SARAJEVO - Sarajevska policija uhapsila je juče dvojicu vehabija koji su u subotu naveče pokušali ući u katoličku crkvu Presvetog trojstva, potvrđeno je u MUP-u Kantona Sarajevo.

Inspektor Dragan Mioković kratko je kazao da su privedene dvije osobe, ali da će više informacija moći saopštiti tek danas.

I u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu su rekli da čekaju kriminalističku obradu osumnjičenih u policiji.

Od Ivana Ravlića, župnika crkve Presvetog trojstva, saznajemo da su dvojica muškaraca s bradama i potkraćenim pantalonama pozvonila na vrata crkve u subotu u 19.15. Rekli su mu da im smeta crkveno zvono.

"Pitao sam ih zašto u to doba dolaze, a oni su kazali da žele da razgovaraju sa svećenikom. Kada sam im rekao da sam ja župnik, tražili su da im otvorim vrata da vide unutrašnjost crkve. Odgovorio sam im da nema potrebe da u to doba gledaju crkvu, te da se u te sate crkva ne otvara. Oni su onda kazali da im smeta zvono. Rekao sam im da dođu sutradan da razgovaramo", ispričao je župnik Ravlić.

On ih je, kako kaže, prije nego što su pozvonili posmatrao na snimku video-nadzora ove crkve, koja se nalazi u naselju Dolac malta.

"Obojica su imala bradu, kod jednog je bila duža, a kod drugog kraća. Imali su kraće hlače, a jedan i vojničku bluzu. Sve se to vidi na snimku koji sam predao policiji", ispričao je Ravlić.

Smatra da je ovaj događaj ozbiljna stvar, jer do tada vehabije nikada nisu dolazile u župske urede.

"I policija je cijelu noć dežurala kod crkve, a čuo sam da su poslali i patrole pred sve crkve u Sarajevu", kazao je Ravlić, koji smatra da je njihov dolazak povezan s tim što je crkva nedavno renovirana.

Funkcionerima u FBiH i do dva puta veće plate



Dom naroda Parlamenta FBiH usvojio je juče izmjene Zakona o pravima izabranih i imenovanih dužnosnika kojim se njihove plate povećavaju do dva puta, a druga primanja možda i tri puta.

"Osnovna plata će biti oko 3.000 KM", tvrdi Josip Perić iz Kluba Hrvata, ali odbija kazati kolika će biti osnovica za novi obračun, koja u zakonu nije jasno definisana, nego će je, prema ovom zakonu, dati Administrativnoj komisiji da je odredi u zavisnosti od visine prosječne plate u FBiH, pišu Nezavisne.

Ovaj zakon mijenja dosadašnje koeficijente za obračun plata premijera, ministara, savjetnika, predsjednika i dopredsjednika FBiH, te delegata i zastupnika, a osnovicu vezuje za prosječnu platu u FBiH. Kako članovi Administrativne komisije nezvanično tvrde da osnovica neće biti veća od 60 posto prosječne plate u FBiH koja je oko 770 KM, to bi značilo da će osnovne plate koje su sada između 1.456 i 2.080 KM porasti na iznos između 3.234 do 3.693 KM, a povećani će biti i paušal i naknade za rad u komisijama.

Delegat Saša Magazinović (SDP) je tražio da u zakonu bude jasno definisana osnovica i obaveza da Vlada FBiH ukine funkcionerski dodatak, koji iznosi 1.500 KM, za koji je Ured za reviziju FBiH utvrdio da nije zakonit.


Izvor www.svevijesti.ba

Naša stranka izrazila je danas najoštriji protest i ogorčenje povodom jučerašnjih odluka Doma naroda Federacije BiH i Gradskog vijeća Grada Sarajeva kojima će ponovo biti povećane plaće i privilegije poslanika i vijećnika te izabranih i imenovanih dužnosnika.

U Našoj stranci su mišljenja da u situaciji kada sve veći broj bh. građana koji žive od poštenog rada sa zebnjom očekuje svaki naredni dan strahujući da li će ostati bez posla i hoće li imati novca za fizičko preživljavanje te najosnovniju zdravstvenu zaštitu, funkcioneri Parlamenta Federacije i Gradskog vijeća Grada Sarajeva donijeli su besramnu odluku o povećanju svojih mjesečnih prihoda koji će iznositi i do 6.500 maraka.

Naša stranka ovakve odluke smatra najdrskijom manifestacijom njihovog uvredljivog odnosa prema građanima.

"Dok vlasti svih zemalja na svijetu razmatraju mjere kojima će umanjiti posljedice globalne privredne recesije, vlasti u BiH brinu isključivo o sebi te kako će na račun građana dodatno uvećati svoje ionako velike plaće i privilegije", navodi se u saopćenju stranke.

Naša stranka je ujedno obavijestila građane BiH da je spremna učestvovati u svim oblicima građanskih protesta povodom spomenutih odluka.

Izabrani vijećnici Naše stranke u Gradskom vijeću Grada Sarajeva koje tek treba da bude konstituirano, ni pod kojim uvjetima neće pristati na takvu odluku, već će tražiti preispitivanje i odgovornost Gradskog vijeća koje ova stranka smatra direktno odgovornim za spomenutu sramotu.

citat:

---

rima wrote:
Naša stranka izrazila je danas najoštriji protest i ogorčenje povodom jučerašnjih odluka Doma naroda Federacije BiH i Gradskog vijeća Grada Sarajeva kojima će ponovo biti povećane plaće i privilegije poslanika i vijećnika te izabranih i imenovanih dužnosnika.

U Našoj stranci su mišljenja da u situaciji kada sve veći broj bh. građana koji žive od poštenog rada sa zebnjom očekuje svaki naredni dan strahujući da li će ostati bez posla i hoće li imati novca za fizičko preživljavanje te najosnovniju zdravstvenu zaštitu, funkcioneri Parlamenta Federacije i Gradskog vijeća Grada Sarajeva donijeli su besramnu odluku o povećanju svojih mjesečnih prihoda koji će iznositi i do 6.500 maraka.

Naša stranka ovakve odluke smatra najdrskijom manifestacijom njihovog uvredljivog odnosa prema građanima.

"Dok vlasti svih zemalja na svijetu razmatraju mjere kojima će umanjiti posljedice globalne privredne recesije, vlasti u BiH brinu isključivo o sebi te kako će na račun građana dodatno uvećati svoje ionako velike plaće i privilegije", navodi se u saopćenju stranke.

Naša stranka je ujedno obavijestila građane BiH da je spremna učestvovati u svim oblicima građanskih protesta povodom spomenutih odluka.

Izabrani vijećnici Naše stranke u Gradskom vijeću Grada Sarajeva koje tek treba da bude konstituirano, ni pod kojim uvjetima neće pristati na takvu odluku, već će tražiti preispitivanje i odgovornost Gradskog vijeća koje ova stranka smatra direktno odgovornim za spomenutu sramotu.

---

E-novine:

Nepoželljni gost u sarajevskim vrtićima
Objavljeno: Čet, 27. 11. 2008. 18:07

CRVENI ŠEJTAN
Izopćen iz dječjeg društva: Djed Mraz (Crveni šejtan)


Djed Mraz i ove godine neće doći u sarajevske vrtiće za novogodišnje praznike. Uprava Javne ustanove “Djeca Sarajeva”, kao i prošle godine, neće organizovati druženja djece sa njihovim omiljenim gostom. Sarajevski portali prepuni su podrške roditelja da se Djed Mraz vrati u vrtiće. E-novine se pridružuju podršci uz priču Borisa Dežulovića “Crveni šejtan”. e-Novine
Direktorica JU Djeca Sarajeva Arzija Mahmutović ne želi govoriti o ovoj temi. Zaposleni u 24 gradska vrtića kažu da će organizovati novogodišnja druženja sa Djedom Mrazom samo ukoliko većina roditelja pokrene takvu inicijativu.
Uprkos činjenici da većina roditelja podržava druženje sa Djedom Mrazom ni ove Nove godine, najvjerovatnije, neće biti upriličeno niti u jednom sarajevskom vrtiću kojim upravlja JU Djeca Sarajeva. Sarajevski portali u posljednja dva dana prepuni su podrške roditelja da se Djed Mraz vrati u sarajevske vrtiće. Tim više, jer su ogorčeni što je u vrtićima uvedena i vjeronauka.

„Ja ne kontam ove moderne muslimane kojima sve smeta. Moja nana je nama djeci i jaja za Uskrs farbala, jer je to zabavno za djecu, i jaja su simpatična i šarena, i Uskrs su slavili ljudi oko nas. Moja nana je djeci pakovala novogodišnje paketiće s likom Djeda Mraza, i moja porodica i dan danas organizuje ´dodjelu paketića´ za svu dječicu u široj i daljoj familiji i njihove prijatelje. Zato što se radi o DJECI i njihovoj radosti, a ne zato što se radi o Svetom Nikoli. Moja nana mi je uvijek govorila da je zapaliti svijeću u crkvi za duše umrlih lijepo, i da se ne stidim i ne ustručavam raditi takve stvari, da je Bog jedan, kakva god da mu je kuća. Moja nana je obavila hadž, i postila svaki ramazan, i slavila svaki bajram, i klanjala pet vakat namaza na dan. I nije ´branila´ djeci da učestvuju i vole svijet oko sebe, druge ljude i njihove običaje, nego ih je tome učila i u tome ohrabrivala i objašnjavala im da je to dobro i lijepo. Moje dijete neće ići u vrtić dotične gospođe koja bi djecu učila religiji, ali im ne bi dopustala da učestvuju i doprinesu i dijele radosti drugih religija” piše jedna Sarajka na portalu sarajevo-x.com.


Šušti, šušti bijela staza, ali nema Djeda Mraza: Sarajevo
PHOTO: Edu


Vjeronauku u sarajevske vrtiće uvela je upravo Arzija Mahmutović, koja je Djeda Mraza zabranila mališanima. Pozivajući se na „zakonske odredbe” direktorica Mahmutović uvela je prošle godine islamsku vjeronauku u vrtiće koju, trenutno, obavlja pet vjeroučitelja.

Uvođenjem vjeronauke u vrtiće i ukidanjem Djeda Mraza, Sarajevo se sve više udaljava od Evrope. Kako je Bosna i Hercegovina zemlja čuda, ne iznenađuje da predstavnici vlasti i oko Djeda Mraza prave problem. Političari iz sva tri konstitutivna naroda Djeda Mraza doživljavaju kao komunističku tvorevinu. Kažu da su njegovo ime izmislili komunisti, i da ne bi trebao, kao takav, biti u upotrebi. Srbi ga zovu Sveti Nikola, Hrvati Djed Božičnjak, a Bošnjaci ga uopšte ne priznaju, jer kažu, nije utemljen u islamu.

****

U nastavku slijedi priča Crveni šejtan iz knjige Borisa Dežulovića Poglavnikova bakterija.

CRVENI ŠEJTAN

Postoje djeca što se boje škole, ništa nova pod kapom nebeskom, ali nitko se škole nije bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.

Učeni ljudi što se razumiju u dječje strahove mogli bi o Mensurovim noćnim morama ispisati čitave knjige, a stvar je zapravo bila u tome da je škola za mališana bila zgrada u kojoj crna čudovišta jedu ljude i malu djecu. Čuo je on od starijih, slušao u dugim ljetnim večerima kako muškarci iz sela pripovijedaju mračne priče o staroj školi, i uvijek je na putu do kuće usta suhih od straha široko zaobilazio tu sablasnu ruševinu. U ratu su Hrvati pri povlačenju zapalili pola sela, ali danas, desetak godina kasnije, samo je zgrada škole ostala onakva kakvu je Mensurov amidža Irfan zatekao kad je na čelu Druge Nesunačke ušao u napušteno rodno selo.

Mensurov otac, hodža Omar efendi Ćeman, donacijama imućnijih Crvogojana sagradio je stotinu koraka dalje novu, bijelu džamiju, i kraj nje lijepu kuću, u kojoj se mališan budio gledajući školu praznih prozora, kuću duhova obraslu u korov i šikaru. Za malog Mensura škola je bila najstrašnija od svih riječi, a dan kad mu je otac rekao da je sad veliki dječak i da će u ponedjeljak krenuti u školu, najstrašniji od svih dana.

Hodža je, istina, svome sinu stotinu puta objasnio da tu ne žive čudovišta koja jedu ljude i malu djecu, da je zgrada izgorjela u ratu i da, na kraju krajeva, neće ići u tu školu, ruševnu i napuštenu, već u novu, lijepu školu, u šest kilometara udaljeni Nesunac.

Uzalud, jer to jutro, prvog dana škole, kad ga je amidža Irfan svojim velikim džipom odveo u grad, mali Mensur je mislio da će umrijeti od straha. Čuo je on i od drugih dječaka razne priče, bilo je još djece što su se bojala škole, ali nije zabilježeno da se itko škole bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.

Bio je posljednji petak u godini kad je amidža Irfan odvezao Mensura na rođendan kod njegova najboljeg školskog druga Damira. Tri dana molio je dječak oca dok mu najzad nije dopustio da tamo i prespava. Hodži nije bilo drago što će mu sin spavati kod Damira, ali nije mu rekao zašto. Za Mensura, bio je to trenutak odrastanja: prvi put u životu neće spavati u svojoj kući, i neće ga otac buditi za sabah namaz. Bio je uzbuđen kao da ide na put oko svijeta, a ne u Nesunac.


Vidio si reklamu za onaj američki otrov, eto šta si vidio
PHOTO: STOCK


Pa ipak, nije zbog toga zapamtio taj dan. Zapamtio ga je zbog velikog, neobičnog stabla, srebrne jelke okićene najneobičnijim ukrasima, šarenim lopticama i svjetlucavim žaruljicama, što je niknula usred stana Damirovih roditelja. Mensur je opčinjen gledao u taj čudesni prizor. Toga je dana prvi put čuo za malog Isusa, čiji rođendan pada dan poslije Damirovog rođendana, i za najčudniji od svih običaja, da na taj dan djeca pod okićenom jelkom nalaze poklone. Damirov otac vikao je pak da će njegovoj djeci i darove i dalje nositi Titov Djeda Mraz, i to na Novu Godinu, kako je oduvijek bilo u njihovoj kući.

Mensur nije baš najbolje shvatio što Damiru dođe mali Isus, a što Tito, i po kome im je taj Mraz zapravo djed. Tek, te je večeri prvi put vidio Isusovog, Titovog i Damirovog djeda Mraza. Bilo je već kasno, odavno se pojela velika pizza i torta u obliku nogometne lopte, i zajedno s drugovima gledao je televiziju kad se na ekranu iznenada pojavila ista onakva šarena jelka: neki je dječak stajao kraj nje i otvorio prozor kroz koji se ukazala nestvarna slika – snježnim se krajolikom primicao veliki crveni kamion ukrašen žutim žaruljicama, za njim još jedan, pa još jedan, i uskoro je prema dječakovoj kući pristizala cijela dugačka kolona tajnovitih, velikih crvenih kamiona.

Mensur je zaglavljenih vjeđa i bez daha gledao u televizor. Konvoj se zaustavio točno pred dječakovom kućom, a iz prvog kamiona izašao je dragi, debeljuškasti starac bijele brade i bijele kose, u crvenom kaputu, pod crvenom kapom, pruživši dječaku veliki, šareni paket i bočicu coca-cole.

***

– Babo, imam li ja još kojega djeda osim Fuada? – bilo je prvo što je mali Mensur sutradan pitao oca.

– Imo si djeda Šerifa – odgovorio je otac – onoga što je poginuo u ratu.

– Znam za njega, nego imam li još kojega djeda sad?

– Ne, zašto pitaš? Odakle ti sad to?

– A imam li ja, babo, djeda Mraza?



--------------------------------------------------------------------------------
Te je Nove godine mali Mensur Ćeman saznao da Djeda Mraz doista postoji, ali da to nije dobri starac iz reklama za coca-colu koji nosi šarene pakete sa darovima za djecu, već kaurski palikuća zbog kojeg on, eto, sada živi kod amidže Irfana i ide u školu u šest kilometara udaljeni Nesunac.
--------------------------------------------------------------------------------

Efendi Omar shvatio je tada zašto mu sina iznenada zanima bliža rodbina. Mensur je ispričao gdje je vidio Djeda Mraza, nakon čega je otac započeo dugačku priču o tome kako Djeda Mraz ne postoji, kako je to izmišljotina velikih svjetskih trgovaca i prevaranata, nevjernika i zlih ljudi, poput onih što su zapalili njihovo selo.

– Hoćeš da kažeš da je Djeda Mraz – gledao ga je Mensur zaprepašteno – da je Djeda Mraz zapalio selo? I školu?

– Nije Djeda Mraz – strpljivo je objašnjavao hodža svome sinu. – Djeda Mraz ne postoji. Djeda Mraz je izmišljen da djecu udalji od Boga i vjere, a roditelji da troše svoj novac na glupe dječje igračke.

– Ali ja sam kod Damira vidio...

– Vidio si reklamu! – uzrujao se hodža. – Vidio si reklamu za onaj američki otrov, eto šta si vidio. Djeda Mraza su izmislili nevjernici, isti oni što su u staroj školi ubili tvoga djeda!

– Ali ti si mi reko da čudovišta iz stare škole ne postoje! – pobunio se mališan. – Isto ko što mi sad govoriš da ne postoji Djeda Mraz!

Dugo je te večeri otac malom Mensuru čitao Kur’an i pričao o ratu. Dječak je saznao pravu istinu o kući duhova i crnih čudovišta zbog koje se bojao škole – staroj zgradi u kojoj su za vrijeme rata Hrvati organizirali logor za Muslimane, mučili muškarce, žene i djecu, i ubili djeda Šerifa. Na kraju, mališan je u svoju početnicu velikim, kvrgavim slovima zapisao kako mu je Ibrahim, alejhi-s-selam, preko oca poručio: „Ja idem za Gospodarom svojim, On će me na pravi put uputiti.”

Pa ipak, od te je noći u njegove zimske snove, umjesto crnih aveti iz škole, uselio onaj tajanstveni, čarobni crveni konvoj pun darova za djecu, među kojima debeli sjedobradi starac nosi i poklon za njega, malog hodžinog sina iz Crvogojna kraj Nesunca.

***

Prošlo je otada točno godinu dana. Poslije onog rođendana otac mu je zabranio da se druži s Damirom, nikad mu ne objasnivši zašto, i dječak je danas jedva čekao da dođe u školu, pa da mu najbolji drug ispriča kako je u subotu bilo na rođendanskoj proslavi. Padao je sitan snijeg, a Mensur je u tijesnim žutim čizmicama žurio utabanim putem do stare nesunačke ceste, zamišljajući kao i svakog zimskog jutra kako će, kad izađe na drum, vidjeti onu kolonu kamiona na putu prema njegovoj kući.


Šejtanova rabota
PHOTO: STOCK


Hodao je gotovo sat vremena kad je tamo iza šume začuo zvuk motora, poput džipa amidže Irfana. Zvuk se pojačavao, i sad je izgledalo kao da ih je više. Mensur je zastao bez snage da se pomakne, bez daha, a onda potrčao stazom kao vjetrom ponesen. Trčao je, padao, i trčao, i padao, dok nije izašao na čistinu i ugledao najljepši prizor kojega je ikada vidio: iza ugla, podno Vuče Gore, cestom se kroz snježne namete i kanjone prljavih prtina probijao veliki crveni kamion, ukrašen žutim i crvenim svjetlima. Iza njega pomaljao se drugi, pa treći, pa četvrti. Kolona crvenih kamiona onda zamakla je iza velikog bijelog brijega, da bi se koji trenutak kasnije pojavila na putu točno ispred njega.

Stajao je uz cestu i oduzet gledao u konvoj. Od sreće i uzbuđenja nije mogao disati. Prvi se kamion polako približavao, a onda se zaustavio tik kraj njega. Mislio je da će se onesvijestiti kad su se vrata kamiona otvorila i iz njega izašao debeljuškasti starac sijede brade, sav u crvenom, pod neobičnom crvenom kapom.

– Mali – prišao mu je Djeda Mraz. – Đe se skreće za Crvogojno?

Mensur ga je gledao paraliziran. Otvorio je usta, ali iz njih nije izlazilo ništa osim malih oblačića bijele pare.

– Mali, halo? – sagnuo se starac i pogledao ga ravno u oči. – Jesil ti odavde neđe?

Dječak ga je i dalje gledao bez glasa.

– Je l´ znaš ti hodžu Omara, iz Crvogojna? – pitao je Djeda Mraz.

Mensuru je cijela utroba gorjela od silne sreće, što je potekla kroz oči u dvije tople, male suze.

– Kud se ide tamo? – pitao je opet crveni starac okrenuvši se prema cesti, što se malo dalje, iza šume, račvala na dvije strane. – Đe se skreće za hodžinu kuću?

Mensur je, međutim, i dalje stajao bez glasa. Brada mu je drhtala, a suze se valjale niz obraze.

– Jebiga, mali – potapšao je Djeda Mraz dječaka kožnom rukavicom i spretno se uspeo natrag u kabinu kamiona.

Motori su opet teško zabrundali i kolona crvenih kamiona zamakla je iza bijelog brijega. Mališan je još nekoliko trenutaka stajao kao smrznut, gledajući u prazno raskršće. U jednom času poželio je da se odmah za konvojem vrati u selo, ali znao je da bi otac pobjesnio kad bi saznao da nije bio u školi. Naposljetku, okrenuo se i trčeći odjurio niz tragove teških kamiona u grad, moleći dobroga Boga da ovo jutro preskoči kako bi se što prije vratio u selo, da vidi što je dobio od Djeda Mraza.

I da vidi očev izraz lica kad ga bude pitao misli li i dalje da Djeda Mraz ne postoji.

***

Mensur nije mogao sačekati posljednje školsko zvono. Nestrpljenje ga je boljelo u grčevima, kao kad bi se najeo buredžika tetke Alme. Izjurio je iz škole i jedva dotičući zemlju otrčao prema izlazu iz grada. Umjesto teške torbe na leđima je imao krila, jurio je smeđim, ledenim blatom stare nesunačke ceste, skupljao stvari iz torbe razasute snijegom, pa opet trčao, preskakao jarke koje nikad do tada nije uspijevao preskočiti i zamakao utabanom stazom kroz šumu.

Na prilazu selu bilo mu je jasno da se dogodilo nešto veliko. Svijet se skupio tamo oko džamije, a on je trčao prema njima dozivajući oca i dršćući od nezamislive sreće. Kad se približio, vidio je amidžu Irfana u maskirnoj uniformi, i pored njega oca. Okrenuo se i Mensur je shvatio da nešto nije u redu. Ocu su oči bile crvene od suza.

– Mensure – zazvao ga je tiho. – Dođi, idemo kod amidže i tetke Alme.

– Šta je bilo, babo? – pitao je dječak zbunjeno i gledao prema džamiji. – Je l´ bio Djeda Mraz?


San iz Mensurovih zimskih snova
PHOTO: STOCK


– Kakav bolan Djeda Mraz? – zabrundao je amidža.

– Hajmo, Mensure – skinuo je hodža sinu torbu s leđa i povukao ga na drugu stranu.

Dok ga je otac za ruku vukao prema amidžinoj kući, Mensur je gledao iza sebe. Sad je mogao vidjeti njihovu kuću tamo iza džamije, i strašnu sliku od koje su mu se oduzele noge: prazni su prozori bili natkriveni crnim trokutima čađe, a na mjestu gdje je stajao krov iz nagorjelih su greda u sivo nebo vijale rastrgane krpice dima.

– Sve je izgorjelo, Mensure – govorio je amidža spuštajući svoju golemu šaku na njegovo rame.

– Tko... kako...? – promucao je mališan.

– Ona nova peć – rekao je otac. – Eksplodirala, izgleda. Nikog nije bilo u kući. Sve izgorjelo.

Mensur se osvrtao, zapinjao i na kraju oteo iz očeve ruke. Gledao je ono što je ostalo od njihove nove kuće i shvatio.

– Nije peć, babo – javio se cmizdravim glasom. – Bio si u pravu, to je Djeda Mraz bio. Djeda Mraz je zapalio kuću. Ko što je i školu zapalio, majku mu j***m.

Nije ni dovršio svoju plačnu psovku, a već je očeva desna ruka poletjela zvučno ga klepivši po potiljku.

– Kakav bolan Djeda Mraz, šta je malome? – zabrundao je opet amidža.

***

Te je Nove godine mali Mensur Ćeman saznao da Djeda Mraz doista postoji, ali da to nije dobri starac iz reklama za coca-colu koji nosi šarene pakete sa darovima za djecu, već kaurski palikuća zbog kojeg on, eto, sada živi kod amidže Irfana i ide u školu u šest kilometara udaljeni Nesunac. Od te Nove godine mali je Mensur svake noći sanjao iskeženo crveno čudovište bijele brade kako u crvenom kamionu dolazi u njihovo selo.

Učeni ljudi što se razumiju u dječje strahove mogli bi o Mensurovim noćnim morama ispisati čitave knjige, a stvar je zapravo bila u tome da je Djeda Mraz za mališana bio katolički šejtan koji u svojoj vreći nosi veliku nesreću i pali muslimanska sela. Čuo je on od oca, slušao u dugim zimskim večerima kako pripovijeda mračne priče o Djedu Mrazu koji vara djecu i udaljava ih od Boga i vjere, i uvijek je na putu do kuće usta suhih od straha široko zaobilazio veliku reklamu za coca-colu sa koje mu se đavolski smješkao isti zli starac kojega je onoga dana vidio u crvenom kamionu, na putu do škole, ne sluteći kakvu mu nesreću u svojoj vreći nosi.

Hodža Omar svome je sinu, istina, stotinu puta objasnio da ne postoje crvena čudovišta koja pale kuće i škole, već da je to eksplodirala nova, neispravna peć, zapalila ćilime, zavjese i daščani pod, i cijelu njihovu novu kuću. I da je stari Veljo, najstariji vatrogasac u Bosni, sa svojim dobrovoljcima iz Nesunca došao prekasno, jer im nitko nije znao reći kuda se ide za Crvogojno i gdje živi hodža Omar, pa su na raskršću iza Vuče Gore skrenuli za Goliju, stigavši kad je cijelu hodžinu kuću već progutao oganj.

Uzalud mu je otac potanko objašnjavao svih stotinu puta, jer onoga jutra kad je učiteljica Mirna cijeli razred odvela u posjet Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Nesunac, mali Mensur je mislio da će umrijeti od straha. Čuo je on i od drugih dječaka razne priče, bilo je još djece koja su se bojala garavih vatrogasaca u crvenim šljemovima, ali nije zabilježeno da se itko vatrogasaca bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca

Cazin: Oštećeno 15 nadgrobnih spomenika na pravoslavnom groblju
16.12.2008. 21:30

Nepoznato lice oštetilo je 15 nadgrobnih spomenika na pravoslavnom grublju u mjestu Osredak u opštini Cazin.

Portparol MUP-a Unsko-sanskog kantona Ale Šiljdedić rekao je da je time je počinjeno krivično djelo povreda mira pokojnika.

On je dodao da je istraga u toku.

Oštećenja na nadgrobnim spomenicima juče je prijavio banjalučki Okružni tužilac čiji su inicijali M.B. koji je obilazio groblje na čijem lokalitetu službenici Instituta za nestala lica BiH po naredbi Suda BiH i Okružnog suda Banjaluka vrše ekshumaciju.


(Svevijesti.ba/Srna)

 

Počupano desetak nišana iz Liska parka


MOSTAR - Jučer ujutru nepoznati počinitelji počupali su desetak drvenih nišana, u Liska parku, gdje su se tijekom rata shranjivali poginuli građani Mostara.


Nakon rata posmrtni ostatci pokopanih građana hrvatske i srpske nacionalnosti su izmješteni na groblja, dok su Muslimani to odbijali učiniti, pa je tako park pretvoren u harem.


- Očekujemo da se nadležni policijski organi ozbiljnije pozabave istragom i da pronađu počinitelje ovog ozbiljnog zlodjela, kazao je glavni imam Medžlisa IZ Mostar Salem ef. Dedović.


Medžlis IZ Mostar do sada je tri puta podnosio zahtjev za izgradnju ograde i urbanističko uređenje Liska parka kao harema, dok su nadležni gradski organi za urbanizam i građenje ovaj zahtjev odbijali uz obrazloženje da novim urbanističkim planom Mostara na tom mjestu treba biti zelena površina, kao i prije rata

Ovakvo mišljenje Ministarstvo za prostorno građenje Hercegovačko-neretvanske županije već tri puta je vraćalo gradskom organu na ponovni postupak.


2.1.2009.
Pincom.info
 

Bošnjaci ne mogu ni u Dom zdravlja

Prema statistici kršenja ljudskih prava od rata do danas, Stolac je grad koji je izvukao najdeblji kraj. Brojčano, Bošnjaci su u gradu na Bregavi gotovo izjednačeni sa Hrvatima, ali su ipak diskriminirani u svakom segmentu društvenog života.

Dokazi apartheida

Tako se na čelu 18 firmi, javnih institucija ili ustanova ne nalazi nijedan Bošnjak ili Srbin, dok su u ispostavi Porezne uprave FBiH baš svi uposlenici hrvatske nacionalnosti. Odluka bivšeg visokog predstavnika u BiH Volfganga Petriča (Wolfgang Petritsch) da se u lokalnoj samoupravi Stoca uposle službenici po popisu iz 1991. godine, do današnjeg dana nije ispoštovana, pa se tako u općinskim organima umjesto 42 Bošnjaka i Srbina, nalazi samo nekolicina njih.

U Stocu se i pružanje zdravstvenih usluga dijeli po nacionalnom šavu. U Domu zdravlja Stolac, u samom centru grada, medicinske usluge se pružaju samo Hrvatima. Bošnjaci se moraju liječiti u maloj ambulanti, osnovanoj 1996. godine samo za hitne slučajeve.

Postavljanje nelegalnih obilježja paradržave "Herceg-Bosne" na zgradama Općine, Doma zdravlja, škola i drugih ustanova, segregacija u obrazovanju, uzurpacija privatnih vlasništava i nezakonita preraspodjela društvenih dobara, i dalje slikovito prikazuju da u Stocu vlada apartheid.

Ovdje su i momci poput Muamera Kodrića, Amera Medara, Sanela Marića, samo "činjenice". Ipak, neobjašnjiv je njihov entuzijazam za pravdu kao i borba za bolje sutra.

Probijene barijere

- Čaršija je dokaz da koliko-toliko mladih ljudi želi ostati u ovom gradu, iako perspektive još nema na vidiku. Stolac treba dovesti u žižu javnosti. Mi, članovi Foruma mladih Stolac to i činimo našim manifestacijama. Želimo okupiti mlade ljude bez obzira na nacionalnost. To nam prilično i uspijeva - priča nam Sanel, potpredsjednik Foruma, i ističe da u Stocu još postoje "bošnjački" i "hrvatski" kafići, ali da su neke barijere u komunikaciji probijene.

Muamer je izvršni direktor Festivala kratkog filma Stolac, manifestacije koja je u posljednje dvije godine poprimila regionalni značaj. Čak i za velika imena filmske umjetnosti Festival početkom jula bude nezaobilazna manifestacija. Muamer kaže da on i njegovi prijatelji iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, žele da se Stolac pokaže u malo drugačijem svjetlu.

- Nismo političari, ali želimo nešto da promijenimo - ističe Kodrić.

Predsjednik Udruženja za obnovu građanskog povjerenja Amer Medar konstatira da su se Bošnjaci vratili u Stolac postupajući po onome što su osjećali u svome srcu, a ne zbog političara te mu nije jasno zašto se Sulejman Tihić i Dragan Čović moraju sastati u ovome gradu da bi se neke stvari promijenile. Poručuje da Stolac ne smije biti presedan, jer to je "naš Stolac, on nije ni bošnjački ni hrvatski".

Rukometaši moraju u RS

Timur Haračić, Seid Šejtanović, Emin Isaković i Tahir Dizdarević, igrači Rukometnog kluba Iskra u Stocu, najbolji su primjer ludosti i apsurda prouzrokovanih nacionalizmom. Iako već dvije godine nastupaju za Stolac, zbog opstrukcije Općine da investira u gradsku salu, ova četvorica mladih igrača su sa kolegama iz kluba prisiljeni da idu u 15 kilometara udaljene Berkovića u RS, gdje u sali dočekuju gostujuće ekipe.

(AVAZ)

Zamjenik ministra u Ministarstvu turizma trgovine i saobraćaja, Nenad Lukanović mijenja zakon o bezbijednosti saobraćaja u Federaciji BiH jer pomenutom gospodinu ne odgovara da vozila javnog prijevoza budu tramvaj, trolejbus, autobus i taxi, prva dva u Tuzli i nemamo a taxi je počeo da biva smetnja gradskom saobraćajnom preduzeću u kojem pomenuti gospodin ima 15% dionica te se isti treba dovesti na rub propasti i potpuno uništiti kako bi se zadovoljili nečiji apetiti te u nekom budućem periodu isti način prijevoza privatizovao od strane (gues who) i konačno preko noći doveo u red.
Složio se štrajkački odbor tuzlanskih taksista i da ide na štandove i da radi po cjenovniku taksimetra i sve strane dogovora su potpisane i oni nama i mi njima ali sad se ide iz krajnosti u krajnost.
Naime nakon što su prve prekršajne prijave za ulazak u autobusko stajalište, a u svrhu prijema i otpusta putnika, oborene na sudu i odbačene kao neosnovane jer taxi vozilo ima zakonsko pravo na toj površini primiti i ostaviti putnika ali bez zadržavanja, gospodin Lukanović stupa u naredni korak: Slanje inicijative za izmjenu ZOBS-a i to člana koji se odnosi na površinu označenu vertikalnom i horizontalnom signalizacijom kao stajalište za vozila javnog saobraćaja, tzv. autobusko stajalište, sa navodom da u istoj stoji striktno autobusko stajalište, tako da ako nekad u ovom gradu neko uvrsti trolejbus u gradski prijevoz morat ćemo zamoliti Lukanovića za novu izmjenu naziva i kategorizaciju javnog prijevoza....
Dotad dragi naši ex taxi putnici dobro došli u taxi vozila na stajalištima a za odredište vašeg putovanja pitat ćemo gospodina Lukanovića.

Biti nebošnjak u Sarajevu
Objavljeno: Sre, 04. 03. 2009. 14:16
NAŠ I NJIHOV MARKO



Marko Vešović je bio ponos i dika našeg naroda sve dok je, kao osvjedočeni antifašista, izbjegavao da šuti


Nije za utjehu, a i zabrinjava: šovinističke napade na sarajevske intelektualce, pisce i novinare nebošnjačkog porijekla, po pravilu i običaju, osuđivali su preostali liberalni mediji i nekolicina onih javnih radnika koji vjeruju kako šutnja nije zlato i da je Vešović u pravu kada pita: Zar šutnja o klanju/nije pomogla koljačima?. Bez obzira je li riječ o klanju u bukvalnom ili prenešenom značenju

Piše: Emir Imamović

Da dignem spomenik svima koji su ćutali? Zar šutnja o klanju/nije pomogla koljačima?(Marko Vešović, iz knjige Poljska konjica)

Takvi kao ti, Vešović, Stojić itd. opasni ste za Bošnjake, jer im svojim djelovanjem podgrijavate iluziju da među Hrvatima i Srbima još postoji želja za zajedničkim životom i za Bosnom i Hercegovinom...(Ivan Lovrenović, citirajući „jednog sarajevskog intelektualca”)

Nije uopšte teško biti Srbin ili Hrvat u Sarajevu i biti baš po mjeri većinske vlasti većinskog naroda. Ne mora se pri tome biti članom Stranke demokratske akcije ili Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Barem, ne odmah. To mu dođe na kraju, kao konačna potvrda da se sa strane „njihovih” prešlo na stranu „naših”. A „njihov” se može biti samo zato što se zoveš… Dobro, ne mora Marko, može Ivan ili Dubravko. Istina, ugodnost života sarajevskog Srbina ili Hrvata proporcionalna je njegovom zanimanju koje mora biti zvučno i od praktične koristi u dokazivanju da mi jesmo, dok oni nikako nisu za, kako se to kaže, zajednički život svih naroda i građana. Znaju to, uostalom, profesionalni pripadnici „drugih” naroda zahvaljujući kojima su i SDA i SBiH takozvane multietničke stranke čije su sejde bajramovići bili i jesu kantonalni i federalni ministri, uvijek spremni kategorički šutiti kada treba komentirati katastrofalne rezultate očajne bošnjačke politike, te uvijek glasni kada treba ispaliti verbalni plotun na katastrofalne rezultate očajnih srpsko-hrvatskih politika u Bosni i Hercegovini.

To kako je Marko Vešović postao nezavisni poslanik u Parlamentu Federacije BiH nije neobjašnjivo. Vešović, profesor književnosti, pjesnik, kolumnista i uz Abdulaha Sidrana i Mileta Stojića, najveći i najbolji živi bosanskohercegovački pjesnik – umjetnost nije atletika pa da se može tačno znati ko je najbolji, ali uvijek postoje oni koji najbolji jesu i za koje nikakvo mjerenje ne treba - nikako nije za stranačku disciplinu, više interese i moralni kurvaluk kao temeljnu manu većine bosanskohercegovačkih deputata. Nikada, meni barem, neće biti jasno zašto se, zaboga, Marko Vešović našao na izbornoj listi Stranke za BiH Harisa Silajdžića. Je li ga, što nije nimalo lako, na takvo što neko nagovorio ili je stvarno Marko, kako je i kazao, postao narodni poslanik jer od profesorske plate na sarajevskom Filozofskom fakultetu nije mogao školovati dijete? Nije to, zapravo, naročito važno. Jer nit’ je Marko dugo trajao Silajdžićevim lošim kopijama, niti su oni trajali Marku, pa je autor Poljske konjice, tog literarnog i neuništivog spomenika opsadi Sarajeva, postao nezavisni poslanik u parlamentu većeg bosanskog entiteta.

„Prosio slijepac s fesom u ruci ispred džamije. Posrećilo mu se jednog dana, pa je fes bio pun novaca. Naiđe jedan čovjek i uzme mu fes, a slijepac zavapi: ‘Nemoj hadžija…’ ‘Otkud znaš da sam hadžija?’, upita ga onaj što mu je uzeo isprošeno. ‘Samo hadžije otimaju od sirotinje’”. Ovu je priču sa skupštinske govornice ispričao Marko Vešović na sjednici federalnog parlamenta koju su prekinuli takozvani civilni invalidi (oni što su rođeni sa invaliditetom ili su stradali radeći po rudnicima i fabrikama), protestvujući protiv odluke vlade Nedžada Brankovića da im uskrati pomoć od šezdesetak maraka mjesečno pa tako, kao, nešto uštedi. I odjednom, više nisu bile problematične najgore odluke najgore vlade u historiji entitetske Bosne, niti invalidi koji u svom očaju nisu imali izbora nego upasti u ugodnu salu Bussines centra Unitic u kojoj se održavaju sjednice skupštine; ma nisu bili važni ni ekonomski pokazatelji potpune propasti Federacije, niti cunami recesije koji tutnji Bosnom… Poslanik SDA Irfan Ajanović i Silajdžićevo super oko, narodna zastupnica i direktorica Očne klinike u Sarajevu Amila Alikadić-Husović, optužili su Vešovića za, naravno, islamofobiju i zatražili da se zbog priče o hadžiji i slijepcu izvine muslimanima, jer je, kako je i rekla mila Amila, uvrijedio sve pripadnike te vjere; pa je red da putuje od Mašrika do Magreba i svakom ko vjeruje da nema drugog Boga osim Allaha stisne ruku i na tečnom maternjem (crnogorskom) jeziku, kao osvjedočeni ateista, kaže: „Izvini, oca ti”.



Nije za utjehu, ali sigurno pomaže: već je Marko Vešović osjetio kako je lako od „našeg pjesnika” postati „kamuflirani četnik”. Prijetio je Marku stotinama svojih pristalica neostvareni Homejni - Džemaludin Latić, javno zaželivši da se Vešoviću „zatre sjeme vlaško”. Da Marko nije onaj za koga se predstavlja objašnjavao je i intelektualni Baron Munchhausen, Muhamed Tunjo Filipović, iziritiran njegovim (Vešovićevim) podsjećanjem na rane koljačko-inspirativne radove Novaka Kilibarde prema kojem je ono Sarajevo u kojem se Filipovića smatra relevantnim uspostavilo vazelinski odnos. Marko Vešović je, sve u svemu, baš kao i Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Dubravko Lovrenović…, bio „naš” sve dok od literarnog dekonstruiranja, u ovom slučaju, srpskog zločina u Bosni, nije stizao napisati i(li) reći nešto o bošnjačkoj politici i njenim direktnim ili indirektnim posljedicama, vidljivim u svakodnevnim katastrofalnim promjenama i Sarajeva i ostatka zemlje u kojem su Bošnjaci većina.

Marko, Ivan ili Mile bili su ponos i dika našeg naroda sve dok su, kao osvjedočeni antifašisti, izbjegavali da šute i tom šutnjom, kako kaže Vešovićev stih, podržavaju koljače. Antifašizam, međutim, nije jednosmjeran proces i oni su - jer su takvi i jer tako treba i mora biti - govorili i o onome što čine pripadnici naroda sa kojima ne dijele nacionalnost stečenu rođenjem. I tako od „naših” opet postali „njihovi”, prikriveni i na vrijeme otkriveni četnici i ustaše, „guje u njedrima” za koje smo, eto, bošnjački naivno vjerovali kako su dovoljno pametni da znaju da su tamo gdje Bošnjaci žive svi jednaki, ali da su neki malo jednakiji, da politički predstavnici naroda koji je preživio genocid ne mogu biti u krivu čak i kada zdrav razum kazuje suprotno, odnosno da se o muslimanskim prvacima i njihovim običajima može, ako se već pohvalno ne govori, lijepo šutiti.

Alija Izetbegović je patentirao, a njegovi nasljednici i produkti usavršili sistem paralelnih smjernica bošnjačko-muslimanske politike u BiH. Jedna, nevažna i deklarativna je ona o multietničkom, pa kada bude moguće i građanskom društvu u kojem nacionalnost pojedinaca neće biti od važnosti za njihovu društvenu ulogu i poziciju, odnosno verifikaciju učinjenog i(li) izgovorenog. Druga, iskrena, na kojoj se predano radi od, barem, Bošnjačkog sabora 1993. je ona o muslimanskoj Bosni na onoliko teritorija koliko se može imati. U te dvije Bosne moguće su i komične scene poput one kada je Amila Alikadić pred televizijskim kamerama objašnjavala kako je jedan od ključnih problema BiH nepostojanje građanskog društva, ali i one zastrašujuće situacije iz kojih je jasno da u Bosni po mjeri SDA, SBiH, Dnevnog avaza i Islamske zajednice ima mjesta za nebošnjake koji će svoje pravo na mišljenje plaćati divljenjem „našima” i verbalnim granatiranjem „svojih”, dok će se svaka greška kažnjavati javnim linčom od strane pravovjernih medija i intelektualaca specijaliziranih za pronalaženje unutarnjih neprijatelja i domaćih izdajnika.

Nije za utjehu, a i zabrinjava: šovinističke napade na sarajevske intelektualce, pisce i novinare nebošnjačkog porijekla, po pravilu i običaju, osuđivali su preostali liberalni mediji i nekolicina onih javnih radnika koji vjeruju kako šutnja nije zlato i da je Vešović u pravu kada pita: Zar šutnja o klanju/nije pomogla koljačima?. Bez obzira je li riječ o klanju u bukvalnom ili prenešenom značenju.

P.S.

Ispraćajući na onaj svijet jednog od prononsiranih sarajevskih kriminalaca, Ramiza Delalića Ćelu, njegovi sljedbenici i poštovaoci nisu propustili reći da je on bio i hadžija, da je obavio jednu od svetih muslimanskih dužnosti – odlazak na hadždaž u Mekku. No, to što je mafijaški kum, dakle neko kome je otimačina bila zvanično zanimanje, tituliran hadžijom, ni Islamska zajednica ni stranački prvaci nisu doživjeli kao uvredu. Ali to je već neka druga priča…