ema
nikakve sumnje da se tragični 11. septembar u ovih godinu
dana etablirao kao nova referentna tačka na liniji kolektivne
historije i označio početak "najnovije ere". Svojom
silinom natjerao je dobar dio čovječanstva da vrijeme, događaje,
pojave i dostignuća slaže i u odnosu na 11. septembar, onako
kako je to isto slagalo, i još uvijek slaže, u odnosu na rođenja
Krista.
Zbog zahtjeva redakcije
da napišem kako sam doživjela posljednjih godinu dana u "gradu
u kom se ostvaruju snovi", dovodim se u poziciju da dodatno
povećam impozantan broj članaka u kojima se u ovih godinu
dana gotovo sve poredilo u odnosu na prije i poslije 11. septembra.
Ni frižider se ovdje nije mogao otvoriti a da otamo nije iskočila
ta nova postseptembarska realnost, i pitanje vremena je, valjda,
kada će čovjek, onako intimno, svići na to konstantno pominjanje
jednoga, bez svake sumnje, historijskog datuma i saživjeti
se s promjenama koje je označio.
Na desetine hiljada tekstova,
knjiga i svakojakih publikacija objavljeno je od tog 11. septembra.
U njima se analizirala poezija nakon 11. septembra, Sabbath
nakon 11. septembra, potom oporavljanje duše od straha i patnje
nakon 11. septembra, iznosila ženska razmišljanja… Tumačila
se trajna sloboda, odbrana, određivala uloga umjetnika nakon
11. septembra i vršila "potraga za demonom". I ekonomija
Minnesote tumačena je nakon 11. septembra, pa u odnosu na
njega i turizam, trening za urbani džihad, te energija i čuvanje
planete. Nastao je impozantan broj studija o muslimanima i
Zapadu nakon 11. septembra, homoseksualcima nakon 11. septembra,
anarhiji, medijima, trgovini Amerike i Azije, Poljskoj i Rusiji,
i arapskoj muzici u SAD-u nakon 11. septembra.
Brojne su bile i publikacije
o letenju nakon 11. septembra, mentalnom zdravlju nakon 11.
septembra, pa onda o zemljoradnji, američkim muslimanima,
mladima, ljubavi, berzi, pronalaženju smisla, tarotu i životu.
Pitalo se i gdje je bio Bog 11. septembra.
Prije
i poslije Na ulici, istina, već prilično dugo više
ne osjećam onaj neugodan muk, čovječiji sveprisutni osjećaj
neizvjesnosti i nepovjerenja što je tako osjetan bio neposredno
nakon tragedije. Na prvi pogled, danas, nakon godinu dana,
na toj istoj ulici je bezmalo sve isto.
Njujorčani se svakoga jutra
bude kao i ostali svijet, tuširaju se i peru kosu (a to već
ne važi za sav ostali svijet). Dobar dio ljudi tako mokrih
glava odlazi na posao, uglavnom onako kako je to ovdje najbrže
- metroom. Podzemni vagon je jedno od rijetkih mjesta gdje
ih se, tako različite i tako slične, može posmatrati a da
ti ne umaknu u tipično njujorškom trku, toj kontinuiranoj
žurbi, u kojoj ni sudaranja nisu rijetkost, punoj, valjda
više skroz nesvjesnih, sorry i excuse me.
Takozvane "metro solidarnosti"
(raskrečivanjem nogu ne zauzimaju dva mjesta za sjedenje)
nestalo je par mjeseci nakon 11. septembra, jednako kao i
stalnog provjeravanja ko ulazi u vagon i šta sa sobom nosi.
Ljudi su se vratili iščitavanju svojih, mahom lakih, knjiga
i metro-size novina, i od svijeta nastavili izolirati
se slušalicama i walkmenima.
I ovoga ljeta, baš kao
i svih onih prije 11. septembra, Njujorčanke su uredno nosile
svoje polulitarske boce s vodom i iz njih potezale. (I meni
se čini da je njujorška žeđ opakija od ostalih, ali ipak imam
utisak da je ova gradska navika najviše rezultat snažne marketinške
kampanje, koja se nastavila i nakon 11. septembra, a koja
sugerira da predani pijači vode nemaju celulit.)
I nakon 11. septembra njujorške
dame eleganciju su nastavile podređivati udobnosti i nije
bila rijetkost vidjeti poslovnu ženu u elegantnome kostimiću
koja na nogama ima patike (uglavnom Nike), a u ruci
platnenu ili papirnu vrećicu iz koje vire štikle (za kancelariju)
i eventualno zaglavlje The New York Posta.
Sjaj
i bijeda Sve ovdašnje statistike svjedoče da nezaposlenost
i dalje raste, da consumer confidence, najznačajniji
faktor američke ekonomije, opet opada, ali posljednji dostupni
podaci još uvijek pokazuju da je njujorški godišnji dohodak
cijelih 90.900 dolara po glavi stanovnika. Pa iako su mnogi
njegovi stanovnici ostali bez posla jer, naprimjer, turisti
u New York više ne hrle kao nekad, niti bogata klijentela
u značajnijem procentu dolazi investirati, grad je živ, restorani
prilično puni, a stan s pogledom na Battery Park i dalje se
renta za 15.000 dolara mjesečno.
Dobar dio stanovništva
štedi više nego prije 11. septembra, sve u strahu šta će biti
sutra, ali i dalje ima onih koji kupuju najnovije modele SUV
Mercedesa (sport-utility vehicle - džipa, kako se to
kod nas uopćeno zove) - s basnoslovno skupim satelitskim sistemom
navigacije pride.
Najveći ekonomski potres
osjetio je budžet grada New Yorka, koji je u prilično lošem
stanju, i gradonačelnik Michael Bloomberg do sada ga
je najtransparentnije pokušao napuniti sjedajući na kičmu
pušačima, kojima je već dva puta ove godine podigao gradski
porez na cigarete. Nakon što mu te mjere nisu značajnije napunile
kasu, krenuo je, u osveti valjda, u kampanju zabrane pušenja
u svim restoranima, klubovima i barovima u New Yorku. (Ako
mu to prođe, slobodno možemo očekivati i kampanju za smoke
free komšiluk.)
Najviše neekonomskih promjena
nakon 11. septembra osjetit će populacija stranih studenata.
I to nije samo njujorška priča jer se usvojene mjere odnose
na sve strane studente u Americi, a tiču se sistema kontinuiranog
monitoringa studenata iz inostranstva. Direktor administrativnog
odjela za strane studente na univerzitetu na kom pohađam postdiplomski
studij tvrdi da će se od januara naredne godine za ovu populaciju
u Americi promijeniti gotovo sve.
Kontinuirana
kontrola Iako strani studenti čine tek dva posto od
deset miliona stranaca koji godišnje s neemigrantskom vizom
uđu u Ameriku, Kongres se posebno koncentrirao na njih i uveo
zakon po kome od 1. januara naredne godine mora početi primjena
sistema SEVIS, koji bi se, u najkraćem, mogao opisati kao
kontinuirani elektronski monitoring.
Prema novim obavezama koje
su Kongres i INS dali fakultetskim službenicima za foreign
student affairs, oni će ubuduće biti obavezni da o svakom
stranom studentu pošalju INS-u 42 informacije i konstantno
ih obavještavaju o svim promjenama, tipu studija, vrsti i
broju predmeta koje ti studenti pohađaju i paze da ovi striktno
poštuju diplomske rokove.
"Ne znam kako će
INS obraditi toliki broj informacija, naročito kada znamo
da je to do sada bila jedna od najneefikasnijih vladinih agencija,
ali je naša zakonska obaveza da to sada radimo i mi ćemo to
raditi, iako će značajno uticati na kvalitetu života naših
studenata", objašnjava direktor odjela za strane
studente na njujorškom univerzitetu i dodaje: "INS
će najvjerojatnije raditi profiliranje studenata, selektirati
informacije o, recimo, muškim studentima određene životne
dobi iz pojedinih zemalja. To profiliranje je već počelo.
Ove godine nemamo niti jednog studenta iz Indije, Pakistana
i Bangladeša, a prethodnih godina smo ih imali, i to u znatnom
broju. Očigledno je da su im konzulati u startu odbili zahtjev
za studentsku vizu."
Život
u crvenoj zoni I strani studenti, baš kao i svi ostali
stanovnici New Yorka, svikli su tokom ove godine na pojačane
mjere bezbjednosti, koje su bivale osjetne naročito tokom
praznika. Ranije osorne i kočoperne gradske face vrlo su skrušeno
otvarale torbice na bruklinskom mostu i svuda kada bi se našle
u kakvoj crvenoj zoni. Ljubitelji tenisa, posjetioci turnira
US Open, koji se upravo održava u Queensu, pravovremeno su
bili obaviješteni da sa sobom neće, kao prethodnih godina,
moći unijeti ni rance, ni ručne hladnjake, a, čini mi se,
ni kišobrane.
Nema se utisak da ljudi
žive u konstantnom strahu, bude se i liježu s njim, ali nije
malo onih koji su svjesni da New York nije više onaj potpuno
bezbrižni city of the world za ostvarivanje snova.
A
gdje ću biti ja? Veoma dugo raspravljalo se o načinu
na koji će godišnjica 11. septembra biti obilježena i ima
malo onih koji nisu razmišljali o tome gdje će i kako će provesti
taj dan. Sve objavljene ankete pokazale su, manje-više, istu
raznolikost odgovora. Penzionirani vozač kamiona iz Brooklyna
planira toga dana upaliti svijeću i moliti se. Računovođa
koji radi na Manhattanu, a živi na Long Islandu, ostat će
kod kuće sa sinom i kćerkom i obilježavanje gledati na televiziji,
pokušavajući poslagati emocije, a električar u Federal Reserve
Banku, zgradi odmah pored "nulte tačke", najradije
bi toga dana odletio što je moguće dalje od epicentra stradanja.
Umjetnica iz Brooklyna,
kaže, definitivno neće ići na Manhattan i, kad bi mogla, najradije
bi 11. septembra bila izvan zemlje. Ulični prodavac voća u
Park Slopeu također kaže da neće ići na Manhattan, ali ne
zato što se plaši terorista: "Nisam bio na Manhattanu
15 godina i nemam nikakvog posla tamo. Za mene je to samo
još jedan radni dan." Stanovnik Houston Streeta pak
vjeruje da bi se ove godine moglo dogoditi nešto daleko gore
nego prethodne ili se pak ništa neće dogoditi.
Konsenzusa nije bilo ni
oko načina obilježavanja godišnjice. Jedan dio polemičnih
Njujorčana cijeni da je scenarij obilježavanja preskupa ceremonija
i da bi novac mogao biti pametnije iskorišten - za oporavljanje
malih poslova u donjem Manhattanu koji su preživjeli velike
štete i koji su pred zatvaranjem; za druge ništa nije previše
da bi se odala počast stradalima i herojima, da bi se pokazalo
da nas nije strah, dok je nekima i godina dana previše rano
i za sam početak prevazilaženja boli i praznine koji su s
nestajanjem blizanki nastali.
Jedinstveni
zapis Od maja ove godine tri 35mm kamere postavljene
su na zgrade oko Ground Zeroa i podešene tako da svakih pet
minuta slikaju. Dnevno nastaje 288 slika i tako će biti u
narednih sedam godina kako bi se napravio jedinstven historijski
zapis o ponovnom rađanju Svjetskog trgovinskog centra. A kakav
će on biti još uvijek se ne zna jer planovi obnove nisu do
kraja definirani i još uvijek traje rasprava o tome šta će
i kako će na tom prostoru biti građeno - koliko memorijalnog,
koliko poslovnog, a koliko rekreativnog prostora.
Uoči godišnjice, u New
Yorku se, između ostalog, osjeća još i zahuktavanje kampanje
za izbore koji će se održati u novembru. Mediji disati ne
daju tako što ne prestaju govoriti o tome hoće li ili neće
Amerika napasti Irak, hoće li ili neće Ameriku napasti teroristi,
koliko je miliona danas ukrao predsjednik kompanije što zna
varati na Wall Streetu… U takvome ozračju demokratski
kandidati se komotno goli mogu skinuti i protrčati duž cijele
Pete avenije - slabo da će im ijedan relevantan medij posvetiti
minut vremena. Bilo bi ih, možda, tek u onim žutim novinama
što se prodaju u supermarketu.
Prošla je jedna godina
i ne vidi se da li je 11. septembar promijenio išta u glavama
ljudi koji trče i sudaraju se u New Yorku, a sve u želji za
uspjehom. Ipak, čini se da postseptembarski New York još uvijek
nije prestao biti grad gdje se moraš dokazati svijetu i da
ono što je 11. septembar označio još uvijek nije obesmislilo
onu Sinatrinu: "If you can make it there, you can
make it anywhere. It´s up to you… New York, New York."
|
Zanimljivo
je bilo vidjeti Ground Zero jednog običnog vikenda uoči
godišnjice, kada nije bilo kamera, scenarija i scenografa,
gradonačelnika, guvernera i predsjedničkog obezbjeđenja.
Takvog jednog vikenda oko ograđene zone stratišta zatekla
sam veliku gužvu i nije bilo nikakve sumnje da je uglavnom
riječ o turistima.
Nisam, kao neposredno
nakon tragedije, vidjela snuždene ljude što stavljaju
nešto svoje na ogradu, donose cvijeće, i, vidi se, pate.
Tada je sve bilo preplavljeno ljudima što plaču. A bude
čovjeku teško i kad nepoznat neko plače.
Uoči godišnjice na
toj ogradi plača, jedne vrele njujorške subote zatekla
sam rijeku ljudi koja je u rukama držala digitalne kamere,
digitalne fotoaparate i mobilne telefone. Vidjela sam
uzavrelu gomilu ljudi koji su snimali i pričali na telefone
i koji te svoje digitalizirane naprave nisu ispuštali
ni dok su se potpisivali na nešto u svojstvu "platna
žalosti", okačenog pored zone za gledanje.
Sve je zvučalo i
zračilo drugačije. Improvizirane tezge sa slikama "blizanaca"
koje je njujorška policija prvih dana nemilosrdno kršila,
godinu dana kasnije preplavile su prostor oko mjesta
tragedije. Policija ih čak nije ni gledala. Ne samo
da su se prodavale slike WTC-a za 20 dolara, nego i
fotoalbumi za 25 i prozirni plastični privjesci za ključeve
u kojima su WTC figurice (dva za pet dolara). Sve je
bilo puno slikovnih knjiga s naslovom Terror
ili Tragedy - 10 dolara komad.
I sam Ground Zero
je uoči godišnjice bio drugačiji. Iza ogade više nema
radnika što odvoze gvožđe i šut.
Sve je prazno - desetinama
metara ispod nivoa susjednih ulica.
|
Gajde,
Deklaracija nezavisnosti i Bush |
Gradska
uprava do sada je primila oko 4.500 prijedloga za obilježavanje
godišnjice tragedije. Najviše su se o ovoj stvari pitale
porodice žrtava 11. septembra. Prema onome što je saopćeno
iz gradonačelnikovog kabineta, ceremonija će početi
gajdaškim procesijama koje će preko pet gradskih mostova
stići na Ground Zero. Služba će početi minutom šutnje
u 8:46, a bivši gradonačelnik New Yorka Rudolph Giuliani
počet će čitati imena 2.823 žrtve napada na WTC, dok
će čitanje nastaviti članovi porodica poginulih. Čitat
će se potom Deklaracija o nezavisnosti, a služba biti
završena još jednom minutom šutnje u minut prije 10:30,
kada se srušio sjeverni neboder. Uputa je da sa svih
molitvenih mjesta i iz škola zazvone zvona.
Za kasno popodne
planirana je posjeta predsjednika Busha, koji
će prisustvovati predvečernjoj službi u Battery Parku.
Koncerti pod svijećama održat će se u svih pet gradskih
dijelova. Dobar broj kompanija koje su bile smještene
u WTC-u imat će i posebne službe za spomen svojih poginulih
uposlenika. Jedna od takvih je kompanija Cantor Fitzgerald,
čije su kancelarije bile na posljednjem, 110. spratu
sjevernog nebodera. Tog 11. septembra ova kompanija
izgubila je 658 zaposlenih i spomen njima održat će
se u Central Parku.
Sve pozorišne kuće
na Broadwayu 11. septembra bit će zatvorene. |
|