Danas u Sarajevu obavljena dženaza žrtvama ubijenim u Bijeljini 2.aprila 1992. godine od zločinačke četničke ruke

IN MEMORIAM:

Mustafa (Avdo) Komšić 59. godina (Bijeljina)

Adnan (Mustafa) Komšić 29. godina (Bijeljina)

Rijad (Mustafa) Komšić 19. godina (Bijeljina)

Mustafa izrešetan dok je tijelom spašavao sinove

Na sarajevskom gradskom groblju Vlakovo jučer su ukopani jedan do drugoga Mustafa Komšić i njegovi sinovi Adnan i Rijad, ubijeni 2. aprila 1992. godine u Bijeljini.



Tada 29-godišnji Adnan bio je stomatolog i upravo je trebao primiti prvu plaću, a njegov deset godina mlađi brat pohađao je srednju školu. Kako su nam ispričali njihovi rođaci, zločinci su im u noći provalili u kuću i izveli ih. U kući su ostale Mustafina supruga Sekima, trudna kćerka Nasiha i njen šestogodišnji sin Mirza.

- Izveli su ih na ulicu i postrojili. Moj amidža Mustafa je kazao: "Nemojte njih mlade, ubijte mene", a zločinci su uzvratili: "Ništa se ne sekiraj, sve će biti po redu." Adnana i Rijada odmah su pokosili rafalom, a otac je poletio i raširio ruke da ih zaštiti. Tu je pao, uhvatio ih je obojicu za noge. Mustafi su izrešetali noge i ostavili ga da iskrvari do jutra, kada su ih sklonili s ulice - prisjeća se Ešref Komšić.



Rodbina i prijatelji, okupljeni oko mezarja nedužno ubijenih Komšića, kazali su nam da je to bila izuzetno čestita porodica, koje se politika nije ni najmanje ticala.

- Ubijeni su samo zato što su bili Bošnjaci. Bila su to djeca za primjer, koja nikome ništa nisu skrivila. Dok oni leže u ovim mezarima, njihove ubice mirno šetaju ulicama Bijeljine. Kada su pronašli Mustafin leš, imao je polomljene noge i ćevap u ustima, a mladićima je metak prošao kroz čela - govorili su okupljeni.

Unuk i sestrić Mirza nije želio pričati o prošlosti. Kazao nam je da se nada kako će počinioci platiti za svoja nedjela, koja nikada ne smiju i ne trebaju biti zaboravljena.

Politika: Povodom posjete Milorada Dodika Biljani Plavšić



Znala sam za zločine

Predsjednik Vlade Republike Srpske posjetio je svog političkog mentora: Biljana Plavšić, nekadašnja predsjednica RS-a s kojom je Dodik i izašao na ovdašnju političku scenu, zatočenica je švedskog zatvora Hinseberg po kazni Međunarodnog suda za ratne zločine. Dani podsjećaju na priznanje koje je ratna zločinka Biljana Plavšić izrekla pred Tribunalom u Haagu 17. decembra 2002. godine



Biljani Plavšić: "U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve - dopustili smo sebi da postanemo počinioci"
Zahvaljujem se što ste mi pružili priliku da danas govorim. Pre skoro dve godine došla sam ovde kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i protiv čovečnosti. Došla sam iz dva razloga: da se suočim s ovim optužbama i da poštedim moj narod - jer je bilo jasno da bi oni platili cenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe i da ih, zajedno s mojim braniocima, proverim i procenim. Sada sam se uverila i prihvatam da je više hiljada nevinih ljudi bilo žrtva organizovanog i sistematičnog delovanja da se uklone Muslimani i Hrvati s područja koje su Srbi smatrali svojim.

U to vreme, ja sam olako ubedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. Ustvari, i više od toga - naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan deo, vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost. Postavljaju se očigledna pitanja: ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam videla ranije; i - kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga sledili mogli počiniti takva dela? Odgovor na oba pitanja je, verujem - strepnja - zaslepljujuća strepnja koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svetski rat živa uspomena, da Srbi više ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića - dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.

Iako sam više puta bila upoznata s navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv nesrba - odbila sam da se s time suočim, ili čak da ih proverim. Ustvari, ja sam se potpuno predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama ovoga rata. Ovaj svakodnevni rad potvrdio je moje uverenje da se borimo za svoj opstanak, i da je u ovoj borbi međunarodna zajednica naš neprijatelj. I tako sam ja jednostavno poricala te navode, čak ih i ne proveravajući. Ostala sam sigurna u svom uverenju da Srbi nisu sposobni da učine nešto tako. U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve - dopustili smo sebi da postanemo počinioci.

Čuli ste juče, a delimično i danas, opširno o patnjama koje su ovim prouzrokovane. Ja prihvatam odgovornost za moj udeo u tome. Ova odgovornost je moja - i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš, srpski, narod, koji je već platio visoku cenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda uvek će ostati deo mene.

Postoji pravda koja zahteva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi - da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzeti gorčinom koja često postaje mržnja i koja je - na kraju - samouništavajuća.

Što se tiče mog naroda - rekla sam danas nešto ovde o njegovom ugledu. Mislim da je stoga bitno da pojasnim o čemu govorim. Danas u Beogradu, u centru Beograda, stoji pod kupolom jedna crkva, još uvek u izgradnji, a izgradnja je počela davne 1935. godine. Naš narod je istrajao u izgradnji ove crkve, posvećene čoveku, koji je - više nego iko drugi - ugrađen u biće srpskog naroda, a to je sveti Sava. Put koji je on sledio bio je obeležen samouzdržanjem i poštovanjem prema svima. Veliki diplomata, koji je stekao ugled u svom narodu i u svetu koji ga okružuje, čovek čiji je karakter duboko usađen u srpski narod.

ut i primer svetog Save su sledile velike srpske vođe, čak i u današnjem vremenu, istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo čak i u najtežim okolnostima. Dovoljno je samo pomenuti vladiku Artemija Radosavljevića, koji je i dan-danas glas vapijućeg za pravdu, u onome što je za Srbe postalo - pustinja Kosovo. Na nesreću, naše rukovodstvo, uključujući mene, napustilo je ovaj put tokom poslednjeg rata. Verujem da vam je jasno da sam se ja razišla s tim liderima - premda prekasno. Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubedio naš narod da je svet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada - tog rukovodstva - su jasni: grobovi, izbeglice, izolacija i ogorčenje prema celom svetu koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera.

Neki su me upozoravali da ovo nije ni vreme ni mesto da se kaže ova istina - da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za njihova dela. Ali, ja verujem da ne postoji mesto ni vreme na kome je neprikladno reći istinu. Ja verujem da mi moramo da uredimo našu kuću - ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter - nemamo se čega bojati.

Što se tiče mene - članovi ovog sudskog veća su oni kojima je data odgovornost da sude. Vi se morate truditi da u svojoj presudi nađete bilo kakvu pravdu koju ovaj svet može da ponudi - ne samo za mene nego i za nevine žrtve ovog rata. Ja ću, međutim, uputiti jedan apel ovom Tribunalu - sudijama, tužiocima, istražiteljima - uradite sve što je u vašoj moći da pružite pravdu za sve strane. Čineći to, možda ćete biti u mogućnosti da ostvarite misiju radi koje ovaj sud postoji.

Ratni zločini: Sud BiH oslobodio Radmila Vukovića, optuženog za silovanje Bošnjakinje u Foči



Porodičnim ljudima silovanje je dozvoljeno

Radmilo Vuković je oslobođen optužbi da je tokom 1992. počinio silovanje u Miljevini kod Foče. Iako je žrtva ostala kod svoga iskaza, koji je potvrdila i njena sestra, Sud je ustanovio da nema dovoljno dokaza te da se radi "o netipičnom silovanju za to područje i taj vremenski period"?! Vrhunac pravosudne blamaže predstavlja obrazloženje da su "optuženi i žrtva prije rata bili u vezi"?!



Radmilo Vuković
Amer S. je završavao osnovnu školu u malom bosanskom gradiću gdje je živio. No, za razliku od svojih vršnjaka koji su planirali kako će provesti ljeto i gdje će nastaviti školovanje, Amer je razmišljao o odlasku u bolnicu. Njegovi staratelji su mu objasnili da će morati raditi neke nalaze.

Znao je da je usvojeno dijete i načuo je da ga je majka ostavila nakon što je u ratnim godinama izašla iz Foče. Cijeli grad je to znao, kao što je znao i da je Amer rođen nakon što je njegova majka silovana u Foči. Kada je rodila dijete, nije ga željela ni vidjeti. Niko nije mogao znati šta se dešavalo u glavi malog Amera dok se u Sudu BiH odvijalo suđenje Radmilu Vukoviću, kojeg je Amerova majka teretila da ju je više puta silovao. Tokom postupka je utvrđeno da je Vuković Amerov otac.

Oslobađanje zločinca Optužnica protiv Radmila Vukovića potvrđena je pred Sudom BiH 13. 10. 2006. Tužilaštvo je Vukovića teretilo da je kao pripadnik tadašnjih vojnih snaga Srpske Republike BiH 1992. u više navrata silovao zaštićenu svjedokinju A u Foči. Proces je počeo 19. 1. 2007. Nakon izloženih dokaza, Vuković je proglašen krivim zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen na zatvorsku kaznu od pet i po godina. Osim toga, u presudi je stajalo da se Vukoviću zabranjuje kontakt s djetetom (tokom postupka je tvrdio da želi da ga vidi), ali i da dijete mora znati identitet svog oca te ukoliko bude željelo, da samo odluči o eventualnom kontaktu. Olakšavajuće okolnosti prilikom izricanja presude Vukoviću bile su to što je "porodični čovjek" i što ranije nije kažnjavan, a "posebna olakšavajuća okolnost" bilo je to da su svjedokinja i optuženi prije rata bili u vezi.

I Tužilaštvo i odbrana su se žalili na ovu presudu. Odbrana je od početka tvrdila da nije u pitanju ratni zločin zato što je Vuković prije rata bio u vezi sa svjedokinjom?! Proveden je novi postupak i 13. 8. 2008. Apelaciono vijeće, kojim je predsjedavala sutkinja Azra Miletić, a u kome su bili Dragomir Vukoje i Robert Carolan iz SAD-a, izreklo je oslobađajuću presudu Radmilu Vukoviću?! Sutkinja Miletić je prilikom izricanja presude rekla: "Moram istaći da je pred ovim sudom izrečeno već nekoliko presuda u drugim slučajevima koji su tretirali silovanje, ali je ovaj višestruko specifičniji i delikatniji. Ovdje je riječ o netipičnom silovanju za to područje i taj vremenski period, kada su žene masovno zatvarane i prisiljavane na seksualne odnose."

Bošnjakinje su tokom rata u Foči - osim što su masovno zatvarane - držane i pojedinačno u privatnim stanovima, gdje su više puta silovane. Dešavalo se i da budu preprodavane kao bijelo roblje, kao što je slučaj s 12-godišnjom djevojčicom koja nikad nije pronađena, a o kojoj se - kao uostalom i o bezbroj sličnih - govorilo u drugim procesima vođenim pred Sudom BiH i Tribunalom u Haagu. No, pitanje je koliko će silovanih žena nakon ovakve presude Vukoviću biti spremno da svjedoči o onome što su preživjele. Zaštićena svjedokinja A je razmijenjena tek u šestom mjesecu trudnoće, kada nije bio moguć abortus, a koliko je A željela to dijete, govori to što ga nakon rođenja nije željela ni vidjeti.

Svjedočenje žrtve Sutkinja Miletić je, izričući oslobađajuću presudu Vukoviću, pitala: "Zbog čega svjedokinja nije odmah prijavila Radmila Vukovića i zašto je on uživao njenu zaštitu ako je izvršio ovo gnusno djelo?" Pitala je i zašto je o zlostavljanju šutjela. No, sutkinja očito nije znala, ili nije htjela da zna, da je svjedokinja A detaljnu izjavu o svemu što joj se desilo početkom rata u Foči dala Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

U toj izjavi svjedokinja je ispričala: "Miljevina je okupirana od strane četnika 7. 4. 1992. i odmah su počeli hapsiti Muslimane i odvoditi ih u KP dom u Foči. (...) Kad smo vidjeli šta se dešava, napustili smo Miljevinu i pobjegli u susjedno selo Jeleč." Međutim, kad je i ovo selo napadnuto, mnogi pobijeni, a kuće spaljene, A je s porodicom pobjegla u planinu, gdje su ih stalno proganjali. Krili su se, ali hrane je bilo sve manje i morali su se vratiti u Miljevinu. U svojoj izjavi A je detaljno opisala zločine koje je vidjela te maltretiranja kojima su bili izloženi. Govorila je i o silovanjima u Karamanovoj kući i odvođenju djevojaka iz Miljevine. Krsto Skakavac s dvojicom vojnika je 9. 6. 1992. odveo njenog oca. Od tada ga nije vidjela.

"Dan poslije odvođenja moga oca u stan mi je došla komšinica Rada Vuković i rekla da me neko traži kod nje na telefon. Javila sam se. Čovjek se nije predstavio, ali je rekao da se spremim jer će za 10 minuta doći po mene. Došao je Radmilo Vuković, kojeg sam dobro poznavala jer smo radili skupa u Miljevini. Bio je u uniformi, naoružan. Rekao je da pođem s njim. Znala sam da je oženjen, supruga mu se zvala Vikica, a kćerka Maja, ali su njih dvije početkom rata otišle u Crnu Goru. Vuković me je odveo pred jedan stan. Čim je počeo otključavati, shvatila sam njegove namjere i nisam željela ući. Uhvatio me za ruke i ugurao u stan. Na jednom stolu je bio pištolj i veliki nož bez korica. (...) Sjela sam na kauč na kome su bile bijele jambolije. Sjeo je pored mene. Krenuo je da me zagrli. Otrgla sam se. Nakon toga me je počeo tući, a onda mi je pokidao haljinu i veš, prijeteći da će me ubiti. Zgrabio me je prislanjajući mi pištolj na sljepoočnicu. Počela sam vrištati nakon čega me je još jače udarao. Sva sam bila krvava. Začepio mi je usta i udario me u glavu nakon čega sam se onesvijestila. Kad sam se osvijestila, ležala sam na kauču, a on pored mene potpuno go. Silovao me je dok sam bila bez svijesti. Jambolija je bila krvava. Rekao je da će me ubiti ako ikome kažem šta mi se desilo i da odsad, kad god ga vidim pred mojom zgradom, moram odmah sići", ispričala je A.

Kad se vratila, majka i sestra su odmah shvatile šta se desilo: "Sve tri smo sjedile i plakale." Nakon toga je nekoliko puta došao pred njenu zgradu i odvodio je u isti stan, gdje ju je silovao, a onda joj je rekao da će sama dolaziti u taj stan kad god joj on to naredi. Svjedokinja A je 3. 9. 1992. s grupom žena i djece razmijenjena. Došla je u Goražde, gdje je rodila dijete. Nakon rata je napustila BiH.

Tokom postupka pred Apelacionim vijećem Bajro Čilić, advokat Radmila Vukovića, izjavio je da "oštećene strane uvijek imaju interes", a da je u ovom slučaju "oštećena dobila privilegije u SAD-u, gdje je tražila izbjeglički status, uz tvrdnju da je silovana". Čilić je u jednom drugom postupku, gdje je također branio ratnog zločinca, prijetio svjedocima, a jednoj svjedokinji je nudio da će joj reći gdje su joj kosti muža i 12-godišnje kćerke ako ne bude svjedočila. Prijava protiv Čilića još čeka stavove tužilaštva, što njemu ne smeta da i dalje "određuje status silovanih žena".

Kakav je status A dobila u SAD-u - govori činjenica da je uključena u Program za osobe koje su preživjele torturu. Prema riječima Ashera Aladjema, šefa psihijatrije, inače vanrednog profesora na Medicinskom fakultetu u New Yorku, "gospođa je preko osam godina pacijentica uključena u ovaj naš program. Pati od simptoma posttraumatskog stresa, uznemirenosti i depresije. Godinama je bila uključena u tretman koji je obuhvatao uzimanje lijekova kao što su antidepresivi i lijekovi za smirenje. (...) Moje mišljenje je da su simptomi gospođe postali hronični i to će zahtijevati duži period praćenja njenog zdravstvenog stanja".

Što se tiče mog naroda - rekla sam danas nešto ovde o njegovom ugledu. Mislim da je stoga bitno da pojasnim o čemu govorim. Danas u Beogradu, u centru Beograda, stoji pod kupolom jedna crkva, još uvek u izgradnji, a izgradnja je počela davne 1935. godine. Naš narod je istrajao u izgradnji ove crkve, posvećene čoveku, koji je - više nego iko drugi - ugrađen u biće srpskog naroda, a to je sveti Sava. Put koji je on sledio bio je obeležen samouzdržanjem i poštovanjem prema svima. Veliki diplomata, koji je stekao ugled u svom narodu i u svetu koji ga okružuje, čovek čiji je karakter duboko usađen u srpski narod.

ut i primer svetog Save su sledile velike srpske vođe, čak i u današnjem vremenu, istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo


sveti sava, hmmm
dosao on u srpsko selo da drzi propovijed i sam sto se okrenuo na drugu stranu srbin mu ukrade torbicu sarenicu, a u njoj komad pogace i slanina. zavrsio sava vatreni govor kako oni nisu katolici no pravoslavci i ogladnio te ce za sarenicu. kad je shvatio da su isti kao on naredi da se zapali selo. i danasdan u srbiji ima selo koje se zove Zapaljenice.

Novo zapisavanje teritorija i postavljanje inat krstova u Zvorniku pored magistralnog puta

citat:

---

Abulafija wrote:
Politika: Povodom posjete Milorada Dodika Biljani Plavšić



Znala sam za zločine

Predsjednik Vlade Republike Srpske posjetio je svog političkog mentora: Biljana Plavšić, nekadašnja predsjednica RS-a s kojom je Dodik i izašao na ovdašnju političku scenu, zatočenica je švedskog zatvora Hinseberg po kazni Međunarodnog suda za ratne zločine. Dani podsjećaju na priznanje koje je ratna zločinka Biljana Plavšić izrekla pred Tribunalom u Haagu 17. decembra 2002. godine



Biljani Plavšić: "U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve - dopustili smo sebi da postanemo počinioci"
Zahvaljujem se što ste mi pružili priliku da danas govorim. Pre skoro dve godine došla sam ovde kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i protiv čovečnosti. Došla sam iz dva razloga: da se suočim s ovim optužbama i da poštedim moj narod - jer je bilo jasno da bi oni platili cenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe i da ih, zajedno s mojim braniocima, proverim i procenim. Sada sam se uverila i prihvatam da je više hiljada nevinih ljudi bilo žrtva organizovanog i sistematičnog delovanja da se uklone Muslimani i Hrvati s područja koje su Srbi smatrali svojim.

U to vreme, ja sam olako ubedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. Ustvari, i više od toga - naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan deo, vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost. Postavljaju se očigledna pitanja: ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam videla ranije; i - kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga sledili mogli počiniti takva dela? Odgovor na oba pitanja je, verujem - strepnja - zaslepljujuća strepnja koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svetski rat živa uspomena, da Srbi više ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića - dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.

Iako sam više puta bila upoznata s navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv nesrba - odbila sam da se s time suočim, ili čak da ih proverim. Ustvari, ja sam se potpuno predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama ovoga rata. Ovaj svakodnevni rad potvrdio je moje uverenje da se borimo za svoj opstanak, i da je u ovoj borbi međunarodna zajednica naš neprijatelj. I tako sam ja jednostavno poricala te navode, čak ih i ne proveravajući. Ostala sam sigurna u svom uverenju da Srbi nisu sposobni da učine nešto tako. U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve - dopustili smo sebi da postanemo počinioci.

Čuli ste juče, a delimično i danas, opširno o patnjama koje su ovim prouzrokovane. Ja prihvatam odgovornost za moj udeo u tome. Ova odgovornost je moja - i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš, srpski, narod, koji je već platio visoku cenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda uvek će ostati deo mene.

Postoji pravda koja zahteva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi - da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzeti gorčinom koja često postaje mržnja i koja je - na kraju - samouništavajuća.

Što se tiče mog naroda - rekla sam danas nešto ovde o njegovom ugledu. Mislim da je stoga bitno da pojasnim o čemu govorim. Danas u Beogradu, u centru Beograda, stoji pod kupolom jedna crkva, još uvek u izgradnji, a izgradnja je počela davne 1935. godine. Naš narod je istrajao u izgradnji ove crkve, posvećene čoveku, koji je - više nego iko drugi - ugrađen u biće srpskog naroda, a to je sveti Sava. Put koji je on sledio bio je obeležen samouzdržanjem i poštovanjem prema svima. Veliki diplomata, koji je stekao ugled u svom narodu i u svetu koji ga okružuje, čovek čiji je karakter duboko usađen u srpski narod.

ut i primer svetog Save su sledile velike srpske vođe, čak i u današnjem vremenu, istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo čak i u najtežim okolnostima. Dovoljno je samo pomenuti vladiku Artemija Radosavljevića, koji je i dan-danas glas vapijućeg za pravdu, u onome što je za Srbe postalo - pustinja Kosovo. Na nesreću, naše rukovodstvo, uključujući mene, napustilo je ovaj put tokom poslednjeg rata. Verujem da vam je jasno da sam se ja razišla s tim liderima - premda prekasno. Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubedio naš narod da je svet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada - tog rukovodstva - su jasni: grobovi, izbeglice, izolacija i ogorčenje prema celom svetu koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera.

Neki su me upozoravali da ovo nije ni vreme ni mesto da se kaže ova istina - da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za njihova dela. Ali, ja verujem da ne postoji mesto ni vreme na kome je neprikladno reći istinu. Ja verujem da mi moramo da uredimo našu kuću - ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter - nemamo se čega bojati.

Što se tiče mene - članovi ovog sudskog veća su oni kojima je data odgovornost da sude. Vi se morate truditi da u svojoj presudi nađete bilo kakvu pravdu koju ovaj svet može da ponudi - ne samo za mene nego i za nevine žrtve ovog rata. Ja ću, međutim, uputiti jedan apel ovom Tribunalu - sudijama, tužiocima, istražiteljima - uradite sve što je u vašoj moći da pružite pravdu za sve strane. Čineći to, možda ćete biti u mogućnosti da ostvarite misiju radi koje ovaj sud postoji.

---

Nadam se da ce dolazak Obame i pogotovo Bajdena, na celo SAD, napraviti neke promjene u BiH politickom miljeu.
Krajnje je vrijeme da se SAD opet vrati u regiju, jer je Eu pokazala potpunu nemoc.
A sto se krstova pored puta tice, neka ih, neka svjedoce cetnicki zlocin.  

28.08.2008

Sarajevo

Obilježena godišnjica masakra kod Tržnice

Član Predsjedništva BiH Željko Komšić, delegacije Kantona i Grada Sarajevo, općina Centar, Stari Grad, Novo Sarajevo i Novi Grad položile su danas cvijeće na mjesto masakra u ulici Mula Mustafe Bašeskije 4 (sjeverni ulaz u Gradsku tržnicu), u znak sjećanja na 43 poginula sugrađanina.



Masakr se dogodio prije 13 godina, kada je teže i lakše ranjeno još 84-oro Sarajlija. Tog tragičnog dana agresorska granata kalibra 120 mm ispaljena s agresorskih položaja na Trebeviću pala je i eksplodirala među skupinom građana koji su ispred Gradske tržnice kupovali namirnice za preživljavanje.

"Ovo je, nažalost, jedno od mnogih mjesta gdje su nevine Sarajlije izgubile život, ostali ranjeni, invalidi, gdje su brojne sarajevske porodice unesrećene, i mi kao ljudi kratkog pamćenja trebamo da obilježimo ovaj dan da bismo pokazali da nećemo zaboraviti", kazao je član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

Trebamo pokazati da nećemo zaboraviti ne samo naše borce koji su poginuli u ratu ili postali invalidi nego i civilne žrtve rata, a to su obične Sarajlije, obični ljudi koji su išli trbuhom za kruhom, pokušali da prežive još jedan dan, i koji su nastradali od zločinaca, kazao je Komšić dodavši da je obaveza svih nas da se sjetimo svega onoga što se tada dešavalo.

Komšić je novinarima kazao da je kao "čovjek koji je izgubio najbliže članove porodice" kada je vidio Radovana Karadžića u Haagu bio zadovoljan, ali da očekuje da i Ratko Mladić također stigne u Haag te da njih dvojica budu osuđeni.

Zamjenik predsjedavajućeg Skupštine KS-a Ivica Šarić je kazao da se na mjestu strašnog zločina treba sjetiti nevinih žrtava i opomenuti žive.

"Svjedoci smo vremena kada se izjednačava agresor i žrtva, kada se negira gotovo sve ono najgore što se dešavalo u agresiji na BiH. Naša dužnost je spriječiti da se to zaboravi, jer zaborav je veliki grijeh, a zaborav je i saučesnik u zločinu. Ali zato ne dozvolimo da nama prevlada mržnja jer bi nas izjednačila s onima od kojih se želimo razlikovati. Ne učimo mržnji našu djecu, učimo ih istini, vrijednosti slobode, jednakosti, čuvanju svoga i poštivanju tuđeg, i da i oni ne zaborave šta se desilo na današnji dan, kako se ne bi ponovilo", kazao je Šarić.

Gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac je naglasila da je "važno da Sarajevo ne zaboravlja svoju gorku prošlost, da se prisjeća dana kada su stradali naši sugrađani i da im na ovakav način odaje počast".

Prije 13 godina od agresorske granate na tom mjestu živote su izgubili: Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus- Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglić, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga.

Polaganju cvijeća prisustvovale su i porodice poginulih sugrađana te građani Sarajeva.

http://www.sarajevo-x.com/clanak/080828049

Polupana stakla i vrata Sefer-begove džamije

Za sada nepoznate osobe su u noći sa 6. na 7.septembar polupale stakla, oštetile zid i oskrnavile Sefer-begovu džamiju u Banjoj Luci.
Na objektu je primjetna veća materijalna šteta, a pretpostavlja se da su u ovom vandalizmu korištene kamenice.

Na tom se vandali nisu zaustavili, već su nedaleko od tog mjesta porušili i ogradu koja je postavljena oko mjesta na kojem je nekada bila banjalučka Arnaudija džamija.

Sve ovo se dogodilo u vrijeme ramazanskog posta, što je dodatno potreslo Bošnjake, te predstavnike Islamske zajednice Banja Luka.

I pored svega upućen je poziv bošnjačkim vjernicima da ostanu dosljedni u svom duhovnom miru u ramazanskom postu.

O ovom posljednjem, kao i nekoliko ranijih manjih napada na imovinu Islamske zajednice u Banjoj Luci obaviještena je policija, koja vodi istragu.

Sefer-begova džamija, poznatija kao Seferija džamija pod Pećinama, obnovljena je 2004. godine, a nakon što je u posljednjem ratu, kao i druge banjalučke džamije porušena.
(FENA)