Rekli su nam da ne idemo
Da je preopasno.
Da i oni dolaze.
Da ćemo izginuti nizašta, i da nam se ni grobovi znati neće, od šikare i divljih zvijeri sto će nas progutati.
Da niko po nas neće doći, i da smo sami sebi prepušteni.
Ko će djeci reći da ne rade, što se raditi ne bi trebalo?
Oni sigurno ne, mi smo ih smatrali kukavicama, što će radije ukis’o kupus jesti nego...
-Nego šta?
-Nema tamo ništa.
-Selo ko selo, prazno, šta ćete naci?
-Jebo vas kanister rakije, i kantica marmelade.
-Ko da je to vrijedno...
-Čujem li da ste otišli, sve ću vas pozatvarati, samo da znate!!
Već u prvo predvečerje smo otišli.
Za vidna.
Od "sedmice", spustili se dole, zaraslim kolskim putićem, između dvije njive neobranog kukuruza, pa sve do asfaltnog puta, skriveni od pogleda.
Ležali uz cestu i osmatrali rov u brdu preko potoka, ni pedeset metara vazdušne linije.
Dvojica po dvojica, pretrčavali, i preko istrule tarabe, poisprevrtali se u nečije dvorište.
MINE!!
Glupost!
Neoprez!
Zajeb, klasičan...
U po avlije, s pogledom na smrt.
Četiri budale na nišanu, ko na dlanu, samo ako kome padne na pamet da pogleda.
I smrt... haman pa tu, s nama.
Ukočeni.
Trombloni na puškama, bez zvuka.
Jedan od nas će umrijet prvi, samo ako...
A onda će oni poumirati.
Svi.
Gledamo se neodlučni, onako u poluležećem položaju, nišaneci tromblonima u zemunicu pred nama, ni sami ne znajući šta radimo.
Kolići razvučeni po dvorištu, i otskočne na njima...
Korak ko život...
Jedan po jedan.
Z. je prvi prošao.
Uvijek je bio hrabriji od mene, iako 2 godine mlađi.
Ko onda, kad je poljubio J, na ljestvama, kad smo se penjali na tavan pun slame, kao djeca, prije desetak godina...
U stopu za njim, ne dižuci pogleda sa rova preko puta, prolazimo tih pet- šest metara, do otvorene garaže/ podruma, u koji se uvlačimo, skoro pa bešumno.
Zavlačimo se iza rakijskih kaca, i drhtimo od adrenalina.
Gledamo se, zavaljeni u udobnosti mračka koji se spušta, ne vjerujući da niko nije pogledao.
Da niko nije nagazio...
Smijemo se bez glasa, tresu nam se stomaci od histeričnog smijeha.
Noc se spustila.
Šapćemo .
Nedoumica.
Napolju mine, ujutru će nas vidjeti s rova, čim pokusamo izaći.
Ista sreća, dva puta se ne ponavlja.
Pat pozicija, šahovskim žargonom rečeno.
Mater vam j***m balavu, rečeno jezikom komandira čete, bezbeli.
Nije ubavo....
Nije, nikako.
-Hajmo dernut zemunicu, pa dok se oni davranišu, mi moremo preko avlije?
-Hajmo ti mater dernut, pa nek ona preko avlije.... I sve preko mina...
-Vidiš li onu tam’ zemunicu, j***m te retardirana, čim šta čuju, i oni će zapucat.
-Pa hajmo i njih, četri tromblona imamo.....
-De ba ljudi, i onako ne vidimo, profulat ćemo u mraku, a i šta će jedan ili dva tromblona zemunici, nemojte se zajebavati.
Panika
Jel mi ovo baš trebalo?
Ono baš, baš...??
Nije.

citat:

---

Aidatuzla wrote:
amidza, ma znas i sam

---

Rodjak, naso sam ti curu.
Ja se vratio sa cjelodnevne svercerske ture u Njemackoj, carina me uhvatila, i ono malo muhadzirske bijede mi otela, pa mi sledecih dest puta valja "dzaba ici", ne bil se izvadio.
I nije mi stvarno ni do cega bilo, osim te vecere u kafeteriji izbjeglickog centra, mozda vruceg piva poslije iste, tisine u sobi, dok su cimeri u kafani, i sna.
Onog teskog, iz kojeg se insan budi umorniji nego sto je legao.
Gledam ga i nije mi jasno, sto ce on meni traziti curu, nit sam mu reko da mi trazi, a nit mi je trebala, ja bi se najrdije kutariso i one sto me momkom tad zvala, a meni jedino razmjena tjelesnih tecnosti s njom, koliko- toliko interesantna bila.

Dobro, fala ti dje cuo i necuo, odgovarm, ne gledajuci nista osim onog tanjira sa splacinama pred sobom.
- Svoj ti poso, ja tebi kazem ova je za tebe rodjena, sad ce ona, mora na veceru doci.
- Jah....
-Eno je bolan, vidi!
-Pusti me ba rodjak, da jedem na miru, j***m i tebe i nju, nije mi do mene...
- Eno je gore, ona u ljubicastom dzemperu i farmerkama.
- I j***m mu ja mater, ko kaze da nije za tebe, a ti vidi.
I ode, ustade, pokupi tanjir dopola pojeden, i ode.
Mogo je vala i ostati, ja ne bih znao svakako.
Ja sam gledao u ljubicasti dzemper i farmerke.
I nikad nista draze i ljepse nisam vidio.
NI veceru nisam pojeo, samo sam buljio u njenom pravcu, potpuno izgubljen.
Kad je vecerala, i izasla iz kantine, i ja sam otisao u sobu.
- Zivi na spratu iznad nas, bez da sam ista pitao.
- Mater dovela na lijecenje
- Mislim da je iz .......
- Odoh ja u kafanu, a ti mi dodjes pice, sto sam ti curu naso.

-Dobro vece, ja se zovem G. i iz Tuzle sam.
Gledale su me onako kao se budale gledaju, ali samo za trenutak.
Vec u sledecem sam znao da sam ih osvojio, obje.
Mati je blago gurnula i seretski rekla: otidji sine sta ti fali, vidi kako su zetu lijepe oci, i namignula mi.
Drzao sam je za ruku, i bio najsretniji cojk, od zene rodjen.
Jedanaesti dan sam joj rekao da je volim.
Rekla je da pricam gluposti i da je nemoguce nekog voljeti nakon jedanaest dana.
A onda me ozbiljno pogledala i...., i sama shvatila da jeste.
Od mene je bila pametnija, inteligentnija, ljepsa, kuratija, a opet me gledala onim krupnim tamnim ocima, ko da sam.....
Boze, kako sam ih......, kako sam ceznuo za svakim trenutkom.....
Zene su se okretale za nama, nane nas ustavljale po centru i govorile, djeco kako ste lijepi.
Muskarci mi zavidjeli i s respektom me gledali.
A ona osmijeh, onaj iskreno razoruzavajuci, za svakoga imala.
Ko Tijana....
Osim ono jednom, al to nije ni bitno.
Kako sam volio....

Kako sam, vec, puno poslije, u Sarajevu. Jednog julskog jutra....gledao te oci zatvorene i radovao se trenutku kad se otvore.
Sneni pogled, iznenadjenje i osmijeh.
Zagrljaj u suzama, radosnicama.
Sreca.
I kako sam otisao, znajuci da se nikad vise necu vratiti.
I da nikad, bas vise nikad.......
I da ce mi biti zao, dok sam ziv.
I da cu je traziti, dok disem.
I da je nikad naci necu, jer niko nikad i nije nasao, ono cega se odreko.
Ostane samo sjaj u travi, jebo ga otac pateticni.
Ko i ova prica.

citat:

---

Abulafija wrote:

I da je nikad naci necu, jer niko nikad i nije nasao, ono cega se odreko.

---

citat:

---

soraya wrote:


..sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti..

---

citat:

---

Abulafija wrote:

I da cu je traziti, dok disem.
I da je nikad naci necu, jer niko nikad i nije nasao, ono cega se odreko.

---

citat:

---

Konnie wrote:


Jebo li te konj, sjeba me...

---

citat:

---

Abulafija wrote:
Mati je blago gurnula i seretski rekla: otidji sine sta ti fali, vidi kako su zetu lijepe oci, i namignula mi.
Drzao sam je za ruku, i bio najsretniji cojk, od zene rodjen.
Jedanaesti dan sam joj rekao da je volim.
Rekla je da pricam gluposti i da je nemoguce nekog voljeti nakon jedanaest dana.
A onda me ozbiljno pogledala i...., i sama shvatila da jeste.
Od mene je bila pametnija, inteligentnija, ljepsa, kuratija, a opet me gledala onim krupnim tamnim ocima, ko da sam.....
Boze, kako sam ih......, kako sam ceznuo za svakim trenutkom.....
Zene su se okretale za nama, nane nas ustavljale po centru i govorile, djeco kako ste lijepi.
Muskarci mi zavidjeli i s respektom me gledali.
A ona osmijeh, onaj iskreno razoruzavajuci, za svakoga imala.
Ko Tijana....
Osim ono jednom, al to nije ni bitno.
Kako sam volio....

Kako sam, vec, puno poslije, u Sarajevu. Jednog julskog jutra....gledao te oci zatvorene i radovao se trenutku kad se otvore.
Sneni pogled, iznenadjenje i osmijeh.
Zagrljaj u suzama, radosnicama.
Sreca.
I kako sam otisao, znajuci da se nikad vise necu vratiti.
I da nikad, bas vise nikad.......
I da ce mi biti zao, dok sam ziv.
I da cu je traziti, dok disem.
I da je nikad naci necu, jer niko nikad i nije nasao, ono cega se odreko.
Ostane samo sjaj u travi, jebo ga otac pateticni.
Ko i ova prica.

---

citat:

---

diwna wrote:


Ovo je jako dobro napisano emotivno bas to i ostaje nakon ljubavi, a ostaje i bol koja s vremenom nestaje...
Da nemamo proslosti cega bismo se kasnije rado prisjecali i na neki nacin nas ona ispunjava kad smo tuzni sjetimo se onih lijepih vremena koje smo imali i kada smo bili sretni... svojih ljubavi, prve puse.....
Abulafija,kao i uvijek kad pises tvoje emocije nikad ne izostaju.

---

NI veceru nisam pojeo, samo sam buljio u njenom pravcu, potpuno izgubljen.


Hehe.......dobar si! ;hanka