Sestra, ljekar

Počeo sam pisati o tome kako podržavam sestru, cijenim je i volim, kako se cijeli život Enisa trudi da bude što bolji ljekar i da pomogne ljudima, uči, bavi se naukom, ima međunarodne reference, podučava generacije studenata, ima nekoliko desetina godina svakovrsnih škola i titula, kako je obišla svijet, ali se uvijek vraćala u Tuzlu i kako u svojoj 62. godini od imovine ima stan od 38 kvadrata u potkrovlju, automobil za koji otplaćuje kredit i devedesettrogodišnjeg oca kojeg dijeli s nestabilnim bratom, koliko brine o svakom pacijentu na dijalizi ili koliko puta ide izvan radnog vremena u bolnicu bez ikakve naknade kad treba pomoći ili pripremati transplantacije, koliko bdije nad svojim pacijentima, a ostaje pametna, svoja i ničija drugo, kako misli svojom glavom i kako sam, eto, baš ponosan na nju. Znam da će i dalje ne štedeći se pomogati ljudima, kao i uvijek. U to mi laptop, internet i moja artritična ruka obrisaše već nakucani tekst. Znači sve je istina u njemu bilo. Podrška naravno ide i svim drugim mojim prijateljima ljekarima i medicinarima. Uvijek su tu za nas sve i Tuzla na njih treba da je ponosna. Zaslužili su to. Nihad M.

Kad bi se moglo

Kad bi se moglo
opet dijete biti
i čuti rahmetli majku
kako podiže glas:
"Ne čitaj dok jedeš!"

Kad bi se samo moglo
nekako vratiti u doba
kad je otac rješavao
bitna pitanja i admistrativne
poslove sinu, a da se ovaj
ne počeše da nešto uradi.

Kad bi se moglo opet trčati
iza starije sestre
znajući da je ne možeš
stići jer je veća i starija
i trči brže, a tebi opet drago
što ne zaostaješ mnogo.

Kad bi se moglo
siguran u sebe biti
i ovo pedesettrogodišnje dijete
možda bi jednom
odraslo sebi, pa i drugima.

Ništa slučajno, a ni nemoguće.

N.M.River, 25.6.2018.

Kad bi se moglo

Kad bi se moglo
opet dijete biti
i čuti rahmetli majku
kako podiže glas:
"Ne čitaj dok jedeš!"

Kad bi se samo moglo
nekako vratiti u doba
kad je otac rješavao
bitna pitanja i admistrativne
poslove sinu, a da se ovaj
ne počeše da nešto uradi.

Kad bi se moglo opet trčati
iza starije sestre
znajući da je ne možeš
stići jer je veća i starija
i trči brže, a tebi opet drago
što ne zaostaješ mnogo.

Kad bi se moglo
siguran u sebe biti
i ovo pedesettrogodišnje dijete
možda bi jednom
odraslo sebi, pa i drugima.

Ništa slučajno, a ni nemoguće.

N.M.River, 25.6.2018.

Džangrizam, znači jesam

Trudim se vazda
u sadašnjosti biti.
O ovom danas
za razliku od onog juče.

Znam tako je bolje,
Ne uspijevam uvijek.
Čitam knjigu Frederika
Bakmana o pdesetdevetgodišnjem
čovjeku po imenu Uve,
kažu džangrizalu.

Borim se da ne čeznem
za vremenom kad su
novinari znali
da se muška prezimena
mijenjaju po rodu broju i padežu
skupa s imenom, muškim

Nije da imam bilo šta
protiv da ljudi pročitaju
kako je juče u Brčkom Nihada čitala
pjesme, čak me to zabavlja.

Džangrizam tako
uprkos znanju
da ne treba.
Subota stiže za pola sata.
Dobro je.

N.M.River, 10.8.2018.

Ne moram

Sustižu me gluposti
na koje kao
ne obraćam pažnju.

Vraćam se beznađu
kao prirodnom stanju
svemira.

Postići ništa
ne moram
i hoću.

Snivati više
ne znam.
Kažem - lažem.

Slijedim mjesečev
ritam, zaspati kanim.
S nadom čekam.

Jutro!
Zar je dotle došlo?

N.M.River, 17.8.2018.

Odrastao?!

Dogodiše se danas
stvari čudne dvije:
prva da sam između
sirnice koju nam Hasija
pravi po receptu i uputstvima
naše rahmetli majke
i kuhanih mahuna s
puno mesa mljevenog.
opet po Samkinom receptu,
prvi put izabrao mahune
koje se u našoj kući
nikad nisu zvale boranijom, a
ja kuhano povrće nikad volio nisam,

Druga da sam repete
navadio i smazao
još jednu porciju mesa s mahunama
iz jedinog tanjira iz servisa
od inoksa koji je ostao
u tatinom stanu jer
jer sestra odnijela ostale
svojoj kuci...

Šta mi je ? Da nisam odrastao?!

N.M.River, 31.8.2018.

Riječi

Plakati nad samim sobom
neću
gledati odakle je vedro
hoću
pjevati sretno u sebi
o susretu
sretno maštati
u zbilji
sanjati ljepše
željeti.

N.M.River, 20.9.2018.

Vorhol nam priča

U palači kneževoj
drevnog Zadra
kaže Luka Antoniji i meni
da ne budemo
bez obraza i osjećaja
i popričamo malo
s Endijem,

Nije čovjek prešao toliki
put da se samo slika
s posjetiocima izložbe.
Valja koju promuhabetiti.

Nije nam mrsko.
Osjetiti čaroliju umjetnosti.
Endi nam priča o uticaju majke
na njegovo stvaralaštvo,
o Marylin, Liz Taylor.
i Velvet Underground,
svojoj Fabrici,
Debbie Harry i kako
nije ni tako teško
napraviti dobar film

Luka uredno fotografira.
Vrijeme je da se ide dalje.
Poštovatelji čekaju u redu
da prozbore koju s Endijem,
nas čeka nastup na
Milenijskom pjesničkom maratonu
u jedinstvenom Svetom Donatu.

Dobro opravdanje da se rastanemo,
Do neke nove prilike,
Kažemo Luki, a ti se ne fotografira
s Endijem. On odgovori:
"Otvorite oči širom".

N.M.River, 4.10.2018.

https://yourshot.nationalgeographic.com/photos/12831139/

Kako me knjiga Eve Ras podsjetila na majku i oca...

Iako nikad nisam gledao "reality" programe ipak čitam knjigu divne glumice i dobre spisateljice Eve Ras "Baderisani, Ekrem i Eva" u kojoj opisuje svoja osjećanja i iznosi razmišljanja koja u mnogo čemu pojašnjavaju današnju kulturu i zabavu. Pored ostalog u knjizi bez zadrške Eva citira komentare na društvenim mrežama u kojima biva napadana uglavnom zato što u trenutku višemjesečnog angažmana u toj nemilosrdnoj emisiji za zabavu masa, ima sedamdeset godina i jasno govori o problemima koje ima u tim godinama - od oduzete penzije, do bolesti od kojih boluje. Podsjetilo me to na dvije situacije s mojim roditeljima u kojima sam jasno osježao netrpeljivost i čuđenje nekih ljudi što su moji roditelji živi i izlaze napolje iz zatvorenog prostora.

Prva situacija dešava se 2008. u mjestu Brist gdje smo moja tada osamdesetgodišnja mati, profesorica književnosti u penziji i ja na moru posljednji puta skupa nekih 8-9 dana. Mama se teško kreće, bolesna i teška, ali ipak ulazi dva puta dnevno u more i pliva. Teško ulazi u moru na plaži svježe nasutoj šljunkom koji klizi pod nogama, a još teže izlazi za što joj treba moja pomoć. Jednog dana mati nije zvala i dok sam čitao, krenula je sama u more, pala i nije mogla ustati sama. Brzo sam to vidio i pomogao joj. Otplivali smo svoju jutarnju turu, izašli iz mora i pomogao sam joj da se vrati u sobu u hotelu koji je bio 5 na samoj plaži.Žena srednjih godina prilazi mi i kaže:
"Oprostiti, nešto bih vas pitala. Nećete se ljutiti? Koliko vam majka ima godina?"
- 80!
- Zašto ste je doveli ovdje?
- Voli da pliva, to joj čini dobro, pa smo uplatili aranžman u hotelu i došli, kažem.
- Zašto ste je doveli ovamo, ponavlja žena. Može se povrijediti.
- Kažem, vidite da se nije povrijedila.
Kaže žena opet - ne razumijem, bolje da je kod kuće. Suviše je stara da se muči ovdje.
Ja kažem, moja mati voli da bude na plaži i pliva, plivala je cijeli život,a pa ako mora malo i da rizikuje, boravak ovdje joj godi. Iz svakog ženinog pogleda i riječi isijavalo je nerazumijevanje. Nekako sam uspio zavrpiti razgovor bez psovanja dajući sagovornici do znanja da njena pitanja u najmanju ruku nisu korektna...

Druga situacija desila se ove godine pred mojom zgradom na Slatini, na početku prostora pored zgrade gdje počinje pješačka zona gdje automobilima nije dozvoljeno. Čekali smo da sestra kupi Oslobođenje koje Džemo još uvijek pažljivo pregleda. Odjednom se preda mnom i ocem našao automobil i zatrubio na nas. Žena tridesetih godina za volanom je žestoko gestikulirala da se negdje majknemo. Ovaj puta sam bio rezolutniji i prilično žustro gestikulirao pitajući gdje će, te da u taj prostor automobilom ne smije. Žena otvori prozor i poče galamiti da treba da me bude sram tog starca koji je sa mnom i kojeg držim za ruku. Jadan on, ako se ja brinem o njemu. Rekoh da se nadam da će ona dobro voditi računa o svojima kad im zatreba.
"Jesmo li mi šta pogriješili? - upita tata zabrinuto. Rekoh, nismo tata, samo je gospođa nekulturna. Pomakli smo se da uzmemo novine od Enise koja upita šta je to. Ništa rekoh. U to mlada gospođa parkira te reče - Izvinite, ali trebali ste se pomaći da izmanevrišem. Mi ne rekosmo ništa...

Kaže Eva Ras u knjizi da želi raditi i živjeti u vremenu u kojem jeste, ne u prošlosti. Neće se zatvoriti u kuću i čekati da umre. Sličlno je napisala i moja mati pred tešku trostruku operaciju koju je izabrala 2000. i pobijedila i živjela još tačno deset godina u kojima je bilo i teško,. i lijepo. Izabrala je da živi. Otišla je 2010. Džemo već osam godina živi bez nje. Ipak se bori, savladava svoje strahove i trenutke demencije i puno mu znači kad mu se komšije, bivši učenici, rodbina i obični prolaznici lijepo jave. Hvala svima koji to čine, jer život zaista jeste čudo i treba ga živjeti,a ne izbjegavati. Dok smo tu Ljubaznost nam ponekad znači mnogo..

N.M.River, 16.10.2018.