citat:

---

Dajdza wrote:
Ne, nikako ne mozemo biti isti.Nismo isti u genetickom smislu, nismo isti i u zlocinima, nismo isti ni u namjerama kada je u pitanju suzivot

---

Eh sto me rastuzi ova prica o Jozi i Rasemi...  

citat:

---

Dajdza wrote:
Ne, nikako ne mozemo biti isti.Nismo isti u genetickom smislu, nismo isti i u zlocinima, nismo isti ni u namjerama kada je u pitanju suzivot

---

Zadovoljena pravda Oslobođen Jovan Divjak

Austrijsko pravosuđe odbacilo je zahtjev Srbije protiv Jovana Divjaka koji je od danas slobodan čovjek, objavila je TV1 u vanrednim vijestima. Iz Udruženja "Obrazovanje gradi BiH" portal Sarajevo-x.com saznaje da se Divjak trenutno nalazi u uredu svog advokata, gdje će mu biti saopštena odluka austrijskog suda

Ukoliko se informacija o oslobađanju pokaže tačnom, nakon pet mjeseci general će privatnim avionom Sanele Jenkins čim mu to bude omogućeno stići u Sarajevo.

Bh. zahtjev za izručenje Divjaka nije ni razmatran jer je bio nepotpun.

Podsjetimo, general Jovan Divjak je uhapšen je 3. marta na Aerodromu u Beču po potjernici iz Srbije zbog događaja u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu u maju 1992. godine.

Nakon kraćeg zadržavanja u ekstradicijskom pritvoru, general je uz kauciju pušten na slobodu i od tad se nalazi u Beču i čeka na održavanje ročišta u austrijskom sudu, nadležnom za rješavanje tog predmeta.
(e-novine)

Ima pravde
Ovo je lijepa vijest

Drugi uzastopni poraz ali Pravosudje Srbije to nikad nece priznati. Nasatvit ce sa starom praksom. Negdje sam procitao da je na spisku i Hanka Paldum, samo ne znam zasto?

Haški tribunal
Perišiću 27 godina zatvora

Nekadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ), general Momčilo Perišić osuđen je na 27 godina zatvora zbog granatiranja Sarajeva i napada na Zagreb * Haški tribunal je Perišića oslobodilo krivnje istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti u Srebrenici, ali ga je osudio za ubistva, zločine protiv čovečnosti, kršenje običaja ratovanja i progone po političkoj, rasnoj i verskoj osnovi u tom malom bosanskom gradu

Momčilo Perišić je osuđen jer je Vojsci Republike Srpske (VRS) pružao pomoć u artiljerijskim i snajperskim napadima na civile u Sarajevu 1992.-1995. tako što ih je snadbevao velikom količinom oružja, te im davao plate i beneficije. Osuđen je i za raketiranje Zagreba u kojem je u maju 1995. poginulo sedam, a ranjene su 194 osoba.

Optužnica je teretila Perišića da je podržavao ubistva, nehumana dela i istrebeljenja koje su pripadnici VRS počinili u Srebrenici. No, Haški tribunal ga je oslobodio krivnje za ova dela ustvrdivši da nije imao kontrolu nad ratnim zločincem Ratkom Mladićem.

Tužilaštvo je u završnoj reči tražilo kaznu doživotnog zatvora, a odbrana oslobađajuću presudu po svim tačkama optužnice.

Perišić se u 13 tačaka teretio na osnovnu individualne krivične odgovornosti i krivične odgovornosti nadređenog za ubistva, nehumana dela, progone na političkoj, rasnoj ili verskoj osnovi, istrebljenje i napad na civile. Prema navodima optužnice, Perišić je pružao kadrovsku, finansijsku, logističku i drugu pomoć srpskim snagama u BiH i Hrvatskoj i time doprineo počinjenju zločina u Sarajevu, Srebrenici i Zagrebu, od avgusta 1993. do kraja rata 1995. godine.

Perišić se tribunalu dobrovoljno predao 7. marta 2005. godine, suđenje je počelo 2. oktobra 2008. i trajalo je do 11. januara ove godine. Tokom 203 dana pretresa, saslušana su ukupno 82 svjedoka tužilaštva i 22 svjedoka odbrane.

(e-novine)

BOJAN TONČIĆ - HRONIČAR MORALNOG PADA DANAŠNJE SRBIJE

"Kada sam pročitala izbor iz Bojanovih tekstova, prva poruka koja se meni samoj nametnula jeste - zgadite se da biste se pobunili. Moramo se zgaditi zbog krive interpretacije i krivo sraslih pojava sopstvene istorije i odsustva kontrole nad njome. Moramo se zgaditi zbog ratova i ratnih zločina i zbog toga što smo kao građani ove zemlje prihvatili prekrajanje ratnih zločina u heroizam. Moramo se zgaditi zbog pljačkaškog patriotizma, ali i zbog poimanja patriotizma uopšte, jer i to je reč koja se baca publici u lice kao uvreda. Moramo se zgaditi nad time što se demokratija u ovoj zemlji neprestano upotrebljava kao reč, a iza nje se u najboljem slučaju krije etnomanija koja polako tone u tribalizam. Za demokratiju je potreban demos; u ovoj državi on ne postoji, postoji samo etnos", kazala je Vesna Rakić Vodinelić.

http://www.e-novine.com/drustvo/51566-Hroniar-moralnog-pada-dananje-Srbije.html

Medijsko lešinarenje nad mrtvim tijelom
Diktatorski snuff

Piše: Slavenka Drakulić
Jesmo li barbari? Gledajući na svojim ekranima snimku Gadafijeva smaknuća, milijunska publika diljem svijeta pretvorila se u suučesnika u krvavom obredu smrti, ne manje od starih Rimljana u sjedištima arene ili gomile koja prisustvuju kamenovanju preljubnice u nekoj arapskoj zemlji. Ovom pukovniku, očito, ima tko gledati snuff film
Diktator je mrtav. Libijci slave. Narod je pokazao da ima pravo odlučivati o svojoj sudbini, dodaju komentatori. Počinje nova era libijske povijesti – o tome govore naslovi u današnjim medijima koji izvještavaju o ovom izvanrednom događaju, objavljujući sliku okrvavljenog Gadafijevog leša i videosnimku, snimljenu mobitelom, koja se jučer cijelo popodne vrtjela na Al Jazeeri, CNN-u , BBC-ju i svim ostalim svjetskim televizijskim stanicama.

Nije čudo da su Libijci počeli slaviti njegovu smrt dok vijest još nije bila ni potvrđena. Njegovo lice gledalo ih je sa plakata i ekrana 42 godine. Proljetos, kad je Bliskim istokom krenuo val pobune, Gadafi se u ožujku pojavio pred kamerom BBC-a. 'Vi to ne razumijete', odgovorio je reporteru kojeg je zanimalo ima li još uvijek kontrolu. 'Mene moj narod voli!' dometnuo je samouvjereno i nadmeno: 'Moji ljudi su uz mene, uvjereni smo da ćemo pobijediti.'

Mač pravde i zakon linča: Očito da ga njegov narod nije volio dovoljno, a to se vidi i iz snimke na kojoj je zabilježen prizor njegovog umiranja. Bolje rečeno smaknuća. U krupnom planu, mutna, zrnata, a ipak dovoljno jasna da se može prepoznati lice omrznutog diktatora dok njegov okrvavljeni leš pobunjenici vuku po zemlji. Službeni libijski izvori kažu da je uhvaćen u unakrsnoj vatri, odnosno da je, napuštajući njegov rodni grad Sirt, Gadafijev konvoj bombardirao NATO, a napala ga je i pobunjenička vojska. Najnovije vijesti, međutim, govore da je usmrćen 9-milimetarskim metkom u čelo. Ubio ga je 18-godišnjak, dok su ga izvlačili iz rupe kraj puta u koju se sakrio. Potvrđeno je i da je pretučen… Bilo kako bilo, snimka je u najmanju ruku uznemirujuća, na što su gledatelje upozoravale TV-stanice. I više od toga. Iako u medijima stoji da je riječ o snimku od povijesnog značaja, jednako je tako točno da je cijeli svijet gledajući taj šokantni prizor svjedočio brutalnom barbarskom činu u kojem je jedan čovjek ubijen kao pseto i u kojem su se borci za slobodu pretvorili u rulju.
.

Naravno da postoje objašnjenja za ovakvu smrt: rat je, u situaciji u kojoj se Gadafi našao pravna država nije imala šanse… Omar Ashour, direktor bliskoistočnih studija na sveučilištu Exeter, izjavio je za CNN: 'Postavlja se pitanje o ljudskim pravima i humanitarnom zakonu, o tome je li prihvatljivo prikazati sliku leša na tlu a da nije pokriven – ali mnogi Libijci koji su trpjeli pod njegovom dugogodišnjom diktaturom doživjet će takvo prikazivanje tijela kao pravedan kraj… Gadafi se ni sam nije uzdržavao od brutalnosti. Vješao je ljude javno na trgovima i sveučilištima, tako da su se mnogi borci i aktivisti nagledali takvih prizora u svome životu.' Usto, fotografije predstavljaju udarac moralu njegovih pristaša, zaključio je gospodin Ashour, na neki način potvrđujući da je Libijcima bilo potrebno da videsnimku, ma kako šokantna ona bila. Na koncu konca, tradicija izlaganja leševa ili glava zarobljenih i smaknutih neprijatelja nije ništa novo ni nepoznato – jedino što bi čovjek pomislio da je to civilizacijski daleko iza nas.

Ima li pravednika među gledateljima?: No, ovo je tek jedna strana priče. Druga je strana pitanje – što ona znači za gledatelje širom svijeta? Zašto je, naime bilo potrebno iznova i opet iznova prikazivati višeminutnu mučnu scenu, pa makar umirući bio i omrznuti diktator? To zapravo gledatelje stavlja u situaciju gledatelja snuff filmova, u perverznjake koji se naslađuju smrću. Dakako, nitko nije prisilio gledatelje na to, nisu morali gledati krvavi spektakl linča i ubojstva uživo, bili su upozoreni, imali su mogućnost izbora... Pa ipak, one koji su se odlučili na gledanje – a takvih je sigurno bila većina - te snimke su pretvorile u svjedoke okrutnog obreda smrti. Gledajući ga, učestvovali smo u njemu i tako sami postali barbarima. Ne bitno različiti od Rimljana u publici arene ili ljudi koji prisustvuju kamenovanju preljubnice u nekoj arapskoj zemlji. Jedina je razlika da se gladijatorski spektakli odvijaju podalje od nas. Jer, barbarstvo moderne civilizacije, čijim se dostignućima i institucijama inače volimo dičiti, ogleda se upravo u činjenici da gledatelji ne okrvave ruke. Oni sjednu pred ekran i gledaju spektakl smrti. Činjenica da ga gledaju – dakle, gledanost sama - onaj je palac koji su stari Rimljani okretali gore ili dolje odlučujući o sudbini gladijatora. Ili, ako hoćete, onaj kamen bačen na preljubnicu… Oni nesretnici koji su zarobili Gadafija, još su možda nešto i riskirali. Modernom gledatelju tehnologija, televizija i internet, danas omogućuje ovu vrstu elegantnog sudjelovanja. Zar smo zbog toga manje barbari?

* Tekst preuzet sa tportala

http://www.e-novine.com/stav/52039-Diktatorski-snuff.html

Godišnjica oslobođenja Splita
Sretan ti dan, grade



Uploaded with ImageShack.us Borci 12. brigade marširaju kroz gusti špalir građana: Splitska Riva 1944. godine



Borci 12. brigade marširaju kroz gusti špalir građana: Splitska Riva 1944. godine
Photo: www.ratnakronikasplita.com
I tako traje današnji Split, bez memorije. Slobodna Dalmacija, koja je nastala u okviru antifašističke borbe te objavila specijalno izdanje od 26. listopada 1944. godine s natpisom na naslovnici „Oslobođen je Split, ponos hrvatske Dalmacije“, ničim nije spomenula Dan oslobođenja, a udruga antifašista marginalizirana i prepuštena sama sebi, pomalo i snishodljiva prema vlastima, obilježava jubilej negdje na marginama gradskog i medijskog interesa

Na današnji dan 1944. godine partizanska vojska oslobodila je Split. Grad koji danas ničim ne obilježava taj datum, osim folklornim izrazima podrške antifašizmu bez sadržaja. I to na iznuđeno pitanje. Pojednostavljeno govoreći, u službenom protokolu, dokumentima gradske uprave ili pak u imenima gradskih ulica, ne postoji doslovno ništa čime bi neupućen netko mogao spoznati da je grad više od tri i po godine, uz kraći intermezzo, patio pod fašističkom okupacijom talijanskih, ustaških i njemačkih uprava, niti se ičim može spoznati masovnost pokreta otpora i veličina žrtve ogromnog dijela splitskih građana, koji su u otporu na ovaj ili onaj način sudjelovali.
Moguće je mirne savjesti i bez dodatne provjere ustvrditi da je Split jedini grad na europskom prostoru u kojem se ničim službeno ne obilježava Drugi svjetski rat i borba protiv fašizma. Jedini spomen na činjenicu da je grad doista krvario pod okupacijom i dao ogromne žrtve za slobodu su javni spomenici antifašističkoj borbi, ali prije nego otvorimo šampanjac, barem u to ime, nužno je istaknuti da su u posljednjih dvadeset godina baš oni na izravnom udaru domaćih fašista, uzgojenih u laboratoriju dvojca Tuđman-Šušak te da se gotovo na prste jedne ruke mogu izbrojati oni neoštećeni među njima. Ilustracije radi, dan uoči dana oslobođenja grada, iznova je išaran i oštećen spomenik Prvom splitskom odredu, grupi golobradih mladića, uglavnom igrača RNK Splita, koje su ustaše strijeljale nakon uhićenja još 1941. godine. Suvišno je i napominjati da njihove ulice više nema.

Oskrnavljeni spomenik Prvom splitskom odredu
Photo: www.index.hr
Daljnje nabrajanje ove sramote koju su službena Republika Hrvatska, Grad Split te njegovi fašistoidni stanovnici priredili antifašističkoj memoriji, potpuno je suvišno, a i zauzimalo bi previše prostora. Paradoksalno je da je rodonačelnik tog procesa bio Franjo Tuđman, i sam sudionik te borbe, što je efektno zaokružio u strašnom govoru na splitskoj Rivi, po dolasku Vlaka slobode 1995. godine. Nema čega se, spletom nesretnih okolnosti, tadašnji predsjednik Hrvatske, u tom govoru nije dotaknuo. No sve izrečeno mogli bismo sažeti u jednu rečenicu; Da, Split je sa svojom regijom bio središte hrvatske srednjovjekovne države, ali ga je opoganila prisutnost talijanskog i srpskog elementa, raznih autonomaških i jugoslavenskih ideja te anacionalnog komunizma, s čime se još uvijek nismo do kraja obračunali. Sukladno toj državnoj politici, u Splitu je napravljen toliki memoricid, da je to neupućenom i civiliziranom čovjeku posve nepojmljivo. To je do te mjere izraženo, da je u širem društvu postalo gotovo sramotno reći bilo što pozitivno o antifašizmu, jer ćeš, u boljem slučaju biti patronizirajuće ismijan, s napomenom da to više nikoga ne zanima, dok ćeš u lošijem slučaju biti optužen za jugonostalgiju i antihrvatstvo.


Splićani na dočeku partizanskog rukovodstva
Photo: www.ratnakronikasplita.com
I tako traje današnji Split, bez memorije. Slobodna Dalmacija, koja je nastala u okviru antifašističke borbe te objavila specijalno izdanje od 26. listopada 1944. godine s natpisom na naslovnici „Oslobođen je Split, ponos hrvatske Dalmacije“, ničim nije spomenula Dan oslobođenja, a udruga antifašista marginalizirana i prepuštena sama sebi, pomalo i snishodljiva prema vlastima, obilježava jubilej negdje na marginama gradskog i medijskog interesa.

Nedavno je profesor na sarajevskom Pravnom fakultetu, Zdravko Grebo, izjavio da nema potrebe da obilježavamo pobjedu nad fašizmom, kada zapravo, gledajući iz današnje pozicije, uopće nismo pobijedili. Talijani su, nakon Drugog svjetskog rata uglavnom otišli ili se asimilirali do mjere neprepoznatljivosti te spali na brojku od tek nešto više od stotinu ljudi po posljednjem popisu, sa Srbima smo se brutalno obračunali početkom devedesetih, da se ovi preostali mahom boje izjašnjavati, a po popisu iz 2001. ostalo ih je nešto više od tri tisuće, dok o Jugoslavenima ne treba uopće trošiti ni riječi.
I tako ostadosmo sami sa sobom, svoji na svome, od stoljeća sedmog, siti, zaposleni i zadovoljni u jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj, raskrstili konačno s avetima prošlosti, a kosture koji ispadaju iz ormara bacit ćemo na dno septičke jame, kao što smo bacili i antifašizam.
No, velik je ovo i nepokoren grad, a ničija nije do zore gorila. Sretan ti dan oslobođenja, Splite! Smrt fašizmu!