Prvi dokazi da je Hrvatska vojska bila agresor u BiH

Vojnik HVO-a u razrušenom Prozoru prije dolaska 175. brigade Hrvatske vojske

   Nacional raspolaže dokumentima i izjavama svjedoka koji nedvojbeno dokazuju da je Hrvatska vojska klasičan agresor na susjednu Bosnu i Hercegovinu. Ti se dokumenti, sasvim konkretno, odnose na 175. brigadu koja je u prvoj polovici 1994. angažirana na “uskopljanskoramskoj bojišnici”, kako piše u jednom izvješću, kao vojna potpora Kažnjeničkoj bojni Mladena Naletilića Tute, danas haaškog zatvorenika. Sastavljena prema pismenom nalogu Gojka Šuška, tadašnjeg ministra obrane, 175. brigada ujedno je zorni primjer tzv. paralelne zapovjedne voj-nopolitičke linije ko-ja je zaobišla ne sa-mo ustavnu nadležnost Sabora, nego i Glavni stožer HV-a.
   Dokumentarna građa stigla je do Nacionalove redakcije iz vojnih krugova, što znači da je u arhivima Ministarstva obrane i Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske pohranjeno mnogo više materijala koji svjedoči da Vesna Pusić, predsjednica HNS-a, jedina govori istinu o hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. I obratno, isti dokumenti pokazuju da svi ostali političari vladajuće koalicije, glumeći neupućenost i neznanje, sudjeluju u prikrivanju jednog od najvećih HDZ-ovih zločina: zloupotrebe cijelih dijelova Hrvatske vojske u potajnom osvajanju tuđih teritorija.
Perfidna laž    Da laž bude perfidnija, čelnici 175. brigade i danas su na visokim vojnim funkcijama u Republici Hrvatskoj. Njen zapovjednik Frane Primorac zaposlen je na Hrvatskom vojnom učilištu. Kao još dramatičniji primjer valja spomenuti Miroslava Vidovića, sadašnjeg pobočnika Petra Stipetića, načelnika GS OS-a, koji je u toj postrojbi, upravo u doba njene bosanskohercegovačke ekspedicije, obavljao dužnost šefa sigurnosti sa sjedištem u Prozoru.
   Nacional posjeduje tri ključna dokumenta o povijesti 175. brigade. U jednom od tih dokumenata, ta brigada, potpuno iskreno, opisana je kao formacija Hrvatske vojske. U drugom -predstavljena je kao 175. brigada HVO-a, u trećem nije specificirano čijoj vojnoj organizaciji pripada. No, kako je god nazivali, vidljivo je da je financirana iz državnog proračuna Republike Hrvatske i da su nje-ni pripadnici dobivali plaće kao pri-padnici hrvatskih Oružanih snaga.
   Prije svega, riječ je o izvješću o “osiguranju zbornog mjesta Prozor 175. brigade” od 1. siječnja 1994. s tlocrtom lokalne školske zgrade u kojoj je bilo smješteno njeno zapovjedništvo. Drugi dokument, s potpisom bojnika Andrije Skoke, pomoćnika zapovjednika za logistiku, nastao je 4.veljače iste godine, a razrađuje organizacijsku shemu intendanture i saniteta za 1500 vojnika koji su činili sastav brigade.
   “Glavno skladište 175. brigade nalazi se u Zagrebu, vojarna Croatia... Pomoćno skladište brigade, kako tehničko, tako i intendantsko nalazi se u srednjoj školi Prozor, a odgovoran je zapovjednik logističke satnije Brigade... Popuna streljiva u Prozoru vrši se preko ZP Tomislavgrad IZM Prozor - skladište Brana...”, piše Skoko u svojoj “šemi opskrbe”.
   Treći je dokument još zanimljivije štivo. Nosi naslov: “Izvješće o životu i radu brigade od formiranja do njenog prevođenja u pričuvu”. Uz službeno zaglavlje Ministarstva obrane tekst je 15. svibnja 1994. napisao zapovjednik 175. brigade Frane Primorac. Koliko svjedoči o aktivnostima Hrvatske vojske s onu stranu hrvatskih granica, to izvješće podjednako govori o razlozima njenog ratnog poraza: o odsustvu motiva da se ratuje u ime HDZ-ovih imperijalističkih ambicija.
   “Ustrojavanje brigade započelo je na temelju zapovijedi Ministra obrane Republike Hrvatske od 14. prosinca 1993.godine za mobilizaciju RP 9804. Sama mobilizacija vršena je u četiri perioda...”, tako počinje tih osam stranica Primorčeva izvješća u kojemu se iznose problemi s obukom u Požegi i Delnicama, s “bojnim aktivnostima” u Bosni i Hercegovini, nabrajaju nevolje s naoružanjem i samoranjavanjima vojnika te upozorava na djelovanje “žutoga tiska” u sprezi s “vanjskim i unutarnjim neprijateljem”.
Podmukla mobilizacija    Ukratko, iz samo tri dokumenta moguće je rekonstruirati način na koji je HV postao instrument HDZ-ove invazije na teritorij susjedne države. No stvarni, mnogo veći razmjeri hrvatske agresije na BiH bit će potpuno jasni tek kad se jednoga dana otvore svi arhivi. Iz usmene predaje vojnika koja godinama kruži po Hrvatskoj jasno je da 175. brigada nije usamljen primjer i da je mnoštvo hrvatskih postrojbi sudjelovalo u HDZ-ovu projektu komadanja bosanskohercegovačkog teritorija.
   Prema Šuškovu nalogu, 175. brigadu trebalo je sastaviti od bosanskih i hercegovačkih Hrvata koji su se početkom hrvatskomuslimanskog rata sklonili u Hrvatsku. Za provedbu mobilizacije neslužbeno je bio zadužen Ivan Andabak, suosnivač i predvodnik širokobriješke Kažnjeničke bojne. Zbog te je zadaće nekoliko tjedana potkraj 1993. stolovao u Ministarstvu obrane na Krešimirovu trgu. Kako Primorac eksplicite kaže u svom izvješću, mobilizacija je bila utemeljena na neslužbenoj tezi da one Hrvate koji su se nastanili u Hrvatskoj nakon 1. siječnja 1992. valja tretirati kao dezertere. To je dovelo do prvih poteškoća u popunjavanju 175. brigade. Prema Primorčevu tekstu, mobilizirani vojni obveznici smatrali su nepravednim da su ratne dužnosti pošteđeni njihovi sunarodnjaci koji su pobjegli u Hrvatsku, primjerice, u prosincu 1991. dok se njih, bjegunce iz siječnja 1992., ratnom mobilizacijom kažnjava za “dezerterstvo”. Kao posljedica tog očitog otpora akciji novačenja, gotovo 2000 muškaraca pronašlo je načina da, uz veze i poznanstva u komisijama za novačenje, pribavi potvrde da su nesposobni za vojsku. Pojavio se i znatni broj vojno sposobnih muškaraca koji su, pozivajući se na Ustav, odbili ratovati na tlu susjedne države.
Prisilni dobrovoljci    Izdvojeni u posebnu satniju brigade raspoređeni su u zadarskom zaleđu.
   Tako je mobilizacija završila prikupljanjem ljudi bez ikakvih kriterija, uključujući i one hrvatske državljane koji s Bosnom i Hercegovinom već godinama nisu imali nikakva drugog kontakta osim obiteljskih ili rođačkih veza. Zbog lošeg odaziva brigadi su, među ostalim, pridruženi sumnjivi stranci, maloljetnici i invalidi. Pred javnošću i međunarodnom diplomacijom, podsjećamo, govorilo se o dobrovoljcima koji se bez ikakve prisile, nadahnuti samo idejom Herceg Bosne, stavljaju na raspolaganje HVO-u.
   “Mobilizacija je počela za Novu godinu 1994. Premda se većina opirala odlasku u Bosnu, tretirali su nas kao dobrovoljce. Pripreme su trajale desetak dana. Kretali smo autobusima iz vojarne Croatia, svrstani u četiri bojne. Dali su nam oznake HVO-a i klasično pješačko naoružanje. Na prijelazu preko Vran planine zapali smo u snijeg iz kojeg su nas izvlačili tegljači UNPROFOR-a. Prozor je bio prazan i slobodan; Naša brigada služila je kao potpora Naletilićevoj Kažnjeničkoj bojni, pa smo uglavnom čuvali teren koji su oni osvojili. Naletilićevi vojnici ginuli su hrpimice, prodirući prema Donjem Vakufu koji je bio podijeljen između Hrvata i Muslimana. UNPROFR je imao promatračku misiju na Vran planini i bio je izvrsno obaviješten o svemu”, prisjeća se bivši pripadnik 175. brigade, tada 40godišnjak rođen u Tomislavgradu koji već dva desetljeća živi i radi u Hrvatskoj. Brigada je, dakle, poslana u BiH u siječnju 1994. Do tzv. južnog bojišta transportirana je u 170 autobusa. U Hrvatsku se vratila, na isti način, u svibnju iste godine. Na uskopljanskoramskom području preuzela je položaje dviju postrojbi HVO-a koje su poslane na odmor: nadomjestila je tzv. Lašvansku bojnu i bojnu Matija Vlačić. U Primorčevu izvješću spominju se i zatečene “snage HV-a” koje su nakon njihova dolaska napustilebosansku frontu, ali se ne navodi naziv formacije.
Švercerske bande    “Zapoviješću ministra obrane RH brigada je krajem 1993. bojno angažirana na Južnom bojištu, točnije na uskopljanskoramskoj bojišnici. U periodu od 26. do 28. prosinca 1993. na prostor budućeg angažiranja brigade upućuje se konačarska izvidnica koja sagledava prostor bojišnice koji će postrojba preuzeti i mjesta taborišta te obavlja logističku pripremu za prihvat postrojbe. Potrebno je naglasiti da je brigada u tom trenutku raspolagala sa samo dva terenska vozila ‘lada niva’ i da je svu podršku u segmentu prometa dobila od prometne uprave MORH-a za prijevoz ljudstva do Prozora, a dalje se oslanjala na organizaciju prijevoza HVO-a”, piše Primorac.
   Na terenu je, kako stoji u nastavku izvješća, zatečen priličan kaos: neuređeni položaji bez ikakve zaštite od neprijateljske vatre, nedostatak informacija o muslimanskim snagama, malobrojne, slabašno opremljene, nediscipli-nirane jedinice HVO-a i, kao najveći problem, oružani obračuni među švercerskim bandama, uz blagoslov lokalne vojne policije i lokalne vrhuške HVO-a. Tomu valja dodati i uobičajeni šlamperaj logističkih stručnjaka koji su, primjerice, udijelili brigadi bestrzajne topove bez dovoljno granata, snajperske puške bez streljiva, maljutke bez raketa, tromblonske mine bez odgovarajućih pušaka. Na opetovane zahtjeve za popunom opreme i naoružanja iz logističkih centara HVO-a nerijetko je stizao zahtjev da najprije objasne kojem zapravo Zbornom području HVO-a pripadaju. A postojali su i tako trivijalni problemi kao što su vojničke čizme, pa će se Primorac u svome izvješću poslije žaliti kako je 150 njegovih vojnika tjednima hodalo s odlijepljenim đonovima.
   U takvoj atmosferi, već u prvim danima njene ratne ekspedicije na Bosnu i Hercegovinu, u redovima 175. brigade zabilježena su tri slučaja samoranjavanja i jedno ranjavanje iz nehata.
Kobno čišćenje puške    Uoči njenog povlačenja iz BiH ta statistika uvećana je za tri nehotična ubojstva: jedan hrvatski vojnik smrtno je stradao prilikom čišćenja automatske puške, a dvojica su smrtno stradali u opasnim ratničkim igrama na položajima.
   Prvi oružani sukob 175. brigade s muslimanskim snagama dogodio se 24. veljače 1994., dan prije primirja s Armijom BiH. Pod topničkom muslimanskom vatrom na području Kicalja poginula su dva njena pripadnika. Drugi sudar s muslimanskom vojskom dogodio se na prostoru Zvišće u travnju 1994. Kako će zapovjednik Primorac poslije s ponosom izvijestiti ministra Šuška, ta mala ofenziva završila je s desetak mrtvih muslimanskih vojnika i sa samo dvojicom ranjenih Hrvata. Brigada je zarobila i pet Muslimana koji su zabunom prešli crtu hrvatskomuslimanskog razdvajanja; svi oni predani su nadređenom operativnom zapovjedništvu HVO-a.
Strah od reparacija    Drugim riječima, izvješće Frane Primorca ujedno je stvarni prikaz Hrvatske vojske kao tzv. regionalne, balkanske sile u Bosni i Hercegovini u doba HDZ-ova režima: u izravnim sukobima s neprijateljskom stranom 175. brigada imala je manje žrtava nego u vrijeme ratne dokolice.
   Više je razloga da vladajuća koalicija “šestorke”, unatoč dokumentima i tisućama živih svjedoka, uporno poriče vrlo aktivnu umiješanost Hrvatske vojske u rat za Herceg Bosnu. Neki to rade jer se u osnovi slažu s HDZ-ovim projektom velike Hrvatske u koju bi se trebala uključiti barem Hercegovina. No mnogo je više onih koji, poput SDP-ovca Zdrav-ka Tomca, strepe od financijskih posljedica neslužbene, nikad javno priznate agresije na Bosnu i Hercegovinu. “Ako to postane službeni stav međunarodne politike”, izjavio je Tomac jednom prilikom u razgovoru s novinarima Nacionala, “iz Sarajeva može stići zahtjev za ratnim reparacijama.”

Broj 277 -- 08.03.2001
Jasna Babić Snimke: Reuters / Peter Kullman