Pustinja Tufabe nalazi se oko 500 km južno od puta koji povezuje Donju Voltu i Butande.

Tipična oaza

Najveći dio pustinje pripada nezavisnoj državi Tufabe N´Tutu, koju naseljavaju tri plemena: Bentu, Mutumbe, i Fatutu. Za stranca nema vidljive razlike između pripadnika ovih plemena, naročito u oazama koje naseljava mješovito stanovništvo. Međutim, razlika ipak ima, i pažljivo uho može ih otkriti u izgovoru nekih riječi, u načinu na koji se oblače i u različitim danima kada praznuju i svetkuju.

RADNO VRIJEME TROGLAVICE

Troglavica sa savjetnicima

Nezavisnom državicom N´Tumbom upravlja troglavica, tj. savjet od tri poglavice (kumbe) svake od tri plemenske skupine. Način na koji oni donose odluke Evropljanima se može učiniti vulgaran, ali je u skladu sa klimom i načinom njihovog odijevanja. (Ne nose na sebi ništa osim nakita.) Nijedna odluka, naime, nije punovažna ako se samo jedan od kumba uhvati za ho.

Kumba je poglavica plemena, a ho je penis. Zanimljivo je da se u svim službenim jezicima gradacija postiže dužinom vokala. Ho je penis normalne dužine, hoo veliki, hooo jaaako veliki (a hehe najmanji). Sva tri dijalekta imaju osim komparativa i superlativa i četvrti stepen gradacije, hiperlativ, koji se tvori prebacivanjem posljednjeg vokala na prefiksnu poziciju. Ohoooo je najveći, a oho-ho je troglavicin ho. Fraza “Kumba drmba oho ho” mogla bi se prevesti kao “veto”.

Oho-ho je očigledno važna poluga u donošenju odluka, i to je razlog da je njegova dužina bila preovladavajući faktor u izboru kumbe. Od sticanja nezavisnosti i pod uticajem primjera iz evropske demokracije, danas kumba može biti i muškarac sa jako malom šakom, u kojoj i prosječan ho izgleda kao hooo.

Za Evropljane je svakako u najmanju ruku čudno posmatrati tri gola muškarca koji sjede u krugu jedan naspram drugog i jedan drugom svaki čas prijete penisima. Izgleda sa strane kao da bacaju jedan na drugoga neke kletve. Ali njihovi saplemenici na to ne obraćaju pažnju.

Radno vrijeme troglavice je od zore do izlaska zvijezda, ali pošto se svi mole i jedu u različito vrijeme i na različitim mjestima, efektivno u radu provedu nekoliko sati. Ukoliko, naravno, ne pada kiša ili im u posjeti nije neka ekspedicija. Posljednja ekspedicija koja je posjetila N´Tumbu imala je zadatak da, u cilju smanjenja populacije i preventive od zaraznih bolesti, lokalnom stanovništvu pokaže prednosti kondoma.

LARVE I PTICE

Sporno je 17 koraka oko kolibe

Uz larve koje su najveći specijalitet, druga glavna namirnica je meso nekih ptica, s tim što Bentutiji jedu meso ptica koje trče a ne lete, a Mutumbi meso ptica koje lete a ne trče. Fatutui jedu jaja i jednih i drugih, ali ne jedu meso ni jednih ni drugih. U većem dijelu godine N´Tumbijci se snabdijevaju vodom iz izvora u oazi, a u doba suše cijede korijenje nekih pustinjskih trava.

Stranci u narodnoj nošnji

Evropljanin koji kao gost boravi u N´Tumbi ima pravo podići svoj šator bilo gdje. Za strance ne važe lokalni zakoni, i po tome N´Tumba podsjeća na Bosnu. Svaki stranac uživa neku vrstu diplomatskog imuniteta, ali pošto u N´Tumbi nema PX prodavnica (nema trgovina uopšte) i nema automobila, od tog imuniteta praktično nema neke koristi.

Važnije od novca i bižuterije je da se ponašate ljubazno i da ne zračite negativnu i podmuklu energiju. Ako u vama prepoznaju prijatelja, N´Tumbijci će vam otvoriti najskrivenije kutke svojih koliba. A tamo...

KOŽA UBIJENIH RATNIKA

Veliki istraživač i antropolog G. H. Breezy u poglavlju svoje čuvene knjige Jezik tijela napravio je sistematizaciju vjetrova. Uz tri parametra poznata Evropljanima – ń: jačina zvuka, trajanje zvuka i miris, on je otkrio i ustanovio još pet: frekvenciju, volumen, jačinu, vlažnost i ultrazvučnost (naprimjer, vjetrovi koji se ne mogu čuti golim uhom). Uzeti zajedno, svi ovi parametri kodifikuju jedan složen sistem znakova i društvenih odnosa.

Kao što u našem svijetu ne može svako biti pozvan na diplomatske prijeme, ne može ni u pustinji Tufabe svako pustiti bilo koji vjetar. Vjetrovi se puštaju strogo prema prilikama, a za neke se mora školovati. “Bibingu-pfugege” mogu puštati, recimo, samo vračevi, i samo uoči molitve koja slavi Bibingin silazak sa baobaba. Bibinga Ž’Membe se, naime, nije rodio u štali, nego je sletio sa neba na baobab gdje je proveo šest dana praveći ljude i životinje od drveta, da bi sedmi dan sišao i nestao u pijesku. Molitva sa glavom u pijesku je simbolično dozivanje Bibinge. Vračevo puštanje “Bibinga-pfugege” je neka vrsta orijentira vjernicima koji kasne. S druge strane, “frfr-pfugege” je narodski vjetar kojim se iskazuje odobravanje, i u kulturi plemena pustinje Tufabe on je neka vrsta bezručnog aplauza.

KRPA OKO VRATA

Jenifer Sweet, misionarka zadužena za projekat Žetva, ponudila je da Kumbe imaju tsts-hooe u boji svojih plemena, ali da se kumba-tsts-hooi razlikuju od običnih po mirisu. Kumba Futute je taj prijedlog prokomentarisao sa “h’krhe-pfugege” (“žablja pjesma”) kojim se prihvata neminovnost bez obzira na očekivane teške posljedice.

Moj prijatelj i domaćin G’Dudu pitao me zašto ja ne odobravam riječi Troglavice. Pokušao sam zaobići objašnjenje i pohvalio običaj da Troglavice o svemu raspravljaju javno. G’Dudu nije razumio šta znači javno. Nije mu bilo jasno zašto se bijele kumbe kriju od svog naroda. Pitao je da li se oni nečeg stide. Ja sam mu rekao da mi za svoje kumbe uglavnom biramo one koji se ničeg ne stide. On je onda pitao da li barem moj narod može vidjeti njenje od naš bijelo kumba. Htio sam odgovoriti da mi njihovo njenje ne gledamo, mi u njihovom njenjetu živimo, ali sam odustao. Dao sam sve od sebe i pustio vjetar za koji sam se nadao da će proći kao “frfr-pfugege”.

G’Dudu se sagnuo, pomirisao, i namrštio. Rekao je: “Tsts fufu pfugege. Zašto Tito Jugoslavija (moj nadimak u Tufabeu) daviti svoj pfugege? Tsts omo pfugege.” (U prijevodu ń “moj vjetar ima podrezana krila”.)

Već sam napisao da N’Tumbijci ne nose odjeću, ništa osim nakita. Zbog toga su u prilici da svoju okolinu impresioniraju na načine kakvi su nositeljima bossa, armanija ili roleksa nezamislivi. Jedan od tih načina je “jomba-jomba”. “Jomba-jomba” je za pustinju Tufabe ono što su za Balkan seminari, okrugli stolovi, simpozijumi: mjesto okupljanja intelektualaca i estetičara. Naravno, Fututiji, Mutumbe i Bentutsi ne pripremaju izlaganja, govore, uvode, ekspozee i rasprave. Plemena pustinje Tufabe inače govore malo. Njima jezik služi za imenovanje stvari i pojava a ne za demonstriranje inteligencije ili gluposti. Dugo govorenje inače smatraju gubljenjem vremena. Mislim da bi za njih mnogo veći šok bio vidjeti jednog ostarjelog političara za skupštinskom govornicom nego što je za mene bilo gledanje “jomba-jombe”.

Šta bi G’Dudu, da se nekim čudom nađe u Sarajevu, vidio iza govornice? Čovjeka svezanog krpom oko vrata, najčešće sijedog ili bez kose, koji živi dva sasvim odvojena života. U jednom rješava sudbinu stotina hiljada ljudi, a u drugom ima njenje kao svaki drugi, davi u sebi svoje pfugege, pere čašu u kojoj drži zube i guta razne pilule.

Stanovnici pustinje Tufabe ničemu se kod bijelaca ne čude kao njihovim kutijicama sa lijekovima. Moj prijadelj G’Dudu bio je radoznao: šta mi nosimo sa sobom na put. Pokazao sam mu pasoš, kreditnu karticu, foto-aparat, aspirine, vitamine i, to ga je izuzetno uznemirilo, čepiće za onostranuupotrebu. G’Dudu, naravno, nikada nije imao problema sa hemoroidima, iako mu izraz lica upućuje na suprotno. Užasnut, nije htio da uzme njumu (njuma znači larva, ili crv), na šta ga je čepić veličinom i oblikom podsjetio. Morao sam da mu pokažem kako se čepić upotrebljava. G’Dudu se umalo onesvijestio kad je vidio da guram njumu u ufu-ljigege. Gurnuo je glavu u pijesak i pomolio se za mene.

ZLI DUSI

Mi, Zapadnjaci, ostvarujemo se kupovinom, ono smo što možemo kupiti a ne ono što znamo uraditi. Na obično kampovanje više ne idemo bez šatora ili prikolice, lampi, spreja protiv komaraca, roštilja, priručnog frižidera, paketa hrane, rasklopivih kreveta, mobitela, automobila, stolova i stolica, kockica za potpalu, drvenog uglja, detredženta za suđe, tranzistora i televizora na akumulator. Povratak prirodi pretvorili smo u povraćanje na prirodu. Kako onda možemo razumjeti duboki magijski smisao jomba-jombe?

Pretpostavimo da novogodišnje veče provodite pred televizorom koji nema tona. Vidite lica koja se krevelje i tijela koja prave nepristojne pokrete, svi su veseli bez vidljivog razloga. Boraviti u jednoj drugačijoj kulturi je kao biti gluhonijem u svojoj. Jomba-jomba se obavlja u sumrak i noću, oko vatre. U svetkovini (ili bi bolji naziv bio festival? Ili okrugli sto? Ili krug nezavisnih crnaca?)učestvuju muškarci, žene i djeca za koje se zna da će sutra polagati njenje. Zbog toga se za pfugege ponekad kaže i tsts-njenje. Svako od učesnika donese jedno drvo, ili suho njenje antilope ili neke druge životinje, ili svoje, na kraju krajeva. Vatra bukne svom snagom, a onda se umiri.Tada počinje oficijelni dio. Prvo jombaju djeca, potom žene i najzad muškarci. Svaki učesnik u diskusiji, ili svaki izvođač u programu okrene ufu-ljigege (usta istine) plamenu i pusti pfugege. Dječiji pfugege u pravilu blago zatalasa plamen. Ženski pfugege uglavnom promijeni boju plamena, samo rijetko poveća njegov obim. Žene i djeca su samo instrument u dramatizaciji, otprilike kao Vrhovni sud BiH u odnosu na NATO.

“SARAJV’O, SARAJV’O”

Čitalac koji sumnja da pfugege može rasplamsati vatru neka nekoliko dana jede crve i neka jednu sedmicu ne ide u wc. Iznenadiće se kad običan upaljač pretvori u bacač plamena. A ako se pri tome i brzo okrene, možda će u tom plamenu ugledati lice svoje punice ili čak tri glave svog kolektivnog šefa. Djeca i žene iza ponoći odlaze na spavanje. Muškarci nastavljaju. Napetost raste zajedno sa gomilom pepela. Više niko ne dodaje drvo ili balegu u ognjište. Vatra živi samo od uzdaha usta istine. Ljudi iznureni borbom sa zlim duhovima jedan po jedan ostaju da leže na toploj zemlji. Ostaju najjači. Kome će pepeo uzvratiti oblakom bez vatre? Ko će završiti uzbudljivu noć sa hehe-ž’njofu luluge umjesto sa ljelje pfugege (sa malim mokrim lugom umjesto sa uzdahom umirućeg slona)? Prvi zraci sunca zatiču najupornije. Jutarnji vjetar raznosi pramenove dima. Vatra je mrtva, i više joj nikakvo umjetno disanje ne može probuditi. Do sljedeće večeri.

Površan posmatrač može brzo, lako i pogrešno zaključiti da djeca N’Tumbijaca ne idu u školu. U pustinji Tufabe, naime, nećete vidjeti ni jednu kolibu u kojoj roditelji ostavljaju svoju djecu da bi se odmorili od njih. N’Tumbijci ne poznaju slova i ne koriste matematiku. Ne broje više od tri. (Afa, hubu, lele – jedan, dva, tri. Poslije tri dolazi ufi – puno.) Njihove vrijednosti ne izražavaju se brojčano, jer ne poznaju pojam vlasništva. Tako se odnose i prema djeci: kao prema zajedničkom dobru a ne kao privatnoj svojini.

BORBA SA LAVOVIMA

Učenje počinje traženjem vode, potom larvi u pijesku. Na te dvije lekcije zadrže se nekoliko godina. Ko ne nauči po boji trave i obliku pijeska prepoznati korijen pun larvi, ostaje gladan. Ko je gladan, ima malo i neugledno njenje. Ko ima neugledno njenje, nema iz čega učiti gradivo srednje škole. (Za razliku od našeg programa, koji se ponavlja na sva tri nivoa školovanja, N’Tumbijci se nikad ne vraćaju na već jednom naučeno.)

U Tufabeu svi znaju čitati njenje. Iz njenjeta jednog običnog N’Tumbijca može se o životu i prilikama saznati više važnih stvari nego u Evropi iz intervjua premijera. Dok našim političarima više niko ne vjeruje, u N’Tumbi imaju poslovicu: “Njenje tsts drgube”, čiji bukvalan prevod glasi: “Govno ne laže.”

Šokantno je, nakon ovakvih činjenica, saznanje da se po njenjetu ne može otkriti kojem plemenu pripada njegov vlasnik. Njenje Mutumbi, Fututua i Bentutija se ne razlikuje! (Razlikuju se, po nekim nijansama u mirisu, vjetrovi koje ispuštaju vračevi, ali to je posljedica vjeronauke a ne biološka razlika. O razlikama u vjerovanju već smo malo pisalo, a o tome će kasnije još biti riječi.)

Zamislite da možete vidjeti šta je i kako vaš lider jeo, da li je i kada posljednji put imao seks, osjeća li se mlad, snažan i zdrav. G’Duduu je neshvatljivo da jednim plemenom može upravljati star i bolestan čovjek. Stari i bolesni u pustinji Tufabe napuštaju vlast i pleme i odlaze u pustinju da poginu u borbi sa lavovima. Kod nas je obrnuto: stari i bolesni dolaze na vlast da naprave pustinju. Tokom osam ili dvanaest godina školovanja izdresiraju nas da slušamo i ne mislimo. Naučna istina da smo postali od majmuna u školi se dokazuje tako da se učenici nauče ponašati kao majmuni. Cilj obrazovanja je razvijanje vještine oponašanja.

PRIVATNO VLASNIŠTVO

Nisam objasnio svom domaćinu da smo mi gledanje u njenje zamijenili gledanjem u mali ekran, i da je za nas televizija ono što je za njih kumba-njenje. N’Tumbijac ne zna za bakterije, ali čim pogleda u njenje, vidi da li je bolestan i kakav mu lijek treba. Naša omladina može pola sata recitovati o Kohu i stafilokokama, malariji i koleri, ali nije u stanju pomoći sebi. Za ono što stanovnici Tufabea vide u jednom njenjetu nama su potrebni laboratoriji, mikroskopi, gomila zaposlenih i tone papira.

G’Dudu me pitao zašto roditelji u mojoj zemlji odgovornost za zdravlje i obrazovanje svoje djece prebacuju na druge. Pitanje me zateklo. Valjda zato što je vjeronauka dio školskog programa, a zdravlje u porodici ne postoji kao predmet. U našoj školi ne uče se najvažnije stvari. U nju ulazimo kao djeca a iz nje izlazimo kao pacijenti.

Rekao sam G’Duduu da je u Evropi školovanje obavezno. Po zakonu. U mojoj zemlji desetine ozbiljnih ljudi već godinama dobija novac izbacujući i ubacujući pisce u čitanke. G’Dudu naravno ne zna ni šta je pisac ni šta čitanka, ali je shvatio poentu. To bi bilo, rekao je, kao kad bi u njegovom plemenu uvijek jedni te isti jomba-jombali (prdili u vatru da je razbuktaju a ne ugase), a svi ostali im donosili larve i jaja.

N’Tumbijci ne poznaju privatno vlasništvo pa im je brak kao institucija nepotreban. Brigu o djeci osjećaju svi, i svako smatra za cilj i smisao obrazovanja i kulture naučiti djecu onome što i sami znaju. Ideju da je zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca i oko sebe ne razumiju. G’Dudu je, nakon mog predavanja uzeo jedan pustinjski nar i rekao okupljenoj djeci: bgigi jojo. (Šipak se okreće.)

Na trenutak, djeca su imala glup pogled ponavljača iz zadnjih klupa. A onda se provalio smijeh.

Djeca u pustinji Tufabe dan provode sa odraslima, od njih uče kako da žive i prežive: koja je larva zrela, a koja može još narasti; kako prepoznati jednom otkopano pa zakopano mjesto; kako praviti pfugege (puštati vjetar) na stotinu različitih načina (zgodno je poređenje sa radionicama kreativnog pisanja ili studijem žurnalisitike); kako u njenjetu djevojke prepoznati dan za vođenje ljubavi.

SEKSUALNI POLOŽAJI

Ovdašnjim muškarcima svakako je neuporedivo lakše nego nama. Ne moraju kao mi dešifrovati tajne i vrlo često konfuzne signale boljih polovica, ne moraju trošiti sate, dane i mjesece na prikrivanje (mi to nazivamo udvaranje) pravih razloga svog interesa za suprotni pol. Sve, naime, piše u njenjetu. U ženskom njenjetu muškarac može pročitati da li je djevojka u danima i godinama kad je slobodna i raspoložena za seks, tj. kada je mrhrhe. Ukoliko doji, ili je premlada, ili prestara, ili ima menzes, ili je bolesna, njenje upozorava muškarca da je mufu tsts mrhrhe.

U muškom njenjetu žene vide slične stvari. Recimo, što je njenje duže, interes za njegovog vlasnika je manji. Veliko njenje ukazuje na muškarca sebičnog, samoživog, egoistu, ukratko muškarca koji je svoj libido već preusmjerio na političku karijeru. Već smo pisali o tome kako je njenje jedna od najvažnijih izbornih preporuka za buduće kumbe (poglavice). Također, suho ili izmučeno njenje otkriva umornog i zabrinutog muškarca, od koga se ne može očekivati šezdeset minuta rmba-mufu.

Rmba-mufu je glagol kojim se označava koitus. N’Tumbijski jezik ima devedeset posto glagola koji se tvore tzv. imenskom glagolizacijom, tj. prostim sparivanjem dvije imenice. Omo-n’demde (ruke-pijesak), naprimjer, znači kopati. Zapadnjaku se može učiniti strašnim da posmatranje njenjeta može zamijeniti udvaranje, čežnju, zaljubljenost, neizvjesnost. Kad bi pisali pjesme, N’Tumbijski pjesnici, dakle, ne bi pisali o očima svoje drage, nego o njihovom njenjetu. Ali oni ne pišu, oni čak ne znaju ni šta je to “draga”, oni, usuđujem se pomisliti, ne poznaju ni osjećaj zaljubljenosti. Uzdisanje prije seksa oni smatraju gubljenjem vremena i energije. I sama predigra traje nekoliko minuta, koliko im treba da se uzajamno izmirišu. Mirisi ih uzajamno uzbuđuju, a njihov intenzitet pojačavaju vlaženjem jezikom, koje samo izvana liči na naše poljupce.

Sam rmba-mufu, napokon, počinje nakon popodneva provedenog u čitanju njenjeta. Oni koji su mufu tsts mrhre ili rmba tsts mrhrhe odlaze da jomba-jombaju, a mrhrhe mufu i rmba mrhrhe povlače se u parovima u mrak ili u kolibe. Parovi se biraju po pravilima koja su komplikovanija od bergerovih tablica za šahovske turnire. Mislim da se izbjegava ponavljanje rmba-mufe sa istim partnerom.

Pošto imaju veliku slobodu u izboru partnera, ljubavnici u Tufabeu nemaju potrebu za slobodom u položajima. Zapravo, koriste samo jedan, za koji nemaju ime. Mi bismo ga nazvali “otpozadi”. (Zato se nipošto ne može umjesto rmba-mufu reći mufu-rmba.) I uopšte, za cijelu ovu radosnu aktivnost mi imamo mnogo više riječi, N’Tumbijci mnogo više vremena.

SVE ZA SEKS

Mi ćemo ovakav seks nazvati primitivnim i nemaštovitim, divljim i vulgarnim, ali činjenice nisu na našoj strani: iako svi uživamo u seksu, zadovoljavamo se guranjem kolica u hipermarketima. Žudnja za posjedovanjem stvari proširuje nam zjenice i sužava vidik, a potpisi pred matičarem poljubac dvoje zaljubljenih svode na ugovor dvije firme. Zato put iz bračne postelje često vodi na psihijatrijski kauč.

U pustinji Tufabe otkrićete da se do zadovoljstva, sreće i ispunjenja ne stiže trošenjem novca, i ne mora se bez novca biti nesretan, prazan i nezadovoljan. U pustinji Tufabe srešćete ljude kojima nisu odumrla čula. Nasuprot njima, mi šaljemo sve više SMS-ova, jer se sve manje dodirujemo. Slušamo cedeove jer ritmom muzike zaglušujemo ritam srca. Ponosimo se kupljenim parfemima jer se stidimo mirisa vlastitih žlijezda. Rođeni za glavne uloge, postali smo statisti. Naša kultura je pfugege mufu.

POSILJKA KONDOMA

Ogege nije predmet N’Tumbijske estetike. Ne moze se reci fufu zuzu-ogege, u smislu u kojem na sarajevskim ulicama cujemo “dobra guza”. N’Tumbijac nikada nece reci fufu mufu. Jednostavno, evropska stilistika, koja rado cjelinu zamjenjuje dijelom, nepoznata je u pustinji Tufabe. Mi cemo ne trepnuvsi za komsiju reci supak, za prijatelja picka, za politicara govno. G’Dudu, medjutim, nikada ne bi umjesto kumba rekao njenje. Ne zato sto cijeni svog poglavicu, vec zato sto cijeni svoje njenje. Fufu moze biti i fefe, ali ne u smislu dobra sisa, nego dojka sa dosta mlijeka. Dojka bez mlijeka nije fefe, pa tako djevojcice nemaju fefe. Starije zene imaju pljefe. Na vrhu fefe nalazi se bibi. Bibi je bradavica, i bibi imaju i zene i muskarci.

Pretpostavio sam da bi mufu-bibi bio klitoris, ali me misionarka Jenifer Sweet upozorila da je zbog uobicajenog seksualnog polozaja taj organ u pustinji Tufabe jos neotkriven. I da joj je sasvim jasno zasto. Gospodjica Sweet rekla je to sa takvim izrazom da sam momentalno shvatio zabludu u kojoj sam zivio nekoliko sedmica. Vjerovao sam, naime, da zbog sjaja u ocima, snenog lica, i blazenog osmijeha, Sweetova koristi neke tufabijske opijate.

Ispostavilo se da je u toku svojih istrazivanja otkrila neku sasvim novu tehniku u postizanju uzitka.
N’Tumbijski muskarci ne stimulisu ni fefe, ni bibi, ni mufu-bibi. Posto se danju svi krecu goli, zelja za ispitivanjem i otkrivanjem, kakvu imaju Zapadnjaci, ovdje nije dio predigre.
Uzajamno uzbudjivanje ima za cilj da mufu postane dovoljno znjofu, a rmba dovoljno n’demde. (Dakle, da organi postanu vlazni odnosno kruti, drveni.) Jenifer Sweet, koja je u toku svojih istrazivanja intervjuisala preko stotinu N’Tumbijaca, bila je spremna objaviti mi svoje naucno otkrice, objasniti mi tajnu tufabijskog rmba-mufu. “Uopste nije bitna velicina”, rekla je. (Ovome ce se obradovati intelektualci!) “Stvar je toliko jednostavna da mi je prosto... Najzad!” Jenifer je prekinula, jer je upravo stigla posiljka namirisanih kondoma za kumbe: za jednog plavi, za drugog zuti, a za onog ko predsjedava sa zvjezdicama. Ostavila me sa stotinu pitanja: u cemu je ta jednostavnost?

U drugacijim pokretima? Ili u nekom posebnom uglu? Ili u specificnom ritmu? Kumbe su sa velikim ponosom navukle tsts-hoe na svoje oho-hoe. Ponovo sam podsjetio Jenifer na rmba-mufu. “Nasi muskarci polaze od potpuno pogresnih pretpostavki. Nisu vazni ni snaga ni duzina. Kad bi samo...” Ali kumbe, koji su sa ponosom i vrlo pazljivo proucavali gumeni bibi na zavrsetku, trazili su od Jenifer je da im objasni njegovu svrhu. Morao sam jos jednom da prizovem strpljivost. Popodne sam je nasao u satoru.

“Rekla si da mi polazimo od potpuno pogresnih pretpostavki.”

“Da. Nije u pitanju nikakav kvantitet.”

“Nego sta?”

“Mislim da to ima veze sa... Ne znam kako da to opisem. Bilo bi mi lakse da ti pokazem. Ali ne mogu sada.”

“A kad?”

“Sutra ujutru.”

To je bila najduza noc u mom zivotu. U zoru sam vec bio pred njenim satorom. Probudio sam je.

“Sta je bilo?”

“Rekla si da ces mi pokazati.”

“Sta?”

“Tajnu rmba-mufu. Rekla si da nasi muskarci polaze od potpuno pogresnih pretpostavki. Nisu vazni ni snaga ni duzina.”

“Tacno. Vazno je da znas kako da... Mi radimo potpuno pogresne stvari. Razumijes? Ne mogu da vjerujem da se ja sama nisam toga nikada ranije sjetila. Da ni jednom mom partneru to nikada nije palo na pamet. Da bas niko ni slucajno nije to uradio.”

“Koje?!”

Tada je u sator je usao moj prijatelj G’Dudu. U Tufabe je stigla nova misija. Trazio se prevodilac. Ja.

A KOLIKA JE...

Stalno sam mislio na prekinuti razgovor sa Jenifer. Bio sam nervozan i prevodio sam s mukom. Potrajalo je citav dan, jer u pustinji Tufabe niko nema predstavu o tome sta su snijeg, led, planina ili skije. Nema sume koja bi se posjekla za staze i ski liftove, nema automobila kojima bi se vozilo na cisti zrak, nema novca kojim bi se kupovale skije, vezovi, stapovi, odijela, brile, rukavice, dnevne i poludnevne karte, kreme za lice i daske.

Kako objasniti sta je zdravo nekome ko nikad nije bio bolestan? Pregovore je prekinula noc. Bilo je vrijeme za jomba-jombu. Ponovo sam imao priliku da razgovaram sa Jenifer.

Ali nje vise nije bilo. Zakon da u Tufabeu ne mogu boraviti vise od dva stranca odveo je iz sela.

DAĆE NATO NEKU CAKU

Gospodin Huberito je objasnio da bi potpirivanje olimpijskog plamena pfugegeom (izraz za puštanje vjetra) bilo svetogrđe. Ja sam zamislio staru Sandu u novoj ulozi i morao sam se složiti sa gospodinom generalnim sekretarom. Najzad je postignut kompromis. Omga Mntutu, mladić iz plemena Fututu, izabran je da nastupi u skijaškom trčanju, jer se to može trenirati i na pijesku. Kumbe su bile zadovoljne: Kumba Fututi zato jer je izabran njegov mladić, Kumba Mutumbe jer misli da je dobro uvalio Kumba Fututiju, a Kumba Bentu jer je sačuvao svoje mladiće. Po svemu sudeći, za uspješne dogovore utroje potrebno je da jedan pregovarač bude glup, drugi zao a treći sebičan.

Gospodin Horhe Antonio Fernando Miguel i Amarildo de Huberito, izvršni sekretar centralnog olimpijskog komiteta, izašao je tada sa pravim razlogom svog dolaska. MOK ima namjeru u pustinji Tufabe organizovati jedne od narednih ZOI. Investicija bi bila velika, ali olimpijski duh je svemoguć. Snježni topovi proizveli bi dovoljno snijega, NATO bi pomogao u formiranju pješčanih kratera i uzvišenja (Možda će do tada biti u stanju brže uticati na klimu.) Ideja MOK-a je da se olimpijada, kao posao koji donosi dobru zaradu, održava svake druge prestupne godine. (Da li će NATO do tada osim klime moći mijenjati i kalendar?) Uporedio je taj plan sa XIV ZOI u Sarajevu.Ideja da se Olimpijada organizuje u centru jedne zimske periferije, u umirućoj socijalističkoj državi, svojevremeno nije bila ništa manje revolucionarna. Sarajlije, kao ni N’Tumbijci, nisu ni prije ni poslije olimpijade igrali hokej, vozili bob ili valjali karling. (Svog heroja nisu poredili sa Heraklom ili Zevsom ili nekim drugim olimpijskim božanstvom, nego sa burekom.)

HAMBURGERI UMJESTO CRVA