itanje koje smo u nadnaslovu ovog članka naznačili traži hitan
odgovor. Razlog ove hitnosti sastoji se u činjenici da je,
u ime islama i islamskih interesa, počinjen veoma veliki zločin,
kako po obimu, tako još više po smislu i posljedicama tog
čina. Radi se o zločinu od 11. 09. 2001. godine. Tada je izvršen
napad otetim avionima, koje su vodili samoubilački piloti,
a koji su se obrušili na trgovački centar u New Yorku i na
zgradu Pentagona u Washingtonu, obje prepune ljudi. Ovi zločini,
izvedeni u ime obrane islamskih interesa, kako su to rekli
oni koji su ta djela time posredno priznali, akutno su doveli
u žižu interesiranja svjetske javnosti upravo pitanje o odnosu
islama i terora, a posljedično i o odnosima različitih segmenata
danas dosta razgranate strukture islama i raznih njegovih
segmenata i pokreta koji se javljaju unutar njega, među kojima
ona ekstremna fundamentalistička vahabitska, ili njena talibanska
modifikacija, igraju ključnu ulogu.
Glavna duhovna posljedica
je prihvaćanje Huntingtonove teze o nužnom sukobu civilizacija
i kvalifikaciji islama kao nosioca one civilizacije koja se
nalazi u radikalnom sukobu sa zapadnokršćanskom civilizacijom.
Islam se time želi uvesti u taj sukob s kojim bi trebao započeti
treći milenij naše ere i nakon čega bi nastala neka nova era
za cijeli svijet. Zbog činjenice da ovi događaji nose potencijal
sveopće opasnosti, pa i opasnosti jednog novog velikog rata,
pitanje o odnosu islama i terora je urgentno, a odgovor na
njega mora biti veoma ozbiljan, utemeljen u poznavanju islama
i njegove suvremene situacije i krajnje objektivan, tj. lišen
svih ideologijskih, mitologijskih, nehistorijskih i političkih,
dakle subjektivističkih i krajnje sumnjivih interpretacija,
a osobito onih koje pojave i tendencije izražene u nekim segmentima
složene islamske situacije, prenose na islam u cjelini ili
koje zamjenjuju posljedice za uzroke, stvarajući potpuno iskrivljenu
sliku stvarnosti. Mora se jasno kazati jesu li ovi zločini
i njihovi počinioci odista ukorijenjeni u islamu ili su oni
samo jedna krajnja i po tome i za sam islam štetna pojava,
kao što su štetne slične pojave koje su se javljale ili se
još uvijek javljaju i unutar drugih nekih religija. Na pitanje
moramo, dakle, ako je to moguće, odgovoriti hitno, ali i krajnje
objektivno i ozbiljno. Ne samo zbog islama, kao jedne velike
svjetske duhovne tečevine i pokreta koji djeluje već gotovo
petnaest stoljeća i koji danas obuhvaća gotovo milijardu i
pol ljudi u svijetu, nego prije svega zbog onoga što može
iz cijele te situacije da proizađe, kao i zbog toga što je
cijelo to pitanje već odavna natopljeno ideologijskim sadržajima,
prožeto raznim suprotstavljenim političkim i ekonomskim interesima
i što je predmet brojnih spekulacija i manipulacija. Pitanje
u cjelini, zapravo, glasi: Da li islam, kao vjera, kao sistem
vjerozakona i običaja, te kao tradicija koje se pridržavaju
vjernici, tj. muslimani, ali i kao sistem mišljenja o pitanjima
smisla i značenja ljudskog života na zemlji i zadacima čovjeka
na ovom svijetu, podrazumijeva ili podržava teror i nasilje
nad ljudima u ime vjerskih ili vjerom samo pokrivenih i prikrivenih
profanih ciljeva?
Problem
sofisticiranog terora Odgovor na ovo pitanje, nadamo
se, pružio bi nam osnovu da lakše i bolje sagledamo problem
koji danas zaokuplja svijet, a koji se zove pojava masovnog
i veoma sofisticiranog terora kojeg neke grupe ljudi, pod
okriljem borbe za islamske interese, provode u svijetu, a
koji je u svom užasnom vidu i obimu koji nije nitko mogao
predviđati, došao do izraza 11. septembra u New Yorku i Washingtonu,
tj. u srcu Sjedinjenih Američkih Država. Dakle, jednostavnije,
traži se odgovor na pitanje: ima li u samom islamu, kao vjeri
koja je jedan od bitnih duhovnih elemenata koji izgrađuju
moderni svijet, temelja za teror i, ako ga ima, u čemu se
on sastoji? Da li se taj temelj sastoji u samom islamu, tj.
u onim shvaćanjima koja čine srce islamske vjere, ili se on
sastoji u nekim krivim interpretacijama istog, ili je pojava
vezanja islama sa terorom kao načinom ostvarenja tobožnjih
islamskih ciljeva i zaštite islamskih interesa, proizvod jedne
složene svjetske situacije u kojoj više faktora, pa i onih
koji nisu islamski, ali dodiruju islamski svijet, vjeru i
interese, igra ulogu i omogućava ovakav stjecaj okolnosti
kakav se dogodio u pojavi islamskog terora ili terora u ime
interesa islama. Mora se, u ovom času, jasno kazati da li
je teror u današnjem svijetu vezan samo za islam i javlja
li se on kao njegov izraz ili njegova pojava utemeljena u
nekim karakteristikama suvremene civilizacije i samo je projicirana
i to u ovom konkretnom slučaju, na islamski svijet, posredstvom
djelovanja jedne ekstremne vjerske sljedbe koja se u javlja
u današnjem islamu.
Naime, cijeli ovaj slučaj
bilo bi mnogo lakše tretirati kada bi se on na jasan način
i logično izolirao od islamskog ogrtača koji se ne sastoji
samo u retorici nego i u određenom stanju u islamskom svijetu,
kakav je on danas i kakav će biti još dugo vremena. Tada bi
pojava Al-Ka`ide ili Osame bin Ladena, te raznih oblika
i verzija islamskog fundamentalizma i njegove interpretacije
džihada, kao jednog uporišnog tradicijskog elementa mišljenja
i ponašanja muslimana u svijetu, bila mnogo lakša. Problem
bi se sveo na čisti i nepatvoreni masovni terorizam, na goli
zločinački čin, u kojem slučaju bi suprotstavljanje takvom
činu bilo mnogo lakše primljeno u cijelom svijetu i osobito
unutar jedne veoma masovne vjerske populacije, a to su muslimani
u svijetu, kojih ima veoma mnogo i koji su raspoređeni na
najvažnijim strateškim tačkama svjetske scene, te čija reakcija,
na svaku akciju koja implicira odnos prema islamu u cjelini,
jeste neizvjesna i može biti veoma dalekosežna po mir u svijetu
i stabilnost odnosa koji, mada ni danas nisu najbolji, ali
ipak nisu ni najgori i pokazuju tendenciju ka smirivanju.
Kao nužnu posljedicu, ovakav način traženja odgovora na pitanje
o odnosu islama i terora, ima i potrebu da se sagleda sama
scena islamskog svijeta. Nužno je da se vidi struktura, interesi
i način ponašanja, te problemi onog što se naziva islamski
svijet, a što predstavlja izraz koji pokriva jednu veoma difuznu
strukturu različitih društava i država.
Islamski svijet kao zajedničku
crtu ima, zapravo, jedino činjenicu da je islam onaj duhovni
pokret i duhovni okvir koji dominira u tom svijetu, na isti
način na koji kršćanstvo dominira u jednom drugom svijetu,
budizam u trećem, a brahmanizam u četvrtom itd. Taj svijet
ima zajedničke i brojne probleme nastale zbog nedovršenosti
unutarnjih procesa u njemu samom. Problemi ovog svijeta nastaju
i zbog razlika u stupnju opće i specifične razvijenosti i
etabliranosti procesa transformacije tradicionalnih islamskih
društava u moderna demokratska društva i zbog činjenice da
su ti procesi uveliko bili neprirodni i modificirani dubokim
intervencijama u njih koje su dolazile iz drugih svjetova
i zbog drugih interesa, a ne zbog interesa samog tog svijeta.
Naravno, da je time stvorena izvjesna dublja napetost između
onog što uvjetno možemo nazvati islamski svijet i onog što
se javlja kao historijski korespondent tom svijetu. To je
nekada bio otvoreni krstaški antiislamski svijet, zatim je
to bio svijet nametanja kolonijalnih odnosa, pa, najzad, svijet
koji nosi proces integracije svijeta kao cjeline u koji na
adekvatan način, ali način koji odgovara njemu, treba da uđe
i islamski svijet ili ono što tako možemo, u nekom općem smislu,
imenovati.
Urgentna
svestrana modernizacija Sva ta pitanja moraju biti
predmet interesa i u svjetlu analize njihovog značenja i odraza
unutar islamskog svijeta mora se tražiti odgovor za naše pitanje.
Jer, valja imati na umu jednu bitnu činjenicu, a to je da
islamski svijet ne samo da nije, nego niti može, a niti smije
biti predmet bilo kakvog izjednačavanja sa terorizmom, niti
je moguće i razumno ulaziti u interpretacije koje bi implicirale
sukob neislamskog i islamskog svijeta kao nužnu i historijski
uvjetovanu formu odnosa historijskih svjetova, tj. on ne može
da se kvalificira, ne samo kao aktualni nego i kao potencijalni
protivnik onome što danas najrazvijeniji zapadni svijet i
osobito Amerika, sa sobom nosi. Otpor integraciji svijeta
na temeljima demokracije i usvajanja zajedničkih civilizacijskih
normi koje važe za sve, bio bi za islamski svijet fatalan
i u suprotnosti sa interesima ostvarenja temeljnih zasada
islama. Zbog toga nisu opravdani pokušaji unutar islama da
se procesi integracije svijeta na temeljima tekovina modernog
demokratskog i civilizacijskog razvoja zaustave i da se islamski
svijet izolira ili suprotstavi takvim procesima, kao što nisu
opravdani pokušaji nekih zapadnih političara i teoretičara,
u stvari zapadnokršćanskih fundamentalista, da se islam u
cjelini, sa svim svojim ogromnim civilizacijskim, kulturnim
i moralnim dostignućima kvalificira kao kontekst koji je nesposoban
za razvoj demokratskih odnosa i suradnju u budućem svijetu.
Naprotiv, islamski svijet
ima urgentnu potrebu svestrane modernizacije i adekvatnog
uključenja u svjetsku cjelinu, kao što novi integrirani svijet
ne bi mogao biti ni unutarnje, a to znači po vrijednostima
koje nosi, niti vanjski, tj. kao tvorevina sposobna za normalan
život, ako ne bi u sebi inkorporirao islam i islamski svijet
kao civilizacijsko-kulturnu vrijednost i nužni sadržajni moment
budućeg svijeta mira i suradnje ljudi, naroda, kultura i država.
Islam i islamski svijet su za to zainteresirani i imaju potencijal
za takav razvoj u temeljima svoje duhovnosti i shvaćanjima
uloge čovjeka u svijetu, kako je ona formulirana u osnovnim
dokumentima islama kao vjere. Naravno, islamski svijet očekuje
da će to uključenje uvažavati relevantnost islamske duhovnosti
za izgradnju jednog budućeg svijeta multilateralnosti, tj.
istovremene i harmonične egzistencije historijski i duhovno
različitih svjetova koji su u uzajamnoj suradnji i međusobnom
obogaćivanju, tj. suradnje u slobodi, a, što je najvažnije,
i jednakosti svih zemalja i kultura unutar svijeta kao cjeline.
Islam je neporecivo i konačno činjenica našeg svijeta i to
na način kojim se moraju priznati ne samo njegova prava nego
i visoke duhovne, moralne i kulturne vrijednosti koje on sa
sobom nosi.
Stoga je, pored ozbiljnosti
i objektivnosti, za našu analizu i za nalaženje pravog odgovora
na naše pitanje, od najvećeg značaja da se isključi unaprijed
svaka moguća pozicija suprotstavljanja svijeta islama i neislamskog
svijeta, kao i da se shvati da niti teror, kao svjetska pojava,
počinje sa islamom, niti se u njemu zaustavlja i sadrži i
da je to zapravo svjetska pojava, odnosno da mi živimo svijetu
terora i to cijelo jedno stoljeće, svijetu u kojem su se pojavili
najstravičniji oblici masovnog terora, kao što su bili hitlerovski
fašizam ili staljinistički boljševizam, nego da ti oblici
preživljavaju na razne načine, te da se nastoje na svaki mogući
način infiltrirati u svijet i izaći na svjetsku scenu, pa
i kao antiislamizam, baš onako isto kako je jedan od tih terorizama,
onaj Hitlerov, želio da se pokaže kao proislamski i da angažira
muslimane u svijetu unutar svog koncepta i ciljeva svjetske
politike koju je vodio, ili kao što je komunizam nastojao
da nerazvijenost islamskog svijeta iskoristi kao temelj za
njegovu tranziciju putem ulaska u sferu revolucije i komunizma
kao modela modernizacije.
Vodeća
duhovna snaga Odbacimo, stoga, sve mnogobrojne predrasude
o islamu izvan njega, kao i one koje su u njemu samom nastale
i pogledajmo što je na stvari. Pogledajmo što je to islam
po svojim temeljnim idejama i ciljevima, što je današnji svijet
u kojem se islam etablira kao jedna od svjetskih i vodećih
duhovnih snaga i što se u njemu samom zbiva i kako to što
se u njemu zbiva korespondira sa onim što se zbiva u svijetu
unutar kojeg se svi nalazimo. O sitnim ideološkim ratnicima,
koji su povodom ove svjetske krize pokušali kod nas javiti
i koji će još pokušavati da nešto ušićare namećući svoje diskriminatorske
i fundamentalističke ideje o islamu kao izvoru svih zala u
svijetu, nema smisla ovdje uopće ni govoriti. Svi su oni,
poput zmije otrovnice, danas digli glave uzvikujući: evo,
to je istina o islamu i mi smo imali pravo kad smo te muslimane
progonili i masovno ubijali. Ostavimo ih po strani i pogledajmo
što je ovdje na stvari.
Prvo pitanje je što je
to islam? Drugo - što islam govori i kako se odnosi prema
bilo kojem obliku terora nad ljudima? Treće pitanje je što
je to islamski fundamentalizam i tko su to islamski fundamentalisti,
posebno vahabiti i talibani? Četvrto pitanje je tko je to
Osama bin Laden i njegova organizacija Al-Ka`ida i imaju li
oni ikakvu vezu sa muslimanima u Bosni i Hercegovini, odnosno
kakav je odnos islama u našoj zemlji prema oblicima fundamentalizma
bilo koje vrste?
Poznato je da je sam islam
definiran u njegovom glavnom izvoru, tj. u Kur`anu, odnosno
Božjoj knjizi, jer muslimani čvrsto vjeruju da su u toj knjizi
sadržane Božje riječi koje je melek Džibril prenio od Boga
poslaniku Muhammedu. Sama riječ znači pokoravanje ili pomirenje
sa Bogom, tj. stavljanje pod njegovu vlast u svrhu spasenja.
Sama riječ potiče od riječi salam što znači spas i
izražava činjenicu da ljudi nalaze svoj spas i pomirenje,
tj. mir samo ako se stave pod vlast i zaštitu Allaha dž.š.,
što je glavni smisao islama, kao i svake objavljene religije.
Da je vjera muslimana, a to je samo derivat riječi islam,
islam kazuje ključno mjesto Kur`ana (5:5), kao i ono što je
rečeno na oproštajnom hadžu poslanika u kojem se kaže: "Danas
sam dovršio i upotpunio vašu vjeru za vas i dovršio sam moje
milosti za vas i potvrdio sam islam kao vašu vjeru".
Islam je dakle jedna vjera koju je od Boga ljudima prenio
poslanik Muhammed i koja je izložena u onome što je on dobio
i prenio ljudima. Osnovni stav te vjere je pokornost Allahu
dž.š., vršenje njegovih naredbi, među kojima je najvažnija
vršenje dobrih djela, poštovanje među ljudima, usavršavanje
ljudskog života i bića, izgradnja moralne i odgovorne ličnosti
i traženje znanja ("makar i u Kini"), te poštovanje
svih "ljudi knjige", što znači ljudi koji vjeruju
u poslanstvo Mojsija ili Musaa i Isusa, ili Isaa, te drugih
poslanika, uglavnom svih starozavjetnih proroka. Islam je,
kao i prethodne objavljene religije, jedna vjera koja ima
za cilj da ljudima omogući spasenje i ona se smatra nastojanjem
da se iskrivljene vjere i neostvareni njihovi ciljevi, isprave,
dopune i ostvare.
Islam
u Bosni Izvori islama, a to su Kur`an, zatim ono što
je poslanik sam kazao i ono što je činio, na neki način su
kodificirani u kasnijem razvoju islama, te su izraženi na
dva glavna načina vjerovanja, koji imaju istu osnovu, a to
su sunizam i šiizam, te u sunizmu kroz četiri glavne škole
Šerijata, ili kako se kaže mezheba, tj. interpretacije vjere
u obliku zakona vjerovanja i postupanja muslimana u okviru
vjere, od kojih mi bosanski muslimani pripadamo sunitskoj
grani islama i hanefijskom mezhebu, što smo još u petnaestom
stoljeću primili od osmanskih Turaka i što je glavni pravac
života i razvoja islama kod nas do danas. Tek se danas u našoj
islamskoj praksi javljaju elementi nekih drugih mezheba i
tumačenja islama. Islam nema ništa militantno u sebi, on nikoga
ne isključuje iz obzorja jednakih prava ljudi i prema Bogu
i prema drugim ljudima i on njeguje najviše standarde moralnosti,
te sam po sebi ne može i nije predstavljao nikada opasnost
po vjerski, moralni, kulturni ili bilo kakav drugi integritet
ljudi koji nisu bili muslimani. To se obimno potvrđuje u našoj
povijesti i to je neporeciva istina.
"U
vjeri nema prisile¨, to je bitni stav islama u pitanjima
slobode savjesti, a islam podrazumijeva obavezu ljudi da to
načelo poštuju, da se lično moralno i kao ljudi usavršavaju,
da ne vrše nasilja bilo koje vrste i da osjećaju odgovornost
za svoje čine, jer im je Allah dž.š. dao iskru uma i mogućnost
da razlikuju dobro i zlo, pa su za sve svoje čine odgovorni
i pred Bogom, ali i pred ljudima, od kojih, kako se zna, svagda
tražimo oprost za naše grijehe prema njima. Gore ukratko izloženi
stavovi su osnova vjere islama kako je ona interpretirana
kod nas od samog njegovog nastanka ovdje, te u tome, osim
pojedinih osobnih ili slučajnih odstupanja, nije bilo drugačijeg
mišljenja niti postupanja u praksi bosanskog islama.
Shodno gore izloženom,
a to je odgovor na naše drugo pitanje, islam strogo zabranjuje
bilo kakav fizički, psihički ili moralni teror nad ljudima
uopće i posebno nad ljudima druge vjere i običaja. To je kod
nas dokazano u povijesti naše zemlje i upravo toj činjenici
možemo zahvaliti održavanje i razvoj multikulturalizma u Bosni
i Hercegovini, što nije bio slučaj ni u jednoj susjednoj nam
zemlji. Prema tome, islam u Bosni nema ništa zajedničko sa
terorom u osnovi niti sa političkim terorom kao posebnim oblikom
suvremenog terorizma, što je isto tako obimno dokazano u proteklom
ratu. U našoj islamskoj praksi vjera nije išla zajedno sa
terorom, nije bila njegov izvor niti pokušaj opravdavanja.
Ako je i bilo nekih slučajeva, za njih se može sigurno dokazati
da su pojedinačni i da su kao oblim, islamskog mišljenja i
prakse uneseni u našu zemlju i u našu praksu vjere.
Istina je i, to mora biti
priznato i uzeto u obzir, da postoji islamski fundamentalizam
u svijetu. Kao i u svakoj religiji, i u islamu postoje ljudi
koji se suprotstavljaju promjenama u životu ljudske zajednice
tako što deklariraju povratak na neke temeljne vrijednosti,
pa u tom smislu i same vjere. Istina je da su se takva nastojanja
izrazila i unutar islama i to od njegovog početka, tj. vrlo
brzo nakon smrti poslanika Muhammeda. Prvi sukobi sa ovim
implikacijama javili su se već nakon izbora prvih halifa,
a kulminirali su kod izbora trećeg halife Hazreti Osmana,
koji je i ubijen zbog unutarnjih sukoba među frakcijama koje
su se borile oko vlasti.
Izvori
radikalnih tendencija Ovo je, na kraju, došlo do izraza
u borbi dvije frakcije iz koje će nastati raskol u islamu
i biti formiran šiizam, na jednoj, i sunizam, na drugoj strani.
Imam Ali bio je ubijen, kao i njegov sin. Kasnije se nasilje
javilo u vezi sa asasinima i bilo je locirano upravo u Prednjoj
Aziji tj. u Siriji, gdje je i danas, kako se vidi, postoje
znatni tragovi islamskog radikalizma i gdje traju neprestane
otvorene ili skrivene borbe raznih frakcija. Ova frakcija
vezana je za tzv. "Starca sa planine", ili Hasana
as Sabaha, koji je bio vođa asasina, tj. pušača hašiša,
a koji su nasilje i teror prakticirali kao oblik borbe za
svoje ciljeve ili svoje poimanje islama. Drugi izvor modernih
radikalnih tendencija u islamu je vahabitski pokret. Osnivač
tog pokreta je bio Muhammed ibn Abd al Vahab koji je
djelovao u XVIII stoljeću. Pokret je tokom XIX stoljeća uspio
da ostvari znatan utjecaj u tadašnjoj Indiji, da bi na kraju
odnio prevagu i u današnjoj Saudijskoj Arabiji, koja se smatra
izvornom zemljom islama i centrom islamskog svijeta. To je
jedna radikalna i fundamentalna interpretacija islama u sklopu
ideja imama Ebu Hanbala, jednog od osnivača četiri mezheba,
koji priznaje samo Kur`an kao izvor islama i striktno ga poštuje,
u smislu praktičkog važenja svakog stava i svih njegovih implikacija
u životu ljudi, te sve drugo odbacuje kao pogrešno. Danas
su u centru javne pažnje talibani, jedna od linija vahabizma.
Oni nose naziv prema riječi talib, što znači učenik
ili sljedbenik nekog vjerskog učitelja koji je priznat. I
kod nas se ponekad govorilo da neki muderis ili alim ima svoju
telebu, a to znači upravo sljedbenike ili učenike, isto ono
što su i talibani u odnosu na svog imama.
Ova frakcija je mogla da
bude povoljan medij za nastanak ekstremnih tendencija unutar
islama. To ima da zahvali ne samo krajnje radikalnom i svakoj
izmjeni u praksi protivnom tumačenju islamske vjere nego i
činjenici da se javlja u području koje je, osobito u zadnjih
stotinu godina, bilo veoma snažno izloženo djelovanju svih
mogućih kolonijalističkih, prozelitskih i političkih manipulacija
i direktnih intervencija, od one koja se javila na Bliskom
istoku, sa ignoriranjem interesa palestinskih muslimana od
strane zapadnog svijeta, ili onih u Iranu, tokom brojnih intervencija
Rusa i Britanaca u Iranu i obližnjim zemljama, do instalacije
nedemokratskih i krajnje korumpiranih režima i do direktnih
intervencija silom u taj svijet, kao što su one zadnjih godina,
među kojima ona Sovjeta u Afganistan svakako nije usamljena.
U toj situaciji je bilo prilično lahko stvoriti i psihološko
i duhovno i političko, pa i praktičko uporište na kojem će
moći da se razviju i oblici krajnjeg radikalizma, uključujući
i pojavu najgoreg terorizma kojeg je do danas svijet vidio,
ako izuzmemo one oblike radikalnih terora koje su uvele i
prakticirale neke države, kao Njemačka u vrijeme Hitlera ili
Sovjetski Savez u vrijeme Staljina ili neke druge države,
sve do današnjeg dana.
Prostor nam ne dopušta
da ovu temu razvijemo do kraja. Učinit ćemo to na drugom mjestu.
Međutim, možemo sa sigurnošću konstatirati da u islamu uopće,
kao religiji koja se temelji na Kur`anu i tradiciji poslanika
Muhammeda, nema osnove za terorizam, odnosno i naprotiv, da
je on strogo u islamu zabranjen. Terorizam, međutim, i to
je istina od koje ne treba bježati, nego se sa njom suočiti,
postoji u okviru islama, tj. postoje neki elementi historije
islama i prakse nekih skupina muslimana koji impliciraju teror
kao sredstvo ostvarenja svojih ciljeva koji se pravdaju vjerom.
Takve tendencije su apsolutno antiislamske i moraju biti odbačene
u islamu, odnosno sva islamska javnost ili svi muslimani moraju
ih osuditi. Međutim, ne smije se pitanje suvremenog terora
svesti samo na pitanje odnosa islama i terora, a pogotovo
vezati za islam i neke, pa i krajnje radikalne tendencije
u njemu, nego se moraju sagledati širi izvori i temelji terorizma
koji je u našem vremenu sveopći, tako da se naše vrijeme može
uopće nazvati i vremenom terora. Taj problem mora se sagledati
u okviru ukupne civilizacijsko-kulturne i moralno-političke
situacije čovječanstva, te se suočiti sa njegovim korijenima
koji se nalaze u neprilagođenosti brojnih institucija i načina
odnosa unutar suvremenog svijeta sa moralnim standardima i
potrebama današnjeg čovječanstva. Izvori sklonosti ljudi ka
teroru u raznim formama u kojima se on javlja su mnogo širi
i nalaze se u načinu života modernog čovjeka, u velikom stupnju
njegove frustracije i neprilagođenosti svijetu koji nije diktiran
ljudskim potrebama, nego razvojem tehnologijskih mogućnosti
koje su potpuno u vlasti interesa pojedinih ljudi ili grupa.
To je ključ svih pitanja današnjeg svijeta, pa i pitanja terorizma.
Muhamed Filipović
|