je zaspao; tako je na praznoj
ulici zaustavio taksi i rekao: "Vozi kod Sultana."
Taksist mu je odgovorio da ne zna gdje je to, a on mu
objasnio put i dao mu savjet koji je bio cijena te vožnje;
taj savjet glasi: "Ako nekada budeš loše ko
što sam ja loš sada, odi kod Sultana. To je čovjek koji
najbolje na svijetu umije da sluša."
E, sad, kako nekome
ko ima takav otpor prema svakoj vrsti laži, pada priča
beogradskih medija o tome da je Mirza Delibašić mudžahedin
ili da je konvojem Dječije ambasade pobjegao u Moskvu.
On je u vojničkoj uniformi bio svega jedanput: nakon
što je s prijateljem proveo ugodnu noć u ćaskanju, uz
vino, obukli su pancirke, šljemove, zaprtili puške i
pod punom ratnom opremom zakucao je na vrata "Fisa".
Ko je? Policija, otvaraj. Kad je ušao, na sol je stavio
flašu viskija, flašu vina, raspakovao šteku i cigarete
razbacao prijateljima: "Ja sam Djed Mraz."
S istom je, vjerovatno, radošću, u jedno madridsko jutro,
Angelu, oružaru "Reala" koji je obožavao
motore a mučio se sa svojim svakodnevno mu popravljajući
kvarove, poklonio koverat sa novcem za novi motor. To
je tipična bosanska radost u darovanju. Mirza je Bosanac
("Moja žena je Bosanka i moje dijete je Bosanče",
kaže). Najviše njemu zahvaljujući, Bosna je - otkad
je u Jugoslaviji bila - postigla svoj kulturni i politički
legitimitet 1979. godine, kada je "Bosna"
osvojila Kup evropskih šampiona. Zbog toga je prirodna,
a istovremeno i fantastična, njegova odluka da, na poziv
"Reala" da sebe i svoju porodicu iz ratnog
Sarajeva evakuira za Madrid, ne otputuje. Ostao je tu,
"sa svojim borcima", s poštovanjem za svaki
trenutak života; jedne je večeri, za kafanskim stolom,
dok je - na njegov nagovor - Zlaja Arslanagić
pjevušio Noćas mi se snilo, prepričavao, a zapravo
homerovski recitirao svoj san iz protekle noći. O tome
kako su mu, u san, došli sinovi da ga pitaju. Svaku
patetičnost cijeloj situaciji je pobrisala posljednja
rečenica, pitanje koje mu šestogodišnji sin postavlja:
"Jelde, tata, da je situacija u Bosni - zajebana?"
Taj Mirzin lirizam, odnos prema prijateljima, ima neku
antičku dimenziju; on jasno vidi i vrlo lucidno komentira
ono što se ovdje događa. Kada o Bosni - o njenom spasu
i o njenoj budućnosti - govori, on nema na umu politiku,
već ljubav, ne govori on o državnim institucijama, već
o, za njega veoma preciznom MI; "Ovu će zemlju
spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno",
kaže.
Mirza je čovjek čistog
srca i valjda se zbog toga ne uspijeva osjećati strano
ni na jednom mjestu na Zemlji. Pitao sam ga da li se
osjećao strancem u Španiji. Da, dok nije naučio jezik.
Sad je, dakle, u Sarajevu. To je veoma mnogo za ovaj
grad. To je veoma mnogo za ovu državu. To mnogo znači
i za Tuzlu, grad koji tone i koji je pojeo svoja stepeništa,
a, eto, zna da se bori. Važno je da ovdje, sada, postoje
ljudi pouzdani, oni koji u krajnjem slučaju dobijaju
opklade kao Mirza Delibašić, Kinđe, koji se na Svjetskom
košarkaškom prvenstvu u Moskvi, u zadnjim sekundama
utakmice sa Brazilom - bacajući slobodna bacanja koja
treba da odluče pobjednika - opkladio s Mokom Slavnićem
u stotinu dolara da će od tri bacanja pogoditi prva
dva. Tako je i bilo.
(Dani,
broj 5, decembar 1992.)
|
|
Bio je najbolji
"Bosnin" igrač, često i jedini; tim je uz
njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih
Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo
se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti
|
Piše:
Miljenko Jergović
|
U
Burkini Faso, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta,
običaj je da se ljudima ne govore loše vijesti. Umre
li čovjek, to se prešućuje rodbini i prijateljima i
čini se sve da što dulje žive u iluziji da je živ onaj
kojeg više nema. Dozvoljeno je i lagati, samo da se
drage spasi od loših vijesti. U Burkini Faso nikome
se ne pišu nekrolozi, a o mrtvima se govori kao da će
evo sad naići ili kao da su na nekom dalekom aerodromu
i čekaju avion da ih vrati kući. Lijepo bi bilo biti
Burkinjanin i ne spominjati ono što riječi ne mogu popraviti.
Noć je pred Dan oslobođenja
Sarajeva, godina 1979. i svi gledamo direktan prenos
iz Grenoblea. Teku posljednje sekunde utakmice, tri
je razlike za "Bosnu", prednost koju "Emerson"
nikada neće stići. Gledam u crno-bijelu sliku televizora
koji se zvao Ambasador i nisam svjestan da ću ovo zauvijek
pamtiti. Bit će u životu važnijih stvari i većih događaja
koje ću zaboraviti, bit ću i sretniji nego te večeri,
ali malo šta će mi ostati, iz slike u sliku, iz trenutka
u trenutak, kao čist doživljaj, cijeli i jasan. Nešto
se u mozgu tako posložilo, proradila je neka kemija,
i bilo je tako. Četrdeset pet koševa Žarka Varajića,
Radovanovićevo hrvanje s Dinom Meneghinom,
poderani glas Boše Tanjevića, Kinđe... Bio je
to vrhunac njegove karijere, premda je tek navršio dvadeset
petu. Ništa što se dalje bude događalo, nijedna pobjeda,
neće biti veće od Grenoblea. Već pet godina bio je najbolji
"Bosnin" igrač, često i jedini; tim je uz
njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih
Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo
se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti. Velik i
u lošim utakmicama i među igračima za koje nitko nije
vjerovao da će postati prvaci Europe. Netko drugi bi
iz te "Bosne" još 1975. ili 1976. otišao u
"Partizan" ili "Crvenu zvezdu",
igrao s gotovim košarkašima, Kićanovićem, Dalipagićem,
Slavnićem, Kapičićem..., ali Mirza
Delibašić to nije učinio. Umjesto da ode u veliki
klub, on je maloga stvorio prvakom Europe. Ne znam da
je ikada jedan igrač bio tako važan.
U razredu bi se svakoga
ponedjeljka prepričavalo koga je u subotu Kinđe uzeo
na roling. Istu fintu ponavljao je po desetak puta u
svakoj utakmici i skoro uvijek bi upalila. Okrenuo bi
obrambenog igrača, obično blizu aut-crte, s lijeve ili
s desne strane, digao se na šut i pogađao. Desetak godina
kasnije bila bi to tri poena. Taj leđni roling, koji
je Kinđe izvodio prvi u Europi, pokušavali su naučiti
svi provincijski šuteri tog vremena, ali nije im išlo.
Bježala im je lopta, sudija bi svirao krivo vođenje,
zabijali su se u protivnika ili bi, ako slučajno sve
dobro izvedu, promašivali koš. Dragan Kićanović, autentični
košarkaški genije, i standardni član najbolje reprezentativne
petorke u jugoslavenskoj povijesti, nikada nije pokušavao
kopirati Kinđetov roling. Bio je pametan i bilo mu je
jasno da ga ne može izvesti na isti način. Ta mekoća
pokreta, tijelo koje klizi iznad parketa jednako sigurno
i logično kao što ptica leti, bila je ono po čemu se
Mirza Delibašić razlikovao od svih košarkaša koje sam
u životu gledao. Jednom sam mu, u zimu 1992., plašeći
se malo da ga ne uvrijedim, rekao da me taj njegov roling
podsjećao na balet. Pogledao me je u oči, skužio da
mi ne pada na pamet provaljivati ga, i mirno rekao:
"Pa da, prvo sam vježbao balet, a onda počeo igrati
košarku!" Mislio sam da se zeza. Poslije su mi
drugi rekli da je Kinđe stvarno vježbao balet.
Bila su to vremena
kada je naša, balkanska, prepotencija imala nekog uporišta
u stvarnosti. Dobro smo živjeli, vjerovali smo da nam
je zemlja najbolja i najpravednija na svijetu i rado
smo radili folove od tuđih slabosti. Ona Kićanovićeva
i Slavnićeva odbojka u europskom finalu protiv Rusa
1977. vrtila se svake sedmice na špici sportskoga pregleda,
kao vrhunac našega ruganja svijetu. Našoj svadljivosti
nije bilo granica, ni potrebi da ponizimo svakoga koga
smo u stanju pobijediti. Zapravo, nije nam bilo jasno
zašto bismo i pobjeđivali ako se nakon toga nećemo rugati.
Ono što smo pokazivali prema vani, demonstrirali smo
i jedni drugima, na domaćim terenima i u lokalnim obračunima.
Ali Kinđe je bio iz neke druge priče. Bez cirkuskoga
dara i potrebe da razveseli naciju, on je igrao svoju
igru, jednako pristojan u pobjedi i porazu. Zato njemu
nisu zviždali u Zadru, Beogradu ili Zagrebu i zato je
on, uz Krešu Ćosića, bio onaj mirni, tihi i dobri
igrač generacije. Ako je i bio jugoslavenska zvijezda,
to je bilo uvijek i samo zbog košarke. Došao je iz svijeta
fino odgojene djece.
Osim njega ne znam
više nikoga koga Sarajevo nije pokušalo osporiti. I
pritom je svu veličinu pokazao u ovome gradu. Svi drugi
mogli su biti šupci i papci, lopovi, prevaranti i foleri,
bilo da se radilo o Bregi, Papetu, Berberu
ili Indexima, samo za njega nitko nikada nije rekao
da je loš košarkaš i da je budala. Da se Michael
Jordan rodio u Sarajevu, puno bi gore prošao. Da
je Picasso bio naš, već bi ga pola grada smatralo
trećerazrednim molerom i teškom varalicom. Samo je Kinđe
mogao izbjeći takvoj sudbini. Nije ga nosilo to što
je bio čudesan košarkaš, veći nego što su rezultati
njegovih ekipa mogli pokazati, nego to što je bio i
ostao iznimka od mentaliteta. Fini čaršijski gospodin,
kojega je jače obilježilo ono što je ponio iz roditeljskoga
doma, nego sav sjaj velike karijere. Samo je takav mogao
fascinirati baš cijelo Sarajevo, premda je malo vjerojatno
da su ljudi bili svjesni razloga.
Naši Amerikanci često
govore: "Nema više onog Sarajeva!" Čovjeka
te riječi nerviraju, pa nema razumijevanja za činjenicu
da se njima ljudi koji žive daleko pokušavaju osloboditi
neke svoje muke. U posljednjih šest mjeseci su Pimpek,
Daco i Ilija Ladin napravili ono zbog
čega povjerujem da i u takvim utjehama ima smisla. Otišao
bih u Burkinu Faso, pa čim me netko pita šta je sa Kinđetom,
da znam šta ću mu reći.
|
|