TUZLA - TUZLARIJE NET
       
Utorak 19.3.2024       
Tuzlarije
Tuzlarije
Tuzlarije
Tuzlarije
    
Tuzlarije
  
   
  TZ VIJESTI - VIJESTI IZ MINUTE U MINUTU - TOP VIJESTI 24 SATA - TUZLARIJE - BILTEN GRADA - BILTEN KANTONA - OBRAZOVANJE - FORUM
 











ŽIV LUK SAR ZEN TUZ
zrak.ekoakcija.org






ON LINE KORISNICI - 73

Users in Chat
TUZLARIJE CHAT

Tuzlarije



Zijah Gafić (Dani): U Izraelu i Palestini

Put bijele maramice

Ekskluzivno: Dani u Izraelu i Palestini (I)

Put bijele maramice

Jedan od najnagrađivanijih bosanskohercegovačkih fotografa specijalno za Dane izvještava sa najakutnijeg svjetskog žarišta. Ramallah, Jenin, Nablus, Betlehem i Gaza toponimi su višedecenijskog rata i mjesta koja je obišao 22-godišnji Zijah Gafić praveći ekskluzivne snimke vječnih ratišta. Dani u dva nastavka objavljuju zapise našeg suradnika o prolasku izraelskih barikada, atmosferi u kućama Hammasovih samoubica, vojnim akcijama i strahu civila… Zijah Gafić je uspio posjetiti i štab palestinskog lidera Jasera Arafata neposredno prije nego što su ga razorili oklopnjaci jevrejske vojske i upoznati čovjeka koji odavno ne vuče sve konce moći u svojoj zemlji, i koji još uvijek važi za jedinog prihvatljivog lidera borbe bez kraja

Izraelsku vizu sam dobio kroz odškrinuta blindirana vrata ambasade u Beogradu. U napomeni uz vizu stajalo je: 1980. Godina mog rođenja!

Prva stvar koju sam vidio kada sam sletio u Izrael bio je natpis "Ben Gurion Airport Security" na plavom kombiju, koji je stajao tik uz avionske stepenice. Među posljednjim sam izašao iz aviona, i, kako sam stupio na tlo Izraela, prišle su mi dvije lijepe službenice aerodromskog osiguranja: Šta ćete u Izraelu? Gdje Vam je novinar? Zašto ste sami? Zašto Vam je hotel u Istočnom Jerusalemu? Gdje ćete ići? Šta snimati? Koliko ostajete? Koju aviokompaniju ste koristili? Koliko je putnika bilo u avionu? Nosite li nešto za stanovnike Palestine, pismo, poklon? Jeste li sami pakovali kofere? Oprostite, ali nije nam jasno kako ćete sami napraviti reportažu? Znate li da je tamo jako opasno? Koliko godina imate? Poznajete li koga u Izraelu?

Na pasoškoj kontroli ključno pitanje je očevo ime. Moj odgovor je glasio: Muhamed. Službenik je iskolačio oči ne krijući iznenađenje, pritisnuo neko dugme i poželio ugodan boravak u Izraelu. Opet mi prilaze dvije službenice, uzimaju pasoš, ponavljaju ista pitanja i dodaju da aerodromsko obezbjeđenje želi sa mnom razgovarati. Tek sam dvadeset minuta u Izraelu i četvrti put me zaustavljaju da porazgovaraju. Drugi put u životu sam pomislio nemam li pogrešno ime: prvi put je to bilo na Jadranu, u Drveniku, u ratu, u mojoj dvanaestoj godini. Dječiju igru na plaži prekinuo je pucanj iz pištolja nekog domoljuba.

Aerodromsko obezbjeđenje postavlja identična pitanja, istina, drugim redoslijedom, plus dopunsko pitanje: "Pošto se ionako sve radi za novac, ko Vas plaća?"

Taksi od Tel Aviva do Jerusalema košta 50 dolara. Sat vožnje. Vozač je Jevrej, doseljenik iz Jemena. Kada sam rekao ime hotela, odgovorio je da je to skuplje - 60 dolara. I nema pogađanja. Ispričao sam mu kako je Bosna primila Sefarde nakon što su protjerani iz Španije i kako smo sačuvali Haggadu u svim ratovima. I opet ništa od pogađanja. Njegov komentar je bio kako su Španci pametno postupili jer "mi Izraelci smo, evo, ostavili Arapima komad zemlje i sad imamo problem; trebali smo ih se potpuno riješiti i ne bi bilo problema".

Hotel u kojem sam spavao nalazi se na Maslinovoj gori, tamo gdje je, prema kršćanskom učenju, Isus uskrsnuo. U hotelu većem od sarajevskog Holiday Inna ja sam bio jedan od tri gosta: doručak samo za mene; posluga samo za mene; umjesto 100 dolara za noć, meni kao Bosancu, muslimanu, pa još i novinaru, naplaćuju 45.

Učeći lozinku U Jerusalemu svi nose oružje! Nakon služenja dugogodišnjeg vojnog roka svaki građanin dobija komplet uniformu i naoružanje, čiji gubitak povlači zatvorsku kaznu. Ukoliko nema gdje ostaviti oružje, može ga nositi sa sobom. Na ulazu u restorane stoje službenici osiguranja sa metal detektorom. Nakon mene ulazi čovjek u odijelu i pištoljem za pasom i naručuje ručak. Mene pretresaju, njega ne.

Jedno od obrazloženja za svoje samoubilačke napade teroristička organizacija Hammas nalazi upravo u činjenici da su u Izraelu rijetki civili: i žene i muškarci služe vojsku, ostaju u rezervi i naoružani su. No, za većinu spriječenih terorističkih napada su zaslužni upravo ti naoružani civili.

Gradom neprestano kruže policijske patrole, na motorima, u blindama, kamionima, a jedina vidljiva razlika između policije i vojske je u boji registracije. I jedni i drugi su pod punom ratnom opremom: puška, pancir, šljem... Više sam oružja vidio za četiri dana u Jerusalemu nego za godinu dana rata u Sarajevu; više puta me policija zaustavila za petnaest dana u Izraelu nego za vrijeme koje sam u ratu proveo u Sarajevu.

Ako ignorišemo to da su skoro svi naoružani i da se svaki čas neko može raznijeti, ostaje za razgledanje lijepi, stari dio Jerusalema. Križni put, kojim je prošao Isus na putu do Golgote, brda pretvorenog u ogromnu crkvu na mjestu Isusova raspeća. Na osmoj stanici Križnog puta, Arap prodaje noktaricu Made in Hong Kong, a na devetoj se može popiti fantastičan svježi sok od narandže, i pakleno platiti.

U panorami Jerusalema, ili Jersalaima - kako ga Jevreji zovu, ili El Qudsa - na arapskom, dominira zlatna kupola Al Akse, jednog od tri sveta mjesta za muslimane. Tu je, prema islamskom predanju, Muhammeda a.s. Allah uzdigao sebi i pokazao mu Džennet i Džehennem. Tu je prije dvije godine jedan Jevrej ubio desetine muslimana na molitvi. Tu je počela druga intifada.

Od tada ulaz u džamiju čuva izraelska policija. Zaustavljaju me i kažu da je džamija samo za muslimane. Vratar mi ne vjeruje da jesam musliman, ubijeđen, valjda, da su samo Arapi muslimani.

- Odakle si?

- Iz Bosne.

- Hm!? Kako ti se zove otac?

- Muhamed.

- Govoriš li arapski?

- Ne.

- Znaš li šta proučiti?

I ja proučih El Fatihu. Lozinka je prošla i pustiše me da uđem, bez fotoaparata.

Mundijal u Arafatovom svijetu Ramallah je udaljena od Jerusalema kao Hadžići od Sarajeva, pa opet ponekad treba osam sati za prelaženje tog puta. Palestinski taksisti udaljenost između gradova ne računaju u kilometrima, nego u broju kontrolnih punktova. Ramallah, kao i svi ostali palestinski gradovi, ima neke osobine geta. Na ulazu u grad je punkt, okružen betonskim blokovima, bodljikavom žicom, mitraljeskim gnijezdima, novonastalim izraelskim naseljima. Svim Izraelcima, čak i izraelskim Arapima, kako zovu Arape koji imaju izraelske dokumente, zabranjen je ulaz u Palestinu, iako mnogi imaju familije u palestinskim gradovima.

Na punktu gužva: Palestinci koji rade u Jerusalemu se vraćaju s posla i vojnici im ne daju tek tako ući u Ramallah. Da bi izašli iz svojih gradova, Palestinci moraju imati posebno odobrenje izraelskih vlasti. Rijetko koji auto iz Ramallaha ima dozvolu za napuštanje područja. Moj domaćin, grafički dizajner, nije je, kao i većina Palestinaca, mogao dobiti, i već dvije godine nije vidio svoju obitelj udaljenu stotinjak kilometara.

Prije druge intifade, lavovski dio radne snage u Izraelu činili su Palestinci. Danas, neznatan broj njih ima radne dozvole i dozvole za kretanje van palestinskih gradova. No, ni posjedovanje takvog odobrenja im ne garantuje da će stići na posao. Palestincima je prelaz preko punktova dozvoljen do 19 sati. Ako zakasne i minutu, morat će prespavati negdje drugdje.

U Ramallahu je sjedište Jasera Arafata. Dosta napada na izraelska naselja je krenulo upravo iz tog grada. Palestinci se žale kako je Ramallah bila mirno mjesto dok nije bilo Arafata. Sada danonoćno iznad grada lete helikopteri, tenkovi ulaze skoro svaki dan, a punktove je skoro nemoguće preći.

Bljedoliki novinar ima relativno povlašten položaj na punktovima: Palestinci neizmjerno vole strane novinare, pogotovo Bosance, pa puštaju prekoreda, kao i Izraelci, kojima je razlog za protekciju to što nisam Arap. Naime, i jedni i drugi (baš kao i onaj vratar na ulazu u Al Aksu) misle da su samo Arapi muslimani.

Opet, kada je vojna akcija u toku, bljedoliki novinar čeka osam sati i onda ga vrate. "Closed military area", kažu. Obavezna akreditacija Vladinog press-ureda ne važi kad se nešto zaista dešava. Kontrolni punkt je mjesto lakog stradanja, jer vojnici nose puške na gotovs. Palestinci su se navikli, pa se guraju sa njima. Bilo kakva prepirka završava repetiranjem oružja i vađenjem osigurača iz suzavaca. Moj neslavni rekord su tri repetiranja, dva pretresanja i jedno izvlačenje iz auta za šest sati vožnje, a uopće se nisam prepirao.

Kada je akcija u toku, ili se desio neki napad na izraelska naselja, obično zatvore punkt. Niko i ništa ne može proći, ponekad danima. Bez obzira na intifadu, većina artikala, uključujći brašno, naftu i struju, u palestinske gradove i dalje dolazi upravo iz Izraela - osim kad se punkt zatvori. Tada u kafanama nema Coca-Cole, samo Pepsi. Coca-Cola se proizvodi u Izraelu, a Pepsi na palestinskoj teritoriji.

Mundijal se gleda i u Ramallahu! Nargila u ustima - igra Saudijska Arabija. Slika na televizoru je dobra, al´ onda iznad Ramallaha proleti Apach i pokvari je.

Prijestolnica samoubica Jenin je udaljen oko četiri sata vožnje od Ramallaha, ako izraelska vojska nema neku dojavu. A ako ima, onda od osam do četrnaest sati. Bez garancije da će putnik igdje stići. Moguće je zadržavanje do daljnjeg na nekom friško postavljenom punktu usred pustinje.

Sa 14.000 stanovnika i više od 20 organizovanih samoubilačkih napada, Jenin je stekao neslavnu reputaciju "prijestonice samoubilačkih napada" i pod stalnom je prismotrom izraelskih helikoptera, bespilotnih letjelica, a tenkovi se nalaze u blizini grada i skoro svaku noć ulaze u njega podržavajući akcije hapšenja osumnjičenih. Većinu puštaju nakon provjere identiteta. Hapšenja su obično jako bučna: pucnjava, tenkovi, helikopteri...

Moji domaćini su članovi palestinsko-hrvatske porodice: muž je studirao u Zagrebu i oženio Hrvaticu. Njihovi sinovi, blizanci mojih godina, odležali su po godinu dana u izraelskom zatvoru, kažu, onako, bezveze ih zatvorili. Uhapšeni su prilikom prelaska punkta, pod optužbom za veze sa Hammasom. Kažu da su im nakon presude rekli da bi mogli izaći iz zatvora ako bi platili 5.000 dolara. Žive u blizini izbjegličkog kampa Hawashin, koji je sravnjen u posljednjoj "invaziji" izraelske vojske. Imaju hrvatske pasoše.

U posljednjoj akciji "Odbrambeni štit" u aprilu, Peta pješadijska brigada izraelske vojske je naišla na žestok otpor u centru Jenina. U akciji je učestvovalo oko hiljadu izraelskih rezervista, tenkovi, transporteri i helikopteri. Masovnog avionskog i artiljerijskog napada nije bilo zbog guste naseljenosti i eventualne reakcije javnosti na civilne žrtve.

Snimci iz bespilotnih letjelica su svjedočili o temeljitim pripremama Palestinaca: rovovi u koje bi se transporteri trebali zaglaviti, mine iznenađenja... Oko dvjesto pripadnika Hammasa i Islamskog džihada, naoružani uglavnom pješadijskim naoružanjem i mobitelima, pružali su otpor deset dana. Rezultat je stotinjak sravnjenih kuća i oko 65 mrtvih Palestinaca, od kojih su polovina bili civili. Pred sami završetak akcije, palestinski samoubica se bacio pred izraelsku patrolu i ubio 13 vojnika. Ostatak ubijenih vojnika je stradao uglavnom od snajperske vatre. Izraelska vojska je u Jeninu doživjela najveće gubitke od rata u Libanu: dvadeset troje mrtvih i stotinjak ranjenih.

Nakon te akcije desila su se još dva samoubilačka napada u Izraelu organizovana u Jeninu. Organizacija je krajnje jednostavna: jedan od rijetkih preživjelih bombaša tvrdi da se njegova "operacija" sastojala u tome da je dobio paklenu napravu napravljenu od deterdženata i poljoprivrednog đubriva te mobitel, kojim se, kada odredi cilj, trebao javiti svojoj organizaciji da bi ona mogla preuzeti odgovornost za napad. Čini se da je upravo jednostavnost tih napada i nedostatak bilo kakve veze sa matičnim organizacijama koje bi se mogle pratiti ključ "uspjeha". Cilj biraju samoubice.

Samo polako U blizini Jenina je grad Nablus, također mjesto u kojem se nalaze izbjeglički kampovi i gdje djeluju organizacije poput Hammasa. Za vrijeme mog boravka u Jeninu u Nablus su ušle jake izraelske snage i počele pretresanje izbjegličkih kampova. Grad je zatvoren za novinare i na snazi je bio policijski sat.

Nablus je "odsječen" na vrlo originalan način: bageri su jednostvano srušili kilometar ceste. Samo pješke i u znoju se može doći do predgrađa. Avantura je, međutim, počela u taksiju. Iako je policijski sat, vozili smo se kilometar, koji mi je taksist naplatio deset dolara rekavši da dalje ne smije.

Upute koje sam dobio bile su sljedeće: ne koristi vozila zaraćenih strana, obuci pancir i na glavu stavi šljem, nađi nešto bijelo da možeš mahati i samo polako. Papirna maramica je bila najbolje što sam imao. Bilo je podne, negdje oko 400 Celzijusovih, kad se pojavilo prijevozno sredstvo. Palestinski vatrogasci koji su kružili gradom u potrazi za požarom su me pola sata vozali po pustom gradu kada se pojavilo vozilo Hitne pomoći, čiji je vozač ponudio prijevoz do kampa u kojem je bila vojska. Nakon desetak minuta vožnje su stali, uperili prstom i rekli: "Tamo su Izraelci."

Petsto metara dalje su stajala dva prazna autobusa, desetak tenkova i transportera i vojnici. Još jednom uputstvo: hodaj sredinom ulice, maramicu u ruke i samo polako! Na tristo metara su se počele nazirati figure ljudi svezanih ruku kako ulaze u autobus, vojnici koji ih pretresaju, žene kako plaču… I tada su blindirana kola krenula prema meni! Stala su, vrata su se odškrinula i krvava ruka sa puškom se ukazala…

Vojnik je počeo urlati: "Stani, stani, stani! Odakle si, odakle si? Ko si, ko si!!!!!" Strani novinar, prestravljeno sam rekao. "To je fino, sad se vrati odakle si došao da ti ne bismo razbili kameru", rekao je, zalupio vrata i otišao.

Sa druge strane opkoljenog kampa su me dočekali tenkovi. Opet sredinom ulice, maramicu u ruke, i, samo polako, između pregaženih i spaljenih auta. Kad sam se približio, vidio sam iza mitraljeza na tenku momka mojih godina, sa debelim naočalama. Na lošem engleskom kaže da ne mogu dalje jer tamo se "trrrrrrrrrrrrr!". Dok odvoze napunjene autobuse, iz susjedne ulice vire stotine Palestinaca i gledaju šta radim. Njih ne diraju jer ne žive u izbjegličkom kampu koji pretresaju. Niko ne govori engleski i traže da ih snimam. Djeca pokazuju dva prsta i na zvuk tenkova se svi razbježaše.

Na izlazu iz Nablusa stotine ljudi, dio uhapšenih tog dana je odmah pušten. Takvi se pješke vraćaju, svezani plastičnim trakama sa povezima preko očiju. Čekaju da ih snimim prije odvezivanja. Tada se pojavljuje kamerman i Palestinci sami stavljaju poveze na oči i poziraju mu.

(U idućem broju: Bosansko pitanje u Betlehemu, dženaza u Gazi…)
Oči u oči sa Arafatom

U Ramallah sam došao napraviti reportažu o Jaseru Arafatu. I pored preporuka, kontakata, veza i telefoniranja nisam uspio doći čak ni do njegovog sekretara. Stoga sam sa punkta otišao pravo u njegovo sjedište, pa šta bude da bude. Mislio sam: snimit ću ono što je ostalo od njegovog štaba, a možda mi se posreći i vidjeti vođu PLO-a.

Dok prilazim krhotinama štaba, shvatam da je izraelska vojska hirurški precizna: uništila je sve prateće objekte, a ostavila Arafatov ured i auto skoro netaknute. Haos je potpun; stanovnici Ramallaha poslije svakog napada dolaze da obiđu to mjesto, kao što se dolazi obići bolesnik nakon što strada u kakvoj nesreći. Djeca tada skupljaju ostatke uništenih auta, a policija ih rastjeruje, jer uvijek očekuje još jedan napad. Stajao sam i gledao djecu kako se penju na uništene automobile i mašu zastavama Hammasa. Dok je trajala ta njihova igra, prišao im je jedan dječak koji prodaje sladolede. Zastave su odložene, a njihovo mjesto u malim dlanovima zauzeli su šareni sladoledi.

Unezvijerenom obezbjeđenju sam kazao kako imam zakazan sastanak sa Arafatovim sekretarom i oni mi povjerovaše. Kad se sekretar pojavio, mirno sam mu predložio da uđem i napravim reportažu o Arafatu. Ne pitajući me ništa više, poveo me sa sobom u ured da upoznam Jasera Arafata. Obezbjeđenje nije ni pogledalo moju torbu niti me pretreslo. Ispred ureda čitam natpis "We will survive", a iza rasklimanih vrata vidim Arafata kako sjedi u velikoj, mračnoj i neuglednoj prostoriji, u kojoj je neki sastanak. Ulazim i predstavljam se, pokušavam da ukratko objasnim šta želim. Iako sastanak traje, niko ne daje do znanja da ih možda ometam, i predsjednik PLO-a slabašnim glasom mi kaže: "Welcome, welcome, welcome, welcome." Imam osjećaj da uopće ne registruje šta govorim, gleda kroz mene i donja vilica mu se trese. Arafat boluje od Parkinsonove bolesti i prije par godina je jedini preživio pad aviona. Osim toga, upravo su srušili sve zgrade oko njega.

Zabezeknut, ne mogu da vjerujem da je to čovjek koji već više od tri decenije vodi Palestince u njihovoj borbi za nezavisnost, protiv jedne od najjačih vojski na planeti, da je to neko ko treba da nešto potpiše. Očekivao sam Che Guevaru! Od reportaže ništa!

Mojih par minuta je isteklo, napravio sam jedan snimak i Arafat mi se još jednom obratio: "Thank you, thank you, thank you." Bila je to "sikteruša".

Ništa od onog što sam ga htio pitati, a živo me je zanimalo ima li Arafata mimo Palestine, ima li Arafata mimo PLO-a, mimo borbi, ubistava, rušenja, žalosti, srdžbe…? Ima li Arafat kakvu drugu kuću, ima li ženu, sina, kćerku, ide li na godišnji odmor, prodavnicu, ili na utakmicu, ima li svoju kafanu, svog jarana za kafe, šta voli da jede…?

Pola sata nakon našeg susreta, dok sam u glavi pokušavao načiniti neki drugi Arafatov život, otprilike onako kako sam kao dijete iz Politikinog zabavnika izrezivao nacrtane dječake i djevojčice i raznu odjeću i onda ih u to "odijevao" i zamišljao kako odlaze na posao, na plažu ili pijacu, Arafat je izašao pred "ured" i gomili novinara na tečnom engleskom počeo odgovarati na njihova pitanja. Ovaj put vilica mu nije drhtala.


Ekskluzivno: Dani u Izraelu i Palestini (II)

Intifada se nastavlja!


Od Jenina do Ramallaha: U iznajmljeni taxi sam prihvatio dvoje studenata, Pales tinaca, koji studiraju u Jeninu, a žive u Je rusalemu. Na tristo metara od prvog pun kta, zaustavljaju nas. Blindirano vozilo nas blokira, prozor se otvara i ukazuje se cijev puške. Zatim prepoznatljiv zvuk repetiranja! Vojnik poče urlati: "Nazad, nazad, nazad, nazad!!!!!"

Na drugoj cesti za Ramallah, drugi punkt. Vojnici vire iza betonskih blokova i puške su uperili ka taxiju. Nakon sat vremena čekanja u autu, prilazi jedan vojnik i naređuje da izađemo. Odguruje nas od auta i energično gestikulira i objašnjava kolegama ko koga da drži na nišanu. Legitimišu nas i temeljito pretresaju auto. Sumnjivo im je što sa stranim novinarom putuje dvoje Palestinaca koji idu u Jerusalem. Profil samoubice koji se u posljednje vrijeme javlja je sličan njihovom: studenti, neudati/neoženjeni, prebivalište u Izraelu, studiraju na Palestinskom univerzitetu. Kome ne bi bilo sumnjivo!? Za divno čudo, propuštaju nas!

Nakon deset kilometara, tzv. leteći punkt: blindirano vozilo prepriječi cestu, vojnici se rasporede, zatvore put i kontrolišu. I, naravno, ništa ne objašnjavaju. Nakon dva sata vrućine u autu, puštaju nas da prođemo. Ali, ne lezi, vraže! Poslije dvadeset kilometara, nadomak Jerusalema, novi "leteći" punkt. Fotografa rutinski legitimišu i pretresu, a identitet mojih mladih suputnika počinju provjeravati radiostanicom i ubrzo stiže još jedan auto sa dvojicom oficira. Mene su diskretno odvojili i počeli propitivati da li poznajem ove studente, gdje su ušli u taxi, kakav je životni standard u Palestini, zašto mi novinari ne pratimo tako detaljno napade na Izrael. Istovremeno, i njih ispituju i provjeravaju. Tada se situacija i razriješila: izraelska vojska ima dojavu o napadaču samoubici u okolici Jerusalema i moji saputnici su im sumnjivi. Vojnik koji ih ispituje je iz plemena Druza, arapskog plemena koje je priznalo izraelsku vlast i čiji pripadnici služe vojsku. Nakon sat vremena dozvoljavaju nam da idemo dalje. Na ulazu u Ramallah je prazan punkt na kojem me vojnik začuđeno pita da li ću spavati tu, u gradu, objašnjavajući kako će biti zatvoren nekoliko dana. Na moju naivnu konstataciju da sam ja strani novinar i da imam izraelsku akreditaciju, on odgovara: "Bit će zatvoren naročito za novinare."

U tom trenutku bagerima je rušeno Arafatovo sjedište.

Crkva puna djece Betlehem je mjesto Isusovog rođenja. Istoimena crkva je prije nekoliko mjeseci bila poprište neobičnog sukoba. Naoružani Palestinci, uglavnom muslimani, koje je tražila izraelska vojska, zaklon su potražili u vjerovatno najsvetijem mjestu za kršćane, Crkvi Isusovog rođenja. Nju je pod opsadom držala izraelska vojska, sve dok nije postignut dogovor o predaji traženih Palestinaca. U crkvi svoje vjerske obrede obavljaju Armeni, pravoslavci, katolici... Za vrijeme opsade većina sveštenika je bila zatvorena u crkvi. Od svih sveštenika samo je grčki pravoslavni pop svakodnevno obavljao molitve. On se jedini i pristao slikati; svi ostali su odbili - kažu, neće da pričaju o politici. Vodič kroz crkvu po imenu Issa, Arap pravoslavac, nije mi htio reći ime popa, niti je htio da prevede moja pitanja o protekloj opsadi. Ali slika može. Kad sam ušao u crkvu, bila je prepuna djece, svečano obučene, kao da to nije zemlja prepuna Jenina, Nablusa, eksplodiranih autobusa.

Na izlasku iz Betlehema, punkt. Na njemu dijete od nekih deset godina, bez ruke i sa fiksatorom na nozi, u ambulantnim kolima, već dva sata čeka po srednjoistočnoj vrućini u junu mjesecu da ga vojnici propuste do bolnice. Vojnici slušaju prenos Mundijala i pitaju me o nekom bosanskom fudbaleru koji igra u Izraelu; puštaju me za trideset sekundi, a ambulantna kola ostaju iza mene. Najbitnije je biti miran.

Dženaze u Gazi Pojas Gaze je sa tri strane okružen bodljikavom žicom, betonskim blokovima, novosagrađenim naseljima i najnovijim izumom: tornjevima na kojima su instalirani mitraljezi koji pucaju nakon što detektor pokreta registruje kretanje. Sa četvrte strane je Sredozemno more kojim patrolira izraelski ratni brod. Kontrolni punkt na ulazu u Gazu liči na granični prelaz, čak stave i pečat. Kao stranac, idem na kontrolu u VIP zgradu. Stvari ne pregledaju, ali na izlazu iz Gaze dočekuju me vojnici u pancirima i pregledaju svaku torbu, otvaraju aparate... Između izraelskog i palestinskog punkta je oko tristo metara brisanog prostora, ničije zemlje. Stvari bih morao nositi sam da nije Palestinca u fluorescentnom žutom prsluku koji će to uraditi za mene. Traži 10 dolara, ja mu dajem četiri i on kuka, ali nosi. Taksisti na palestinskoj strani su nervozni. Ja sam jedini prešao punkt u proteklih nekoliko sati.

Istog dana sam snimio dženazu taksiste; bio mu je to drugi radni dan i prešao je liniju koju nije smio preći. Pogodio ga je snajperski metak u glavu. Desilo se to par minuta prije mog dolaska na isti kontrolni punkt. Dženaze u Gazi su svakodnevnica. Vođa Hammasa je smješten u Gazi i napadi na izraelska naselja su svakodnevni. Većina tih napada je potpuno suluda. Tako je, naprimjer, jedan Palestinac preplivao nekoliko kilometara do susjednog izraelskog naselja i počeo pucati iz pištolja po izraelskim tenkovima.

Za vrijeme mog boravka u Gazi petorica članova organizacije El Fatah su pokušali postaviti improviziranu minu na put kojim prolazi izraelski tenk, sva petorica su ubijena, a u razmjeni vatre je stradalo devetogodišnje beduinsko dijete. U takvim situacijama slučajne pogibije familije tuže izraelsku vojsku i obično dobiju pismeno izvinjenje od vojske. Takvi napadi su u pravilu smrtonosni po napadača, ali ne prestaju. Kad neko pogine u "operaciji", kako Palestinci nazivaju napade na Izraelce, onda organizacija kojoj je pripadao preuzima odgovornost za njegovu obitelj. Kažu da ta odgovornost završava sa 5.000 dolara novčane pomoći i plaćenom dženazom.

Običaj je da se mejit donese prvo kući da ga familija vidi i onda se ukopava. Na čelu kolone je kombi sa razglasom iz kojeg se čuje: "Nećemo se predati!! Ovo je naš šehid (tako daju do znanja kojoj je organizaciji pripadao i da preuzimaju odgovornost za operaciju i familiju, op. aut.), intifada se nastavlja!!!" Tada iz auta izlaze uniformisani, maskirani Palestinci i pucaju malo u zrak, potom sjednu u auto i odu.

Kažu da ih ne mogu slikati - radi vlasnika auta kojim su došli. Kada je dženaza u blizini izraelskih naselja, onda ne pucaju. Hammas i Islamski džihad, dvije najmoćnije organizacije u Gazi, zalažu se za uvođenje šerijatskog zakona i islamske države u Palestini, a i šire, kako kažu. Rezultat je da se u Gazi ne toče alkoholna pića i žene se kupaju potpuno obučene. Jedan od hotela koji se oglušio o taj nepisani zakon je izgorio. Palestinske vlasti su platile odštetu vlasniku.


Zapadnu stranu Gaze čine kilometri pješčanih plaža - skoro pa turistički raj. Sliku kvari izraelski ratni brod na horizontu i Hammas. Zbog Hammasovog uticaja žene se moraju kupati obučene

Prazni hoteli i pune plaže Zapad Gaze čine desetine kilometara predivnih pješčanih plaža i hoteli. Hoteli su prazni, a plaže prepune ljudi, ali do sedam sati, kada izraelski ratni brod počne pucati prema plaži, obično visoko iznad glava, i zabavi je kraj. Nekad podbaci i pogodi kupače. Paradoks je potpun: u sat vremena sam snimio tri dženaze poginulih prethodnog dana i ljude koji puše nargilu na plaži i kupaju se dok njihova djeca puštaju zmajeve.

U pojasu Gaze živi oko 1.200.000 ljudi, čini se da je to prvi megalopolis na Srednjem istoku, teritorijalno je strogo omeđena, a natalitet je svake godine veći, tako da su se manji gradovi spojili i čine neprekinutu naseljenu površinu pojasa Gaze, gdje je koncentracija stanovništva ogromna. Pedesetak posto populacije je mlađe od 30 godina. Jedna od palestinskih "taktika" je upravo ova demografska eksplozija: Palestinci će u narednih desetak godina jednostavno brojčano nadjačati Izraelce. Kao najveća i najnaseljenija palestinska teritorija, Gaza predstavlja i najveću prijetnju Izraelu.

Mogućnost vrbovanja mladih Palestinaca za samoubilačke napade je veća i zbog ekonomskog faktora jer je Gaza siromašnija od palestinskih područja Zapadne obale. Ovdje se ne može ignorisati mogućnost da se svojom smrću obezbijedi kakva-takva egzistencija obitelji, ma koliko takva ideja bila morbidna. Mogućnosti zarade i obrazovanja su smanjene na minimum nakon početka Druge intifade prije dvije godine. U takvom stanju finansijskog očaja, ograničenog životnog prostora i (ne)slobode kretanja, prostora za zloupotrebu patriotizma i želje da se riješe bijede, ima mnogo. Kada tome dodamo decenije kontrolnih punktova i bodljikave ograde, plus vjerski zanos, dobije se arsenal mladih Palestinaca spremnih da se raznesu u autobusu punom ljudi.

Posljednji security check Prije izlaska iz Izraela, svim novinarima, naročito fotografima i kamermanima, Vladin press-ured preporučuje da se jave u Ured za cenzuru, inače mogu imati problema pri napuštanju zemlje. Tamo vas dočekaju mladi, ali uniformisani ljudi koji vam saopće da morate napisati mjesta koja ste posjetili i potpisati izjavu da niste snimali ništa što može ugroziti sigurnost izraelske države. Preporučili su mi da na aerodrom dođem tri sata prije leta, ali, poučen iskustvom, ja sam došao osam sati ranije.

Tokom četiri sata sjedenja u aerodromskoj zgradi i dvije kontrole primijetio sam da svakih par minuta neko dođe i pregleda kante za smeće, saksije za cvijeće i svaku drugu udubinu u zidu. Svaki put druga osoba. Jedino što ih odaje kao aerodromsko osiguranje jeste mali mikrofon. Na trenutak mi se čini da ima više ljudi sa mikrofonima nego putnika, ali to je vjerovatno posljedica petnaestodnevnog boravka na palestinskim teritorijama. Onda sam pomislio da kesa začina, svijeća u obliku Al Akse i limunovi koje sam dobio na poklon od mojih domaćina na palestinskoj teritoriji zapravo i nisu ono što ja mislim da jesu. Tako sam nasred aerodroma u Tel Avivu počeo pretresati vlastite stvari da vidim da mi neko nije nešto podmetnuo. Kad sam se uvjerio da mi ništa nije podmetnuto, bilo je vrijeme za let.

Jedan od posljednih letova tog dana je let Croatije Airlines za Zagreb, u redu za "security check" su izraelski turisti, svi preko šezdeset godina, i ja. Njih trideset pregleda jedan službenik obezbjeđenja cijelih pet minuta. A samo za mene - prazan sto, na koji ću da izvadim svoj prljav veš, i ljubazna službenica aerodromskog obezbjeđenja: "Zbog Vaše i sigurnosti Vašeg leta morat ću Vam postaviti nekoliko kratkih pitanja vezanih za Vaš boravak u Izraelu." Ako vam to ikada iko kaže, znajte da to nije par pitanja i da barem pola njih nema veze sa Izraelom, ali jesu kratka, mada se ponavljaju nekoliko puta. Nakon petnaest minuta počeo sam se osjećati krivim, nakon pola sata sam se počeo znojiti, nakon sat vremena sam počeo zijevati, nakon sat i četrdeset minuta sam se počeo šaliti. Nakon što je pregledala sav veš, upalila lap-top da vidi radi li i negdje na kontrolu odnijela moje limunove i začine iz Gaze, zahvalila mi se na saradnji i preko reda predala moju prtljagu.

Preuzeto iz DANA


STARE TEME
 
OSTALE VIJESTI
Trump pokušao blokirati svjedočenja odvjetnika i porno zvijezde, nije uspio
Putinovi mediji šire lažnu vijest da je kralj Charles mrtav
EU dogovorila sankcije za izraelske doseljenike, Hamas i odgovorne za smrt Navalnog
Najveći prosvjed u Kubi od 2022. Predsjednik krivi SAD i "neprijatelje revolucije"
Erdogan čestitao Putinu na izbornoj pobjedi
Lukašenko: Ishod izbora u Rusiji je ozbiljan signal Zapadu
VIDEO Hrpa Rusa slavi na Crvenom trgu u Moskvi, došao i Putin. Zapjevao himnu
Netanyahu Bidenu: Izrael je odlučan postići svoje ratne ciljeve i eliminaciju Hamasa
EU optužila Izraelce: Izazivate glad
Muškarac ispao iz balona na vrući zrak koji je letio iznad Melbournea. Umro je
Putin večeras na Crvenom trgu slavi "pobjedu". "Dobio je 76 milijuna glasova"
Najviši EU diplomat: Izrael izaziva glad u Gazi
NATO u Rumunjskoj gradi najveću vojnu bazu u Europi
Čudovišta, vampiri i asteroidi... Teorije zavjere stvorene AI-jem preplavile TikTok
Putinu na "izbornoj pobjedi" čestitali predsjednici Kine, Sjeverne Koreje i Irana
Tinejdžer (16) na Floridi mahao oružjem, bježao policiji. Sudit će mu kao odraslome
Javio se putnik aviona kojem je otpao dio trupa u letu: "Zastrašujuće"
Dodik oduševljen pobjedom Putina
Američki šef diplomacije otišao u Južnu Koreju, Sjeverna Koreja ispalila projektile
Australski taksisti tužili Uber. Sad će dobiti ozbiljan novac






Google






Rezultati

STARE ANKETE

KAPIJA

25-05-1995



OSTALE VIJESTI
Trump pokušao blokirati svjedočenja odvjetnika i porno zvijezde, nije uspio
Putinovi mediji šire lažnu vijest da je kralj Charles mrtav
EU dogovorila sankcije za izraelske doseljenike, Hamas i odgovorne za smrt Navalnog
Najveći prosvjed u Kubi od 2022. Predsjednik krivi SAD i "neprijatelje revolucije"
Erdogan čestitao Putinu na izbornoj pobjedi
Lukašenko: Ishod izbora u Rusiji je ozbiljan signal Zapadu
VIDEO Hrpa Rusa slavi na Crvenom trgu u Moskvi, došao i Putin. Zapjevao himnu
Netanyahu Bidenu: Izrael je odlučan postići svoje ratne ciljeve i eliminaciju Hamasa
EU optužila Izraelce: Izazivate glad
Muškarac ispao iz balona na vrući zrak koji je letio iznad Melbournea. Umro je
Putin večeras na Crvenom trgu slavi "pobjedu". "Dobio je 76 milijuna glasova"
Najviši EU diplomat: Izrael izaziva glad u Gazi
NATO u Rumunjskoj gradi najveću vojnu bazu u Europi
Čudovišta, vampiri i asteroidi... Teorije zavjere stvorene AI-jem preplavile TikTok
Putinu na "izbornoj pobjedi" čestitali predsjednici Kine, Sjeverne Koreje i Irana
Tinejdžer (16) na Floridi mahao oružjem, bježao policiji. Sudit će mu kao odraslome
Javio se putnik aviona kojem je otpao dio trupa u letu: "Zastrašujuće"
Dodik oduševljen pobjedom Putina
Američki šef diplomacije otišao u Južnu Koreju, Sjeverna Koreja ispalila projektile
Australski taksisti tužili Uber. Sad će dobiti ozbiljan novac


SVASTARIJE


Osmrtnicama ba

NATO u Rumunjskoj gradi najveću vojnu bazu u Europi

Čudovišta, vampiri i asteroidi... Teorije zavjere stvorene AI-jem preplavile TikTok

Najviši EU diplomat: Izrael izaziva glad u Gazi

Na Kubi nestašica hrane i struje, izbili prosvjedi. Cijena goriva porasla za 400%

Izraelska vojska napala bolnicu u Gazi

Biden: Dva su kandidata za predsjednika, ali jedan je prestar i mentalno nesposoban

Putin nakon ˝pobjede˝: Pristao sam osloboditi Navalnog. Tužno je kad netko umre

Putin ostaje vladar Rusije, što to znači za svijet? ˝Zapad se mora pripremiti˝

Čović: U BiH se neće raditi na dan hrvatskih izbora. Nama će to biti svetkovina

Macron: Rusija nije velika, već srednja sila s nuklearnim oružjem





prodaja stanova pik smrtovnice/a> blumen horoskop kalkulator online knjige pdf cvijece vicevi