Bandoglav

Bandoglavo boli
biraju bolji
biti budalaštinom,
blesavo bude
bolesne
bučne bigote.
Branim bitak
bekrijanja bosanskog.

N.M.River, 17.12.2016.

Čarape, trauma, mir i ljubav

S obzirom da živim i noći provodim na dva mjesta, u očevom stanu gdje se nakon svake tri noći smjenjujem sa sestrom i u svom stanu, sva odjeća i obuća mi je razbacana po ormarima na ove dvije lokacije koje dijeli 70 metara vazdušne linije. Kako ta situacija traje već godina, vremenom su mi sva odijela odlučila da se razdvoje od stola i postelje, pa su sakoi u jednom, a pantalone u drugom stanu, na jednom mjestu nema zimskih cipela baš kad je bljuzgavica, na drugom čistih gaća, da ne pominjem lijekove, namirnice koje mi se jedu baš onda kad nisu tu, negdje oko jedan ujutro. Neću pominjati ni miješanje mojih i tatinih odjevnih predmeta kad sam kod njega.

Elem, juče ujutro u svom stanu, tražim malo deblje čarape za ovo doba u svom stanu i naravno of pedesetak pari u ladici, su samo dva para koja liče na ono što je meni u glavi da treba. Pogledam i skontam da se radi o dva para ostavljena za uspomenu. Kao i svaki rak, valjda, teško se rastajem od prošlog, ma koliko znao da to ne bi trebalo. Radi se o dva para od četiri dobijena 1994. od psihologa Jaya Berka koji je u Tuzlu dolazio da nas uči o posttraumatskog stresnom poremečaju u nekoliko navrata, a ja sam onda danima prevodio sastanke i seminare za UNICEF. Mnogo je toga prošišalo kroz ovaj život.

Pokloni mi Jay 4 para vojnih sivo-maslinastih čarapam vuneno-konačanih, toplih, a ne debelih, od kojih noge nikada nisu smrdile, a dobro su grijale. Volio sam te čarape, pa kad su nakon nekoliko godina čarape konačno počele da se deru na petama, moja rahmetli mati Samija ih je u svojim sedamdesetim godinama krpila i štopala. Ja sam ih uredno nosio bez ustručavanja. Nije jmajci bilo mrsko za svoju porodicu ništa, iako nije baš nešto voljela kućne poslove. Čarape su nakon petnaestak godina ponovo na meni, skupa sa zakrpama. Drago mi je da me opet čuvaju i sjećaju na neka teška vremena kad smo još puno htjeli i mogli i nadasve na snagu ljubavi majke. Tako eto, prolazimo kroz ovaj život. Još da naučimo cijeniti ono najbitnije. Mir i ljubav.

N.M.River, 15.1.2017.

http://radiokameleon.ba/2017/01/nihad-mesic-river-nije-vazno-ko-si/

Malo treba

Večeras sam uživao u šetnji bijelom, bajkovitom Tuzlom, plivao sat vremena u toplom urednom bazenu u novom Bristolu i osjećao se umorno, ali dobro.

Došao kući, stavio šareno rublje u mašinu i evo me u toplom uz internet koji radi dobro. Kontam o putovanju u Rimini i San Marino za 8.3. Smijem li se žaliti?


[Edited by Sufler on 19-01-2017 at 10:12 GMT]

http://radiokameleon.ba/2017/01/nihad-mesic-river-kako-sam-naucio-da-kocka-ne-donosi-dobitak/

Valentinovo 5476.

Letio je sazvježđima.
Dugo već ne usni
da besmrtan nije.
Nježnosti željan
još otkako se
prije hiljadu godina
posvađao sa ženom
Srebrnom kad je uhvati
kako flertuje s mlađahnim
Vihorom,

Hrabriša pomisli
da nije bilo pametno
ostavljati ženu
znajući da je
pravih besmrtnih žena
deset puta manje
od prenapučene
muške besmrtne populacije
koja se nikako
smanjivala nije od
ukinuća ratova.

Nedostajala mu je
njegova Srebrna.
Pomisli kako ne bi
imao ništa protiv
da ponekad pogleda
Vihora, ali da mu
makar ponekad
napravi onu
njenu bosansku
sirnicu i zagrli ga,
barem jednom u sto godina.

Nihad Mešić River, 14. 2.2017.

http://radiokameleon.ba/2017/02/nihad-mesic-river-vrtic/

Stanje redovno

Ibrete se ljudi
oko snijega
u februaru,
bojkota, revizija,
političkih replika,
poreza, pušenja
koje će navodno zabraniti,
samoupravljača modernih
predsjednika i zamjenika,
posla, nezaposlenosti,
sporta, realnosti svakojake
u TV programima.
mirova, ratova,
svađanja i pomirenja,.
Ide život. Stanje redovno.

N.M.River, 18.2.2017.

http://radiokameleon.ba/2017/02/nihad-mesic-river-kladionicarska-kultura/

Martovska kiša

Dok sam se večeras
vraćao kući s bazena
romantičnom pustom Tuzlom
kiša se sljevala niz
trotoare i kolovoze,
meni desna cipela
prokisla i čarapa se
intenzivno družila
sa stoplom slijepljenim
uz nju, šljapkajući
poput guska iz zaboravljene
dječije pjesmice
"Kaplje kiša kapljicama",
nekako sam poželio
kao nekad što sam,
biti Gene Kelly na koju
minutu. Sam na ulici, pjevao sam
"I'M SINGING IN THE RAIN!"
Kišobran nisam ponio
jer na sebi imam čarobnu
zelenu jaknu s kapuljačom,
sestrin poklon odnekle,
pa plesati ne mogoh.
Falio mi glavni rekvizit u koreografiji.

N.M.River, 5.3.2017.

[Edited by Sufler on 05-03-2017 at 22:56 GMT]