"Treba
li ti para za taxi?", pitanje je kojim je okončano
višesatno ispitivanje Sauda Solunovića, osumnjičenog
za, najlakše bi bilo reći - terorizam. No, terorizam je ozbiljna
stvar, a sve što se dešavalo sa ovim momkom pokazuje da ili
terorizam čuvari mira u Bosni ne smatraju takvim - pa sljedbenike
talibanske škole mišljenja i djelovanja skupljaju po sistemu
slučajnog uzorka - ili su se u svoj svojoj zbunjenosti odlučili
na mjere osiguranja prema kojima je svako ko ima bradu i nema
kokardu potencijalni pješadinac Al Ka´ide, na zadatku u zemlji
načičkanoj SFOR--ovim bazama.
Solunović je uhapšen 29.
septembra ove godine, na sarajevskom aerodromu, gdje je došao
ispratiti nanu. Dok je, čekajući putnike, mobitelom očijukao
sa budućom suprugom, prišli su mu karabinjeri, koji su ga
dva sata kasnije predali pripadnicima IPTF-a. Sproveden je
u kancelariju Državne granične službe, gdje je pretresen i
prvi put ispitan. Nakon više od sedam sati, prebačen je MUP
Federacije BiH. Izmjeren je, izvagan, fotografiran i još jednom
ispitan o svojim vjerskim osjećanjima, budućoj supruzi, posjeti
Hamburgu, u kojem je ranije bio, i tamošnjoj džamiji…
Na kraju je, bez ikakvog objašnjenja - pušten.
Orlovi
sporo lete Tako barem tvrdi u svojoj ispovijesti objavljenoj
u posebnom izdanju islamskog omladinskog časopisa Saff,
između čijih je korica i iza bombastičnog naslova Sfor
terorizira bošnjački narod, objavljen niz Saudovoj priči
sličnih storija žrtava loše planiranih i po kredibilitet Stabilizacijskih
snaga katastrofalnih akcija, izvedenih u prvim sedmicama nakon
terorističkog napada na New York i Washington.
Među prvima uhapšenim bili
su Nihad Karšić i Almin Harbauš, djelatnici
humanitarne organizacije Mekka. Njih su sa Ilidže, gdje su
radili, italijanski pripadnici SFOR-a, u munjevitoj akciji,
prebacili u komandu ino--trupa u Butmir. "Žalio sam
se na grubo hapšenje. Nije bilo nikakve potrebe za tim. Uopće
se nisam opirao. Komandant karabinjera mi je odgovorio pitanjima
gdje ima eksploziva, jesam li mudžahedin i ima li ovdje terorista",
kazao je Nihad Karšić.
Poslije neuspjelog saslušanja
u Butmiru, predat je američkim snagama. Sa povezom preko očiju
i lisicama na rukama, odvezen je u, za njega, nepoznatom pravcu.
Sproveden je do nečaga što u svojoj ispovijesti zove kafez,
skinut skoro do gola, svezan za krevet i ponovo obučen. Tu
je uspio zaspati.
Iz sna ga je probudila
buka. Primijetio je kako Amerikanci zatvaraju sve otvore na
njegovom "kafezu". Čuo je tek da iz drugog (vjerovatno
je riječ o SFOR-ovim kontejnerima) dopire Alminov glas. Ujutru
su obojica, s povezima preko očiju, ubačeni u helikoptere
i prebačeni do Baze "Orao" kod Tuzle.
"Natjerali su me
da skinem sve do donjeg veša. Dali su mi neko platno, s kojim
sam se pokrio samo sprijeda, a zatim su me natjerali da skinem
i donji veš, nakon čega su me golog ostavili u tom kontejneru.
(…) Narednih nekoliko dana i noći nastojali su me psihički
slomiti. Svakih deset minuta dolazili su da me pitaju trebam
li vode. (…) Tokom noći nisu mi dali oka sklopiti, po
cijelu noć lupaju, deru se, dolaze pitati trebam li šta. Jednostavno,
ne daju da zaspim. Dva puta su me izvodili da hodam bos po
šljunku. (…) Jednog dana, više ni sam ne znam koji je
to dan bio, dolazi jedan i dere se na mene. Stavio mi je kantu
na glavu. Uslijedilo je udaranje drvenom palijom po kanti,
odnosno po mojoj glavi. (…) Sutradan me taj isti udario
po glavi u predjelu čela i to pred oficirom koji me ispitivao.
Trećeg dana, kad sam išao u WC, taj je ponovo nasrnuo na mene
i udario me željeznom šipkom…"
Višednevna tortura okončana
je intervjuom sa pitanjima o Aktivnoj islamskoj omladini i
njenim planovima te stavljanjem Nihadovog potpisa na potvrdu
prema kojoj su se strani vojnici prema njemu ponašali korektno!?
"Dok sam čekao da me puste iz ćelije, pojavilo se
dosta vojnika. Stavili su mi lisice na ruke i noge i vreću
na glavu. Izveli su me i stavili u auto. Po jedan vojnik je
sjeo sa moje lijeve i desne strane, te su mi naredili da sagnem
glavu. (…) Vozali su me ukrug po bazi oko pola sahata.
Prvo zalete automobil, pa naglo zakoče i ja udarim glavom
u sjedište, i sve tako. (…) Naposljetku su me stavili
u helikopter i prevezli do SFOR-ove baze u Butmiru. Tu su
mi skinuli vreću sa glave. Prevodilac mi je rekao da sam slobodan.
Ali, ponovo su mi nabili vreću na glavu i dovukli me na Ilidžu,
gdje su me i ispustili na slobodu…"
Tek što je izašao iz automobila,
Nihad je čuo rad još jednog motora. Okrenuo se i vidio kako
iz vozila sa oznakama Stabilizacijskih snaga izlazi Almin
Harbauš!
Taxi
granate Dok su dvojica ilidžanskih humanitaraca, sumnjivih
valjda i zato što su umjesto za UNHCR radili za moguću podružnicu
Visokog saudijskog komiteta, brojali zatvorske dane u okolici
Tuzle, američke su snage iz iste te baze, pojačane karabinjerima,
opkolile aerodrom u Visokom zbog sumnje da se u njegovim prostorijama
nalazi neprijavljeno oružje. "Za vašu ličnu sigurnost,
ostanite u kuća", poručivao je, prema riječima svjedoka
objavljenim u Saffu, glas iz megafona, dok su se soldati
raspoređivali, proširivši zonu dejstva i na selo Radovlje,
odnosno dom tamošnjeg taksiste Kemala Valjevca, u čijoj
je kući upriličeno i dvosatno ispitivanje. Sve zbog kretanja
nepoznatih oko nje noć prije. Ti, nepoznati, bili su navodno
Kemalovi gosti.
Ovu SFOR-ovu operaciju,
istina, ne prate informacije o torturi uporedivoj sa onom
što su je prošli uhapšeni na Ilidži. Saff, međutim,
tvrdi kako je vijest o pronađenim granatama u Visokom izmišljena
tek da bi se opravdalo rulanje tenkova po pisti, te da su
dva službena pištolja tamošnjih čuvara jedino nađeno naoružanje.
"To
nije istina", glasila bi skraćena verzija komentara
što su ga Dani dobili u SFOR- -ovom odjelu za odnose
s javnošću u Butmiru. Tamo su potvrdili hapšenje ilidžanskog
dvojca uz kategorički demanti vijesti o bilo kakvoj torturi.
"Mi ne možemo reći na osnovu kojih obavještajnih podataka
određene osobe ocjenjujemo sumnjivim, niti kako dolazimo do
tih podataka. Ne radimo sami i nastojimo sarađivati s lokalnom
policijom u onemogućavanju djelovanja onih koji mogu predstavljati
opasnost ne samo za pripadnike međunarodnih snaga u Bosni
i Hercegovini ili diplomatska predstavništva u vašoj zemlji
već i za građane ove države."
U Headquortersu SFOR-a
za specijalno izdanje Saffa i nisu čuli prije poziva
iz Dana, što ni najmanje nije uticalo na samouvjerenost
njihova glasnogovornika, koji je većinu odgovora počinjao
sa: "Da raščistimo…" I onaj o razlozima zbog
kojih su sve sporne akcije izvodili Italijani i Amerikanci,
odnosno o vezi izbora jedinica i jasne američke spremnosti
na žestoku reakciju glede svega što bi makar malo asociralo
na terorizam, te italijanske antiislamske histerije vidljive
u tamošnjim medijima čiji program kao da uređuje Silvio
Berlusconi. Premijer, desničar i vlasnik fudbalskog kluba
sa čije je trenerske klupe, prilično bezrazložno, otjeran
najpopularniji musliman na Apeninskom poluotoku: Turčin Fatih
Terim. "Da raščistimo", početak je odgovora,
"u akcijama ne sudjeluju pripadnici nacionalnih armija,
nego SFOR-a."
Iskustvo
i crne slutnje Posljednja stvar koja u ovom trenutku
treba i SFOR-u i muslimanskoj zajednici u Bosni, makar i onom
njenom vehabiziranom dijelu, svakako je međusobna netrpeljivost.
Najbolji način za njeno rađanje upravo jeste represivno djelovanje,
utemeljeno u paranoičnom pronalaženju neprijatelja među ljudima
koji pojavom ili poslom podsjećaju na sljedbenike učenja dalekog
Bosni. Dosadašnji rezultat je već upozoravajući: muslimanska
glasila, makar i minornog uticaja, u vojnicima SFOR-a vide
okupatore, baš kao i oni kojima otvaraju svoje strane.
Nastavak priče, pogotovo
najcrnji, lako je predvidljiv. Pogotovo ako se pogrešna hapšenja
ne prekinu. Iskustvo govori da neće. Strane su trupe i prije
svojih antiterorističkih egzibicija petoricu Tuzlaka optužile
da planiraju podmetati bombe pod avione. Jednako teško osumnjičena
su i dva Srbina, brata blizanca. Njih su zamijenili za ratne
zločince.
I nikada i nikome nisu
rekli niti - sorry.
|
Helsinškom komitetu
za ljudska prava u BiH do sada nije prijavljen niti
slučaj ilidžanskog hapšenja, niti onaj Sauda Solunovića.
Jedina žalba zbog ugrožavanja prava stigla je od obitelji
Eslama Durme, izručenog Egiptu nakon što je uhapšen
po puštanju iz bosanskog zatvora. Njegovo privođenje
nisu, međutim, izveli stranci, nego pripadnici MUP-a
Federacije, navodno po nalogu bivšeg ministra Muhameda
Bešića. Durmo, međutim, prema riječima njegovog
advokata Mustafe Bračkovića, nikada nije
stigao do Egipta!?
Srđan Dizdarević,
predsjednik komiteta, za Dane je potvrdio kako
ta organizacija radi na rasvjetljavanju slučaja, dodavši
kako će jednako reagirati ukoliko dobiju ikakav zahtjev
ljudi koji smatraju da su im ugrožena osnovna prava.
|
|
Iako u štabu Stabilizacijskih
snaga tvrde kako lov na potencijalne teroriste pripremaju
u saradnji sa lokalnom policijom, pokušaj dobijanja
potvrde ili demantija takve informacije, ili pak detalja
više o dosadašnjim akcijama, pokazuje kako SFOR radi
sam. U Ministarstvu unutarnjih poslova Federacije BiH,
istina, nismo uspjeli dobiti zvaničan stav, a nezvaničan
odgovor zvuči, blago rečeno, nevjerovatno i pokazuje
u kolikoj mjeri ovdašnji čuvari reda ne uživaju povjerenje
tutorski raspoloženih stranaca: "Teško da je
ovdje iko spreman o tome govoriti, pogotovo što je riječ
o SFOR-u. O hapšenjima koja oni poduzimaju mi uglavnom
bivamo obaviješteni tek po okončanju akcija. Prosto:
jave nam kada su i koga priveli"!?
|
|