"Ćilimi sjećanja":

Trajni pečat o žrtvama genocida u Srebrenici

Ćilim sjećanja, ponosa i nezaborava na žrtve genocida

Uoči obilježavanja 11. jula, Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla večeras je otvorena izložba pod nazivom "Ćilimi sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici".



Na izložbi su predstavljeni ćilimi koje su izradile članice udruženja BOSFAM, u znak sjećanja na žrtve nastradale tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995 u istočnoj Bosni.

Oni koji su došli da pogledaju ovu tužnu izložbu mogli su vidjeti ćilime na kojima je svaki motiv jedno ime, ćilime na kojima se nalaze čitave porodice, ćilime na kojima se nalaze imena djece, žena ubijenih u vihoru rata.



Više o samoj izložbi i projektu "Ćilimi sjećanja" za naš portal govori Munira Beba Hadžić, predsjednica BOSFAM-a.



Do danas su "Ćilimi sjećanja" predstavljeni na mnogobrojnim izložbama u Bosni i Hercegovini, u zemljama Zapadne Europe i u Sjedinjenim Američkim Državama.

Osim Sjedinjenih Američkih Država, Ćilimi sjećanja su bili izloženi i u Holandiji, u Hagu, za vrijeme trajanja procesa Radovanu Karadžiću. Zatim, u mnogobrojnim džamijama bošnjačke dijaspore u St. Louisu. Do kraja 2013. godine, preko 100.000 pojedinaca je imao priliku vidjeti jedan ili više Ćilima sjećanja. U programu obilježavanja dvadesete godišnjice genocida 2015. godine, Ćilimi sjećanja su bili izloženi u Potočarima, u Srebrenici.

Osim "Ćilima sjećanja" izložba u galeriji sadrži i panoe koji imaju informativni karakter za posjetioce, a iz kojih se može saznati nešto više detalja o osnivanju i misiji BOSFAM-a, nastanku "Ćilima sjećanja" i porukama koje nose.

“Gori lila uoči Ilina”

U Doknju održana tradicionalna manifestacija “lilanje”

U katoličkim selima nadomak Tuzle već stoljećima njeguje se tradicija lilanja, narodnog veselja uoči blagdana Svetog Ilije koji se slavi 20.jula. Lilanjem katolici pozivaju Svetog Iliju, zaštitnika groma i nevremena, da im pomogne i zaštiti ih od oluja, gromova i time pridonese uspješnoj sjetvi.

Posebno je veselo u naselju Dokanj gdje se posljednih osamnaest godina organizuje proslava lilanja sa raznim sadržajima.

Manifestacija je započela služenjem svete mise u crkvi za sve poginule branitelje i poginule i nestale u Drugom svjetskom ratu.

Nakon završetka misnog slavlja, predstavnici folklornih grupa, članovi porodica i drugih organizacija položili su cvijeće i vijence te zapalili svijeće na spomen obilježje poginulim braniocima u Doknju.

Uslijedio je nastup folklornog društva, a brojni posjetioci mogli su pogledati i izložbu ručnih radova, degustirati domaća tradicionalna jela, te pratiti takmičenje u vještinama skok u dalj, potezanju konopca, bacanju kamena s ramena bacanja i navlačenju konopca.

Nakon takmičenja i degustiranja zapaljena je velika vatra na kojoj su djeca, ali i odrasli pripaljivali svoje lile. Mašući zapaljenim lilama, napravljenim od osušene kore trešnje, nastojali su što više rasplamsati vatru. Lilanju se najviše raduju djeca.

Inače, pripreme za lilanje traju nekoliko mjeseci. Važno je pronaći koru divlje trešnje, isjeći je i dobro osušiti da bolje gori. Trešnjeva kora veže se na drveni štap, zapali i onda počinje lilanje. Djeca bakljama mašu, raspirujući vatru i pjevajući pozivaju bogove da ih spasi od udara gromova i osigura dobre prinose sa njiva.

Većina mještana Doknja ovo slavlje ili u narodu poznato kao "lilanje” doživljava i emotivno, sjećajući se mladalačkih dana, ašikovanja, sijela te igranki i druženja.


[Edited by cupo on 19-07-2017 at 20:38 GMT]

Priča o ljubavi dvoje mladih

Promocija knjige ˝Miris đula˝ autora Zijada Konjića održana je sinoć u Spomen domu u Koraju. O knjizi su govorili književik Zejćir Hasić, Šefik Husagić, Edina Konjić, a prisutnima se obratio i sam autor.

Prema riječima Husagića, nekadašnjeg nastavnika u osnovnoj školi u Koraju, Konjić je jedan od rijetkih autora koji se čitaocima predstavio romanom, bez prethodnih pokušaja u kraćim proznim formama, i to romanom objavljenim prije nešto više od godinu dana.

- Taj njegov prvijenac "Ako osvane sutra" mu je širom otvorio vrata u književnosti jer je dobro primljen kod čitalače publike. U svom novom djelu pisac se ne bavi ratnom tematikom, već priča o ljubavi dvoje mladih, možda o nesvakidašnjoj sudbini mladića i djevojke iz ne tako davne prošlosti njegovog rodnog mjesta Koraja. I priču uspjeva voditi od početka do kraja, neposrednim i vrlo interesatnim pripovijedanjem, učiniti je zanimljivom iako je fabularno nerazvijena, s ograničenim brojem likova i događaja - kazao je Husagić.

Književnik Zejćir Hasić je rekao da je novo djelo Konjića roman kakvog nema u savremenoj bosanskoj književnosti.

- To jeste roman o prošlosti bosanskog sela, u ovoj slučaju Koraja. Treba reći da je napisan lijepim bosanskim jezikom sa čestom upotrebom riječi orijentalnog porijekla, koje su našem jeziku svojstvene i koje mu daju osobitost. Primjere navedenog možemo naći u svakoj stranici romana, od početa do kraja. Tako na samom početku knjige možemo primjetiti koliko nas uživanja o lijepom bosanskom jeziku čeka u nastavku čitanja - dodao je Hasić u obraćanju publici.

Autor Konjić se najprije zahvalio svima koji su pomogli da njegova druga knjiga ugleda svjetlo dana.

- Nastojao sam da oslikam i oživim likove, i da prikažem događaje onakvim kakvi su oni bili pedesetih, odnosno šezdesetih godina prošlog vijeka. I to ne samo u Koraju, bosanskoj čaršiji, nego i u većem dijelu naše zemlje - rekao je Konjić.

Koncetrišući se na Koraj i užu okolinu, autor je pričom nastojao prikazati običaje i tradiciju koji su vladali u to doba.

- Pa sam tako opisao od mukotrpnog težačkog posla, veselja, zajedničkih druženja tokom hladnih zima, pa sve do udavanja i ženidbi, običijanih normi zbog koji su mnogi trpili u to doba, posebno mlade djevojke i momci. Mladi su stupali u brak, vrlo često protiv svoje volje zbog bogatstva, na nagovor svojih roditelja ili po preporuci uže rodbine, veliki broj njih, također, uopšte ne poznavajući jedno drugo. Upravo takva je i priča romana "Miris đula" u kojoj se prekida tek procvala ljubav između djevojke Nafije i mladića Alije. Nju udaju u grad za bogatog starijeg momka, a Alija se ženi po preporuci rodbine razuzdanom seoskom curom koju do tada nikada nije vidio - pojasnio je Konjić za Tuzlarije.

Kažimo da je ovu promociju sa izvedbom nekoliko sevdalinki na harmonici uljepšao i Senad Salihović.

"Rajska plaža":

Ljubitelji kupanja, prirode i ugodnog ambijenta svakako se neće iznenaditi ako kažemo da jednu oazu sa svim nabrojanim kvalitetama možete pronaći u Krasanpolju nadomak Bratunca.

Izletište "Rajska plaža" smješteno uz obalu Drine, a udaljeno je svega 6 kilometara od centra Bratunca. Također, do ovog mjesta moguće je doći i magistralnim putem Bratunac - Zvornik, iz pravca Drinjače.

Posjetiocu mogu uživati u kupanju i sportskom ribolovu, jer je rijeka Drina sa svojim pritokama bogata raznovrsnim ribljim fondom (pastrmka, mladica, lipljan, som, klen, mrena i škobalj). Osim toga, turistima su na raspolaganju i brojni drugi sadržaji: sportska igrališta, igraonica za djecu, skakaonice, javni toalet, pečenjare za roštilje, kafići, kao i objekti brze prehrane. Vrijedi napomenuti da su plaže čiste, tu je i hlad visokih topola, a kupanje u Drini je također poseban doživljaj.

Na ovome mjestu smo zatekli i grupu žena, članice podrinjskih udruženja, koje su odlučile provesti dan u prirodi.

- Kada završimo sa obavezama oko poljoprivrede većina nas iz Podrinja rado dolazi na ovo mjesto. Družimo se, ambijent je za poželiti, a posebno je interestatno mladima koji na ovom mjestu mogu lijepo upotpuniti svoje vrijeme - kazala je Safeta Mejremić iz Udruženja "Jadar" Konjević Polje.

Bratunački Eko-rafting klub "Rajska plaža" je na ovom mjestu uspješno realizovao svoju ideju i izgradio "Adrenalin park" koji je jedan od tri ove vrste u BiH. Osim toga, članovi često organizuju i akcije čišćenja na ovom kompleksu, a sudeći prema onome što smo vidjeli z

Napomenimo i to da kompleks posjeduje sasvim dovoljno mjesta i za parkiranje automobila.

Napraviti pomak od svakodnevnice, vidjeti i probati nešto novo, samo su neki od razloga zbog kojih vrijedi posjetiti ovo mjesto, a naročito u ljetnom periodu.

[Edited by cupo on 25-07-2017 at 02:00 GMT]

U Hadžijskoj džamiji u Novom Naselju u Tuzli danas je upriličena svečanost tokom koje je proučena ikrar dova za tuzlanske hadžije koje ove godine putuju na hadž.

Hasan efendija Spahić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, rekao je da se ove godine iz Tuzle ispraća 44 hadžija koje putuju na hodočašće u Meku kako bi obavili hadž, petu islamsku dužnost.

- Hadž je posebna radost za vjernike, oni su, kako kaže Božiji poslanik Mohammed a.s., časni gosti na časnim mjestima u Meki i Medini. Oni će se tamo susresti sa milionima hadžija iz cijelog svijeta, gdje će se sporazumijevati selamima, pozdravima, pogledima...Sretni smo zbog toga i uputit ćemo dove za sretan put i povratak naših hadžija i hadži-hanuma, a i oni će uputiti dove s najljepšeg svetog mjesta - kazao je Spahić za Tuzlarije.

Hadžijska džamija bila je prepuna budućih hadžija i članova njihove porodice koji su sa svojim najmilijima željeli podijeliti sreću i radost u zajedničkoj ikrar dovi.

Radosna i uzbuđena zbog odlaska na hadž je Pemba Smajić iz Liplja kod Zvornika.

- Putujem za Meku i Medinu i to mi je jedina neostvarena želja do sada. Sve su mi se želje ispunile kod Allaha dž.š. i ovo je posljednja kojoj se najviše radujem. Prvi put idem i ako bude zdravlja opet će se ponoviti - kazala je Pemba za Tuzlarije.

Pripreme za odlazak na hadž su popraćene posebnim emocijama, a kako se bliži dan polaska, tako se povećavaju oduševljenje i zahvalnost. Tako je i u domu Mejre Vrabac iz Tuzle.

- Da mi se dragi Allah smiluje, oprosti mi grijehe i da nas uputi i učvrsti na našem putu. I sve vas da zateknem u dobru i najboljem na ovom dunjaluku - kazala je Mejra.

Ćima Alić iz Đulića kod Zvornika također ove godine prvi put putuje na hadž.

- Sretna sam i uzbuđena zbog odlaska. Radila sam 33 godine u Švicarskoj, vratila sam se prije dvije godine i donijela sam odluku da krenem na ovo sveto mjesto. Nakon dove slijedi seminar u džamiji Kralja Abdullaha gdje će nas upoznati sa detaljima oko našeg puta - kazala je Ćima.

Umjetnici novijeg doba, zaljubljenici u korajsku ljepotu, a okupljeni u Književni klub i ULJUB Brčko Distrikta, jučer su Koraju obilježili desetu godišnjicu od prvih susreta. Povodom ovog značajnog jubileja u Spomen domu je promovisana knjiga "Koraj ko raj", koja predstavlja zbornik pjesničkih radova.

Alija Halilović, jedan od organizatora promocije, kazao je za Tuzlarije da je ova knjiga sadrži pjesme, slike i fotografije, a koje su inspirisane ljepotom Koraja.

- Nastajala je u desetogodišnjem periodu odnosno od 2007. godine. Tada se zapravo javila ideja da umjetnici iz Brčkog, u svoje slobodno vrijeme, dođu u Koraj i da napišu koji stih. Tako je nastala i likovno-pjesnička kolonija pod nazivom "Koraj kao raj", održavana godinama pod korajskim nebom. Osim umjetnika iz Bosne i Hercegovine, pohodili su je i gosti iz Srbije, Hrvatske, Švedske...Ono što nas okuplja je sloboda izražavanja, zatim duh ovog mjesta i druželjubivost naroda koji živi na ovim prostorima. Kroz Koloniju su nastale i neke novi ljubavi i upravo umjetnost jeste nešto što treba ljude da spaja. Kolonija se održava svake druge subote u mjesecu maju. Umjetnici dođu u Koraj, rasporede se na različitim lokacijama i svako na svoj način traži inspiraciju za slikanje, pisanje ili fotografisanje - dodao je Halilović.

Među koricama ove knjige našli su se i stihovi Jasmine Ademović, pjesnikinje koja je porijeklom iz Koraja.

- Živjela sam u Brčkom sve do početka rata, a potom sam zbog ratnih dejstava otišla u Norvešku. Tamo mi se probudila želja za pisanjem, imala sam nostalgiju za Korajom i tako su iz mog pera nastale pjesme koje su objavljenje u ovoj knjizi. Sve one govore o ovom mjestu, ljudima, njihovom porijeklu, uglavnom su to antologijske pjesme za Koraj - kazala je Ademović za Tuzlarije dodajući da je njena duša uvijek u ovom mjestu.

Osim Ademovićeve, svoje stihove u knjizi su zapisali i pjesnici Mirjana Đapo, Dragoljub Vasić, Azur Salihović, Suada Kovačević, Sead Ibrić, Suvad Alagić, Slađana Jovičić, Neda Čajević i drugi umjetnici.

- Ovaj prostor već deset godina ne zna za ime i nacionalnost, ono što nas vodi i okuplja je ljubav prema umjetnosti. Zbog toga smo odlučili da našu desetogodišnjicu okupljanja i druženja ovjekovječimo promocijom ove knjige. Njenih 50 stranica je posvećeno poeziji inspirisanoj starom i današnjom BiH, zatim tu je 15 slika Koraja, a svoje mjesto u ovom djelu našle su i naše fotografije sa druženja - kazala je Mirjana Đapo dodajući da je sve navedeno zajednički sadržaj i smisao ovakvih sastajanja i praznika duha.

[Edited by cupo on 30-07-2017 at 02:04 GMT]

[Edited by cupo on 30-07-2017 at 02:06 GMT]

[Edited by cupo on 30-07-2017 at 02:09 GMT]

[Edited by cupo on 30-07-2017 at 02:11 GMT]

Mevludska svečanost u Cerskoj:

Obilježena 2. godišnjica od izgradnje nove džamije

Povodom 2. godišnjice svečanog otvorenja džamije u Cerskoj danas je upriličena mevludska svečanost i program koji su svojim prisustvom uveličali predstavnici Islamske zajednice, mnogobrojni gosti te džematlije iz Cerske.

Podsjećamo, u prirodnoj nesreći koja je prije tri godine pogodila BiH, od posljedica klizanja velikih količina zemljane mase, u potpunosti je uništena džamija u Cerskoj i tri kuće, a izgubljen je i jedan ljudski život. Samo još munara na tom mjestu svjedoči da su tu nekada živjeli ljudi i da je na toj lokaciji nekada postojalo naselje. Ova džamija obnovljanja je ukupno tri puta. Prva džamija je porušena tokom Drugog svjetskog rata, a obnovljena je 1960. Tokom posljednjeg rata ponovo je srušena, a obnovljena je 2008. godine, da bi ponovalo stradala u maju 2014. Na Dan državnosti BiH 25. novembra 2014. postavljen je novi kamen temeljac, a svečano otvorenje džamije upriličeno je 01.08.2015. godine.

Građevinski radovi na izgradnji nove džamije, imamske kuće, abdesthane i šadrvana, kao i na mektebu u naselju Gobelje, počeli su u martu 2015. godine, a okončani su za manje od četiri mjeseca.

Zemljište za izgradnju džamije uvakufio je Bego ef. Selimović, bivši imam u Cerskoj, a on je bio i na čelu građevinskog odbora.

Muamer Jusupović, imam u Cerskoj, kazao je da je ova džamija Allahova kuća iz koje se pokreću gotovo sve društvene aktivnostu u ovom mjestu.

- Džamija u Cerskoj je naš orjentir gdje činimo sedždu Allahu dž.š. Radosni smo što su sa nama danas gosti iz svih krajeva BiH, a sve sa ciljem zajedničkog ibadeta veličanja Uzvišenog Allaha. Na ovom mjestu Bošnjaci Cerske uče, dove, i bratski se druže i učvršćuju veze. Zasigurno, ova džamija ispunjava svoju misiju na visokom nivou, naši vjernici su njen ukras i nadam se da će tako biti do sudnjega dana - kazao je Jusupović obraćajujući se prisutnuma te je izrazio zahvalnost svim vakifima koji su pomogli izgradnju nove ceranske ljepotice.

Dodao je da je Bego-ef. Selimović jedan od imama koji je dugo radio u ovom džematu i koji je svojim radom ostavio duboki trag. I danas nesebično pomaže povratnike u ovo mjesto. Zbog svega navedenog, u znak zahvalnosti, tokom programa Selimoviću je uručena vrijedna umjetnička slika na kojoj su naslikani motivi džamije u Cerskoj.

Obraćanje Bege Selimovića:

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Vlasenica Nurdin-ef. Grahić zahvalio se prisutnim na ovom vidu podrške koje je zaista značajna za povratnike i džemate, kao i za Bošnjake u manjem bh. entitetu.

Svečanosti u Cerskoj prisustvovali su imami Islamske zajednice Sarajevo na čelu sa glavnim imamom dr. Feridom Dautovićem, imami Medžlisa Islamske zajednice Kakanj na čelu sa glavnim imamom Sulejman ef. Čelikovićem, potom glavni imami iz Vlasenice, Brčkog, kao i brojni podrinjski imami. Svi oni skupa su izveli mevludski program, a prigodnim vazom ovim povodom prisutnima su se obratili i glavni imam MIZ Sarajevo Ferid-ef. Dautović i glavni imam MIZ Kakanj Sulejman-ef. Čeliković.

Vrijeme planiranja odmora, ili kako to nas dvoje nazivamo, avanture je došlo. Odmah poslije novogodišnjih praznika počinjemo naše planove za ljetnu avanturu.

Pošto smo prošlu godinu (2016.) posvetili jadranskim otocima i generalno jadranskom primorju, ove godine smo željeli posjetiti neke egozične destinacije. Želja je bila posjetiti Bali. Već dosta prije smo počeli istraživati što posjetiti na Baliju. Kako smo istraživali tu daleku destinaciju, sve veća ljubav je bila prema istoj. Nakon tri mjeseca „njuškanja“ po internetu, došao je mjesec mart i već sada smo trebali definitivno znati idemo li ili ne idemo na Bali.
Nažalost, 2017. godina neće biti naklonjena našoj destinaciji zbog mnogih stvari o kojima ne bih sada pisao. Iako neostvareno putovanje, to nam je i dalje destinacija koju posjećujemo prvom prilikom.
Nakon što je put za Bali propao, odlučili smo posjetiti i ponovo susjednu Hrvatsku. Koliko god ljudi mislili i pričali kako ta lijepa država nema što ponuditi, nikada se neću složiti s njima. Dokaz ne mora biti s moje strane (iako ih ima već dosta), dokaz su mnogobrojne nagrade, kako za kontinentalne, tako i za morske gradove, koji svake godine budu nagrađivani od svjetskih turističkih agencija.

Dogovori između mene i moje ljepše polovine su uveliko krenuli i konačno je potvrđen datum odlaska. Bio je to mjesec juli, šesnaesti dan u mjesecu. Ne mora mi ni`ko reći, znam i sam da je to špica sezone i da je veoma teško pronaći smještaj. Također, znam da su cijene paprene (barem za nas Balkance) zbog već sada „domaćih“ stranaca (posebno Britanaca, Nijemaca, Italijana, itd.). Ne treba puno o tome pisati, naš standard i njihov je nebo i zemlja, pa dok oni uživaju u apsolutno svemu što Dalmacija i Hrvatska pruža, mi, domaći se računamo prije svega što ćemo si priuštiti. O ovome se može dosta pisati, ali nećemo o lovi, jer lova nije ni bitna kada imas „plan“. Spominjem plan, a mi ga nemamo uopće, osim da želimo posjetiti neke pučinske otoke.
Došao je dan kada krećemo iz Tuzle ka Dalmaciji. Pošto smo kofere davno izbacili iz naše upotrebe, pakujemo planinarske ruksake i krećemo na more. Ujutru rano stižemo u Omiš gdje ćemo provesti jednu noć kako bi skontali kuda dalje idemo. Omiš kao i uvijek, za mene posebno lijep zbog Cetine. Međutim, do sada malo drukčiji boravak u Omisu (iako kratak), a razlog je konstantno nadlijetanje kanadera iznad glave. Treba naglasiti da smo došli baš kada su bili najveći požari oko Splita i Šibenika, ali i Omiša. Nema veze, ne smetaju nam kanaderi, samo da ne gori! Navečer razgovaramo da li idemo na Dugi otok, posjetiti jednu od najljepših plaža u Dalmaciji (Sakarun) ili se uputiti odmah ka Splitu, a zatim Visu i još dalje. Nakon razgovora uz hladne pive, donosimo odluke da ipak idemo ka Visu (nama već sada poznata destinacija, jer smo prošle godine također posjetili Vis i Biševo).
Odlučili smo se za Vis jer dalje idemo na pučinu. Cilj je bio posjetiti dva pučinska otoka, a to su Brusnik i Svetac.

Ujutru polazimo za Split gdje ćemo uhvatiti trajekt za Vis. Pošto smo imali automobil, mijenjamo u putu plan (koji naravno nemamo) i dogovaramo da prije toga posjetimo Kornate (želja od prošle godine). Vozimo se pored Splita, oko kojeg na sve strane gori (strašan prizor) i idemo ka Zadru. Kao i svaki put kada krenemo negdje, ne možemo doći na vrijeme zbog stalnog zaustavljanja i razgledanja, tako i ovaj put nismo stigli do Zadra nego smo se morali ranije zaustaviti i pronaći neki smještaj (naravno, nemamo plan, nemamo smještaj). Dolazimo u Biograd na moru, raspitujemo se za neke sobe, ali sve je puno. Kada kažem puno, puno je sve kao šibica i nigdje ništa nema slobodno. Nakon 2 sata razgledanja i potražnje, dolazimo do kampa MIA. Obavljamo kratki razgovor na recepciji i nakon dvije minute već smo pronašli plac za šator. Ništa bolje kada naletiš na finu osobu koja ti izađe u susret, kao da se poznajete sto godina. Na našem placu smo oko 19.30 sati, vadimo šator i onda nastaje muka. Već danima nije pala ni kap kiše i prosto je nemoguće na toj lokaciji zakucati klin u zemlju. Sve je suvo i sve je kamenito. Montiramo šator, umjesto 20 minuta, 120 minuta, mokri, umorni, žedni, smrdljivi, sve smo bili. Ubacujemo stvari u šator (potrebne za spavanje) i odlazimo se tuširati i spremiti da nešto pojedemo. Biograd na moru prepun turista kao i svako drugo mjesto na dalmatinskoj obali, oko 23 sata smo na njihovoj Rivi, gledamo što ćemo pojesti i popiti pa na spavanje. Sve je bilo super dok nismo došli u šator i legli spavati. U daljini se čuju „naše Grand muzičke zvijezde“ koje polako uzimaju pod svoje i dalmatinsku obalu. Sve je super, ali ja ne mogu zaspati od „muzičkih zvijezda“. Hvala Bogu pa je djevojka zaspala, neka se barem neko odmori.
Ujutru smo ustali oko šest sati, pakovanje odmah nastupa, spremanje šatora i odlazak na turistički brodić koji će nas cijeli dan voziti oko Kornata i Telaščice. Kao i na svakom izletu, piješ vino, jedeš ribu, piješ vodu, sokove, „full gotiva“ za malu lovu. Naravno, ja Bosanac, pa opravdam svaku plaćenu kunu kroz vino i sve što se nudi. Neko kroz lubenicu, neko kroz nešto drugo što se nudi na brodu. Plovimo ka parku, prizori prelijepi , prolazimo pored mnogih usamljenih kućica, brodića, ribarskih, turističkih, privatnih, uzgajališta riba itd. Itd. Nakon nekog vremena dolazimo do Telaščice i tu se iskrcavamo. Imamo, ako se već sada dobro sjećam dva sata slobodnog vremena za obilazak litica ili Slanog jezera. Treba naglasiti da je Slano jezero karakteristično po mulju koji je ljekovit i koji se koristi za razne bolesti. Također, jezero je slano jer na dnu postoje male pukotine kroz koje ulazi konstantno slana voda (tako nam rekoše ljudi koji provode vrijeme na jezeru). Nama nije bilo baš interesantno jezero pa smo se odlučili popeti na litice, 15-ak minuta udaljeno od jezera. Sunce sija iz neba i zemlje, ali mi idemo, odlučni, pogledati litice (barem dio, početak) onoga što možemo vidjeti na našoj lokaciji. Dolazimo, iscrpljeni, ali puni adrenalina i oduševljenja zbog pogleda, zbog visine i moći koja se može vidjeti na samom rubu litica koje pruža Telaščica. Litice se na mjestima duž Dugog otoga uzdižu i do 160 metara iznad nivoa mora, a u dubinu do 90 metara. Inače, Telaščica je park prirode od 1980. godine, koji se nalazi na Dugom otoku. Iako kratko, dovoljno da vidimo ono što smo htjeli vidjeti. Nakon obilaska, ukrcavamo se na našu barku i idemo ka privatnom otoku Katarina. Tu bi trebali imati klopu (ručak). Dolazimo na otočić, ponovo riba sa nekim mesom, neka druga životinja (konačno). Pošto sam ja bio veoma gladan (kao i uvijek), ja uzimam dvije ribe i tu neku drugu životinju, dok nježnija polovina ruča samo jednu ribicu i malo druge životinjice ...
Poslije toga polazimo sa Katarine i idemo ka Biogradu na moru. Stižemo oko 19 sati. Pakujemo sve stvari iz kampa i idemo ka Splitu. Teba naglasiti da smo noć prije dogovorili sa prijateljicom iz Splita da ćemo kod nje provesti noć i ujutru rano za Vis. Tako je bilo, navečer oko 11 sati smo došli u Split, tačnije, Solin. Frendica nas je dočekala pravo domaćinski. Ugođaj kao kod kuće, od hrane, pića do svega što smo zamislili. Idemo spavati jer ponovo moramo raniti radi trajekta.

Novi dan, novi kilometri po moru. Pozdravili smo se s prijateljicom, ona nas je odvukla do trajektne luke i ukrcavamo se sada na trajekt pod imenom Petar Hektorović. Inače, vožnja trajektom iz Splita do Visa traje oko tri sata. Nakon što stigneš na Vis u mjesto Vis, hvataš iste sekunde bus za Komižu i voziš se još nekih 20-ak minuta do konačnog odredišta. Interesantno je što je 80% stranaca na otoku Visu. Meni još interesantnije, na otoku Visu kao da si došao na skroz drugi kontinent. Nije razlog klima, nije razlog ni otok, razlog je što su drukčiji ljudi, ponašanje je veoma veoma različito nego na kontinentalnom dijelu (možda je to samo meni tako, ali je tako).

Stigli smo oko 12 sati po najvećem suncu u Komižu, nama posebno drago mjesto. Ponovo tražimo smještaj jer nemamo ništa dogovoreno, tj. nemamo plan . Odlazimo do naše poznanice da ju pitamo za smještaj, ali je puna, kao i svaki drugi smještaj. Ona nam govori da ćemo teško pronaći smještaj ali ne obaziremo se na to i idemo do turist info centra. Konačno klima, hladno, lijepo, mogao bih tu spavati. Ljubazna djevojka, također, ne tako optimistična, govori da je sve popunjeno, ali da možda ima nade za nas. „Okreće“ telefon i spaja nas s teta Pericom. Teta Perica je jedna divna, starija gospođa, koja će nas primiti u svoju kuću. Pošto sam rekao da neću spominjati cifre i cijene. Teta perica je nešto najjeftinije što ti se može desiti za vrijeme špice na Jadranskom moru. Albanija je skupa za teta Pericu. Uredno, čisto, fino, bez interneta i televizora, ali što će nam to kada mi samo trebamo krevet za prespavati.

Smješili smo se, iskoristili smo priliku da se okupamo, odmorimo i navečer idemo tražiti kako dođi na otok Svetac. Iako sam ja već ranije pisao s nekim „barbom“ (od milja sve mornare zovem BARBA), trebalo je doći do njega jer nam se ne javlja. Noć je pala, svi sa svojim štandovima izlaze na Rivu i pecaju svoje potencijalne kandidate, kako za Biševo (Modra špilja), tako za razne izlete (kopnene ili vodene) oko Visa i na Visu. Prvo smo popili hladnu pivu pa onda u potragu za našim moreplovcem. Kada smo krenuli u potragu za onim što nama treba, naletili smo odmah na osobu koju smo trebali. Radi se o „NIKA ADVENTURE TOURS“. Ovo sada izgleda kao i svaki drugi levat koji te upeca i vuče po svojim brodovima. Levat koji natovari po 100-150 turista i idemo po moru, međutim nije ni blizu toga. Ovo je mještanin Komiže koji je sve ali nije biznismen i nije zaluđen lovom. Ovo je veliki avanturista, zaljubljenik u more i prirodu. Odmah smo se skontali oko mail-a koje smo razmijenili pri dogovaranju za put na Svetac i priča je odmicala sve dalje i dalje. Razgovar je bio čisto filozofiranje ali veoma interesantno. Nakon razgovora, dogovorili smo da idemo na Svetac sa posjetom otoku Brusniku. Razišli smo se i ponovo piva pa spavanje.

Sutra je bio dan za odmor (konačno). Izležavali smo se po plaži i uživali u prelijepom, čistom moru. Navečer, standardno, izađeš, šetaš, ako si gladan klopaš i tako svaki dan ako provodiš standardno ljetovanje (krevet, plaža, ručak). Hvala Bogu mi smo odmakli od toga i ne zanima nas takav način ljetovanja.

Prošao je dan izležavanja, navečer smo se već pakovali za polazak na našu glavnu avanturu, a to je odlazan na otok Svetac i Brusnik. Ujutru smo oko pola osam već bili pred barkom, ovaj put doslovno barkom (jedrenjakom). Po prvi put ne idemo brodom gdje su turisti i gdje nas je 100, idemo u pravu avanturu. Na barci nas je bilo 8-10, uključujući „kapetana“ i njegovog ljubimca, pas, ženka koja je luda za vodom i morem. Izlazimo iz komiške uvalice i dolazimo na otvoreno more, krećemo se ka Brusniku, cca. tri sada udaljen otočić od Komiže. Nakon sat mirne vožnje, počinje puhati Jugo. Moj prvi Jugo na otvorenom moru, na malom čamcu. Prvi susret i nije tako ugodan, a razlog je preveliko ljuljanje barke, uz pratnju mučnine i nagonom za bježanjem sa barkice. Pošto je nemoguće pobjeći, tražim način kako se umiriti, zauzimam horizontalni položaj i gledam u nebo. Tako sam dva sata proveo, gledam u nebo i pratim jarbol koji se ljulja lijevo desno u promjeru od 10 metara (najmanje). Nakon nekog vremena, polako se osjeti smirivanje vjetra, a pri tome se oglašava naš barba i govori da je pred nama otok Brusnik.

Ukratko ću napisati nešto o Brusniku.

To je otočić magičan po mnogo čemu, ali i mističan ujedno. Vulkanskog podrijetla. Plaža ili žal prekriven je oblutcima različitih veličina, sada nažalost više većih nego manjih zbog uzimanja oblutaka za uspomenu od strane turista. Pri izranjanju otoka iz mora te hlađenju vulkanske lave nastajale su stijene stvrdnute lave koje su se spajale sa oblutcima. Otok ima dugogodišnju povijest u ribarstvu. Otok je korišten u ribarskim regatama u zimskim mjesecima kada su ribari sa Visa krenuli u takmičenje u sakupljanju riba I jastoga. Zanimljivo je to da posto je otok mali a dosta ribara se tada takmičilo samo oni koji su prvi stigli do otoka su se usidrili a drugi, koji stignu posljednji bi tokom tog dugomjesečnog takmičenja morali ostati na svojim brodovima. Oni koji su se usidrili bili bi na otoku zaštićeni od nevremena I mogućeg lakšeg čuvanja ulova. Dozvoljavali su samo svojim “konkurentima” da suše mrežu na otoku jer je bila od pamuka pa da ne bi propadale. Od oblutaka su pravili gomilice jednake udaljenosti na kojima bi sušili mreže I vesla redali. Također su pravili zaštitu obliku kućica od oblutaka koje su ih štitile od nevremena. Krov je bio napravlje od dijelova broda koje su mogli koristiti.

U srcu Brusnika nalaze se još I izvorišta slane vode tzv ”jastožare” tj. mala jezerca ili bazenčići koji su ogradjeni oblutcima. Unutar jezeraca je slana voda koja se stalno obnavlja zahvaljujući poroznosti dna. To je dosta pomagalo ribarima jer za vrijeme regata sve jastoge koje su ulovili su čuvali u njima. Jastozi nakon ulova mogu biti neko vrijeme na suvom, te ne bi mogli podnijeti dugotrajno izlaganje suncu pa su te jastožare prekrivali veslima i dijelovima broda. Na taj način su sigurno čuvali jastoge. Sve je to smišljeno fantastično jer nekada ne bi bilo soli ili leda kako bi zaštitili ulov od propadanja. ZA vrijeme zimskih oluja zna se desiti da voda pepolovi otok na dva dijela. Od flore i faune na otoku ima endemskih frsta i to od biljaka dubrovačka Zečina a od životinja endemski Crni gušter. On obično bočno ima pjege azurnoplave boje koje se najbolje vide kod polo zrelik jedinki. Otok je zaštićen i zabranjeno je bilo koje narušavanje prirode.
Nakon što smo obišli otok Brusnik, oduševili se svemu onome što posjeduje, saznali od našeg barbe sve ovo što je napisano u prethodnom dijelu teksta, ukrcali smo se na našu barku i krenuli na otok Svetac. Vožnja traje oko 30-40 minuta, što i nije tako puno jer cijelo vrijeme se vidi Svetac pa daje dojam da je tako blizu. Sve slabiji je vjetar bio što je meni odgovaralo. Nako što smo došli s nama gornje strane otoka, prestao je Jugo u počela je Bonaca (nešto novo ponovo za mene, na otvorenom moru).

Plovimo lagano oko otoga i dolazimo do jedne prelijepe uvale. Tu ćemo se zadržati nekoliko sati, ručati, kupati se, pričati „ribarske priče“, roniti, skakati i još dosta toga što budemo htjeli. Naš barba se dokazao da nije kao svi ostali jer nije bila klasična riba nego je bilo dosta toga što se jede kada si na moru (sve ukusno, lijepo i s puno ljubavi napravljeno). Nakon što smo se najeli, napili, umorili pa odmorili, bilo je vrijeme da krenemo dalje oko otoka. Nakon 30ak minuta vožnje, dolazimo do nove uvale. To je uvala gdje ćemo se ponovo iskrcati, ali sada na otok Svetac.

Ponovo ukratko o otoku:

Veličanstveni otok koji je u vlasništvu porodice Zanki. Nastanjeni su na otoku oko 250 godina. Otok je bio naseljen još od starogrčkog perioda , potom rimskog perioda iz kojeg datira I ostatak Teutine kule (vlasništvo kraljice Teute na najistočnijem dijelu otoka). Potom otok naseljavaju Benediktanci koji također ostavljaju ostatke samostana na jugoistočnoj strani iz 15st. Nakon toga otok je u vlasnistvu crkve od koje ga preuzima porodica Zanki. Između 2 svjetska rata otok je bio naseljen I imao je oko 50 do 80 stanovnika, danas je nenaseljen ali I dalle ima 3 kuće I crkvicu (zemljiste oko crkvice pripada crkvi a ne porodico Zanki). Otok posjećuje I dalje porodica Zanki koji provode ljetne dane u svojim domovima a nerijetko borave i tokom zimskih dana. Od flore I faune tu je makija, hrast česmina (za izgradnju brodova), rogač i vinogradi. Eleonorin sokol, sove a postoji priča da se nalaze i sredozemna medvjedica zbog blizine medvjeđe špilje.

Nakon što smo se iskrcali na otok, naš barba, inače jedan o suvlasnika otoka nas je odveo do svoje porodice (ne cijelja, ali nekolicina), tj. do svoga doma na otoku. Od barke do doma na otoku nam je trebalo oko 20-30 minuta laganog hoda. Uzmemo li u obzir da je bilo veoma veoma toplo i da je sunce pakleno, kapa dole za nas 5 koji smo se popeli do njegovog doma.
Dolazimo na odredište i odmah oduševljenje. Ljudi nemaju struju, nemaju vodu, nemaju nikakav luksuz, ali imaju sve! Pitate se kako!? Vodu dobijaju od kišnice, struju imaju od nekoliko panela i na taj način opskrbljuju neophodne uređaje. Sve ostalo je prirodno. Pogled je neopisiv, jednostavno se mora vidjeti i doživjeti. Gore nas dočekuju 3-4 osobe od kojih svi tražimo samo vodu. Nakon nekog vremena sa vrha otoga stižu dva magarca. Druže se s nama, mi se igramo s njima, pravimo nekoliko fotografija, odmaramo se još malo i krećemo nazad ka svojoj barci.

Dolazimo do barke, ukrcavamo se i krećemo ka Komiži, otoku Visu. Oko 17 sati smo krenuli prema Visu i do tamo nam treba tri sata vožnje. Na našu sreću, more je mirno, idealno za plovidbu i razgledanje. Ne bi bilo otvoreno more a da nam ne priredi nešto nezaboravno, ovaj put delfini svuda oko nas. Gdje god se okrenemo delfini plivaju, nešto što se ponovo mora vidjeti svojim očima. Oko 20.30 sati stižemo u luku u Komiži. Ne idemo odmah u smještaje nego idemo na pivu, razgovaramo o provedenom danu, iskustva, doživljaji, itd.

Pošto sam ja ostvario svoj dječački sam, posjetio Svetac, sada mi vrag ne da mira, već pitam barbu za novu avanturu, a to je otok Palagruža. On sve objašnjava i ja zadovoljan i nasmijan razmišljam o novoj avanturi.

Nakon odomra i popijene pive, idemo u svoje domove i naravno, umorni kao psi, liježemo ali bez mogućnosti momentalnog sna. Utisci, slike i doživljaji se vrte kroz glavu iz sekunde u sekundu. Ipak, nakon okretanja po krevetu, dolaze snovi tamo gdje trebaju.

Sutra se budimo, pakujemo se i spremni smo za odlazak na trajekt. Na našem putu na Svetac smo upoznali prekrasan par koji su nam rekli izaći u susret i povući nas do Visa iz Komiže kako ne bi morali plaćati i ganjati autobus za Komižu. Dolazimo, ukrcavamo se na trajekt, mašemo prelijepom i uvijek očaravajućem otoku Visu i nastavljamo put prema Splitu. Nakon 3 sata vožnje, dolazimo u Split, ponovo nas naša prijateljica dočekuje uz kafu iz "džezve“ koju nismo pili već nekoliko dana. Provodimo neko vrijeme s njom i njenim mladim mužićem. Zahvaljujemo se na svemu što je učinila za nas i krećemo dalje put juga. Nanosi nas put navečer ponovo u Omiš. Pronalazimo smještaj i odmah idemo na plažu. Bila je to zadnja noć naše kratke avanture.
Zadnja noć je posvećena plaži, mirnim zvucima malih valova, u pozadini lagana muzika koja dopire do nas, a mi sa stopalima pokvašenim u more uživamo i razmišljamo u svemu što smo doživjeli na Brusniku i Svecu.

Nakon predivne noći na plaži, odlazimo u krevet i još jedna noć je pred nama.

Ujutru se pakujemo, krećemo još južnije, posjećujemo po potrebi neka mjesta, kupamo se i nakon toga prelazimo u BiH te nastavljamo prema Tuzli.

Dalmacija kao i svaki put, puna iznenađenja, puna neotkrivenih mjesta, puna prirodnih ljepota, puna povijesnih bogatstava. Jer nije Dalmacija samo Makarska rivijera, nije Dalmacija samo noćni izlazak, nije Dalmacija samo plaža i borba za mjestom na plaži, Dalmacija je mnogo više, Dalmacija je mjesto za istraživanje i uživanje u onome što doživiš svako jutro, svaki dan i svaku noć. Dalmacija je za mnoge neotkrivena beskrajna ljepota. Dalmacija je nešto što ti pruža da doživiš na poseban način i da to nosiš sa sobom zauvijek!

Prelijepo iskustvo koje se mora doživjeti, a mi vam prenosimo u najkraćim crtama ono što smo posjetili i doživjeli!




[Edited by cupo on 13-08-2017 at 19:46 GMT]

Uporedo sa 7. Međunarodnim festivalom folklora ˝Dani ćaske-Puračić 2017˝, koji je sinoć održan u Puračiću, organizovana je prezentacija i degustacija tradicionalnih bosanskih specijaliteta, a koju su za ovu priliku pripremile članice Etno sekcije i sekcije veteranki u KUD-u Puračić. Osim njih nekoliko specijaliteta izložili su i gosti iz Turske, Devetaka i Cazina.

- Posebno smo ponosni na naše tradicionalno jelo "puračku ćasku" koje pripremamo gotovo za svaku našu manifestaciju - kazala je za Tuzlarije Emka Jašarević, članica KUD-a "Puračić".

Dodaje da se ovo jelo najčešće sprema u u bakrenom loncu ili zemljanim posudama.

- Za pripremu jela potrebno je meso, dvije glavice crvenog luka, jedna glavica bijelog luka, biber u zrnu i mljeveni, lovorov list, vegeta, klinčići i aleva paprika. Kada je u pitanju način pripreme, na dno lonca se stavi sitno izrezan luk, vegeta, biber i lovorov list, pa se na to dodaje meso. Zatim se jelo posli i naspe se odmah vode. Peče se na laganoj vatri tri do četiri sata. Pri završetku kuhanja dodaju se klinčići ili neki drugi začini po želji - pojašnjava Jašarević.

Kako smo mogli vidjeti, na stolu su se osim ćaske, našla i sljedeća slana i slatka jela: bijela pita, riža sa mesom, filovane paprike, razne vreste pita sa mesom, gljivama, sirom, zatim pita ćora, nutma, tulumbe, hurmašice, ružica, baklava rolovana sa halvom i tako dalje.

O kakvim se jelima radi, najbolje pokazuju fotografije koje smo napravili nakon što su posjetioci degustirali hranu. Tepsije i tanjiri su na kraju bili potpuno prazni.






[Edited by cupo on 13-08-2017 at 02:38 GMT]

Požarnica

Završena izgradnja dvije autobuske stanice

U tuzlanskom naselju Požarnica završeni su radovi na izgradnji dvije autoubske stanice uz magistralni put. Sredstva za realizaciju ovog projekta osigurala je Fondacija tuzlanske zajednice, dok su volonteri Udruženja mladih "Obnova" pomogli pri izgradnji.

- Ova dva stajališta su od velikog značaja za našu lokalnu zajednicu, a najviše za učenike koji svakodnevno putuju u školu do Tuzle. U slučaju kiše viće neće morati kisnuti dok čekaju autobus, a tu su i male klupe da može da se sjedne - kazao je za Tuzlarije Željko Pantić, predsjednik "Obnove".

Inače, Udruženje mladih "Obnova" jedno je od najaktivnijih udruženja na području grada Tuzla. Do sada su realizirali bezbroj projekata kako bi u svojoj lokalnoj zajednici poboljšali uslove života.

- Nedavno smo uz pomoć Ambasade SAD u BiH realizirali projekat čišćenja Požarnica, a tom prilikom smo na nekoliko lokacija postavili i korpe za smeće. Značajno je napomenuti da smo također uzeli učešće u izgradnji jednog kraka vododovne mreže, čijom je izgradnjom 20 domaćinstava dobilo pitku vodu - dodao je Pantić za Tuzlarije.