Pismo nekadasnjem prijatelju

Mene su ovih dana identifikovali. Kao da sam bio niko pa me sad identifikuju. A ti znas da sam postojao sve do onog dana kada sam zajedno sa mnogim nasim poznanicima, komsijama i prijateljima natovaren na kamione i iskipan u veliku masovnu grobnicu u Tomasici. Moja djeca su odrasla sanjajuci o danu kada cu se vratiti iz nekog izmisljenog logora u rudniku u koji su me navodno odveli na radnu obavezu. Bilo im je tako lakse zivjeti i podnositi sve one teske suze moje supruge, moje majke, sestre i ostalih koji su me voljeli i kojima sam nedostajao svaki dan sve vise i vise. Moja majka se nadala da cu joj jednoga dana odnekud doci pa je cesto „imala isaret“ i taj dan bi sva uzurbana pravila moju omiljenu pitu. I cekala...Ali uzalud.

Nekadasnji prijatelju!

Javljam ti se nakon 22 godine, upravo sada kada je nas grad najljepsi. Upravo sada kad je sve zazelenilo i izbeharalo a drvored ulicom pored opstine i policijske uprave nikad nije bio ljepsi. Da, dragi moj nekadasnji prijatelju! Ili se meni samo usnilo da si mi prijatelj bio? Ja sam sada sehid! Ako Bog da! U svetoj knjizi vjere kojoj pripadam, u casnom Kuranu, obecano mi je mjesto u dzennetu ili u raju kako i tvoja sveta knjiga naziva onaj drugi, vjecni zivot u koji se preselih prije 22 godine. Da, moj prijatelju, moj skolski druze, moj radni kolega…Ja sam onaj koji je vezao istu onu pionirsku maramu i nosio ponosno kapicu sa zvijezdom petokrakom na glavi i zajedno s tobom ucio o bratstvu i jedinstvu. Ja sam onaj koji se s tobom i narodom zaklinjao Titu da ce cuvati bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog. Isao sam s tobom u kino gledati partizanske filmove i danima glumio i ponosan bio, jer sam u ratnim igrama u mojoj mahali tada bio slavni komandant Mladen sa Kozare. Zajedno smo isli u Jasenovac i plakali gledajuci film i slike progona i ubijanja mog i tvog naroda kojega je u II svjetskom ratu napao strani okupator sa domacim izdajnicima. Eh, druze stari! Zajedno smo na skolskim priredbama recitovali Stojanku majku Knezpoljku i plakali za njena tri sina. Sjecas li se kako smo zajedno vezali izvidacku maramu i s kakvim elanom smo isli na radnu akciju sa samo 18 godina? Nisu nas boljeli zuljevi, jer sta je to bilo u odnosu na udarnicke znacke koje smo tada dobili! Volio sam te prijatelju!Iako si bio druge vjeroispovjesti! Zajedno smo isli na cevape i na jerezi kupovali bureke od Albanca. A na maturskoj ekskurziji na hrvatskoj rivieri ponosili smo se jer smo obojica bili „glupi Bosanci“. Zagrljeni smo plakali na zeljeznickoj stanici kad smo se rastajali dok smo odlazili na zivotni ispit, na vojnu obavezu. Pisali smo 12 mjeseci jedan drugome o svemu a najvise o nasim djevojkama koje su sa zudnjom cekale da se vratimo u nas grad. Zajedno smo prokoracali kilometre i milje nasim Prijedorskim korzoom. Kumovali smo jedan drugome i bili ponosni na nase prijateljstvo. Sve do te kobne 1992.god. Nisam nikada ni slutio da ce se tako zavrsiti nase dugogodisnje prijateljstvo!Jos uvijek sam vjerovao u njega pa cak i onaj dan kada si u uniformi Jugoslovenske narodne armije dosao da „pocistis“ moju mahalu. Donio si mi zracak nade da je slutnja o nekakvom ratu samo besmislica. Pohitao sam da ti se javim ali na tvom licu nije bilo osmjeha. Imao si pusku ali ja nisam imao strah jer zaboga pa ti si moj prijatelj. Sve dok me nisi sa tom puskom udario u leda i gurnuo me prema vozilu koje me je odvuklo u dzehennem iliti pakao prijedorskih logora. Odjednom sam postao Balija i Turcin iako nikada nisam imao nista sa Turskom. Moj drug odjednom je postao stranac sa ledenim izrazom lica. Nadao sam se da ces stati pred logorskog strazara dok me je tukao nemilosrdno i reci da sam tvoj najbolji drug i da bi i svoj zivot dao za mene. Bas kao nekad dok smo sebi obecavali dozivotno prijateljstvo. Ali, to se nije desilo! Mene su ovih dana identifikovali. Kao da sam bio niko pa me sad identifikuju. A ti znas da sam postojao sve do onog dana kada sam zajedno sa mnogim nasim poznanicima, komsijama i prijateljima natovaren na kamione i iskipan u veliku masovnu grobnicu u Tomasici. Moja djeca su odrasla sanjajuci o danu kada cu se vratiti iz nekog izmisljenog logora u rudniku u koji su me navodno odveli na radnu obavezu. Bilo im je tako lakse zivjeti i podnositi sve one teske suze moje supruge, moje majke, sestre i ostalih koji su me voljeli i kojima sam nedostajao svaki dan sve vise i vise. Moja majka se nadala da cu joj jednoga dana odnekud doci pa je cesto „imala isaret“ i taj dan bi sva uzurbana pravila moju omiljenu pitu. I cekala...Ali uzalud. Nisam mogao doci jer si kao i ostali sutio a mi smo mirno cekali da nekome savjest makar pred smrt proradi.

Sada se ponovo vracam u nas grad da posvjedocim da sam ipak postojao i da nisam „nestao“. Volio bih da se vidimo i da ti kazem da te ne mrzim ni dalje, osim sto se bojim za tebe. Bojim se kako ces na posljednji ispit pred Bogom, mojim i tvojim, jer drugoga nema. Ako slucajno skupis hrabrost pa negdje iz prikrajka budes posmatrao veliku sehidsku dzenazu vidjeces kako se zeleni sehidski tabut i kako cu ipak imati dostojanstven ispracaj. Tomasica me je skrila samo na kratko. Cekao sam da dodes tobe, da se pokajes i da mojoj djeci i mojim roditeljima kazes istinu na koju smo se uvijek zaklinjali. Na sehidskoj dzenazi ce biti 6 tabuta na kojima ce lezati 6 sinova majke Have i 5 sinova majke iz Hegica sa njihovim ocevima kao i mnogo drugih sinova, brace i oceva koji su „pocisceni“ one zle 92. Cekali su da se u tvome narodu pojavi Skender koji ce zacviliti duplo jace i snaznije, ne pozivajuci na osvetu vec samo traziti oprostaj od svih majki koje ce taj dan ispratiti svoje jablanove. Sretan sam sto mogu mirno otici na vjecni pocinak i sto mi ruke nisu isprljane krvlju nevinog covjeka. Volio bih kada bi skupio hrabrost i makar me ispratio ovaj put onako kako covjek ispraca covjeka, prijatelj prijatelja. Ako ne budes covjek i ne dodes na moju dzenazu znaj da ce te kroz cijeli zivot pratiti moja sjena. Necu ti halaliti. Tvoja savjest ce te stici brze nego i pomislis da hoce.

Prijatelju moj, sta mislis koliko suza ce taj dan poteci niz lica majki i oceva koji godinama cekaju da se oproste i dostojno pokopaju svoju djecu. Sta mislis koliko snazne ce biti suze kceri i sinova koji su odrasli mastajuci da im se otac pojavi odnekud. Sta mislis kako gorka ce biti suza supruge kojoj je oteta ljubav i koja je nocima mastala o zagrljaju svog voljenog? Ma kako daleko bio cuces taj krik i neces ga zaboraviti dok si ziv. Proganjace te do smrtnog trena. Bice to tezak teret cak i za tvoja siroka pleca. Cuvas li jos nase zajednicke slike iz skole? Pitam se kako ces objasniti svome sinu gdje ti je „nestao“ najbolji drug iz djetinjstva i mladosti. Jos i sad imena nasa urezana na skolskim klupama. Svjedoce da sam postojao. Proljece je stiglo u nas grad a neki novi klinci se spremaju za matursko vece kao sto smo i mi nekad.Cini se da sve ide nekim uzbrdnim tempom jer svaki dan nicu nove zgrade i kuce, ali to je samo privid. Nista vise nije isto niti ce ikada biti. Zasto je sve tako moralo biti? I je li moralo Zasto sam preko noci postao Turcin kad dobro znas da sam na svoju vjeru bio skoro i zaboravio samo da bih cuvao bratstvo i jedinstvo. Nismo ga sacuvali. Vidis li druze moj, kako je zivot surov i sa koliko apsurda zivis sada? Onda kada si me odveo u logor ucinio si to sa mrznjom koju nikad necu razumjeti, misleci da sve sto je balijsko i tursko mora van iz nasega grada. Ali, iako sam bio skoro pa bezboznjak boreci se za tvoju ljubav i nase prijateljstvo ipak sam u ove duge 22 godine shvatio da samo ON-BOG, JEDAN ZA SVE LJUDE odreduje ravnotezu, mjesto i vrijeme svakome od nas. Mene je pocastio da budem sehid. I da budem nevino ubijen. Kazu da je nas grad opet grad suzivota. Moj i tvoj sin hodaju ponovo ulicama nase mladosti koje se vise ne zovu kao u dobra stara vremena. Sada se zovu po nekim novim herojima. Najcesce onima iz reda domacih izdajnika koji ubise mog ratnog idola komandanta Mladena. Tvoj sin i ne sluti koliko tuge nosi moj sin jer ga babo nije mogao ispratiti na matursko vece niti je mogao navijati za njega dok je trcao za loptom da zapuca koji gol na svojoj prvoj fudbalskoj utakmici. Nazad se ne moze ali naprijed da. A ja cu cekati da se ove sehidske dzenaze pojavis i zatrazis oprosta.


Od mene i mojih najblizih, od svih nevino pobijenih i njihovih porodica.
A, AKO IPAK NE DODES, ZNAJ DA SAM SRETAN I DA TI NIKAD NECU HALALITI!


I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli:“Mrtvi su!“ Ne, oni su zivi samo vi to ne znate!

Midheta Delkic

http://prijedor-x.com/puharska/index.php?subaction=showfull&id=1398356192

Ja se isplakah, a žmarci me nisu prestajali prolaziti dok sam čitala tekst. Bilo je davno kad sad pogledamo, ali ožiljci ostaju. Molim dragog Allaha, s.v.t, da uvede naše šehide u džennetske bašče! Ne mogu ni zamisliti kako je ovim majkama koje su izgubile i jedno, a kamo i 5, 6 djece! Muževe... Dragi Allahu, njima molim te daj sabura i mogućnost da dalje koračaju kroz život pri zdravoj pameti. Te žene i preživjela djeca su kraljice, heroji i uzor izdržljivosti, oprosta i snage kad su našle toliku snagu da pored gubitaka najdražih ne osjećaju mržnju i gnjev već tiho, dostojanstveno kroz život idu dalje.





[Edited by hanumicag on 02-05-2014 at 00:16 GMT]

[Edited by hanumicag on 02-05-2014 at 00:17 GMT]

Zlocinci su uradili svoje. Za pocinjene zlocine niko se od njih istinski ne kaje. Javno radi drugih pricaju pozeljne price. Zao im je sto slicno nisu uradili i u drugim gradovima: Gradaccu, Srebreniuku, Tuzli, Lukavcu, Zivinicama, Kladnju, Olovu,Gracanici, Zenici, Travniku itd. Mastaju da jednog dana isto to ucine i u ovim gradovima, jer Bosnjak brzo zaboravlja Srebrenicu i Tomasicu kao i mnoga druga stratista, sirom BiH.

Inicijativa za spomen-obilježje ubijenoj prijedorskoj djeci

Roditelji djece koja su u Prijedoru ubijena ili nestala u periodu od 1992. do 1995. godine danas su pozvali građane Prijedora, Bosne i Hercegovine i dobronamjerne ljude širom svijeta da im se 31. maja pridruže u obilježavanju Međunarodnog dana bijelih traka.

Tog dana će u Prijedoru biti održana protestna šetnja kojom će se, kako je najavljeno, skrenuti pažnja na kontinuiranu diskriminaciju nad žrtavama nesrpske nacionalnosti koju provodi gradska vlast, uporno odbijajući da dostojno obilježi stradanje više od 3.100 Prijedorčana, među kojima 102 djece.

Na sastanku održanom 7. maja, roditelji ubijene djece su zvanično pokrenuli inicijativu da se u centru Prijedora podigne spomen-obilježje sa imenima 102 djece koja su ubijena ili nestala u periodu 1992-95. godine na području grada.

S obzirom na nespremnost gradonačelnika i poslanika u Skupštini grada da pokrenu pitanje izgradnje spomenika u skladu sa svojim ovlaštenjima i obavezama, roditelji su, kako su saopćili, odlučili iskoristiti odredbu Statuta koja omogućava da se to pitanje stavi na dnevni red Skupštine ukoliko se prikupi 1.000 potpisa građana Prijedora.

"Pokrenuli smo potpisivanje peticije putem koje ćemo zatražiti od Skupštine grada Prijedora da odobri podizanje spomenika u centralnoj gradskoj zoni i da se ta izgradnja finansira iz budžeta grada. Pozivamo sve građane Prijedora da nam se pridruže na komemoraciji Dana bijelih traka i podrže ovu inicijativu i potpišu peticiju", rekao je Fikret Bačić, koji je izabran da predstavlja odbor roditelja.

Bačiću su 1992. godine u Zecovima kod Prijedora ubijena kćerka Nermina u sedmoj godini života i sin Nermin u četrnaestoj godini.

"Našu djecu niko nije zaštitio u ratu ali danas, mi, roditelji te djece, očekujemo da će nam se u ovom opravdanom zahtjevu pridružiti svi građani Prijedora bez obzira na kojoj strani su tada bili. Ovo je prilika za svakog da pokaže da se ne slaže sa ubijanjem nedužne djece. Želimo da taj spomenik bude opomena za buduće generacije da u našem Prijedoru nikada više niko ne ubija nedužnu djecu i ostane nekažnjen", poručio je on.

Prikupljanje potpisa za peticiju će početi 31. maja kada se na Dan bijelih traka Prijedorčani i aktivisti iz cijelog regiona bivše Jugoslavije sa posebnim pijetetom sjećaju ubijene prijedorske djece.

Kao i prošle, i ove godine će na glavnom gradskom trgu biti formiran krug od 102 ruže sa imenima ubijene djece kako bi se simbolično ukazalo na nepostojanje spomenika kojim bi se dostojno obilježilo njihovo stradanje.

U centru Prijedora je od kraja rata podignuto više od deset spomenika poginulim borcima a niti jedan ubijenoj djeci.

Dosad je među tijelima pronađenim u masovnoj grobnici Tomašica potvrđen identitet putem DNK-a za 12 maloljetnih dječaka, starosti od 15 do 17 godina.

Obilježavanje Dana bijelih traka počet će protestnom povorkom kroz centar grada, nakon čega će na gradskom trgu biti položeno cvijeće o organizovano prikupljanje potpisa.

FENA

citat:

---

cupo wrote:
Pismo nekadasnjem prijatelju

Mene su ovih dana identifikovali. Kao da sam bio niko pa me sad identifikuju. A ti znas da sam postojao sve do onog dana kada sam zajedno sa mnogim nasim poznanicima, komsijama i prijateljima natovaren na kamione i iskipan u veliku masovnu grobnicu u Tomasici. Moja djeca su odrasla sanjajuci o danu kada cu se vratiti iz nekog izmisljenog logora u rudniku u koji su me navodno odveli na radnu obavezu. Bilo im je tako lakse zivjeti i podnositi sve one teske suze moje supruge, moje majke, sestre i ostalih koji su me voljeli i kojima sam nedostajao svaki dan sve vise i vise. Moja majka se nadala da cu joj jednoga dana odnekud doci pa je cesto „imala isaret“ i taj dan bi sva uzurbana pravila moju omiljenu pitu. I cekala...Ali uzalud.

Nekadasnji prijatelju!

Javljam ti se nakon 22 godine, upravo sada kada je nas grad najljepsi. Upravo sada kad je sve zazelenilo i izbeharalo a drvored ulicom pored opstine i policijske uprave nikad nije bio ljepsi. Da, dragi moj nekadasnji prijatelju! Ili se meni samo usnilo da si mi prijatelj bio? Ja sam sada sehid! Ako Bog da! U svetoj knjizi vjere kojoj pripadam, u casnom Kuranu, obecano mi je mjesto u dzennetu ili u raju kako i tvoja sveta knjiga naziva onaj drugi, vjecni zivot u koji se preselih prije 22 godine. Da, moj prijatelju, moj skolski druze, moj radni kolega…Ja sam onaj koji je vezao istu onu pionirsku maramu i nosio ponosno kapicu sa zvijezdom petokrakom na glavi i zajedno s tobom ucio o bratstvu i jedinstvu. Ja sam onaj koji se s tobom i narodom zaklinjao Titu da ce cuvati bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog. Isao sam s tobom u kino gledati partizanske filmove i danima glumio i ponosan bio, jer sam u ratnim igrama u mojoj mahali tada bio slavni komandant Mladen sa Kozare. Zajedno smo isli u Jasenovac i plakali gledajuci film i slike progona i ubijanja mog i tvog naroda kojega je u II svjetskom ratu napao strani okupator sa domacim izdajnicima. Eh, druze stari! Zajedno smo na skolskim priredbama recitovali Stojanku majku Knezpoljku i plakali za njena tri sina. Sjecas li se kako smo zajedno vezali izvidacku maramu i s kakvim elanom smo isli na radnu akciju sa samo 18 godina? Nisu nas boljeli zuljevi, jer sta je to bilo u odnosu na udarnicke znacke koje smo tada dobili! Volio sam te prijatelju!Iako si bio druge vjeroispovjesti! Zajedno smo isli na cevape i na jerezi kupovali bureke od Albanca. A na maturskoj ekskurziji na hrvatskoj rivieri ponosili smo se jer smo obojica bili „glupi Bosanci“. Zagrljeni smo plakali na zeljeznickoj stanici kad smo se rastajali dok smo odlazili na zivotni ispit, na vojnu obavezu. Pisali smo 12 mjeseci jedan drugome o svemu a najvise o nasim djevojkama koje su sa zudnjom cekale da se vratimo u nas grad. Zajedno smo prokoracali kilometre i milje nasim Prijedorskim korzoom. Kumovali smo jedan drugome i bili ponosni na nase prijateljstvo. Sve do te kobne 1992.god. Nisam nikada ni slutio da ce se tako zavrsiti nase dugogodisnje prijateljstvo!Jos uvijek sam vjerovao u njega pa cak i onaj dan kada si u uniformi Jugoslovenske narodne armije dosao da „pocistis“ moju mahalu. Donio si mi zracak nade da je slutnja o nekakvom ratu samo besmislica. Pohitao sam da ti se javim ali na tvom licu nije bilo osmjeha. Imao si pusku ali ja nisam imao strah jer zaboga pa ti si moj prijatelj. Sve dok me nisi sa tom puskom udario u leda i gurnuo me prema vozilu koje me je odvuklo u dzehennem iliti pakao prijedorskih logora. Odjednom sam postao Balija i Turcin iako nikada nisam imao nista sa Turskom. Moj drug odjednom je postao stranac sa ledenim izrazom lica. Nadao sam se da ces stati pred logorskog strazara dok me je tukao nemilosrdno i reci da sam tvoj najbolji drug i da bi i svoj zivot dao za mene. Bas kao nekad dok smo sebi obecavali dozivotno prijateljstvo. Ali, to se nije desilo! Mene su ovih dana identifikovali. Kao da sam bio niko pa me sad identifikuju. A ti znas da sam postojao sve do onog dana kada sam zajedno sa mnogim nasim poznanicima, komsijama i prijateljima natovaren na kamione i iskipan u veliku masovnu grobnicu u Tomasici. Moja djeca su odrasla sanjajuci o danu kada cu se vratiti iz nekog izmisljenog logora u rudniku u koji su me navodno odveli na radnu obavezu. Bilo im je tako lakse zivjeti i podnositi sve one teske suze moje supruge, moje majke, sestre i ostalih koji su me voljeli i kojima sam nedostajao svaki dan sve vise i vise. Moja majka se nadala da cu joj jednoga dana odnekud doci pa je cesto „imala isaret“ i taj dan bi sva uzurbana pravila moju omiljenu pitu. I cekala...Ali uzalud. Nisam mogao doci jer si kao i ostali sutio a mi smo mirno cekali da nekome savjest makar pred smrt proradi.

Sada se ponovo vracam u nas grad da posvjedocim da sam ipak postojao i da nisam „nestao“. Volio bih da se vidimo i da ti kazem da te ne mrzim ni dalje, osim sto se bojim za tebe. Bojim se kako ces na posljednji ispit pred Bogom, mojim i tvojim, jer drugoga nema. Ako slucajno skupis hrabrost pa negdje iz prikrajka budes posmatrao veliku sehidsku dzenazu vidjeces kako se zeleni sehidski tabut i kako cu ipak imati dostojanstven ispracaj. Tomasica me je skrila samo na kratko. Cekao sam da dodes tobe, da se pokajes i da mojoj djeci i mojim roditeljima kazes istinu na koju smo se uvijek zaklinjali. Na sehidskoj dzenazi ce biti 6 tabuta na kojima ce lezati 6 sinova majke Have i 5 sinova majke iz Hegica sa njihovim ocevima kao i mnogo drugih sinova, brace i oceva koji su „pocisceni“ one zle 92. Cekali su da se u tvome narodu pojavi Skender koji ce zacviliti duplo jace i snaznije, ne pozivajuci na osvetu vec samo traziti oprostaj od svih majki koje ce taj dan ispratiti svoje jablanove. Sretan sam sto mogu mirno otici na vjecni pocinak i sto mi ruke nisu isprljane krvlju nevinog covjeka. Volio bih kada bi skupio hrabrost i makar me ispratio ovaj put onako kako covjek ispraca covjeka, prijatelj prijatelja. Ako ne budes covjek i ne dodes na moju dzenazu znaj da ce te kroz cijeli zivot pratiti moja sjena. Necu ti halaliti. Tvoja savjest ce te stici brze nego i pomislis da hoce.

Prijatelju moj, sta mislis koliko suza ce taj dan poteci niz lica majki i oceva koji godinama cekaju da se oproste i dostojno pokopaju svoju djecu. Sta mislis koliko snazne ce biti suze kceri i sinova koji su odrasli mastajuci da im se otac pojavi odnekud. Sta mislis kako gorka ce biti suza supruge kojoj je oteta ljubav i koja je nocima mastala o zagrljaju svog voljenog? Ma kako daleko bio cuces taj krik i neces ga zaboraviti dok si ziv. Proganjace te do smrtnog trena. Bice to tezak teret cak i za tvoja siroka pleca. Cuvas li jos nase zajednicke slike iz skole? Pitam se kako ces objasniti svome sinu gdje ti je „nestao“ najbolji drug iz djetinjstva i mladosti. Jos i sad imena nasa urezana na skolskim klupama. Svjedoce da sam postojao. Proljece je stiglo u nas grad a neki novi klinci se spremaju za matursko vece kao sto smo i mi nekad.Cini se da sve ide nekim uzbrdnim tempom jer svaki dan nicu nove zgrade i kuce, ali to je samo privid. Nista vise nije isto niti ce ikada biti. Zasto je sve tako moralo biti? I je li moralo Zasto sam preko noci postao Turcin kad dobro znas da sam na svoju vjeru bio skoro i zaboravio samo da bih cuvao bratstvo i jedinstvo. Nismo ga sacuvali. Vidis li druze moj, kako je zivot surov i sa koliko apsurda zivis sada? Onda kada si me odveo u logor ucinio si to sa mrznjom koju nikad necu razumjeti, misleci da sve sto je balijsko i tursko mora van iz nasega grada. Ali, iako sam bio skoro pa bezboznjak boreci se za tvoju ljubav i nase prijateljstvo ipak sam u ove duge 22 godine shvatio da samo ON-BOG, JEDAN ZA SVE LJUDE odreduje ravnotezu, mjesto i vrijeme svakome od nas. Mene je pocastio da budem sehid. I da budem nevino ubijen. Kazu da je nas grad opet grad suzivota. Moj i tvoj sin hodaju ponovo ulicama nase mladosti koje se vise ne zovu kao u dobra stara vremena. Sada se zovu po nekim novim herojima. Najcesce onima iz reda domacih izdajnika koji ubise mog ratnog idola komandanta Mladena. Tvoj sin i ne sluti koliko tuge nosi moj sin jer ga babo nije mogao ispratiti na matursko vece niti je mogao navijati za njega dok je trcao za loptom da zapuca koji gol na svojoj prvoj fudbalskoj utakmici. Nazad se ne moze ali naprijed da. A ja cu cekati da se ove sehidske dzenaze pojavis i zatrazis oprosta.


Od mene i mojih najblizih, od svih nevino pobijenih i njihovih porodica.
A, AKO IPAK NE DODES, ZNAJ DA SAM SRETAN I DA TI NIKAD NECU HALALITI!


I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli:“Mrtvi su!“ Ne, oni su zivi samo vi to ne znate!

Midheta Delkic

http://prijedor-x.com/puharska/index.php?subaction=showfull&id=1398356192

---

I sta hoces s ovim da kazes ne kontam?

Sudjenje jos nije zavrsino. Sad svako moze da prica sta hoce. Sudijina je poslednja, a onda mozemo znati sta je, kako je i zasto je sve bilo bas tako.