"American Condor",
krcat pod teretom oružja, plutao je Jadranskim morem dok fotelja
tadašnjeg zamjenika ministra odbrane nije ispražnjena: 45
tenkova M-60 A3, 79 borbenih transportera M-113, 800 mitraljeza,
oko 45.000 pušaka M-16 A1, 84 laka protutenkovska oružja,
nekoliko stotina radiostanica sa centralnim sistemima, značajne
količine municije za tenkove i puške M-16 te 15 transportnih
helikoptera UH-1H, Amerikancima nisu bili posljednji adut
- jasno su dali nagovijestiti da bi ostajanje Hasana Čengića
u organima vlasti Federaciju BiH moglo koštati 400 miliona
dolara vrijednog programa "Opremi i obuči".
Bilo je to krajem 1996.
godine. Vrijednost tereta "American Condora" u tom
je času procjenjivana na 100 miliona dolara: na drugoj strani
bila je također dolarska činjenica - vrijednost Hasana Čengića
procijenjena je na dvije milijarde tokom rata dopremljenog
oružja Armiji BiH i više nego čvrste veze sa islamskim svijetom.
I šest godina kasnije, ova epizoda je značajna iz dva veoma
važna razloga: iako danas bivši i dugogodišnji komandant ARBiH,
armijski general Rasim Delić, kaže da "tada dopremeljeno
američko oružje nije ni blizu toliko vrijedilo", ipak
se samo tada javno obznanilo i šta je to Vojska Federacije
dobila, ali, čini se još bitnijim, i sa koliko je novca glavni
logističar Armije BiH tokom rata raspolagao. Samo je u još
jednoj prilici, u intervjuu zagrebačkom Globusu, Alija
Izetbegović govorio o ciframa utrošenim za odbranu i,
gotovo uzgred, pomenuo 10 milijardi maraka.
Silajdžićev
kredit I to bi bilo sve što se novca tiče. O zemljama
donatorima također se govorilo tek uzgred i opet najviše zahvaljujući
baš Amerikancima.
Istina, i Izetbegović se
svojedobno hvalio kako je BiH jedina zemlja "u dobrim
odnosima i sa Iranom i sa Amerikom", istina je također
da je svojedobno i američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith
priznao kako je iranska pomoć u oružju, u vrijeme embarga
kojim je BiH praktično bilo onemogućeno da se brani, "spasila
Bosnu i Hercegovinu", ali je također i istina da je Izetbegovićeva
vlast nerado pominjala koje su to zemlje a još rjeđe u kolikoj
mjeri podržale odbranu ove zemlje.
Opet, general Delić pak
danas svjedoči o još jednom podatku iz ratne nam povijesti:
"Vidio sam da sada svi napadaju Silajdžića zbog nekog
kredita iz `92, za koji ja, naravno, ne znam, ali znam sljedeće:
sredstva koja su u maju `92. godine došla iz Pakistana odredila
su sudbinu naše odbrane. To pouzdano tvrdim. Recimo, protivoklopni
sistemi TF8, zelene strijele, preokrenule su situaciju u protivoklopnoj
borbi. Kada su ti sistemi stigli na ratišta, tenkovi agresora
su postali topovi, nisu se više kretali i nisu nam se više
mogli približiti. A to je jako vrijedno. Koliko se sjećam,
radilo se o devet ili deset lansera, i već narednog dana kad
smo ih dobili, jedan je započeo da dejstvuje u Maglaju, drugi
u Olovu, onda u Tuzli, jedan smo poslali u Jajce, ali je tamo
pao u septembru ili oktobru, dva lansera su došla na sarajevsko
ratište…"
Bile su to, sjetit će se
i Sarajlije, one crvene strijele što su na nosilima
prešle aerodromsku pistu i upotrijebljene u trenutku kada
je padao Stup. I eto tek se sada saznaje da crvene strijele
i nisu bile crvene - već zelene, kako su ih zvali Pakistanci.
A ako ćemo pravo, strijele su temeljno crvene, jer
su kineski proizvod pa su tamo i dobile ime, a pozelenjele
su u Pakistanu. Kako god, valjale su. Sem Pakistana i Irana,
za kojeg i dalje važi da je tokom rata uputio najznačajniji
dio vojne podrške BiH bez koje Armija ne bi opstala, zna se
još da su veliki doprinos u odbrani BiH imali Malezija, Katar,
Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati… Nakon
rata, opet su Vojsku Federacije nastavile pomagati uglavnom
zemlje koje su to činile i u ratu i pridužila im se Amerika.
Pretopiti
ili utopiti Sa uključivanjem Sjedinjenih Američkih
Država, pomoć, rekosmo, postaje transparentnija. Valjda zato
i nije tajna da su islamske zemlje jedine bile spremne pomoći
Vojsku Federacije novčanim donacijama: general Delić kaže
da se radilo o 160 miliona dolara za koje je uvezena oprema
i naoružanje. I opet su to bili Saudijska Arabija, Kuvajt
te Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su dali 130 miliona dolara,
od čega 30 miliona u gotovini. Malezija je za program "Opremi
i obuči" dala 10 miliona dolara, svoj su doprinos dali
i Bruneji i Turska i Egipat. Evropska unija finansijski nije
pomogla jer je bila protiv toga da se uopće stvara balans,
a SAD su donirale opremu dopremljenu na "American Condoru".
Sve donirano oružje nakon
rata bilo je mahom starije generacije i iz Drugog svjetskog
rata. Bosna i Hercegovina objektivno i nije mogla dobiti nova
sredstva: zemlje donatori su ih čuvale za svoje vojske, a
u BiH slale opremu i oružje koje je već u tom trenutku zahtijevalo
opravke, ali je i dalje bilo upotrebljivo. S obzirom na šarolikost,
to je oružje zahtijevalo izuzetne napore u održavanju jer
nije bilo unificirano ni po proizvođačima ni po istočnim ili
zapadnim standardima, ali kako Vojska Federacije nije imala
sredstva da kupi novo - poklonima se nije gledalo u zube.
Ali su se prodavali: neke
stare poluautomatske puške našle su svoje kupce, municija
iz namjenske proizvodnje poznaje razne destinacije - od Australije,
Novog Zelanda, preko Angole, do Turske i Austrije. Poslove
sklapa Ministarstvo odbrane: današnji dvojac na čelu ove kuće
- Mijo Anić i Ferid Buljubašić posljednje su
dane proveli najavljujući tužbe protiv medija zbog tendencioznog
pisanja, ali nijednog trenutka ne argumentirajući svoje tvrdnje
da 31 oklopno vozilo ML 90 tip 245, deset transportera PANHARD
M3 te 4.451 metak 90 mm za AML 90 uistinu nisu prodati Izraelu.
Zapravo, Anić i Buljubašić bi da ovdašnja javnost povjeruje
kako je "krajnji korisnik prodatog oružja Kamerun"
iako je od UNIX Promexa ta ista pošiljka prodata izraelskom
preduzeću?! A ono pak dalo časnu pionirsku kako je samo posrednik
u kupovini za Kamerun.
Kao i sve, tako i prodana
pošiljka ima svoju historiju: general Delić kaže kako se još
savršeno dobro sjeća svih problema i načina na koji je ova
donacija stigla u BiH. Na stranu sad obilasci zemalja mogućih
donatora, razgovori u kojima se do besvijesti ponavljalo kako
Vojska Federacije treba da stvori osnov da Bosna i tako osigura
kontinuitet i dalji razvoj, kad su postignuti svi sporazumi
i odobrenja za ovo naoružanje - trebalo je vremena i vremena
da Francuska, kao proizvođač naoružanja, da svoju suglasnost
Emiratima da se to naoružanje donira BiH. Suglasnosti za prodaju
stizale su puno efikasnije.
I niko o tome nije obavijestio
Ujedinjene Emirate. Delić sudi da bi bilo daleko moralnije
da se, zarad poklona, ali i još 30 miliona dolara - sve proslijedilo
Željezari Zenica da to istopi. A i naivnim mu se čini prijedlog
aktualne komande Vojske Federacije da se sredstva iskoriste
za proizvodnju bestrzajnih topova 82 mm: oni, po njemu, nisu
nikakav zamjenitelj, jer ARBiH ni u ratu bestrzajne topove
nije mogla koristiti zbog nemogućnosti proizvodnje projektila.
Dalje, bivši komandant predlaže da se na isti način tretiraju
i američki tenkovi koji su iz Drugog svjetskog rata.
Magacini
kraj puta I da ne bi bilo puno zabuna: kamo sreće da
je i dosad uništavano naoružanje od strane SFOR-a prodato.
U godinama koje su iza nas, u akciji Žetva, samo od B komponente
- kako SFOR zove nekadašnji prostor pod kontrolom Armije BiH
- oduzeto je 2.589 vojničkih puški, 246 revolvera, 18 lovačkih
pušaka, 653 komada protuoklopnog oružja, 63 minobacača 82
i 60 mm, 10.846 PP i PT mina, 44.411 ručnih bombi, 2.926 tromblonskih
mina, 12 kasetnih bombi, 1.566,59 kilograma eksploziva, 815
kilograma baruta… Započetih a nedovršenih sredstava zaplijenjeno
je u ukupnoj vrijednosti od 2.336.800 njemačkih maraka, s
tim da su ona sredstva koja su već imala upotrebnu vrijednost
ipak isporučena Armiji BiH. Poznavaoci prilika u vojsci kažu
da je ta količina neznatna, no i ovim podacima, treba i to
reći, nedostaju još cijele dvije komponente - hrvatska i Vojska
Republike Srpske. Ova posljednja izumila je novi recept: pošto
svi imaju magacine, kada posumnjaju da će SFOR baš njima -
jednostavno pokraj puta istovare značajnije količine i SFOR
naiđe i uzme ih?!
Da, uistinu bi ovoj zemlji
dobro došao novac od oružja koje posljednjih dana naprosto
zveči. Sam čin prodaje, u zemlji kojoj je važna baš svaka
konvertibilna marka, uopće nije sporan. Sporna je u ovom slučaju
čak i sumnja da je to oružje završilo u Izraelu. U ovom času
to je naprosto anticivilizacijski čin. I tu bi bio kraj priče
da nije nepodnošljive lakoće sa kojom ovdašnja vlast i dalje
zvecka svojim potezima ne osvrćući se na vlastite učinke.
I na djelu pokazuje da nije naučila niti jednu lekciju iz
nedavne nam prošlosti: ili, što je još gore, svojim nepromišljenim
potezima kocka se i sa ono malo dostojanstva koje u ratnim
i poratnim godinama nije uspjela uništiti ni svemoguća tronacionalna
koalicija.
Atif Dudaković,
komandant ZK VFBiH
|
|
DANI:
Kako komentirate pronalaženje skladišta u Mostaru?
DUDAKOVIĆ:
Nedavno, kad je pronađeno jedno skladište naoružanja
u Han-Pijesku, onda su neki srpski zvaničnici rekli
da je to vjerovatno oružje i municija Armije RBiH. To
pokazuje kakvo je međusobno povjerenje. Očito ga je
do sada bilo malo, a poslije rata nikako. Mislim da
je najmanje u svemu tome pozadina šverc i trgovina,
već je mnogo prije mogućnost izbijanja rata. Strah od
toga je posebno izražen na bošnjačkoj strani i tu vidim
objašnjenje zašto je došlo do skrivanja ovolikog broja
i količine nađenih sredstava.
DANI: Može
li se danas reći da su Bošnjaci primili poruku Alije
Izetbegovića, ako se ne varam, baš iz `96. godine, kada
je rekao da nijedna muslimanska kuća ne smije biti bez
oružja?
DUDAKOVIĆ:
Pa, ne bih ja to tako tumačio. Teorije o doktrini naoružanog
naroda su prevaziđene. Vojska je dio naroda, a kad govorimo
o organizovanom narodu, onda mislimo da je to organizacija
kroz državne institucije koje obuhvataju i policiju
i vojsku i sudstvo i sistem vlasti. Neke aluzije ili
iluzije da svaki građanin ima pušku pripadaju prošlom
vremenu. Riječi tadašnjeg predsjednika Alije Izetbegovića
se različito tumače, ali, u svakom slučaju, to je mišljenje
da nikad više Bošnjaci ne budu ostavljeni i prepušteni
na milost i nemilost.
DANI: Kolika
je vrijednost do sada pronađenih sredstava?
DUDAKOVIĆ:
Izrečene su neke cifre u štampi, no ako uzmemo u obzir
barut, ambalažu, eksploziv - mislim da je u pitanju
nekih tri miliona maraka. To je cijena otprilike 10.000
projektila, ili, može i ovako: to je jedan bataljonski
kompleks ili jedna trpezarija, rezerve odjeće, sredstava,
gorivo, obuka… Na kraju krajeva, ta sredstva su
mogla biti utrošena za kupovanje stanova starješinama,
obezbjeđenje zajedničkih prostorija, za poboljšanje
standarda vojnika… Para u miru nikad dovoljno,
a u ratu municije i krvi.
DANI: Još
je Sefer Halilović tvrdio da nije imao sve podatke o
sredstvima kojima raspolaže Armija BiH: logistika je
tokom rata bila više pod kontrolom pojedinaca iz SDA
negoli same Armije. Da li je današnje stanje posljedica
tog ustrojstva?
DUDAKOVIĆ:
Bilo bi nekorektno moje komentarisanje funkcionisanja,
rukovođenja i zapovijedanja u toku rata na svim prostorima.
U Krajini sam apsolutno znao stanje i logističke mogućnosti,
a ja sam određivao prioritet i odobravao popune snabdijevanja
i zahtjeve. No, ipak smatram da i vi, a i mnogi drugi,
neopravdano prozivate ili preuveličavate djelo, moć
i ulogu Halida Čengića Hadžije u funkciji
logističkog moćnika. Gospodin Halid Čengić bio je u
Komandi Logističkog centra u Visokom, a naloge, odnosno
odluke donosio je komandant, general Delić. Tako da
od formiranja do danas jasan je bio lanac zapovijedanja
pa i odgovornosti u Armiji. Možda ima nečijeg uticaja
na pojedince u Armiji po navici i inerciji iz prošlosti,
ali toga je sve manje i mi oštro nastupamo u zahtjevima
predanosti, profesionalnosti i kompetentnosti na funkcionalnim
dužnostima. Ipak, i pored ogromnih rezultata postignutih
u poratnom periodu, suočeni smo u svakodnevnom radu
sa nasljeđenim problemima odnosa "nedodirljivih"
odluka i "najpametnijih" rješenja. Gaji se
i njeguje transparentnost, timski rad, odgovornost,
otvorenost i ja sam optimista da ćemo izgraditi čvrste
pojedince i jedinice.
DANI: Koliko
je oružja u poslijeratnom periodu uništeno u BiH?
DUDAKOVIĆ:
Mi, naravno, imamo podatke o uništenom oružju Armije
BiH koje je SFOR uništio u operaciji "Žetva".
Ja bih rekao da je riječ o sankcionom odnosu prema vojskama,
što se u početku, zbog neznanja, zbog različitih uvjeta,
nisu pridržavale kriterija koje je tada IFOR postavio.
U svakom slučaju, impozantne su brojke pješadijskog
naoružanja, topova, tenkova, i bit ću slobodan reći
da je najmanje uništenog oružja u Petom korpusu.
DANI: Da
li je ranije prodavano oružje s prostora BiH?
DUDAKOVIĆ:
Mislim da je VRS prodala neke stare tenkove Englezima,
a i mi smo prodavali oružje: čak je stimulisana prodaja
trofejnog oružja, oružja iz Drugog svjetskog rata koje
se koristi kao muzejski eksponati, zbirke pojedinaca
ili institucija, i to različitim zemljama. Što se ove,
najnovije prodaje oružja tiče: vojska, odnosno ja postavljam
taktičko-tehničke uvjete za nabavku određenog naoružanja
i opreme i bilo kojeg sredstva - od školskih vježbovnih
do vojnih. Od mene se traži mišljenje i procjena. S
obzirom da je Armija poslije rata naslijedila ogromne
količine različitog oružja, mi vršimo procjenu šta je
perspektivno a šta je neperspektivno. Dosta nam je oružja
i uništeno, posebno neperspektivnog, i zato ja podržavam
da se neperspektivno oružje prodaje. Ugovaranje o prodaji
oružja i transfer oružja ne vrši zajednička komanda
Vojske Federacije, nego Ministarstvo odbrane, koje je,
opet, ograničeno i Vladom i Parlamentom. Donošenja odluka
o tako jednom važnom pitanju za odbranu ne može biti
u rukama pojedinca.
DANI: Oružje
je prodato: da li je Izrael krajnja destinacija?
DUDAKOVIĆ:
Ne znam zašto se toliko potencira taj Izrael. Nisam
upoznat gdje je prodano oružje, a lično ne vjerujem
da je kupac Izrael, s obzirom na njegove oružane snage,
mogućnosti i potrebe. Pa ovo je zastarjela i neoperativna
oprema i lično ne znam namjere kupca, ali ta sredstva
nisu za iole ozbiljna borbena djelovanja. Kamo sreće
da su i ona brojna naša uništena sredstva prodana. Očito
je ovo vrlo, vrlo interesantna tema, afera vezana za
neke "tajnovite" operacije i slično. Mislim
da se sve bespotrebno dramatizuje i politizira. Imajmo
povjerenja u našu Vladu i njene organe, mislim da je
previše međusobnog sumnjičenja i optuživanja.
|
Rasim Delić
o skladištima u Mostaru
|
|
-
Stvarno sam zbunjen, ali prvo: mogu reći, iz više razloga,
vojska s tim nema veze. Mi nikada nismo imali dovoljno
mina od 120mm da ih upotrijebimo u borbenim dejstvima,
one su nam zapravo bile najkritičnije. Drugo, čak i da
ih je bilo dovoljno, a nije, nikad u tu zonu ne bi toliko
mina 120mm otišlo. U martu `94. je prekinut sukob Armije
i HVO-a, Četvrti korpus je dejstvovao u sjevernoj zoni,
`95. je izvršena demilitarizacija oko Mostara i vojska
je morala napustiti Mostar i povući se prema Jablanici.
Nemam više podataka od onih viđenih u štampi, ali: ako
je to navodno proizvodnja iz maja `95, kažem ako, i ako
je to rezultat domaće namjenske industrije - opet je diskutabilno
kad je to završeno. One su možda mogle biti započete u
maju, ali je niz komponenata koje utiču na trenutak kada
su završene, i, po mom sudu, sve je to prilično neprofesionalno
urađeno. Profesionalac bi morao znati da naoružanje i
municija traže tehničko održavanje, stalnu kontrolu, posebno
kad je riječ o minama koje imaju osjetljiva osnovna i
dopunska punjenja, traže da ne bude vlage, da ne bude
premještanja i niz drugih radnji, tako da zaista ne mogu
shvatiti da je neko mogao tako raditi. Nisam vidio te
mine, ali znam da bih mogao da identifikujem ko ih je
proizveo: zna se tačno šta na projektilu treba da stoji,
a šta na zrnu. Za očekivati je da se vojne strukture uključe
u samu istragu jer vojska mora da ima najstručnije organe
za pirotehniku, za municiju, za naoružanje - kaže penzionirani
armijski general Rasim Delić. |
|