Princes-krofne u pozni čas

Danas u jednoj tuzlanskoj pekari kupio malo pakovanje princes-krofni. Dobra stvar u ovoj našoj Bosni i Hercegovini su pekare gdje se makar možemo najesti dobro, a relativno jeftino. Nisam ih imao namjeru kupiti, ali mlada prodavačica reče, pošto sutra selimo i ne možemo nositi đevreke, ovih 8 košta marku i po, umjesto dvije i šezdeset. Takva prilika se ne propušta! Već sam probao i dobro su klizile niz grlo. Kupim, naravno i neku dobru, bijelu pogaču, da ne ogladnimo tata Džemo i ja. Neka dva kolača s makom ću prešutjeti kao i činjenicu da ih popodne više nije bilo.

Dobro sam se držao do 23 sata i 15 minuta kada podlegoh iskušenju. Džemo je zaspao, na TV-u Švarceneger i Devito kao blizanci, a ja u onom nostalgično-gladno-osamljenom raspoloženju kada slatko tješi, mazi, grije i hladi u isti tren. Hrabro idem u kuhinju i uzimam 8 spakiranih princeski na tacni od stiropora i pokrivenih celofanom. Malo su se zgnječile, ali ne puno, baš da voda na usta krene u iščekivanju. Uklanjam nestrpljivo celofan i grabim đevrečiće. Prvi, drugi, treći, četvrti nestaju u proždrljivim usnama. Uhhh, gode. Nisu baš kao oni koje su pravile rahmetli mati Samka ili tetka Sajda koje sam znao jesti mjereno vanglama u koje su bile smještane, a sirota mati bi ih morala kriti ili fizički braniti od mene.

Kažem sebi, neka pojedi 4, a 4 ostavi za sutra, možda i tata pristane da pojede koju. Zamotavam celofan preko preostale 4. Pogledam, ukupno 200 grama. U narednoj sceni celofan se, ne znam, kako odmotava i 4 preostale poslastičice nestaju u mojim organima za varenje. Ukalkulisah moguće probleme s pomenutim organima, povišen šećer i ostale nus-pojave. Vrijedilo je!


N.M.River, 8.4.2017.

Sladunjavo te volim beskrajno

Volim te sladunjavo!
Volim te tužnjikavo!
Volim te blesavo!

Blesavo te volim tužnjikavo.
Tužnjikavo te volim sladunjavo.
Sladunjavo te volim blentavo.

Volim te beskrajno!
Volim te šašavo!
Volim te luckasto!

Beskrajno te volim šašavo.
Šašavo te volim beskrajno.
Luckasto te volim tupkasto.

Volim te blentavo!
Volim te sladunjavo!
Volim te!
Beskrajno!

N.M.River, 22.4.2017.

O frtalju hljeba
Dok s drugaricom Cacom polako odlazim hodnikom prema izlaznim vratima nakon napornog dana na poslu, ne znam kako, počeli smo razgovarati o hljebu. U stvari, sad se sjećam, zanimljivo kako kad zapisujemo nešto, da ne kažem kuckamo, um proradi. Kaže Caca da žuri kući jer joj dolazi brat Nino na večeru, u stvari već je stigao s posla, gladan. Ona mora nešto brzo napraviti, ima samo crni hljeb, a Nino, kaže Caca, nije baš ljubitelj ni crnog hljeba,a ni karija koji je sebi napravila juče. Kažem i ja da Nino zna šta valja i nek makar usput kupi bratu bijeli hljeb. Za ostalo se ne brinem jer Caca sigurno već ima neku kombinaciju jela u glavi koju Nino voli.
Kaže, a ko će onda pojesti crni?! Ti, odvraćam i kažem, kupi pola hljeba. Istog trena mi pada na pamet da se hljeb više tako ne kupuje, ili vrlo rijetko. Kažem - nema toga više, pola ili četvrt hljeba što život znače. Caca kaže - nema. Kruh naš svagdašnji je sve manje onako divno dišući slobodan, a sve više sapet u najlone. Još jedan razlog za nostalgična prebiranja po prošlosti, siguran znak odmaka od mladosti. Nedostaje mi vrijeme kad je prodavačica nožem odrezala pola ili frtalj hljeba. Nije nam smetalo što nije sterilno, a čini mi se da smo bili i zdraviji. Sutra će mi Caca ispričati šta je pripremila bratu Nini. Lijepo je kad radiš s prijateljicom koju poznaješ u dušu, a tek kad te zovne na večeru. Ihhh.
N.M.River, 25.4.2017.

http://nihadmesicriver.weebly.com/

Stranica je dopunjena, pa izvolite pregledati.

Ljeto je blizu

Na povjetarcu
Višnjev list treperi.
Ležim na zemlji
lipničkoj, bosanskoj.
Nebo se poigrava
oblacima i modrilom.
Sunce se skirva
i pojavljuje u dogovoru
s vjetrom.
Vježbam kako
biti smart na mobitelu.
Dickensova Božićna priča
čeka da joj se vratim.
Sestra bere luk,
otac sjedi i gleda
kako se šuma njiše.
Kraj maja.
Ljeto je blizu.

N.M.River, 28.5.2017.

Knjige koje život znače

Kako godine prolaze postajem sve rasijaniji i smotaniji. Očekivao bi čovjek obrnuto, makar dok se ne uđe u poznu starost, ali ništa od smirenosti i koncentriranosti u mojoj poznoj 52. godini. Kad smo juče krenuli u Lipnicu sestrinim Suzukijem, Enisa, tata Džemo i ja, i pored sestrinog upozorenja da uzmem i knjige s krova zelene kočije što sam ih popustio dok smo je otac i ja čekali da dođe i pusti nas unutra, u sekundi sam zaboravio knjige koje ponesoh jer najviše volim kontakt s prirodom dok ležim čitajući na travi (ne direktno, ipak sam rastao u najboljoj tradiciji promaje, znači na prostirci za plažu), a u auto sam unio samo tatin čaj jer ga mora puti da se urino-kateter koji uredno nosi već 8 godina, a sad mu je 92, ne začepi. Krenuli mi tako i vozimo se kad negdje oko Elektro-privrede nešto dobro poče da lupa i konačno pade s krova. Nekako nadođemo da su bile knjige. Uz ponešto nervoze i bojazan da knjige nisu koga udraile vratismo se i nađosmo jednu knjigu - Sutra prestajem, Gillesa Legardiniera, kod pomenute Elektro-privrede, a drugu, Božićnu priču Charlesa Dickensa, nakon povratka na početnu poziciju na Slatini, kod stadiona Tušanj. Niko nije povrijeđen, pa ni knjige koje ne izgubismo.

Večeras sam ocu čitao treću knjigu Mesnevije Dželaludina Rumije u prevodu mog rahmetli amidže Ahmeda Mešića, koji bijaše šejh nakšibendijske tekije u Tuzli i kao i obično knjiga nam je kroz Rumijeve i Ahmedove riječi ponudila materijal za razmišljanje od toga kakvi jesmo i da naša dobročinstva treba činiti s nijetom da pomognemo u ime Boga koji nas tome uči, do nade da će za nas u crnom i tijesnom grobu ipak zasjati svjetiljka nura, do pominjanja alhemije koju mi sat vremena ranije pomenu dobar čovjek, drag drug i kolega Denis pominjući recept za orahovaču koju će napraviti i meni, za lijeka.

Pokušao sam da napravim mjesta u ladicama gdje mi stoje stvari u očevom stanu, ali nisam uspio jer mi se isppriječiše knjige Ivana Glišića, Daniela Radočaja, Enesa Karića i Agathe Christie. Odustadoh od sređivanja.

Na kraju dana me prijateljica, draga književncica i učiteljica ESMA pozva na književno veče koje priprema za 9.6.2017. s temom " gdje stanuju knjige?".

Kažu neki da nema slučajnosti. Biće da su u pravu. Ipak knjige život znače, makar nama i makar meni.

N.M.River, 29.5.2017.

Bez smisla

Smisao tražim
u susretu kratkom.
omiljenoj pjesmi
što je decenijama
čuo nisam,
knjizi nepročitanoj,
a poznatoj,
odmoru u jednom
posebnom pogledu
i miru kad se ne mora
na pitanja odgovarati.

Smisao tražim u
proljeću varljivom,
uzdahu čežnje
što se otima
iz napregnutih grudi
i tone negdje
ispod površine
vode tekuće.

Smisao tražim
u putu što predstojji,
starom filmu
iz mladosti jedne
u neka druga vremena,
sjećanju na mamu
i suzi što se
u oku zadržava.

Smisao tražim.

N.M.River, 2.6.2017.

Hurmašice s čokoladom u sredini
Moja je mati voljela praviti hurmašice s čokoladom i orasima u sredini. Orasi i nisu morali biti tamo, ali čokolada jeste. Slasne poslastice zaljevene agdom. Artiljerijski napad na čula i šećer u krvi. Naprosto neodoljive. Jedna ili dvije nikad nisu bile dovoljne. Tamanili smo ih mati i ja, otac je uvijek bio prilično odmjeren u konzumaciji, a sestrin apetit za slatko se polako razvijao kako su godine prolijetale. Bio sam ponosan ma majčine hurmašice što me nije sprečavalo da pojedem i one koje su bile pripremljene za najavljene goste. Naročito mi se dopadao pomalo podrugljiv izraz na profesorskom licu moje majke kad bi zainteresiranoj kuharici objašnjavala kako je moguće da se čokolada il iil jezgra oraha stavi u sredinu i kako hurmašica treba da bude elegantna i vitka, carica iftarskih đakonija u ramazanske večeri. Nije čudo što je za mene hurmašica s čokoladom simbol Bosne, s orijentalnim i oksidentalnim elementima, dovoljno ista i dovoljno drukčija, i svačija, i svoja. Zašto pišem o hurmašicama noćas - vidjeh u jučerašnjem Oslobođenju recept za "hurmašice s čokoladnim filom" i nedostaje mi mati. S ocem sam se večeras sjećao da je prošlo skoro 7 godina kako nije s nama. Isto toliko je prošlo otkad je napravila hurmašice posljednji put. Bilo je to onog ponedjeljka kada će je moždani udar odnijeti u bolnicu i nakon 6 dana negdje drugdje. Dio posljednjih hurmašica pojeli smo sami, a dio dragi prijatelji i rođaci koji su dolazili na žalost. Stoga su mi hurmašice s čokoladom u sredini još draže. Mirišu mi na mamu.

N.M.River, juni 2017-

Samoporuke ili Samo poruke

Racionalizirati osjećaj tjeskobe,
preokrenuti isti u zadovoljstvo -
zadatak naizgled prost.

Evaluirati sebe uspješno uspješnim
u mjerenju sa sobom -
jedino pametno.

Ne obraćati pažnju
na sitne događaje,
rasprave, duše.

Shvatiti malenkost svoju
u trudu da se dobar bude
koliko se može.

Živjeti.

N. M. River, 27.6.2017