Erotska broj 2

Budan blesavo
Bolan besmisleno
Bratimim.

Budalasto bahato
Boje bunovno
Bunim.

Blago bodro
Bockam buntovne
Bodlje.

Biće bliže
Blagost Bedra
Bujna.

N.M.River, 5.12.2017

Subotnja želja

Pipi Duga Čarapa,
Anika i Tomi
idu u potragu.
Volio bih da nam
Astrid Lindgren
osmisli dan,
Da nas Branko
"Bosonogim djetinjstvom"
zagrli,
da hrlimo za
Hromadžićevom patuljkom u
"zaboravljenu zemlju"
i nasmijani obojimo svijet.

Idemo!

N.M.River, 16.12.2017.

Danas i ovdje

Malo me šta
još obradovati zna.
Čini se to su
ostaci samo
radosnih trenutaka
djetinjih.

Malo me šta
još nasmijati zna.
Duhovitost
pametnog bića
rijetka je
danas.

Malo me šta
još utješiti može.
Majčina ruka i glas
u nemirnu snu
sve mi dalji bivaju.

Ipak, tu sam.

N.M.River, 26.12.2017.

Ponoćna glad, orasi i rođendan

Ponoćna glad
me obuzela.
Jedem orahe
iz rezervnog, starog frižidera.
Jezgra, ne moram
lupati čekićem
i buditi stanare
zgrade na Slatini
s 250 stanova
u kojoj je nekad živjelo
i do 1000 ljudi,
a ima ih i sada najmanje 500.
Orahe kupila sestra
da ih gricka.
Ja ih uredno kradem
kad spavam kod tate.
Sa sjetom se sjećam
kako bi me mati
tjerala i tijelom branila
orahe za predviđeni kolač
koje je očistila sama,
a ja navaljivao i
proždirao pubertetskim
muškim apetitom.
Slušam Balaševićevu
pjesmu "Dno dna"
i pitam se ima li smilsa treći
put zaviriti u hladnjak
u roku od 15 minuta.
Mame nema da brani
orahe za kolače.
Tata je dostigao pune
93 godine prije 5 minuta.
Još ću samo šaku uzeti
Sretan rođendan, tata.

N.M.River, 5.1.2018.

Prošlo i buduće u jednoj fotografiji

Podsjetnik na prošlost,
fotografija Damira Slepčevića
zaboravljenog kruga za autobuse
gradskog saobraćajnog
preduzeća kojeg neko
ostavlja da odleži
dok žrtva ne plati dobru cijenu
i napravi novu zgradu
za Bosance što za stan
zarađuju negdje vani.

Kako mi je samo ograda
iza koje se nalazio mistični, penzionisani
autobus na sprat, kažu Vašingtonac,
izgledala visoko kad mi je bilo
pet godina, a ja s drugom djecom
trčao za plakatićima
koje je izbacivao sportski avion
ponekad. Imišljali bii smo da su tamo
važna uputstva partizanske komande
ili da su se čak njemački okupatori
vratili i da će oni koji uhvate
više plakata dobiti ausvajs
za važno putovanje na kojem
će okupatori biti potaženi,
našom diverzantskom akcijom.

Napušteni radnički krug
još čuva poneku uspomenu
i osjećaj da se može,
kad se hoće, skoro sve.
Dok se rušilačke mašine
približavaju i turiraju,
ostaje nada da negdje
u samoupravnom raju
šef Mujo i dalje organizuje
posao svom radniku Begi,
da autobusi ispravni
prevoze sve tri smjene na posao
i da život teče lijepo,
onako kako je to vidio
petogodišnji dječak
1970. godine.


N.M.River, 9.1.2018.

Nekad/Nikad

Nekad nisam bio mlad.
Samo sam loše glumio
mladost.

Nekad nisam bio hrabar.
Samo sam dobro prikrivao
strah.

Nekad se nisam dovoljno trudio.
Samo sam puštao
da me život nosi.

Sada zamijenih nikad u nekad.
Možda pjesma zvuči bolje?

N.M.River, 20.1.2018.

Majda Zukić Ribić, Ljubica Ribić, Milan Novak, Emir Sokolović i NIhad Mešić River u emisiji Impuls poezija, VTV Varaždin, decembar 2017.

https://www.youtube.com/watch?v=KAwjPVRXWU4&feature=share

[Edited by Sufler on 25-01-2018 at 00:20 GMT]

U dobroj mjeri

Krenuli danas otac i ja
u subotnju februarsku šetnju.
Sunce se zubato poigravalo
bojama i sjenama
na voću i povrću
Zokine bakalnice
u prizemlju ulaza naše zgrade.

Prvo idemo baciti otpatke
u kontejner iza zgrade,
a onda šetajući
preći stotinjak metara
do "šestice" , popiti
kafu, još malo prošetati
ispred zgrade i kući.

Dobro nosimo svojih
52 i 93 godine,
držimo se za ruke i
ostvarujemo ciljeve kratkoročne
Džemo i ja.

Javlja nam se gospođa.
Džemina bivša učenica
iz Gradačca pedesetih godina
vijeka dvadesetog..
"Predavao mi je istoriju" - kaže.
"I mi smo ostarili, profesore".
"Ne vidim i ne čujem najbolje, 94. mi je godina" . kaže tata.
"Ipak imate divnog sina koji brine o Vama"
Tata odgovara " U dobroj mjeri ste u pravu"-

Bilo bi zaista krasno biti "u dobroj mjeri - divan".

N.M. River, 10.2.2018.

Kad ni čokolada više ne pomaže

Mislim o tome
kako sam rano
počeo dramiti
da sam umoran.

Pojma nisam imao
šta umor znači
prije desetak godina,
a kukalo se nije malo.

Tješih se večeras čokoladom
dobre marke sve dok
ne ukapirah kako mi
postaje preslatka

već negdje na četvrtom redu,
ipak proždirem i peti.
ehhh gdje je ono sretno vrijeme
kad mi je jedna tabla

čokolade od 100 grama
bila malo!?
Ova čak ima bijednih
80. Tragikomičan život.

N.M.River, 1.3.2018.