DANI:
Gospodine Filipoviću, prije deset godina, 1. marta
1992. godine, održan je referendum za nezavisnu i suverenu
državu BiH. Možete li u jednoj povijesnoj perspektivi ocijeniti
značaj i domete tog događaja?
FILIPOVIĆ: Van
svake sumnje, referendum o nezavisnosti BiH kamen je međaš
u njenoj historiji. On se može, u tom kontekstu, uspoređivati
samo sa ZAVNOBiH-om, koji je ipak neprevaziđeni moment naše
historije, najviše zbog toga što je nakon 480 godina obnovio
bosansku državu i to kao multilateralnu državnu zajednicu.
Možemo kazati da je referendum, po značaju i važnosti u našoj
historiji, odmah iza ZAVNOBiH-a.
DANI: Zašto?
FILIPOVIĆ: Zato
što je on višestruko odredio budućnost u BiH, odredio je zbivanja
koja su po svom obliku katastrofična ali koja ipak sadrže
potenciju konačnog razrješenja historijskoga bića BiH, naravno,
ovisno od toga da li će bosanske političke snage pokazati
sposobnost da pronađu ono rješenje koje historija Bosni diktira,
a ne ono rješenje koje određene tekuće i nacionalne i inozemne
političke koncepcije nude.
DANI: Čini se
da bosanske političke snage nisu bile niti su sposobne, od
referenduma pa naovamo, da pronađu rješenje koje je u dosluhu
sa našom historijom?
FILIPOVIĆ: Može
se generalno konstatirati da političke snage u BiH tome nisu
dorasle.
DANI: Zanimljiva
situacija: s jedne strane političke snage nisu bile dorasle
tako važnom činu kao što je referendum za nezavisnost, a istovremeno
su te iste snage u Skupštini BiH izglasale referendum.
FILIPOVIĆ: Pazite,
historija ne bi bila to što jeste kada ne bi sadržavala te
protivrječnosti. Zamislite kako bi ta historija izgledala
kada bi se odvijala nekako ravno, i uvijek sa jasnim i, da
tako kažem, vidljivim konsekvencama koje nosi tok historijskih
zbivanja. Ta dihotomija da smo s jedne strane imali političke
partije koje nisu bile u stanju da jednu takvu radikalnu odluku,
a to je odluka da Bosna postane samostalna država, realiziraju
na način koji neće ugroziti budućnost BiH, a sa druge strane
da su te partije ipak imale dovoljno političke svijesti da
taj korak preduzmu, proisticala je iz situacije koja je u
´91. i ´92. godini nastala na cijelom prostoru bivše Jugoslavije
i u kojoj se mi nismo snašli.
DANI: Čime je
bilo uvjetovano to Bosnino nesnalaženje?
FILIPOVIĆ: Bosni
su se nudile dvije solucije: ili izaći iz Jugoslavije, koja
je sve više postajala jedna proširena Srbija, ili, pak, ostati
u njoj i čekati na razrješenje na liniji općeg pozitivnog
evropskog kretanja koje se moralo da odrazi i na BiH, odnosno
i na Jugoslaviju. Tada je već bilo jasno da komunizam pada
i da će posljednji, pa i balkanski, bastioni komunizma pasti
i da će se ovdje dogoditi ili da će biti iznuđen jedan demokratski
razvoj. Mi smo mogli da se zatvorimo, da budemo u nekoj poziciji
ježa i da čekamo pozitivan razvoj događaja za koji smo mogli
pretpostaviti da će nesumnjivo doći. Sa druge strane, mi smo
mogli izaći iz Jugoslavije i time na neki način stvoriti novi
teren za svoj politički, društveni, historijski i ekonomski
razvoj.
DANI: Da li
je BiH izabrala dobar tajming za izlazak iz Jugoslavije?
FILIPOVIĆ: E, vidite,
ja sam oduvijek znao da je svako političko mišljenje koje
polazi od metafizičkih i religijskih premisa nehistorijsko
i da nema razumijevanja za vrijeme kao faktor historijskih
i političkih zbivanja. Zbog toga sam bio jako zabrinut da
li će naša politika, koja je bila jako obojena tim elementima,
biti u stanju da ocijeni vrijeme, odnosno izabere pravi momenat.
Nažalost, pokazalo se da to ona nije bila u stanju. Smatrao
sam, a ne samo ja nego sa mnom i Adil Zulfikarpašić,
da smo mi trebali izaći iz Jugoslavije samo zajedno sa Hrvatskom
i Slovenijom. Taj naš korak bi tada bio, prvo, mnogo podnošljiviji
za Evropu i dao bi novu valorizaciju i hrvatskom i slovenačkom
izlasku iz Jugoslavije, a, drugo, u velikoj bi mjeri doveo
u pitanje opravdanost bilo kakve srpske akcije.
DANI: Da li
Vi to smatrate da BiH, s obzirom da su se Slovenija i Hrvatska
već bile osamostalile, u tom trenutku nije trebala zahtijevati
samostalnost, kad već nije stekla nezavisnost u paketu sa
Slovenijom i Hrvatskom?
FILIPOVIĆ: Jeste,
ja sam smatrao da je sada naš izlazak vezan nužno za rat.
Pod uvjetom da smo izašli zajedno sa Hrvatskom i Slovenijom,
mi bismo imali daleko veću šansu da izbjegnemo rat uopće i
da uz pomoć međunarodne zajednice blokiramo vojnu akciju Srbije.
To bi bilo moguće jer bi se, faktički, radilo o jednom bloku
država i geopolitičkoj kombinaciji unutar koje se moglo ponuditi
Miloševiću stvaranje ugovora o jednoj vrlo labavoj
konfederaciji između ove tri države i ostatka Jugoslavije
i tako neutralisati eventualnu mogućnost rata; ili obrnuto,
ako bi on preduzeo akciju, naše zajedničke šanse za zajedničku
odbranu bile bi daleko veće. Sada želim da upozorim na jedan
historijski momenat: Adil Zulfikarpašić i ja smo bili početkom
aprila ´91. godine u Ljubljani i Zagrebu i vodili smo razgovore
sa svim relevantnim političkim faktorima, svi su oni bili
saglasni sa ocjenom da bi izlazak iz Jugoslavije, a oni su
već bili donijeli odluku o izlasku, sa BiH bio mnogo snažniji,
mnogo važniji, mnogo relevantniji i prolazniji u Evropi i
na ovom prostoru. Ja sam neposredno poslije tih razgovora,
11. aprila, došao u Sarajevo i posjetio Aliju Izetbegovića,
izložio mu te alternative, koje je on odbio, jer se bojao
reakcije četničkih snaga. Tada sam ja njemu kazao da nisu
problem četnici, već JNA, ali on je meni rekao da je dobio
izvjesne garancije od Armije u pogledu mirnog stanja u Bosni.
DANI: Koliko
je tadašnje rukovodstvo BiH krivo što BiH u paketu sa Slovenijom
i Hrvatskom nije napustila srpsku Jugoslaviju?
FILIPOVIĆ: Ja mislim
da ono apsolutno snosi političku odgovornost za to. Svaki
drugi slijedeći moment bio je nepovoljniji iz više razloga:
Prvo, mi smo znali da su Srbi u progresu u pogledu naoružavanja
i organizovanja snaga u Bosni; drugo, našli smo se izolirani;
i treće, izazvali smo negativnu reakciju Hrvata. Mnogo toga
u kasnijem ponašanju Hrvata prema BiH koje nije bilo pozitivno,
koje je čak Bosni nanijelo ogromne štete, uključujući i agresiju
na Bosnu sa hrvatske strane, može se u izvjesnom smislu tumačiti
posljedicama našeg stava da mi smatramo napad JNA na Hrvatsku
spoljašnjim zbivanjem i da se nas ne tiče. Da smo mi izašli
sa Hrvatima u aprilu mjesecu ´91. godine, naša pozicija u
odnosu na Hrvate bila bi potpuno drugačija, ne bi postojao
razlog i prostor za hrvatsku secesiju i Tuđmanova politika,
bez obzira na Tuđmanova notorna antibosanska shvatanja, ne
bi mogla imati validitet jer bismo mi sklopili relevantne
ugovore koji bi bili trojni ugovori itd., dakle naša pozicija
bi bila mnogo bolja.
DANI: A koliko
su Ljubljana i Zagreb bili zainteresirani za uključivanje
BiH u taj aranžman?
FILIPOVIĆ: Oni
su nama ponudili da nas čak sačekaju mjesec dana dok ne izvršimo
unutarnje pripreme.
DANI: Ko Vam
je to rekao?
FILIPOVIĆ: Tuđman
i svi odreda u Ljubljani - Bavčar, Bučar, Janša,
Kučan…
DANI: Ako je
to bilo tako, onda je teško razumjeti Izetbegovićevu neodlučnost.
FILIPOVIĆ: Ja mislim
da on nije dovoljno jasno razumio odnose u Jugoslaviji i da
nije shvatao da definitivno Jugoslavije više nema od onog
momenta kad iz nje Hrvati i Slovenci istupe i da je tada nama
situacija apsolutno pogoršana, jer u slučaju našeg ostanka
u Jugoslaviji, mi ćemo silom biti pretvoreni u jednu manjinu
u jednoj srpskoj državi u kojoj će dominirati Srbi, a sa druge
strane, ukoliko nakon toga izađemo, mi ćemo ponijeti mnogo
veće konsekvence jer tada je to moguće tretirati kao jedno
unutarnje pitanje.
DANI: Ali kako
je moguće da se u jednom tako kratkom vremenu ne razumiju
historijski tokovi, a onda za kratko vrijeme se ipak izglasa
odluka o referendumu?
FILIPOVIĆ: Pa,
vidite, ja mislim da je Izetbegović shvatio, nakon što je
propustio da izađemo tada kada smo, u to sam uvjeren, to mogli
uz daleko manju cijenu, da ostanak u Jugoslaviji nosi mnogobrojne
rizike. Ja lično nisam mislio da rizici ostanka mogu da se
porede sa rizicima rata, ja sam smatrao da je čak bolje izbjeći
rat i po cijenu da ostanemo u Jugoslaviji pod uvjetom da nam
Jugoslavija prizna suverenitet i da BiH ostane nedjeljiva.
DANI: Evo jedno
pitanje komparativne naravi: Imajući u vidu razvoj situacije
na Kosovu i činjenicu da je neuporedivo manje albanskog stanovništva
ubijeno od strane Miloševićevog režima nego što je ubijeno
naroda u BiH od strane istog tog režima i njegovih epigona,
uporedite da li su Albanci imali bolju politiku nego što je
bila bosanska?
FILIPOVIĆ: Jesu,
to sam ja odmah rekao. Demaqi, koji je programski
projektirao tu politiku, bio je mnogo pametniji. On je Albancima
savjetovao - strpite se, ničija nije do zore gorjela; tako
smo i mi morali postupiti u situaciji kada nam je bila alternativa
ili ćete nestati ili ćete ostati. Ja bih bio za to da ostanemo
uz maksimum tada mogućih garancija i sa strane Jugoslavije
(uz mogućnost novog unutarnjeg dogovora), a i sa strane međunarodne
zajednice, s time da čekamo rasplet događaja koji nije mogao
biti pozitivan po Miloševića.
DANI: Oprostite,
ali u toj konstelaciji hrvatski faktor ni na koji način to
nije prihvatao.
"Mi smo dobili jednu iluziju o nezavisnosti
a u faktičkom smislu vratili smo se 50 godina unazad"
|
FILIPOVIĆ: Hrvatski
faktor tu nije bio ključni. Oni su postupali po logici Tuđmanove
politike - BiH treba da uđe u rat i da rastereti Hrvatsku.
Nažalost, mi smo igrali i tamo i žvamo, sijali smo iluzije
kod Hrvata da ćemo ući u rat na njihovoj strani, pa da mi
ne želimo da naši ljudi idu ratovati u Hrvatskoj, itd…
Stvarali smo jednu iluziju kod Hrvata da ćemo se mi, na kraju
krajeva, angažirati na njihovoj strani, a, sa druge strane,
nismo poduzimali nikakav odlučniji korak da zaustavimo očite
znake srpske agresije i zloupotrebe teritorije BiH protiv
Hrvatske. Mi smo morali tu igrati jasnu igru, znači mi smo
morali izazvati veliki međunarodni skandal zbog zloupotrebe
bosanske teritorije od Perišićevog korpusa i zbog napada
sa bosanske teritorije na Dubrovnik, te zbog napada na selo
Ravne kod Čapljine. Ono što je meni zanimljivo i karakteristično,
što mi govori da smo mi tu upali u jednu pripremljenu zamku,
jeste činjenica da u svim tim hrvatsko-srpskim sukobima na
bosanskoj teritoriji nije bilo velikih okršaja i velikog broja
mrtvih, pa sam ja došao do zaključka da je to izvjesna taktika
markiranja teritorija u eventualnoj igri podjele teritorija
između Hrvata i Srba. Mi smo tu ostali, da tako kažem, pasivni,
tu se ispoljila, da tako kažem, nekompetencija naše politike.
Sa druge strane, naša vlast nije uzimala u obzir jednu bitnu
okolnost koja je morala da bude stalno crvena nit naše politike,
a to je da shvatimo da ni srpski ni hrvatski nacionalizam
nisu Bosni prijatelji i da će oni uvijek potražiti soluciju
da se međusobno sporazume na naš račun. Zbog toga smo mi morali
u tom pogledu biti mnogo jasniji: ili preći na hrvatsku stranu
totalno, odmah ´91, ili ostati sa Srbima, pa neutralisati
njihovu akciju vizavi Bosne i čekati jedno pogodno vrijeme.
Mi smo imali elemente da izađemo iz cijele te drame balkanskog
prostora izbjegavajući rat. Mi smo imali demografsku, kulturnu,
intelektualnu i ekonomsku propulziju, mi smo postali ne samo
najbrojnija nego i dominirajuća grupacija u BiH i vrlo značajan
faktor u cijelom kontekstu regionalne politike, a to su sve
elementi koji su u varijanti mirnog razvoja, bez obzira pod
kakvim se okolnostima taj razvoj odvijao, bili za nas i radili
za nas. Ja sam izračunao da bismo mi do 2001. godine, dakle
do danas, bili u BiH 62 posto ukupnog broja stanovništva,
bili bismo ekonomski jaki, pogotovo ako bi država donijela
neke mjere restitucije imovine… Sa druge strane imali
bismo jedan moralni integritet i vizavi Srba i vizavi Hrvata,
međutim to je propušteno, no ja nikad nisam mogao da shvatim
zašto se Izetbegović, unatoč jasnoj alternativi da izlazak
znači rat, odlučio za izlazak, a to znači odlučio za rat,
mada je neprestano govorio javno da rata neće biti. Pretpostavljao
sam da je on negdje dobio garancije, nažalost pokazalo se
da on nikakvih garancija nije imao i da nas je uveo u jednu
avanturu koja, bez obzira što su za nju postojali objektivni
razlozi, nije u cjelini rezultat historijske nužnosti, nego
je u velikoj mjeri i posljedica naše nedovoljne političke
kompetencije i nerazumijevanja posebno grešaka u ocjeni historijskog
i političkog momenta.
DANI: Koliko
je spletu političkih grešaka doprinio jedan, rekao bih, astralni
koncept državotvornosti koji je baštinila SDA, smatrajući
teritoriju irelevantnim obilježjem nacije?
FILIPOVIĆ:
Nerzuk, imate pravo. To se može dokazivati na više načina.
Njihovo isključivo vezanje identiteta muslimana, odnosno Bošnjaka,
za vjeru, a ne za bosansku državu i njenu hiljadugodišnju
tradiciju, dokazuje zapravo da su oni reducirali smisao države
na egzistenciju islama i muslimana, a to znači na mogućnost
da muslimani u nekoj, eventualno drugoj konfiguraciji prežive.
Da je to tako, govori činjenica da je SDA tražila mišljenje
od nekih istaknutih muslimanskih intelektualaca, već ´91.
godine, o tome da li bi muslimansko političko rukovodstvo
trebalo da uzme u obzir mogućnost podjele Bosne. Za mene je
to apsolutno bilo nemoguće jer sam znao da napustimo li teren
bosanske države i njenog teritorijalnog, državno-pravnog i
historijskog integriteta, mi smo napustili svaki mogući politički
teren koji se može valjano braniti u bilo kojem aspektu. Nedostatak
tog osjećanja za teritoriju, što se na kraju može dokazati
i time da SDA nije ni pokušala da brani neke teritorije koje
je unaprijed otpisivala kao nemuslimanske i, prema tome, nebosanske,
jer je implikacija bila da je svaka srpska teritorija dio
Srbije, a da svaka hrvatska teritorija je dio Hrvatske u nekoj
konačnoj varijanti, potvrđuje da SDA nije bila bosanska nego
muslimanska politička partija. A bosanski muslimani nemaju
i ne treba da imaju svoj nacionalni program. Njihov program
je demokratska BiH kao zajednička zemlja jer samo pod tim
uvjetima mi možemo opstati.
DANI: Postavit
ću Vam jedno, možda čudno pitanje. Da li danas vjerujete da
je za egzistenciju Bošnjaka širi državotvorni okvir, čak i
širi od BiH, bolje rješenje nego bilo koji oblik bošnjačkog
unilateralizma?
FILIPOVIĆ: Pazite,
mi nismo narod koji je baštinio uskonacionalni koncept države.
I stara bosanska država je bila multilateralna, a i Osmansko
carstvo, koje je na nas muslimane ostavilo velikog uticaja,
nije bilo nikakvo etničko carstvo i nije bilo nikakvo carstvo
koje je omogućavalo nama da razvijemo osjećaj uskonacionalne
države. Dakle, mi smo bili naviknuti na šire ne nacionalne,
nego supranacionalne i multinacionalne državne okvire i to
je jedan vrlo važan moment; na kraju krajeva, zbog toga smo
i pristali da živimo u takvim državama. Drugi momenat je bio
taj da smo mi imali velike razloge da smatramo Jugoslaviju
jednim od mogućih rješenja za nas s obzirom da smo mi u Jugoslaviji
i na teritoriji Crne Gore i Srbije imali velike grupacije
našeg bošnjačkog stanovništva. Treće, imali smo jedno kulturno
i duhovno jedinstvo koje je bilo oličeno u IVZ-u a koju smo
mi tako olako zamijenili za jednu lokalnu islamsku zajednicu
zanemarujući koliko je IVZ bila značajan faktor povezivanja
svih nas ovdje i sa druge strane i koja je ukazivala na tu
multilateralnu i, da tako kažem, supranacionalnu integrativnu
dimenziju našeg duhovnog stava i života. Evo, sad mi idemo
u nove integracije kojima vjerovatno konvergira takva jedna
dimenzija našeg duhovnog stava, jer nama ne bi trebala smetati
evropska integracija ili neka šira balkanska integracija.
DANI: Otkuda
onda nacionalni ekskluzivizam kod novije bošnjačke politike?
FILIPOVIĆ: I mene
je začudilo da se najedanput, da tako kažem, ideja nacionalne
države uzima kao ideja suprema u odnosu na sve druge varijante,
pa čak i u odnosu na samu egzistenciju našeg bošnjačkog naroda
i Bosne kao države. To je bilo neodgovorno i spram ostalih
bosanskih naroda, jer su Hrvati u tuđmanovskoj varijanti svoje
politike potpuno pristali na soluciju da više nisu bosanski
narod nego hrvatski narod, Srbi da nisu bosanski narod nego
srpski narod koji živi na nekom teritoriju koji se zove Bosna
a koji se i ne mora tako nazivati i, dakle, da mi dovodimo
u pitanje sve te dimenzije našeg historijskog postojanja zbog
toga da bismo ušli u jednu varijantu koja je, da tako kažem,
u tom momentu bila vrlo problematična. Sa druge strane, zanemarili
smo jednu bitnu stvar - da historija nikad nema konačnih rješenja
i da, prema tome, to rješenje o nezavisnosti nije moglo biti
mjera svih stvari, a tako se pristupalo. Uz veću političku
mudrost i vještije korištenje historijskih okolnosti mogli
smo bolje proći. Mnogo je učinjeno u BiH da se nama ulije
u glavu kako je rat apsolutno neizbježan i kako bismo mi u
svakom slučaju bili predmet eksterminacije, a to bukvalno
nije tačno. Ako je iko bio protiv Jugoslavije, to su bile
Sandžaklije i organizovali su se ovdje u ratu i ratovali protiv
Jugoslavije, JNA i Srba, a sa druge strane izražavali su svoje
protivljenje napadu i agresiji u samom Sandžaku pa nisu eksterminirani.
To znači da nije tačna varijanta u kojoj bi naš eventualni
ostanak u bivšoj zajednici doveo u svakom slučaju do naše
eksterminacije.
DANI: Izetbegović
to iznosi kao svoju životnu dilemu: da li je postupio ispravno
i šta bi bilo da je postupio drugačije?
FILIPOVIĆ: Ništa
ne bi bilo. Međunarodna pažnja na nas je već bila fokusirana,
a sa druge strane mi smo sada parije. Evo, imamo državu u
kojoj nismo ni gazde, u kojoj su nam supervizori i hrvatski
nacionalisti i srpski nacionalisti, u kojoj se mora ići Svilanoviću
i Đinđiću ili Račanu dogovarati hoćemo li moći
nešto sami ili nećemo, u čije ime Petritsch posjećuje
okolne države i dogovara se, itd. Šta to, molim vas, znači?
Mi smo u toj kakvoj-takvoj Jugoslaviji sve te naše dimenzije
državnosti u boljoj i povoljnijoj varijanti mogli sačuvati,
vjerovatno uz jednu pojačanu političku, propagandnu i policijsku
kontrolu, ali hoću da kažem da se u historiji mora računati
na vrijeme i biti strpljiv. Na kraju krajeva, vidite šta je
bilo sa Albancima. Oni su trpjeli od ´71. godine restrikcije,
ukidanje autonomije, ovo-ono, i čekali su da prilike sazriju
tako da više niko, pa ni sam srpski nacionalizam, oličen u
Miloševiću, nije uspio dovesti u pitanje albansku samoupravu
i autonomiju.
DANI: Danas
je Kosovo faktički nezavisna država bez formalne nezavisnosti,
a BiH je pravno nezavisna i suverena država a suštinski se
radi o velikom suverenom ništa.
FILIPOVIĆ: Čak
ni pravnu suverenost mi nemamo. A u historiji je uvijek važno
ono faktičko stanje koje ima potenciju da se pretvori u formalno
jer niko više ne može odreći pravo da 90 posto građana jedne
države odluči o njenoj sudbini, pogotovo ako su tih 90 posto
pametni pa neće rizikovati faktičku slobodu i upravljanje
državom za nekih 10 posto iluzije, što smo mi učinili.
DANI: Nakon
10 godina, kad uporedite BiH koja je izašla na referendum
u martu ´92. sa ovom danas, je li Bosna dobila ili izgubila?
FILIPOVIĆ: Dobili
smo jednu iluziju o nezavisnosti, a u faktičkom smislu smo
se vratili 50 godina unazad. Trebat će nam najmanje 30 godina
da se, u novim uvjetima, vratimo onom intenzitetu i kvalitetu
svih vidova života kakve smo imali ´90. i ´91, pred rat. Ne
znam kako će tada stajati naša nezavisnost. Vjerovatno ćemo
tada biti u nekoj velikoj uniji gdje uopće neće biti važno
da li funkcioniramo kao nekakva nezavisna i suverena zemlja.
To je ta ironija historije koja, kad se ne razumije, igra
se sa ljudima.
|