lanirate
ovog ljeta uzbudljivi odmor na Solomonskim ostrvima? Već ste
pregle dali sve aranžmane turističkih agencija i ne možete
da se odlučite: Kuba ili Sej šeli? Zagolicala vas je i atraktivna
turis tička ponuda Malezije ili avanturizam Dominikanske Republike?
Međutim, konzervativni ste i držite se starog, dobrog hrvatskog
primorja? Ili bi, pak, otputovali na kraj svijeta - u Zapadnu
Samou? Ništa od svega toga? Ne očajavajte! I za vas ima rješenje:
zašto ne posjetiti Rusiju, Bjelorusiju ili Kazahstan? Šta
vas sprečava da se zaputite u Ekvador ili Sri Lanku? Konačno,
zar zaista možete odoljeti poznatim destinacijama kao što
su Turska, Makedonija ili SR Jugoslavija? Niste se pronašli
ni u jednoj od ovih privlačnih ponuda!? Ipak želite putovati!
Onda ste izgubljeni slučaj.
Odnosno, treba vam viza.
Bolje odustanite, ili pak razmislite dobro. Možda još nije
uvedena viza za Tunis. Ne zanima vas Tunis!? E, onda, dobro
došli u svijet međunarodne birokratije, svijet potvrda i dozvola,
garancija i dokaza, kopija i fotografija, uvjerenja i ovjerenja...
Svijet od 168 zemalja svijeta za koje je državljanima Bosne
i Hercegovine potrebna viza.
Dakle, potrebna vam je
dozvola za ulaz, boravak ili prolazak kroz neku od zemalja
svijeta čiji niste državljanin i čiji pasoš ne posjedujete.
Kako većina bh. državljana posjeduje samo jedan pasoš, to
im je za putovanje u neku od tih 168 zemalja, izlistanih na
web stranici Ministarstva vanjskih poslova, potrebno
pokucati na vrata ambasada u Sarajevu ili diljem Evrope. Prošle
godine, 130.000 vlasnika "plave knjižice" je zahtijevalo
ulazak samo u zemlje "Šengenskog ugovora" (Austrija,
Belgija, Danska, Finska, Francuska, Njemačka, Island, Italija,
Grčka, Luksemburg, Holandija, Norveška, Portugal, Španija
i Švedska), a od toga je oko 10.000 zahtjeva iz raznih razloga
odbijeno.
Sve ambasade, da bi izdale
vizu vlasniku bosanskog pasoša, naravno, traže taj pasoš,
makar na uvid, neki traže i njegovu kopiju uz original, i,
u ovisnosti od zemlje do zemlje, od jedne do četiri fotografije.
Također, nužan preduvjet za dobijanje vize je plaćanje zdravstvenog
osiguranja za vremenski period za koji se viza izdaje. U svim
ambasadama putnici-namjernici popunjavaju formular koji je
različite dužine, ali postavlja ista ili slična pitanja. Ipak,
nema sumnje da je ključni dokument za put u većinu zemalja
pozivno ili garantno pismo. Osim tih nužnih "papira",
skoro svaka zemlja ima neku svoju specifičnu "zvrčku"
ili je caka u tome da "zvrčke", vjerovali ili ne,
nema.
Anketa koju je sproveo
naš magazin pokazala je da 57 posto čitalaca (731) smatra
kako je vizni režim koji primjenjuju zapadne zemlje prema
nosiocima bh. pasoša diskriminatorski, 36 posto (464) njih
to smatra opravdanim, a sedam posto (82) uopće i ne razmišlja
o ovome.
Samo
avionom, molim BH građanima viza treba ne samo za ulazak
u tzv. zapadne zemlje. Čak i naoko siromašnije zemlje, pa
i one preko čijih leđa se, skoro do jučer, moglo tješiti govoreći:
"Mi smo još i dobri, pogledajte njih", sada su zakaparile
vrata. Vlasnik bh. pasoša ne može bez vize otići ni do susjednih
zemalja. Eto, da bi dobacio do Bugarske, osim
pasoša, slika i obrazaca, mora imati i poziv od nekog bugarskog
domaćina i još priložiti 105 maraka, a ako hoće da mu viza
bude završena za tri dana, onda ima još da doda 30 KM.
Za Rumuniju viza
je nešto jeftinija - 32 marke za period od mjesec dana - ali
zato, uz "neophodne dokumente" i odgovore na pitanja:
ko si, šta si, što si, odakle si, ko ti je mati, a ko otac,
gdje su oni, umrli, a što nisu došli, gdje je njihov pasoš,
što si se razveo, gdje ti je žena, šta radiš, kolika ti je
plata, a regres…, valja još priložiti ugovor o radu,
odnosno potvrdu o zaposlenju.
Ni Mađarska nam
više nije tako blizu. Nekadašnja turistička meka za Bosance
sada za izdavanje vize za turističku posjetu traži rezervaciju
hotela ili pozivno pismo ovjereno u mađarskoj policijskoj
stanici i uplatu od 40 dolara. Vrijeme dobijanja vize je u
prosjeku dva dana, a ukoliko neko želi vizu istog dana kada
je podnio zahtjev, mora uplatiti dodatnih 15 dolara.
Hajde, nekako ćemo se i
snaći bez vaj-krema i drugih sireva što smo ih kupovali po
Pečuhu, ali ko će odoljeti šopingu u Trstu? Šta će raditi
one silne leviske i starke po Ponte Rosu bez Bosanaca? Šoping,
dakle, više ne pali kod Talijana. Da biste kao turista ušli
u Italiju, potrebno je puno više od garantnog pisma
i rezervacije hotela. Uz to morate predati još i pismo poslodavca
u kojem stoji datum kad ste stupili na posao, dohodak i dokaz
da se vrijeme putovanja poklapa sa vremenom kad uzimate godišnji
odmor, radnu knjižicu, pa obrazac M2, naravno popunjen u preduzeću
gdje radite, kako biste posvjedočili da vam poslodavac uplaćuje
socijalno i zdravstveno osiguranje (privatnici će priložiti
i dokaz o registraciji preduzeća, studenti indeks, a učenici
đačku knjižicu), zatim dokumentaciju o posjedovanju nekretnina,
izvode iz bankovnih računa ili kreditne kartice, eventualne
porezne prijave, povratnu putnu kartu, dokumentaciju u vezi
sa smještem u Italiji, dokumentaciju o zdravstvenom osiguranju
koje važi za sve zemlje Evropske unije i onda još keširati
50 maraka.
Kad smo već kod godišnjeg
odmora, pogledajte kako se ide u Španiju. Prvo što
će vam reći u Ambasadi Španije jeste da dokumente morate
donijeti najmanje 14 dana prije predviđenog putovanja. Ukoliko
je put turističke prirode, osim molbe potrebni su originali
i prevodi dokumenata na engleski ili španski ili francuski
jezik. Dakle, trebate priložiti prijevod potvrde o zaposlenju
ili sličan dokument ako ste vlasnik firme, ako ste penzioner,
onda potvrdu od banke o posjedovanju novca na računu, potom
kućnu listu, te rezervaciju hotela u Španiji i rezervaciju
povratne aviokarte sa fiksnim datumima polaska i povratka.
Što, vjerovatno, podrazumijeva da u turističku posjetu želite
ići samo avionom, a ne autobusom, automobilom, motociklom,
biciklom… Isto je i sa smještajem. Nema teorije da dobijete
vizu ako ćete spavati po nekakvim kućercima, u privatnom smještaju,
pod šatorom, u vreći za spavanje. Samo hotel, molim lijepo.
A ako ćete privatno u Španiju, onda još imajte u vidu da se
garantno pismo koje vam pošalje domaćin mora završavati rečenicom
kako pozvana osoba, tj. vi, nećete prouzrokovati nikakve troškove
za špansku vladu. Još priložite 50 KM i sačekajte od tri do
pet dana.
Padanje
u nesvijest Nema ni u Češku više putovati onako
- pasoš u ruke i put pod noge. Prvo treba nabaviti turistički
vaučer, što je, zapravo, potvrda o rezervaciji prebivališta
u Češkoj, ili garantno pismo, pa onda donijeti potvrdu o zaposlenju,
pa još donesite 50 KM i strpite se sedam do deset dana. Skoro
da je isto i sa Poljskom. Uz poslovno pismo,
u kojem će pisati gdje sve idete, ko vas čeka, kod koga spavate,
ko vam plaća boravak, ko hranu, a ko zdravstvenu zaštitu,
a koje treba da vrijedi šest mjeseci, još trebate platiti
92 KM takse.
Do Danske je, što
se tiče perioda čekanja na vizu, nekako najteže dobaciti.
Naime, kada već nabavite potvrdu o zaposlenju, pa potvrdu
o vlasništvu nad nepokretnom imovinom, i uplatite 45 maraka
takse za desetodnevni boravak, onda trebate čekati i do dva
mjeseca. U najboljem slučaju, vizu ćete dobiti za dvije sedmice.
Što se tiče Švicarske,
ova zemlja od nosilaca bosanske putne isprave traži i kućnu
listu, i dokaz o posjedovanju imovine, i potvrdu o zaposlenju,
i kopiju radničke knjižice... I za odlazak u Norvešku treba
vam garantno pismo ovjereno u općini i policijskoj stanici
u Norveškoj, odsječak od plate, dvije slike, kopija pasoša
i kopija svih strana na kojima imate već izdate vize, bez
obzira da li važe ili ne, potvrda o zaposlenju, potvrda o
godišnjem odmoru, potvrda o imovini, ako ste oženjeni ili
udati, vjenčani list, a ukoliko vodite i djecu, njihove rodne
listove. Još platite taksu od 50 KM za ostanak do 30 dana,
a 60 KM za ostanak do 90 dana.
Poznato je da bi skoro
svi rado otišli do Francuske. Olivier Fontan,
prvi sekretar francuske ambasade u Sarajevu, kratko kaže da
se sve o vizama za ovu zemlju može saznati putem web sitea:
www.ambafrance.com.ba/visasbsc.htm,
gdje se može naći i formular. Doduše, formular se može dobiti
i u samoj ambasadi.
Na web siteu piše
da je, recimo, za turističko putovanje potrebna kopija radne
knjižice ovjerena pečatom poslodavca (odnosno, za studente
potvrda o redovnom studiranju), rješenje o godišnjem odmoru
koje izdaje poslodavac (i gdje treba biti preciziran broj
dana) ili kopija sudskog rješenja za privatne poslodavce,
potom propratno pismo putničke agencije (vaučer) kojim se
potvrđuje da je ta osoba platila troškove transporta (autobus
ili avion), informacije o smještaju (navesti adresu i broj
telefona hotela), zdravstveno osiguranje za putovanje te dokaz
o posjedovanju novca (najmanje 40 KM dnevno). Poslovni put
zahtijeva još i poziv od francuskog preduzeća, a svaka viza
za manje od 30 dana košta 49 KM.
Procedura provjere dokumenta
traje oko tri dana i onda se na vizu čeka još otprilike toliko.
U ovoj godini francuska ambasada već je primila 6.500 zahtjeva,
a odobrila 5.700. Od tog broja, četvrtina se odnosi na poslovne
vize. U posljednje tri godine zahtjevi bh. građana za francuskim
vizama je, kaže gospodin Fontan, smanjen. Tako je u prošloj
godini broj zahtjeva opao za 20 procenata u odnosu na 2000.
godinu.
U Kraljevini Holandiji
valjda samo bh. građani ne mogu biti turisti. Da li zbog
općeprihvaćenog stava da su Bosanci frontalni kokuzi (što
i nije daleko od istine) pa to sebi ne možemo priuštiti ili
zbog toga što naš svijet voli slagati pa kazati da ide u turizam,
a ode da se ne vrati, tek u razgledanje kraljevine sa fotoaparatom
i slamnatim šeširom se ne može ići. Ali, zato može poslovno
i u posjetu rodbini i to ukoliko predate garantno pismo firme
ili rođaka koji vas poziva u Holandiju, zatim kopiju ugovora
o radu, izvod iz posljednje tri plate, odobrenje za godišnji
odmor i ako platite taksu od 50 do 60 KM. Ukoliko neko želi
posjetiti samo Haag a ujedno se nalazi na listi optuženih
za ratne zločine, onda mu viza ne treba, ali to svakako ne
spada u domen rada Ambasade Holandije.
Za vizu jedne od rijetkih
razvijenih evropskih zemalja koja nije potpisnica Šengenskog
sporazuma, Veliku Britaniju, potrebno je, uglavnom,
isto ono što i za većinu zemalja Evropske unije: pozivno pismo,
dokaz o zaposlenju, dokaz o posjedovanju imovine i 115 maraka
takse. A postoji i iznenađujuća mogućnost da vizu dobijete
isti dan kada predate zahtjev.
E, evo zemlje pred čijom
ambasadom u Sarajevu ljudi u nesvijest padaju od gužvi i čekanja
i ispred koje spavaju u kolima i vrećama, a sve kako bi ujutro
bili prvi na šalteru za predavanje zahtjeva za vizu. Zemlja
se, pogađate, zove Njemačka. I ona je prošle godine
bila apsolutni rekorder po broju zahtjeva za vize. Primila
ih je čak 63.000. Od toga oko 5.000 zahtjeva odnosilo se na
ostanak na duži vremenski period, a ostali na kratkoročne
vize. Među njima najviše ih se odnosi na posjete porodici
u Njemačkoj, a jedna trećina su poslovne vize. Oko osam posto
zahtjeva je odbijeno. Achim Troster, zamjenik ambasadora
u njemačkoj ambasadi, kaže kako dobiti njemačku vizu uopće
nije teško. "Treba samo provesti nekoliko sati u redu
da bi se predao zahtjev. To jeste neugodnost, ali svakako
nije teško. Mi smo uradili sve što je moguće u okviru naših
kapaciteta kako bi zahtjevi za vize bili obrađeni što je brže
moguće. Ukoliko posjedujete svu potrebnu dokumentaciju, proces
dobijanja vize traje tri radna dana." Pred ulazom
u njemačku ambasadu svakog jutra ordinira grupa Roma, ili,
kako ih češće zovu, Cigana, koja dođe kao neki prvi prag koji
valja preći do vize. Prvo curetak od desetak godina pritrčava
onom ko se kreće prema ulazu u ambasadu, ljubi ruke i viče:
"Daj mi jednu marku, vizu dabogda dobio."
Ako prođete pored nje a ne stavite joj u ruku marku, čitava
grupa će se sjuriti za vama vičući: "Dabogda vizu
nikad ne dobio, Njemačke očima ne vidio." I šta čovjek
da uradi? Ništa. Vrati se, gurne joj marku-dvije u ruke, i
stane u red nadajući se da će neka kosmička sila da pomogne
u razrješenju njegovog pitanja.
Ukoliko ste dokazani kriminalac,
tj. imate kriminalni dosje u Njemačkoj, onda mogu nastati
problemi. Osim toga, problemi vas čekaju i ako ne donesete
potrebnu dokumentaciju, nemate dovoljno novca, samac ste i
bez posla i nemate nikakve veze sa Njemačkom. U njemačkoj
ambasadi smatraju kako pitanje ukidanja viza nije toliko političko,
nego prije svega ekonomsko. "Mi ne želimo da posjetioci
žive na račun novca njemačkih poreskih obveznika i želimo
da ljudi dokažu da mogu boraviti u Njemačkoj od svog novca",
kaže Achim Troster. Za njemačku vizu trebate predati sve one
dokumente o kojima smo već govorili, 50 maraka za vizu do
mjesec dana boravka plus odgovore na dodatna pitanja.
Ovo
je moja kuća… I Švedska je jedna od zemalja-miljenica
bh. državljana. Prošle godine oko 8.000 bh. državljana zatražilo
je švedsku vizu i trenutno u ovoj zemlji dozvolu boravka uživa
čak 60.000 državljana BiH. Samo u januaru i februaru ove godine
674 osobe iz BiH zatražile su azil u Švedskoj. Kompletna procedura
za izdavanje švedske vize - od dana predavanja zahtjeva do
odgovora - traje dvije sedmice, dok se poslovne vize izdaju
za dan-dva. Prema švedskim zakonima, aplikant za švedsku vizu
mora imati dokaze da je zaposlen, da je penzioner ili da se
na drugi način izdržava, potvrdu da je nosilac stanarskog
prava ili da ima vlastitu kuću, te garantno pismo osobe koja
ga poziva u Švedsku i koja garantira da će snositi troškove
boravka, eventualnog liječenja i sl. Osoba koja je dobro situirana
a nema vlastiti stan ili kuću, mora predati ugovor koji je
zaključila sa stanodavcem o stanu koji unajmljuje. Ipak, takav
ugovor nema istu "težinu" kao što ga ima stanarsko
pravo. U tom slučaju aplikant odgovara na "još neka pitanja".
Kažu da je upravo u ovu ambasadu jedan bh. državljanin kao
potvrdu o tome da u vlasništvu ima kuću donio fotografiju
i kazao: "Vidite, ovo sam ja, a ovo iza mene je moja
kuća."
Viza za jedan ulaz i jedan
izlaz u trajanju do 30 dana košta 50 KM, više od 30 dana 60
KM, a ukoliko se traži više ulaza i izlaza, onda se dodaje
po još deset maraka. U 1999. godini broj zahtjeva za boravišne
vize se iznenada smanjio pa je iz Švedske signalizirano da
se kriteriji za izdavanje viza "olabave". Ambasada
u Sarajevu je to i uradila, ali se 2000. godine opet povećao
broj azilanata i ambasada je ponovo pooštrila kriterije.
Ovih dana se šire glasine
da će Švedska dozvoliti Hrvatima iz BiH, naročito mlađim porodicama,
da uđu u zemlju i tamo se nastane. Prvi sekretar švedske ambasade
Kajsa Netz kaže da su ovo izmišljotine i da se ljudi
samo varaju. "Švedska procjenjuje da se situacija
u BiH normalizira, da se manjinske grupe sve više vraćaju
u zemlju, te da više nema potrebe za izdavanjem boravišnih
dozvola. Ljudi koji, prevareni ovakvim glasinama, otputuju
u Švedsku najvjerovatnije neće dobiti boravišnu dozvolu i
bit će prisiljeni da se vrate u BiH", kaže gospođa
Netz.
BH državljani moraju imati
vizu čak i za Sloveniju. Igor Pirkovič, šef
odjela za konzularne poslove u slovenskoj ambasadi u Sarajevu,
kaže: "Sloveniji je bio postavljen uvjet da poštuje
viznu politiku međunarodne zajednice i sinhronizira svoj rad
sa ostalim zemljama, što je ona i uradila. U toj harmonizaciji
Slovenija nije išla do kraja kada je u pitanju BiH. Znam da
se mnogi građani bune što moraju vaditi vizu za posjetu Sloveniji,
pa i za tranzit, pogotovo zato što su Slovenci ovdje najveći
investitori, ali mi ne možemo ignorirati zahtjeve koje nam
postavlja međunarodna zajednica. Ipak, ovo je jedina ambasada
ovdje koja vize daje gratis. I samo je BiH u slovenačkom viznom
režimu izuzeta od plaćanja viza i čak nam zbog toga Zapad
zamjera", kaže Pirkovič. On napominje da će se od
iduće godine, shodno novim pravilima Šengenskog sporazuma,
čak naplaćivati i sam postupak za izdavanje vize.
Slovenska ambasada bh.
građanima čini uslugu i tako što šalje svoje službenike u
Banju Luku i tamo izdaje vize za građane RS-a. Da bi se dobila
viza za Sloveniju bilo kojeg tipa, po zakonu, kaže Pirkovič,
potrebno je imati samo validnu putovnicu, koja važi više od
tri mjeseca od dana isteka vize. Međutim, potrebno je predati
i: fotografiju, pasoš i njegovu fotokopiju, dokaz o razlogu
putovanja (npr., original ili fotokopiju garantnog pisma ovjerenog
kod notara za privatnu posjetu, a za poslovnu ovjerenog kod
privredne komore u Sloveniji, odnosno original i fotokopiju
vaučera za turistička putovanja). Uz ovo, u ambasadi vas upozore
da imaju pravo zahtijevati i dodatne dokumente. Vize se za
sve izdaju u istom danu u kojem se i predaju. Prosječno, u
jednoj sedmici za slovensku vizu apliciraju 192 državljanina
BiH, a samo prošle sedmice u jednom danu apliciralo je 280
osoba. U prošloj godini 10.000 bh. građana zatražilo je boravišnu
vizu u Sloveniji, dok je ukupan broj zahtjeva u 2000. iznosio
42.000. Od toga, pozitivno je riješeno 35.000.
Slovensku vizu onako, "uz
kafu", mogu dobiti neki bh. državljani za koje u ambasadi
procijene da je "osoba od povjerenja". "Eto,
naprimjer, kad bi vizu tražio Zijah Sokolović, on bi morao
doći, jer je po zakonu da svi dođu osobno po vizu, ali ne
bi morao aplicirati, već bismo mi lijepo popili kafu dok mu
izdaju vizu, i onda mu kažem: dobro došao u Sloveniju. Isto
je i sa Harisom Džinovićem - ja ga prije nisam znao, ali sada
imam njegov CD, on je najbolji pjevač i uvijek je dobrodošao
u Sloveniju", kaže Pirkovič.
Kupovanje
dokumenata Nakon priče o prikupljanju gomile dokumenata,
logično se postavlja pitanje zašto su građani BiH "grešnici"
pa im nigdje ne daju bez vize i zbog čega je BiH stalno u
društvu sa zemljama bivšeg SSSR-a, Albanijom, Makedonijom,
Jugoslavijom, zemljama Južne Amerike, Afrike, Bliskog istoka?
Za ovakav položaj krivicu, naravno, ne treba svaljivati samo
na prepotentni Zapad i birokracije većine razvijenih država
svijeta, nego prije, vjerovatno, na poslijeratnu bh. vlast
i sve njene aferime, poput, recimo, dijeljenja pasoša i državljanstava
ljudima sumnjivih namjera i opskurnih biografija.
Zbog takve politike i očajnih
ekonomskih prilika, sve dok se na nivou države ne počne primjenjivati
zakon o prebivalištu i boravištu građana BiH, zakon o jedinstvenom
matičnom broju, zakon o zaštiti ličnih podataka, zakon o ličnoj
karti i zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka,
te se sve granice ne pokriju "graničnom službom",
vlasnicima bh. pasoša bolje bi bilo i da ga nemaju. Prvi sekretar
francuske ambasade Fontan kaže da su dva najvažnija uslova
za ukidanje viza: poboljšanje privredne i sigurnosne situacije
u BiH. "Potrebno je da građani BiH ne predstavljaju
migratorni rizik u zemljama potpisnicama Šengenskog sporazuma.
To je također garancija da zemlja neće ostati bez svojih sposobnih
ljudi. A ako BiH želi biti otvorena na evropskom prostoru,
ona mora kontrolisati nedozvoljenu trgovinu i krijumčarenu
robu", kaže Fontan.
Drugo, za ponižavajući
i diskriminatorski odnos zapadnih zemalja i njihovih službenika
u ambasadama prema bh. državljanima, treba zahvaliti, između
ostalog, i onima koji zloupotrebljavaju izdate vize i postaju
ilegalni useljenici. Prema riječima Kajse Netz, prvog
sekretara Ambasade Kraljevine Švedske, oni s vremena na vrijeme,
sistemom slučajnog uzorka, provjeravaju dokumente koje im
prilažu aplikanti za vizu i upravo tako otkrivaju jako puno
falsifikata. "Mi znamo da se ovdje mogu kupiti dozvole
o tobožnjem zaposlenju. U novinama svakodnevno vidimo oglase
i brojeve telefona onih koji ´pomažu´ u nabavci viza za Švedsku,
Austriju, Francusku i sl., i mi te probleme redovno iznosimo
na sastanku članica Schengena", kaže Kajsa Netz.
Ona iznosi i primjer dvojice muškaraca iz okoline Sarajeva
koji su prošle godine vizu dobili sa falsificiranim dokumentima
i garantnim pismom: "Oni su se predstavili kao biznismeni
koji idu na poslovni put u Švedsku i naša ambasada im je izdala
vizu. Tek naknadno smo otkrili da su sva dokumenta koja su
predali bila falsificirana."
Achim Troster, zamjenik ambasadora
SR Njemačke: "Treba samo provesti nekoliko sati u redu"
|
U ovakvim slučajevima ambasada
svim članicama Schengena šalje podatke o osobi koja je "izigrala
povjerenje" i obično takvi teško prolaze na bilo kojoj
granici. Takve osobe čak dolaze u situaciju da više ne mogu
dobiti vizu ni bilo koje druge zemlje članice Schengena. Ukoliko
se naknadno otkrije da je neko od aplikanata priložio falsificirane
dokumente ili davao lažne iskaze tokom intervjua, ambasada
ima pravo poništiti već izdatu vizu. Osim toga, samo je prošle
godine 130 bh. građana ostalo u Švedskoj iako im je viza istekla.
Takvim se građanima, kako kaže Kajsa Netz, obično uskraćuje
boravišna viza i oni se deportuju u BiH, pa čak i njihova
bliža rodbina, izvjesno vrijeme, nema pravo na vizu.
I u Ambasadi Republike
Slovenije kažu da imaju povremeno sličnih problema. "Nedavno
je jedna grupa mladića između 20 i 30 godina zatražila vizu
pod izgovorom da idu preko neke agencije na skijanje. Međutim,
oni na intervjuu nisu čak znali ni u koji hotel idu, niti
gdje se taj hotel nalazi. Bilo je očigledno da su nas htjeli
prevariti, pa smo ih odbili", kazao je Igor Pirkovič.
Put
preko bare Sjedinjene Američke Države su magnet
za bh. građane. Ali za odlazak preko bare treba svega u velikim
količinama: para, veza, strpljenja. Prema podacima američke
vlade, prošle godine je 7.891 građanin BiH podnio zahtjev
za vizu. Od toga bilo je 6.957 zahtjeva za poslovne i turističke
vize, 587 za vize radi školovanja i 347 zahtjeva koji potpadaju
pod "druge kategorije". Postotak onih čiji zahtjev
za vizu je odbijen iznosi 27 posto, odnosno više od četvrtine
zahtjeva. Nakon terorističkih napada na SAD od 11. septembra,
kako kažu u američkoj ambasadi u Sarajevu, došlo je do samo
jedne izmjene u proceduri za dobijanje vize: uvedena je dodatna
aplikacija za neimigrantske vize za muškarce između 16 i 45
godina i ona se primjenjuje svugdje u svijetu, bez obzira
gdje aplicirali.
Za svaki zahtjev za vizu
treba platiti taksu od 45 dolara u konvertibilnim markama
i ona je nepovratna. Provjera dokumenata traje najmanje dva
dana, a odjel za vize radi po striktnom principu "ko
prvi dođe, prvi će biti uslužen". Oni koji žele američku
vizu moraju podastrijeti dokumente koji dokazuju posjedovanje
dovoljno novca za pokrivanje troškova za vrijeme boravka u
SAD-u (najmanje 100 dolara za dan boravka) kao i dokumente
o jakim porodičnim vezama, zaposlenju, materijalnim i drugim
vezama koje obavezuju posjetioca da će se vratiti u BiH. Dokazi
o materijalnim sredstvima su: ukoliko snosite troškove putovanja
sami, tri posljednja bankovna izvoda ili izvoda kreditne kartice
ili putnički čekovi; ukoliko vam troškove putovanja snosi
neko drugi, garantno pismo od osobe koja vas poziva a koje
ne smije biti starije od šest mjeseci; ukoliko ste pozvani
od neke firme ili organizacije, originalna prepiska koja pokazuje
detalje o tome ko snosi troškove putovanja.
Dokazi o porodičnim, društvenim
i materijalnim vezama su: ukoliko ste zaposleni, potvrda poslodavca
u kojoj je naznačeno koliko dugo ste zaposleni, vaša funkcija,
plata, i koliko dana godišnjeg odmora imate, tri posljednja
odreska od plate i radna knjižica; ukoliko ste privatnik,
dozvola za rad, potvrda o zakupu ili vlasništvu nad poslovnim
prostorom te posljednja potvrda o plaćenom porezu; u slučaju
da ste poljoprivrednik, ugovore za proizvodnju prehrambenih
proizvoda; ukoliko ste student, samo indeks; ukoliko ste učenik,
onda potvrda da ste upisani u tekuću školsku godinu i posljednje
svjedočanstvo; ukoliko ste penzioner, onda dokaz o penziji
(penzioni ček), ili o drugim primanjima, i dokumenti koji
dokazuju vlasništvo ili stanarsko pravo; ukoliko posjedujete
nekretnine, onda izvadak iz katastra koji dokazuje da vi posjedujete
ili imate pravo da koristite kuću ili zemlju; u slučaju da
posjedujete stan, onda dokaz o vlasništvu ili o stanarskom
pravu; a u slučaju da posjedujete vozilo, saobraćajnu dozvolu
(potvrdu o registraciji). Ukoliko ste oženjeni/udati i vaš
supružnik ne putuje sa vama, potrebno je priložiti vjenčani
list ne stariji od šest mjeseci; ukoliko imate djecu ispod
21 godine a koja ne putuju sa vama, onda njihove rodne listove;
ukoliko maloljetna osoba putuje bez jednog ili oba roditelja,
onda pismena saglasnost roditelja ili staratelja koji ne putuju,
ovjerena na sudu; ukoliko ste već bili u SAD-u, onda stari
pasoš sa isteklom američkom vizom.
Kad smo već "otputovali"
preko bare, evo kako se stiže do Kanade. Ta zemlja
nema ambasadu u BiH, nego u Austriji - u Beču. Nasreću, ne
morate putovati u Beč i vaditi vizu za Austriju, već je dovoljno
da, uza sve dokumente koje traže i ostale ambasade, u veliku
kovertu spakujete još potvrdu o nekretninama i uplatnicu na
55 eura. Onda čekajte neko vrijeme da vam poštar pokuca na
vrata i donese odgovor iz Beča.
Ostanimo još malo izvan
Evrope. U Islamsku Republiku Iran, ako niste Zlatko
Lagumdžija, možete otputovati ukoliko imate pismo
od domaćina iz Irana i još 50 maraka takse. Do Egipta,
bez obzira na to da li idete tek da vidite piramide i da vas
kamila malo pronosa, najlakše se može stići pod izgovorom
da idete poslovno. Onda vam treba kopija pisma poslovnog partnera
iz Egipta koji vas poziva, 75 KM i petnaestak dana strpljenja.
Hoćete li u Japan?
Ako hoćete, onda se pripremite da uz one već poznate dokumente
predate i poziv od domaćina iz zemlje izlazećeg sunca, rezervaciju
avionske karte, izvod iz bankovnog računa i 41 marku.
A šta mislite o putu u
Kinu? Izgleda ništa, jer kako kaže Wang Yanmei,
konzul Ambasade Narodne Republike Kine u BiH, bh. državljani
rijetko putuju u tu zemlju za razliku od, npr., Slovenaca,
koji godišnje zatraže i do 3.000 viza za turističku posjetu
zemlje zmajeva. Oni koji imaju diplomatski i tzv. službeni
pasoš ne trebaju vizu za ulazak u Kinu, a oni koji imaju obični
bh. pasoš trebaju predati potvrdu o rezervaciji povratne karte
(bez obzira na vrstu prevoza), potvrdu o rezervaciji hotela
ili, ako neće boraviti u hotelu, pismo domaćina koji će ga
dočekati (ono se može poslati i faksom) i jednu fotografiju.
Interesantno je to što kineska ambasada ne naplaćuje taksu
"ako se putnik ne žuri", već samo u slučajevima
da se viza traži u roku od 24 do 48 sati.
U Libijsku Arapsku Džamahiriju,
pretpostavlja se, najčešće žele otići oni koji tamo imaju
rodbinu na privremenom radu. Ta rodbina bi im iz imigracionog
ureda u Libiji trebala poslati formular, odnosno poziv. Zatim
bi vlasnik bh. pasoša isti trebao odnijeti u ispostavu MUP-a
kako bi ovlašteni prevodilac preveo pasoš na arapski. Konačno,
slijedi uplata 35 maraka takse.
A Pakistan? E, ova
zemlja je u posljednjih pola godine bila meta dva do tri bh.
novinara. I prema njihovom iskustvu, za put u Pakistan, osim
dobre volje, potrebno je i pismo objašnjenja razloga odlaska
te oko 60 maraka takse.
Ukoliko ste zainteresirani
za poslovni put u Saudijsku Arabiju, opet se
pripremite za nešto složeniju proceduru: uz pozivno pismo
koje mora poslati firma srodne djelatnosti, potrebno je pismo
iz firme u kojoj je putnik zaposlen i ovjereno u Privrednoj
komori BiH te prevedeno na arapski jezik, zatim kopija diplome,
rezervacija leta i 54 dolara takse.
I za kraj, jedna radosna
vijest. Zemlja koja, pored Slovenije, ne traži novac za taksu,
a ni samo vađenje vize ne zahtijeva iznimno strpljenje. Dakle,
riječ je o Portugalu. Nije loše?
Jedino što od vas traži
portugalska ambasada jeste da zahtjev podnesete od deset do
petnaest dana prije nego kanite otputovati. Naravno, nužan
je i poziv nekoga ko vas želi vidjeti u Portugalu.
Konačno, ako je već nemoguće
procijeniti kada će biti ukinute vize za veći dio Evrope,
barem jedna stvar je sigurna: ukoliko vlasti u BiH ne budu
žurile sa ispunjavanjem uvjeta za približavanje društvu razvijenih
evropskih zemalja i ukoliko prosječna taksa za vizu od 50
KM i dalje bude pravo malo bogatstvo za građane ove zemlje,
nije zgoreg očekivati da će vlasnici bh. pasoša u spisku potrebnih
dokumenata uskoro pronaći i rendgenski snimak pluća ili karton
od zubara. Ili pak priznanicu da nisu članovi kakve dokazane
terorističke udruge.
(Dosje je urađen
u suradnji sa Institute for War and Peace Reporting - IWPR)
Gerhard
Jandl, ambasador Republike Austrije u BiH
|
Iz
BiH nam ne prijeti nikakva opasnost
|
DANI:
Koliko viza u prosjeku godišnje izda Ambasada Austrije
državljanima BiH?
JANDL: Godišnje
izdamo oko 25.000 viza. Nakon njemačke, mi smo druga
ambasada po broju izdanih viza u Sarajevu, a poslije
nas je talijanska sa 12-13 hiljada itd. Ovih 25.000
viza je, sa jedne strane, veliki broj, a sa druge, on
i nije velik kada se uzme u obzir činjenica koliko Bosanaca
i Hercegovaca živi u Austriji. Nedavno sam dobio posljednje
informacije od nadležnih službi da u Austriji trenutno
boravi oko 100.000 bh. državljana. Tome treba dodati
brojku od 60.000 osoba koje dolaze iz BiH ali koje su
u međuvremenu stekle austrijsko državljanstvo, što znači
da imamo oko 160.000 bh. građana u Austriji.
DANI: Da
li se procentualno najveći broj izdatih viza odnosi
na posjete rodbini, privremeni rad ili neku drugu svrhu?
JANDL: Od
ukupnog broja izdatih viza sigurno 80 posto se odnosi
na vize radi posjeta rodbini ili turističke posjete,
a ostalih 20 procenata otpada na osobe koje iz poslovnih
razloga putuju u Austriju. Što se tiče sezonskih radnika,
to je posebna kategorija, jer oni zapravo dobijaju privremenu
dozvolu boravka. Isti je slučaj sa studentima. Dakle,
svaki onaj boravak u svrhu rada ili školovanja podrazumijeva
jednu posjetu, a ne samo vizu radi posjete. Otprilike
4.000 takvih dozvola za boravak smo izdali prošle godine.
DANI: Da
li se nakon terorističkih napada na SAD na bilo koji
način promijenio vizni režim Austrije za državljane
BiH?
JANDL:
Uopće ne. Nakon 11. septembra nismo imali potrebe
da posebno pooštravamo uobičajeni sistem provjere koji
smo obavezni provoditi i taj je sistem isti kao i prije
11. septembra i obavezni smo ga provoditi kao potpisnica
Šengenskog sporazuma. To je relativno stroga kontrola,
gdje se svaki podnosilac zahtjeva intervjuiše i pregledaju
se dokumenti koje on predoči. Mi smo polazili od toga
da iz BiH ne prijeti nikakva opasnost u smislu nekakvih
terorističkih aktivnosti, tako da nismo mislili da je
potrebno da uvodimo nekakav strožiji režim prema državljanima
BiH i to nismo ni uradili.
DANI: U
kojoj mjeri su česti pokušaji falsificiranja dokumenata
potrebnih za vize?
JANDL:
Nažalost, ponavlja se situacija da ljudi pokušavaju
doći do vize pomoću falsificiranih dokumenata. Mi, naravno,
imamo metode da prepoznamo takve dokumente i u najvećem
broju slučajeva ih otkrivamo. Takva osoba ne može dobiti
vizu ni u tom konkretnom slučaju, a vjerovatno ni ubuduće
ako bude aplicirala. Mogu samo da upozorim ljude da
ne podliježu takvim ponudama, jer u tom slučaju ne samo
da neće dobiti vizu nego će, ukoliko se radi o falsifikatu
notarske ovjere, to onda povlačiti za sobom i krivičnu
odgovornost. Samo onaj ko sa iskrenim i otvorenim namjerama
želi da putuje u Austriju, ako predoči valjane dokumente,
dobit će vizu. Nema nikakvog razloga da se pokušava
nešto što je nepoželjno i za tu samu osobu, jer većina
onih koji žele dobiti vizu na temelju falsifikovanih
dokumenata su osobe koje žele ilegalno raditi u Austriji.
Već u startu je mala vjerovatnoća da će takva osoba
proći na temelju falsifikovanih dokumenata, ali, čak
i ako bi se to dogodilo, na tržištu rada ih čekaju jako
stroge kontrole. Postoji legalni put da se podnese zahtjev
i ode u Austriju kao tzv. sezonski radnik.
DANI: Kako
biste ocijenili organiziranost službe koja izdaje vize,
imajući u vidu dugačke redove onih koji čekaju ispred
austrijske ambasade?
JANDL: Preko
godinu dana, koliko sam ambasador u BiH, borim se da
se ukine viza za građane BiH. Možete pretpostaviti da
to tako lako ne ide, jer takvu odluku moraju donijeti
svi članovi tzv. šengenskog prostora. Meni je lično
jako neprijatno kad vidim taj red ispred ambasade. Mi
smo pokušali nekim organizacijskim prilagodbama smanjiti
te redove i djelimično nam je to uspjelo. Mora se uzeti
sam položaj ambasade, koja, sticajem okolnosti, nema
nekog dvorišta gdje bi ti ljudi mogli čekati, tako da
oni stoje na ulici, odnosno na trotoaru. Sa druge strane,
u odjelu za vize imamo određen broj saradnika koji imaju
određen kapacitet koji mogu odraditi u toku dana, a
povećanje broja personala još uvijek nije moguće na
temelju mjera štednje koje su na snazi i u Austriji.
DANI: Možete
li prokomentirati izjavu Visokog predstavnika Wolfganga
Petritscha u kojoj on apostrofira ulogu bosanskih vlasti
u procesu ukidanja viznog režima za građane BiH i govori
kako se to može izvesti čak do kraja ove godine ili
kroz nekoliko godina, u ovisnosti koliko bosanska vlast
bude brzo usvajala neke zakone?
JANDL:
Činjenica da li će se ukinuti obaveza za posjedovanje
vize za bh. državljane ovisi i od ponašanja bh. vlasti
u smislu koliko brzo će se one usvajanjem određenih
prava i propisa približavati i prilagođavati važećem
stanju u prostoru Schengena, odnosno u EU. Bitan segment
u tome je uvođenje zajedničkog pasoša, koji je dobrim
dijelom prilagođen standardima EU po svom tehničkom
izgledu i po sigurnosnim elementima koji onemogućavaju
falsificiranje. Sljedeći važan korak će biti kada Državna
granična služba bude preuzela kontrolu na svim graničnim
prijelazima i kada ta kontrola bude stvarna. U zemljama
šengenskog prostora važno je da svi granični prijelazi
na terenu budu također pod kontrolom DGS-a, jer su propisi
njenog rada prilagođeni standardima EU.
DANI: Da
li su za ulazak u proces ukidanja viznog režima za BiH
važniji uslovi o kojima ste Vi sada govorili ili, generalno,
poboljšanje ekonomske situacije koje će smanjiti pritisak
za odlazak u inozemstvo?
JANDL:
Uslovi o kojima sam govorio su svakako prva pretpostavka
da se ide u pravcu otvaranja mogućnosti za ukidanje
obaveze posjedovanja viza za građane BiH. U diskusijama
na ovu temu uvijek važnu ulogu igra privredna situacija.
Ukoliko odgovorni u Evropskoj uniji budu imali osjećaj
da ljudi iz Bosne, najčešće mladi, nemaju potrebu i
ne teže tim posjetama zemalja EU i šengenskog prostora
isključivo radi posla, dakle ako znaju da im to nije
neophodnost i osnovni motiv, onda će sigurno i oni biti
spremniji i bliži odluci za ukidanje obaveze posjedovanja
vize.
|
U
Schengen do kraja 20.. godine
|
Vijeće
ministara, odnosno Ministarstvo vanjskih poslova BiH,
nosilac je aktivnosti koje bi u nekom sretnom trenutku
mogle rezultirati ukidanjem viznog režima za zemlje
Šengenskog ugovora. Prije svega, usvojena je tzv. grupa
CIPS zakona: zakon o prebivalištu i boravištu građana
BiH, Zakon o jedinstvenom matičnom broju, Zakon o zaštiti
ličnih podataka, Zakon o ličnoj karti i Zakon o centralnoj
evidenciji i razmjeni podataka. "Ovi zakoni
predstavljaju element povjerenja prema našoj državi
da se stvarno zna ko je građanin BiH. S druge strane,
tu je revizija izdatih državljanstava tokom ratnog perioda
i ona je već pri kraju. Na osnovu nje će se pristupiti
izdavanju novih putnih isprava, čime će se moći garantirati
da je svaki nosilac putne isprave BiH stvarno i državljanin
BiH", kaže Ibrahim Đikić, pomoćnik ministra
u MVP-u BiH.
Druga grupa mjera
je pitanje pokrivanja granica. "BiH je tokom
proteklog perioda korištena kao tranzit za državljane
određenih zemalja koji su htjeli da uđu u zemlje Šengenskog
ugovora. Ta činjenica je negativno utjecala na odnos
ovih zemalja prema BiH. Znamo da DGS ne pokriva cjelokupnu
granicu, pa kad pokrijemo čitavu granicu, i taj broj
ilegalnih imigranata ćemo svesti na neki minimum."
Vijeće ministara
je, prema Đikićevim riječima, odlučilo da priđe "šengenizaciji"
viznog režima i da se uvedu vize za jedan broj država
čiji državljani moraju imati vize prilikom ulaska u
zemlje Schengena, a s druge strane, morat će ukinuti
vize za jedan broj zemalja koje nemaju vizni režim sa
zemljama Schengena. Osim toga, nužno je sa određenim
brojem zemalja potpisati sporazume o readmisiji i ekstradiciji,
što znači da državljani neke zemlje koji sa teritorije
BiH ulaze u neku treću zemlju budu vraćeni u BiH, odnosno
da oni koji sa teritorije neke treće zemlje u BiH mogu
biti vraćeni u tu zemlju, bez obzira čiji su državljani.
|
Vize za
Jugoslavene
|
Fotokopija
novčanica i kvadratura stana
|
Uvijek postoji
gore. Nosioci jugoslavenskog pasoša, pored kilograma
"regularnih" dokumenata za vizu neke evropske
ili druge zapadne zemlje, moraju predati čak i fotokopiju
novčanica koje će ponijeti sa sobom na put
|
Piše:
Katarina Bugajski (Beograd)
|
"Dobar
dan, dobili ste Ambasadu Republike Njemačke. Sljedeća
dokumentacija vam je potrebna za dobijanje vize: dva
popunjena formulara, dvije slike novijeg datuma, garantno
pismo, uvjerenje o zaposlenju, ovjerena zdravstvena
knjižica…"
Ovo je prvo što čujete
kada okrenete broj telefona jedne od ambasada koje pripadaju
tzv. Schengen grupi. Sve informacije ne možete da zapišete,
a kamoli zapamtite, iz samo jednog poziva. Slijedi okretanje
istog broja i po nekoliko puta. Broj ambasade je konstantno
zauzet i poslije nekih deset puta ćete uspjeti da dobijete
vezu. Šansa da pričate sa "živim čovjekom"
je mala.
Ipak je veća od šanse
da vizu dobijete.
Prvi korak avanture
- putovanja van Jugoslavije - jeste priprema dokumentacije
koja vam je potrebna da biste ušli u neku od zemalja
članica Schengen grupe, ili u neku drugu zemlju zapadne
Evrope. Količina papira, isprava, potvrda i garancija
je pozamašna. Putovanje je odavno postalo prava noćna
mora i političke promjene u zemlji, nakon oktobra pretprošle
godine, nisu proces olakšale. Naprotiv. Tipičan je primjer
italijanske ambasade u Beogradu.
Jedna od potvrda
koju traže jeste i ta da imate minimum 1.000 DM, sada
već 500 eura. Pored potvrde iz banke da taj novac imate,
nekome traže i fotokopirane novčanice! To u bukvalnom
smislu znači - izvadiš novčanice iz svog džepa koje
ionako moraš da imaš kao minimum da bi ušao u tu zemlju
i fotokopiraš ih i te fotokopije priložiš ambasadi.
Onda se provjere serijski brojevi fotokopiranih novčanica.
Sistem "fotokopija"
je uveden nakon što su poslenici ambasade shvatili da
ljudi u redu, čekajući da dobiju vizu, jedni drugima
pomažu tako što iste novčanice idu iz ruke u ruku i
pokazuju se kao garancija. Za većinu ljudi u Srbiji
nezamislivo je da se uopšte može imati 1.000 DM.
Potvrde iz banke
su poseban problem. Jugoslavenske banke upućuju ljude
da takve potvrde uzimaju u Privrednoj komori. Ali, potvrdu
Privredne komore ambasade ne priznaju. Putnici su često
kao loptica u fliperu koja odskače od jednog federa
do drugog. Francuska ambasada ide dotle da ako kažete
da ostajete pet dana, na vizi će vam samo taj broj dana
biti odobren. U slučaju da, recimo, propustite let i
vratite se dan kasnije, vi se odmah smatrate ilegalcem.
Srećnici koji dobiju vizu na mjesec dana sa neograničenim
ulaskom i izlaskom su oni koji putuju poslovno i ujedno
oni koji najlakše dobijaju vize.
Mjesečno se u ambasadi
primi 1.000 zahtjeva za vize, po nezvaničnim informacijama,
u odnosu na vrijeme pod Miloševićem, kada je
broj bio duplo veći. Od 1.000 zahtjeva, samo se polovina
odobri. Optimisti koji misle da, ako ih npr. austrijska
ambasada odbije, mogu predati zahtjev u njemačkoj ili
francuskoj, prevarili su se. U skoro svim ambasadama
su uvedeni pečati zvani "odbijenice", koji
daju do znanja da ste podnijeli zahtjev, ali vam je
isti odbijen. Sa tim pečatom u pasošu nemate pravo ni
u jednoj drugoj ambasadi da predate zahtjev. Obilježeni
ste.
Ljudi koji čekaju
u redovima ispred ambasada su očajni. Njihov broj nije
velik, jer su shvatili da je teško dobiti vizu, pa unaprijed
odustaju. Oni koji su tu, moraju po svaku cijenu da
otputuju. Spremni su da čekaju satima da bi došli na
red. Jednom kada uđu u ambasadu Njemačke, Austrije,
Francuske, ne znači da će vizu automatski dobiti. Tu
počinje detaljno preispitivanje. Koliko dugo i gdje
rade, broj članova porodice, priložena dokumentacija
mora biti original, rezervacija sobe u hotelu mora stići
na e-mail ambasade, soba mora biti unaprijed plaćena.
"Šta se dešava ako ne dobijem vizu a sobu u
hotelu sam platio?", vajka se jedan
mlađi čovjek dok stoji ispred francuske ambasade.
Najlakše prolaze
penzioneri, jer se od njih ne očekuje da traže zaposlenje.
Zatim poslovni ljudi, koji u ime svoje firme putuju
u stranu zemlju zajedno sa priloženim pozivom od inostrane
firme koja ih poziva da dođu na seminar, izložbu ili
sastanak. I jedna i druga firma moraju imati potvrdu
da postoje, čak i ako je jedna od njih svjetski poznato
ime. Bez pismene potvrde, ili izvoda iz katastra, poslovnog
putovanja nema.
Ako nekim slučajem
neko ima rođake u nekoj stranoj zapadnoj zemlji, mora
unaprijed da ih obavijesti da bi želio kod njih da dođe,
kako bi mogli početi sa pripremama dokumentacije. Ova
kategorija najčešće i pokušava da dobije vizu. Broj
jugoslavenskih državljana koji žive i rade u zemljama
zapadne Evrope prelazi 300.000.
Dakle, od te rodbine
se traži dokaz o srodstvu, potvrda o plaćenom porezu,
u njihovoj općini u gradu u kojem žive - znači original,
kvadratura stana u kojem bi putnik spavao i bio, garantno
pismo u kome se izjavljuje da se isti neće zaposliti
i da će sve troškove njegovog boravka snositi oni i
sam putnik. Naravno, da bi domaćin to mogao da obezbijedi,
u nekim ambasadama se traži potvrda iz banke da on ta
sredstva ima!
Šansa da dva puta
godišnje otputujete u posjetu rodbini na duži period
je mala. Ako vam jednom daju vizu na dva mjeseca, iste
te godine je mala vjerovatnoća da ćete put ponoviti
u toj dužini zbog "rizika od eventualnog zaposlenja
na crno".
Putovanje radi uživanja
i turizma je moguće samo preko agencija. Putovati bez
određenog cilja ili mjesta boravka je nezamislivo. I
oni rijetki koji to sebi mogu da priušte, davno su odustali
od ideje putovanja bez određenog razloga. Jer, putovanje
mora imati razlog - poslovni, posjeta rodbini ili školovanje
u inostranstvu.
Na naše pitanje da
li je moguće putovati turistički, zaposleni u švicarskoj
ambasadi preko telefona odgovara: "Vi mora da
se šalite. Pa nemate šanse da dobijete vizu. Putujete
za vikend? Niko vam neće povjerovati… ali pokušajte,
ponesite i stari pasoš u kome imate neke vize i preporučljivo
bi bilo da putujete avionom, uz priloženu aviokartu…"
Ljudi, uprkos poniženjima,
istrajavaju. A liste istaknute na ulazima ambasada sa
pobrojanom potrebnom dokumentacijom postaju sve duže,
i apsurdnije.
"Moram da
otputujem pa makar stajao ovdje i dva dana",
kaže jedan mladić, stojeći ispred francuske ambasade.
"Nisam vidio svoje rođake godinama, niti sam
letio avionom - pasoš mi je nov i prazan. Čuo sam da
su šanse male za dobijanje vize, ali pokušat ću - ništa
me ne košta."
Ostali u redu šute
i ne pričaju o planiranom putovanju. Dobijena viza se
obavezno pokazuje kao neki naročit uspjeh u životu.
Poslenici u ambasadi
nisu ti na koje se treba ljutiti. Oni poštuju proceduru
koju im je naložila njihova vlada. A da novinar dobije
odgovor od ambasade o proceduri dobijanja vize, on mora
da, pored potvrde za koju agenciju radi, detaljno obrazložiti
tekst koji namjerava da piše te uputiti zvaničnu molbu
atašeu za kulturu. Zatim se čeka da ambasador to pogleda.
I tek na preporuku ambasadora može se razgovarati sa
zvaničnikom odjeljenja za vize. Bar takva procedura
se zahtijeva u njemačkoj i francuskoj ambasadi.
Cio proces, kako
je rečeno u francuskoj ambasadi, mogao bi trajati više
od sedam dana.
|
Vize za
kosovske Albance
|
|
Kosovski Albanci
su jedan od rijetkih evropskih naroda koji imaju više
problema sa putovanjem u inostranstvo od državljana
BiH. Pored činjenice da je Albanija jedina zemlja na
svijetu za koju im ne treba viza, Kosovari su često
žrtva dobro razrađenog biznisa trgovanja falsificiranim
dokumentima
|
Piše:
Nehat Islami (za Dane iz Prištine)
|
Na
graničnom prelazu Blace, između Kosova i Makedonije,
mlada Albanka sa Kosova briznula je u plač. Pošla je
u Skoplje, da aplicira za američku vizu, ali joj makedonski
graničar nije dozvolio da uđe u Makedoniju, gdje se
nalazi većina zapadnih ambasada, iako je posjedovala
odgovarajuće putne isprave, odnosno UNMIK-ov pasoš.
Makedonska vlada
krajem prošle godine priznala je ovaj dokument, ali
to ne znači da su problemi kosovskih Albanaca bili riješeni.
Za ulazak u zemlju, makedonska vlada postavila je mnoge
uslove. Osim makedonske vize, koja staje 15 eura, putnici
moraju da dokažu gdje idu, koliko novca imaju sa sobom
i da neće ostati u Makedoniji duže od dva dana. Pored
toga, graničnim policajcima dato je diskreciono pravo
da odluče koga će pustiti u zemlju.
"Čašćavanje"
graničara Ovo diskreciono pravo oni obilato koriste.
Često se dešava da se pojedinim Kosovarima bez ikakvog
razloga zabranjuje ulazak u Makedoniju. Nastaju ubjeđivanja,
a često se sve rješava "čašćavanjem" graničnih
policajaca, koje u nekim slučajevima iznosi i po 20
eura.
Mlada Albanka nije
imala novac, pa se vratila kući prvim autobusom koji
je stigao iz Makedonije.
Ona sada može, umjesto
puta do Skoplja koji traje sat i po, da krene za Tiranu,
ili Sarajevo. To će joj oduzeti 12 sati, koliko treba
do Tirane, ili 18 - koliko traje put do Sarajeva. Skoplje,
Sarajevo i Tirana su tri centra gde se u stranim ambasadama
sa UNMIK-ovim pasošem može aplicirati za vizu. Ako se
posjeduje jugoslavenski pasoš, onda se može putovati
i u Sofiju, ili Beograd, što Albancima ne izgleda previše
privlačno. Jugoslavenski pasoši su, međutim, posebna
priča.
Prije nego što su
UNMIK-ove isprave uopšte počele da se izdaju, jedino
se moglo putovati sa jugoslavenskim pasošem. Ali, većina
Albanaca je bez njih ostala tokom NATO akcije 1999.
godine. Naime, srpske trupe, dok su protjerivale stanovništvo,
redovno bi oduzimale i cijepale lična dokumenta. Od
trenutka izlaska srpskih trupa do uvođenja UNMIK-ovih
pasoša, čekalo se praktično dvije godine. Doduše, kada
su se vratili iz izbjeglištva, Kosovari su mogli da
apliciraju za jugoslavenske pasoše u jugoslavenskoj
kancelariji za vezu u Prištini, sjevernoj Mitrovici,
Gračanici i u Kosovom Polju, što i sada mogu da učine.
Ipak, mnogima to predstavlja poniženje.
Upravo se tu otvorio
prostor za crno tržište. Mnogi ljudi su bili spremni
da plate veće sume novca navodno pouzdanim osobama,
koje su imale veze u jugoslavenskoj kancelariji. Albanci
su željeli ili da ubrzaju proces dobijanja jugoslavenskog
pasoša, ili da ih niko ne vidi u redu pred jugoslavenskom
kancelarijom. Mafija je stupila na scenu, a rezultat
te akcije bio je da je prošle godine mafija prevarila
18.000 Kosovara izdajući im problematična dokumenta.
Što je još zanimljivije, ima indicija da su se srpski
i albanski mafijaši našli na tom poslu zajedno. Cijene
usluge za nabavku pasoša preko posrednika kretala se
od 500 do 1.000 DEM, u zavisnosti od stepena žurbe klijenta.
Naime, kada se Jugoslavija
povukla sa Kosova, u policijskim stanicama ostala su
bjanko dokumenta, koja su onda, preko albanskih mafijaša
preprodavana ljudima, pod firmom originalnih pasoša.
Pošto je tehnika izrade tih falsifikata i lijepljenja
slika bila sasvim autentična, kakvu samo posjeduje jugoslavenska
država, a ljudi su punu godinu dana putovali svuda sa
tim pasošima, osnovano se sumnja da su u ovu akciju
bili upleteni i srpski kriminalci. Dok je ovaj posao
cvjetao, otvoreni su "poslovni punktovi" po
prištinskim restoranima, gde je uredno inkasiran novac
i gdje su isporučivana dokumenta.
Ilegalci
preko noći Kada je Jugoslavija prošle godine
primljena u Interpol, policija je naprosto objavila
serijske brojeve pasoša koji su ostali na Kosovu, proglašavajući
ih nevažećim, čime su ljudi koji su se zatekli u inostranstvu
postali preko noći, i ne znajući, ilegalci. Većina vlasnika
oduzetih pasoša navodi danas da su ta dokumenta dobili
preko "posrednika" Albanaca koji su tvrdili
da imaju veze sa srpskim vlastima ili sa srpskim "posrednicima"
u južnim gradovima Srbije poput Niša, Vranja, Leskovca
ili Kraljeva
Izvori iz Prištine
ukazuju da je postojalo više različitih grupa koje su
se bavile nabavljanjem pasoša. Jedna grupacija je sarađivala
sa ljudima iz SRJ kancelarije, koji su predavali zahtjeve
preko reda i podizali izdate pasoše također preko reda.
Druge grupe tvrdile su da preko svojih "veza"
mogu da nabave originalne pasoše, a ustvari su ljudima
prodavali falsifikate. Izlaz iz ovakve situacije otvoren
je procesom dobijanja UNMIK-ovog dokumenta. Da bi ga
dobili, Kosovari su morali da se registruju na glasačkim
listama sredinom 2000. godine, zatim da dobiju UNMIK-ove
lične karte, na osnovu kojih su mogli aplicirali za
putne isprave.
Sunil Narula,
portparol UNMIK-a, kaže da su do sada građani Kosova
dobili 120.000 pasoša, dok na njih čeka još 30.000 drugih.
To mnogim porodicama nije, ipak, riješilo sve probleme.
"Danas je skoro nemoguće da kosovska porodica
putuje zajedno, naprimjer, na godišnji odmor, ili bilo
gdje u inostranstvo sa UNMIK pasošima. Djeca i mlađi
od 18 godina ne mogu posjedovati UNMIK pasoš, jer za
njih još nije bilo registracije", kaže jedan
stanovnik Prištine.
Pošto se jednom već
savlada problem sa dobijanjem pasoša, dolazi na red
novi - apliciranje za vize. Samo dobijanje vize za mnoge
je samo puki san jer je Albanija jedina zemlja na svijetu
koja od Albanaca sa Kosova ne traži vizu!? Iako na Kosovu
postoje kancelarije za vezu svih evropskih država, uključujući
i SAD, kosovski Albanci tu ne mogu da apliciraju za
vize. Do sada samo Švajcarska izdaje vize za kosovske
građane u Prištini.
Pošto je sukob u
Makedoniji pogoršao uslove putovanja do Skoplja, Arif
Sulejmani iz Podujeva četiri puta je prošle godine
putovao u Tiranu, u nadi da će dobiti britansku vizu.
Svaki put je vraćen da "kompletira" dokumenta
da bi mu zahtjev za vizu konačno bio odbijen. Već treći
put u Skoplje putuje nastavnik fizičkog vaspitanja iz
Peći, da aplicira za austrijsku vizu. On bi da ode kod
svoje sestre u posjetu, ali ga u ambasadi sumnjičavo
gledaju i uvijek pitaju kako će sa svojom platom od
150 eura platiti kartu. "Kažem im da će mi sestra
platiti put, a oni valjda misle da ja hoću da nađem
posao tamo, jer sam ovdje malo plaćen i - vrate me."
Pravu golgotu prošao
je i Imer Hasani, čiji je otac radio u Njemačkoj,
pa je bio prinuđen da u Njemačku ode i sredi pitanje
očeve penzije. "Najteže mi je bilo kad bih,
nakon 18 sati putovanja autobusom do Sarajeva, morao
da stanem u red pred njemačku ambasadu. Samo bih predao
zahtjev za vizu, pa trk nazad u autobus za Prištinu.
Kad bih stigao kući, nisam bio nizašta i po nekoliko
dana", kaže Hasani. On je tri puta putovao
za Sarajevo dok konačno nije dobio vizu.
Kao
Mađari, Bugari, Rumuni… nekad Ovakva situacija
pogoduje procvatu falsifikovanih dokumenata. Po pravilu,
varalice tvrde da imaju odlične veze u ambasadama i
da mogu da pribave vizu za neku sumu novca. Pošto Albanci
putuju u svijet preko prištinskog aerodroma, samo u
toku prošle godine na ovom aerodromu je zaplijenjeno
oko 1.000 falsifikovanih pasoša i viza. Upravo je ovih
dana u Vitini, blizu Gnjilana, UNMIK policija sa kosovskim
policijskim snagama uhapsila jednu ženu koja je varala
ljude kako će im obezbijediti vize, a bila je dio grupe
falsifikatora.
Zato, proizvođač
tesane građe iz Prištine koji mora često da putuje u
Njemačku poslovno u nabavku mašina, sada žali za starim
vremenima.
"Dok čekam
na red za vizu po cijelu noć pred njemačkom ambasadom
u Skoplju, premotavam u glavi film. Nekada smo putovali
svuda bez viza. Žalio sam tada Bugare, Mađare, Rumune,
Poljake, koji su samo sanjali da vide djelić inostranstva.
Sada se sve preokrenulo."
|
Priče iz
redova
|
Obraz
pod noge i turbine za vjetar
|
Najduži redovi za
vize su pred njemačkom i austrijskom ambasadom u Sarajevu.
Dok čekaju, ljudi se, pristigli iz svih krajeva BiH,
zbliže, prepričavaju svoje dogodovštine sa službenicima
iz odjela za vizu u dugom redu što iz Dalmatinske ulice
vodi ka njemačkoj ambasadi i prekoputa kojeg je firma
"Sve za vizu". "Ja već drugi put dolazim,
jer su mi neki dan tražili pasoš od supruge. A ja se
s njom prije dvadesetak dana raziš´o. Nismo se razveli,
već onako, to je puklo i ona otišla svojima. I onda
su mi, po nesreći, rekli da donesem i njen pasoš. Gdje
ću sad obraz pod noge bacat´, mislim se. Jer, kada je
odlazila, rek´o sam da je nikad neću potražiti, da mi
ništa od nje ne treba, i vidi sad", jada se
mlađi muškarac gospođi ispred njega. "I, šta
uradi, ode l´ do nje?", pita ga ona. "A
šta ću, mor´o sam. Ja otiš´o, a ona neće ni da me gleda,
jedva dođoh do pasoša… "
"Nije to
ništa, jarane, šta se je meni desilo", dovikuje
drugi i nudi ljude oko sebe keksom. "Mene su
prošle godine, kad sam tražio poslovnu vizu za Veliku
Britaniju, pitali jesam li ja stvarno inžinjer. Valjda
im ne ličim na inžinjera, šta li. Ja predao papire svoje
firme i ove što me je pozvala na neki seminar, a ona
iza šaltera, naša je, al´, bogati, ponaša se kao da
je ona konzul, pita me: A što ideš? Pa zato što me pozvalo,
kažem joj. Ona me opet propitkuje: A šta ćeš tamo raditi?
Imat ću izlaganje, kažem joj, o tehnologijama turbina
za vjetar i pumpnim komponentama u Wind Energy Associationu.
Ona me gleda i odjednom me počne persirati i pita: Izvinite,
a šta ste po zanimanju? Inžinjer, kažem, a ona me gleda
kao da joj se šta pred njom ukazalo."
|
|