PROCITAJTE!!!

Jedna životna priča

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala
sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa
prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju.

Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:

"Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je
savršeno kreirano.

Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu
druga djeca.
Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci.

Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su utihnuli.

Otac je nastavio:

"Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog
Siniše, dođe na svijet,

prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i
pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."

Potom je nastavio priču.

Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je
Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.

Siniša je upitao oca:
"Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko
kao Siniša igra u njihovoj ekipi,

ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu
dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i
samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.

Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne
očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:

"Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog
poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga
postaviti na poziciju lijevog beka."

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim
osmjehom obukao dres svog tima.

Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem
rastuće topline u grudima.

Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca
koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze
kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike.

Siniša je pokrivao lijevu stranu terena.

Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju
jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu;
razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle,
gubila je samo sa 4 : 3 !

Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno
izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.

I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti.

Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu!?

Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !

Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao
ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.

Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je,
shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog
jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu,
odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu,
koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.

Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je
lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.

Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:

"Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!!
Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao.
Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu.

Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.

Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol !!!"

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje
snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu,
zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!

Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše: Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći
ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

"Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, "... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."

Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta.

Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj,
da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!


A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:

Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila,
onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu oklijevamo ...

Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze i kolaju 'Cyberspace'-om,
ali javna rasprava o uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni na naša radna mesta. Šteta.

Ako Vi sada razmišljate o tome da li da proslijedite ovu poruku, najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru koji su 'prikladni' za to, dakle, one koji su "prikladni" za ovu vrstu pošte.

Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promjene.

Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'.

Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor:

Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili zbjeći priliku,
ostavivši tako svijet još malo hladnijim?

Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince.

Pročitavši sve ovo, Vi sada imate mogućnost izabrati jednu od tri ponuđene mogućnosti:

1.Izbrisati

2.Zadržati

3.Proslijediti

KUTIJA KEKSA

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je da kupi knjigu i prekrati vrijeme do polaska aviona. Pored knjige, kupila je i kutiju keksa. Sjela je u čekaonicu. Pored nje bila je stolica sa keksom, a sa druge strane sjedio je gospodin, koji je čitao novine. Kada je ona uzela keks i gospodin je uzeo jedan keks. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla. Nastavila je da čita knjigu, a u sebi je pomislila: ne mogu vjerovati! Da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila. Svaki put kada je ona uzimala keks i gospodin, koji je sjedio pored nje, ne obazirući se uzimao je keks.

Nastavili su tako, dok nije ostao samo jedan keks u kutiji.

Djevojka je pomislila, šta li će sada učiniti? Čovjek uze taj keks i podijeli ga na pola. Devojka je bila šokirana. Pokupila je svoje stvari, uzela knjigu i pošla u drugu čekaonicu. Našla je drugo mjesto gdje nije bilo nikoga pored nje. Kada se malo pribrala i kada je prošao bijes, otvorila je torbu da vrati knjigu i u torbi je vidjela kutiju keksa, koja je bila netaknuta.

Postidjela se kao lopov i tek tada je shvatila da je keks, isti kao njen, bio od gospodina, koji je sjedio pored nje, ali koji je bez šokiranja, nervoze ili prepotencije podijelio i svoj posljednji komad sa njom, sasvim suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđenom u vlastitom ponosu i osjećanjima. Koliko puta smo u našem životu pojeli tuđi keks, a da toga nismo bili svjesni i nikada nećemo saznati. Prije nego što dođe do brzopletog zaključka, prije nego što počnete misliti loše, pogledajte sa pažnjom detalje. Vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled.

U životu postoji pet stvari, koje ne mogu da se vrate:

kamen koji je bačen,

riječ koja je rečena,

šansa koja je propuštena,

vrijeme koje je prošlo
i ljubav koja se ne bori.

citat:

---

kalimero wrote:
Basna

Znate li ovu basnu?
Bili jednom jedan crvčak i jedan mrav koji su bili veliki prijatelji.......
Čitave jeseni mrav je vredno radio i skupljao hranu za zimu.
Nije se sunčao, nije uživao u večernjem sumraku, niti je provodio vreme u razgovoru s prijateljima popivši poneko pivo posle radnog dana.
Za to vreme, crvčak je samo pevao s prijateljima po gradskim barovima, ni minut se nije smorio, pevao je tokom cele jeseni, igrao, sunčao, uživao beskrajno ne brinući se za hladno vreme koje će doći.
Dodje zima, dodje mraz i mali mrav, iscrpljen od tolikog posla skloni se u svoje sklonište prepuno hrane.
U neko doba, pozva ga neko s kapije i kad otvori vrata vide, na svoje iznenadjenje, svog prijatelja crvčka u ferariju obučenog u skupocenu krznenu bundu.
Cvrčak mu reče:-Zdravo prijatelju! Provešću zimu u Parizu. Možeš li da se pobrineš za moju kućicu?
Mrav mu odgovori:- Naravno! Nema problema. .
Ali, šta se desilo? Gde si nabavio novac za Pariz, za ferari i za tu divnu i skupu bundu?
Cvrčak mu odgovori: -Zamisli, pevao sam prošle nedelje u jednom baru i neki producent me je čuo i dopao mu se moj glas... Potpisao sam ugovor za šou u Parizu. Ah, hoćeš nešto za tebe iz Pariza?
Da, -reče mrav.
Ako sretneš La Fontaine (autora basne), Pošalji ga u p..m.. S moje strane.
Naravoučenije: Iskoristi život, srazmerno radi i zabavljaj se, zato što preteran rad donosi korist samo u Lafontenovim basnama.
Radi, ali i uživaj u životu, jer je on samo jedan.
Ako nisi pronašao svoje parče pomorandže, ne kloni duhom, uzmi limun, pospi šećerom, dodaj led i konjak i budi srećan!
I seti se: ako živiš samo da bi radio od toga će imati korist samo .... Gazda!!

---

Prijateljstvo

Ono što za sebe mogu reći je da sam najbogatije biće na svijetu, jer imam par pravih istinskih prijatelja koji su uvijek uz mene i ja uz njih u dobru i u zlu, smijehu i plaču.... O mojim prijateljima mogla bi pisati knjige, ali ni to ne bi bilo dovoljno. Jer moja ljubav prema njima je prevelika da bi se mogla opisati rijčima.
Nikada nemojte zaboraviti prijatelje i okrenuti im leđa, nego ih volite upravo onakve kakvi oni i jesu.....

PRIJATELJSTVO I DRUGARSTVO

Prijateljstvo i drugarstvo su dvije biljke na jednom korijenu.Tek, ljubav ima nekoliko cvijetova vise.

Prijatelji su kao lubenice Da nađete jednog dobrog mora te ih probati i stotinu.

Svako će znati da vam kaže koliko ima koza i ovaca, ali ne koliko ima prijatelja.

Dok si srećan ima mnogo prijatelja, a kada dođu oblačna vremena, bićeš sam.

Želja za prijateljstvom je tako slatka postojana i pouzdana, da će trajati cijelog života, sve dok se ne zatraži novac na zajam.

Neznam odkud to ali gotovo svi ljudi kojima pomažeš prestaju da budu tvoji prijatelji.

Kad bi psi naučili da govore izgubili bismo i posljednjeg prijatelja.

Rana koju ti zada prijatelj nikada nemože zarasti.

Prijateljstvo se sastoji od izvanrednog tankog tkiva i zato je neostvarljivo sastavljati ga "KADA SE JEDNOM PREKINE"...

S pravim prijateljem ne moramo da razgovaramo da bismo znali šta misli. Taj odnos je jedinstven. Na trenutke se čak osjetimo kao da smo jedini na svijetu. Prijateljstvo je poseban vid partnerstva, zasnovan na iskrenoj spoznaji da u zajedništvu nemoguće postaje moguće. To je prećutni,ali obavezujući sporazum da ćemo jedno dugome pomagati da u potpunosti uživamo u životu.

4.godine:
mama zna sve! 8.g.:mama zna mnogo! 12.g.: mama ustvari ne zna
puno!14.g.:mama ne zna nista! 16.g.:mama je nula! 18.g.: vec je proslo
mnogo vremena!25.g.: mama mozda sazna za ovo! 35.g.: prije nego sto
odlucimo,pitamo mamu! 45.g.: pitam se sta bi mama mislila o ...ovome!
...75.g.: kako bih voljela...da pitam svoju majku sta misli o
ovome...

Poželite nešto!!!

Od gledanja u nebo očekujući zvijezdu padalicu, do bacanja novčića u fontanu, svi smo ponekad osjetili potrebu poželjeti nešto, šapnuti našu tajnu i čekati znakove da nas je netko negdje čuo.

Naravno, neke želje se ispunjavaju dok druge ostaju vječno negdje daleko među zvijezdama.

Nevažno ispunile se ili ne, želje su važni dokumenti, koji izražavaju težnje našeg srca, kao i namjeru da nešto napravimo ili promijenimo u svome životu.

Možda vam se poželjeti nešto čini djetinjasto ili glupo, potpuno beskorisno, ali postoji nešto čarobno u takvim situacijama, nešto što priziva djetinju energiju. Poželjeti neku želju znači formulirati plan, a čekanje ostvarenja je integralni dio procesa. .

U našem izravnom svijetu, usmjerenom isključivo na djela često odbacujemo moć ovog pasivnog procesa i češće se prisjetimo fraze opreza na koju nas upozoravaju cijeli život: “pažljivo sa željama, jer bi vam se mogle ostvariti“. Međutim, ako ste se potpuno odrekli želja kroz svoj proces odrastanja, možda biste trebali ponovno razmisliti o vraćanju ove čarolije u svoj život. Sljedeći put kada vidite prvu zvijezdu na nebu u predvečerje, zvijezdu kako pada ili se ispred vas nađe rođendanska torta sa svjećicama zaželite nešto i dopustite čaroliji da uđe u vaš život.

Radio Kameleon

Ponekad pozelim da ti se javim... I onda pomislim koliko je tebi bilo svejedno, koliko se nisi obazirao, kulirao... I onda okrenem glavu i kazem "Necu preko ponosa"... U tom trenutku oci mi se napune suzama, pomislim, mozda je i tebi tako... Mozda i ti pokusavas hiljadu puta da mi posaljes nesto, ali samo otvoris chat... Mozda... Mozda ti nedostajem... Mozda si ti jos uvek onoliko ponosan... MOZDA...

The Bitch pt. II

Djevojka kojoj sam za potrebe bloga nadjneuo ime Amra, šetala je sa mnom, ruku pod ruku Tuzlanskom kaldrmom. Onim pločicama, koje svako malo izrove, pa ih vrate pa onda one se gomoljaju pod nogama, vrišteći od muke. Zimi se tu stvara nenadjebivo klizalište u čijim blagodetima ponajviše uživaju penzioneri. Padajući i kunući. Elem, lijepo vrijeme istjeralo je vani sve gušete koji posljednjih dana čame za fejsbukom tražeći srodnu dušu, pa su posjedali na slobodne stolice i pokupili najbolja mjesta u kafićima., Još prije dvanaest sati. Što nam govori o zaposlenosti naše omladine te njenog htijenja da se oslobodi iste pošasti. Ali, mi smo koračali. Ona, ukusno obučena, sa golemim naočarima na licu i raspuštenom kosom koja je uzgred divno mirisala iako sam ja pod uticajem stereotipa osjetio tračak gađenja pa se na trenutak postidio. Jer, kada si romantičan onda je teško zamisliti da je kosu tvoje djevojke milova neki djedica koji joj je to uživanje masno platio. No, za par trenutaka, njen lijepi i zvonki glas je poslao stereotipe u p**** materinu pa smo uživali u razmjeni riječi. Još uvijek u čudu, dok sam dodavao neke odavno spremljene odgovore za svaku situaciju, prisjećao sam se proteklih dana kada je ona uporno zvala a ja se odbijao javiti. Ništa strašno, oni koji me poznaju, upoznati su s činjenicom da se rijetko javljam na telefon a naročito ako je u pitanju nepoznat broj. I tako, dođem ja kući i primjetim da imam hrpu propuštenih poziva, desetak nepročitanih sms poruka i mailova ( jebi ga, kurčim se moćnim telefonom, i šta sad? ) te ih stanem listati. Naravno da ih nisam čuo jer sam slušao The Doorse, koji me htjeli ne htjeli uvijek podsjete na Ninu Ilića i njegov poklon u vidu kompresovane diskografije The White Stripes koji čuče na disku i čekaju mene da se osvježim dobrom muzikom. Inače, divan je Nino, samo on to još ne zna i još voli Mortal Kombat. Takvog druga možete samo poželjeti. No, kako ovo nije priča o njemu, već podsjetnik za Virgilovu biografiju i strip. Kad već najavljujem, onda ću i pretjerivati. Inače, Virgil je za moga srednješkolskog doba bio svjovrstan seks simbol u Tuzli jer je pjevao u The Upitniku a tu njihovu poznatu pjesmu puštam i ja nekad na radiju. Naravno, riječ je o Moru Tuge. Tada su se djevojke palile na njegovu karizmu, pamet a počesto im je bio sladak. Što je još jedan neispravljeni stereotip, kojeg se on neće riješiti za života. Jer, nakon kolegice i jedna drugarica je rekla da je taj čovjek sladak.

Hej, ja sam muško, nemojte da ja sad pišem dal jeste ili možda nije sladak, taj čudnovati drug Virgil koji se sada, dok ovo čita vjerovatno smješka i pije kafu, onak, malo slađu i prisjeća se tih vremena koja za njega ne postoje. Jer, ako to niste znali, Virgil ima sindrom Doriana Greya. Uopšte ne stari. Kada sam ga upoznao davnih godina na faksu bio je isti kao i danas. Ko ne vjeruje, dokazaćemo mu.

Amra naravno nema nikakve veze sa Virgilom, osim kroz ovaj blog u kojem kazujem neke njene životne odluke koje će ju koštati svjetle budućnosti. Pa krenimo redom.

Šetali smo osunčanom ulicom, stajali pred izlozima u kojima je ona zagledala štikle, ulazili u radnje gdje je ona probala neke majice i gurali se pred kioskom, gdje sam ja kupovao Oslobođenje. Nakon toga sam i ja popustio.

"Pa dobro Amra, što si ti mene zvala? Reče da ćeš mi objasniti kad dodjem?"

"Polako. Što si nestrpljiv?"

"Zato što me muči neizvjesnost."

"Život je neizvjesnost."

Stao sam na ulici dok me je sunce kao za inat palilo po očima.

"Jel ti znaš Virg.. Kemu? Kemu Hukića?"

"Ne, jel trebam?"

"Ne trebaš."

"Čekaj malo, jel to onaj slatki mali što je nekad pjevao?"

"Pjeva on i sad."

"Hah, sjećam se Keme. U koju je srednju on išao?"

"Neam pojma. Al' su cure..."

"Ložile se na njega. Znam, kako neću znati. Pa on je s tobom išao na faks. Sad se sjećam, pričao si to nekad da ste sjedili u zadnjoj klupi. Ti, on, Dino, onaj visoki s dugom kosom i bradom, bio je veći od tebe?"

"Suhi?"

" Ne znam kako se zove, al znam da je bio veći od tebe."

" Pa jeste. Al' narasto sam i ja sad."

" Jesi. A što si me pitao za njega?"

"Pa zato što maloprije reče nešto, pa na trenutak pomislih da nije Kemo..khm."

"Šta?"

"Ništa, zaboravi."

" Baš neću, šta je Kemo?"

" Ma ništa, rekla si nešto što me podsjetilo na njega."

" Ali šta? "

" Ma ništa, nije ni važno."

Nasmijala se.

" Nisi valjda mislio da sma imala nešto s tim Kemom?"

" Nisam. A nije on taj Kemo, to je moj drug. "

" Oh, izvini, kako ono ti kažeš, izvini što postojim."

Onda smo ćutali na trenutak. Pa je predložila da prošetamo još malo. Ja sam joj na to odgovorio da nemam baš mnogo vremena, jer se trebam naći sa još jendim prijateljem kojeg nisam dugo vidio na što se ona malo rastužila. U taj mah sam pomislio da je to dobro odglumila jer sam još uvijek bio iznenađen njenim pozivom. No, šetali smo. Kupila je neku bijelu majicu u onom Springfieldu pa je predložila opet da sjednemo u neku baštu. rekaoh joj da sma gladan i da bi bilo super ako bi mogli negdje nešto pojesti. Ona bi nešto laganije pa smo otišli u ono hejbe čijeg se imena nikad ne mogu sjetiti. Tamo u Kazan mahali mensečini.

Krkan, kakav jesam, žderao sam svoju porciju nečeg što je ona izabrala. Dok sam ja vodio drugi svjetski rat sa svojim želudcem, ona je zamišljeno šarala viljuškom po salati.

" A ti nisi gladna?"

" Jesam. Ali divim se tebi. "

Zastade mi zalogaj u grlu pa se umalo ne udavih. Kada me sramotni kašalj prošao, nastavismo dalje.

" Jesi dobro? "

" Jesam, polenu mi ovaj krastavac. Pokiseo pravo. "

" Uh, dobro je. "

" A što mi se diviš? "

Nasmijala se.

" Sjećam te se od prije. Stalno si nešto bio mršav i žut u licu. I nisi puno pričao. "

" Pa, mijenjamo se svi, jel? "

" Ti si se nadobro promjenio. "

" Zato se sad kaješ što se nisi udala za mene. "

Prasnula je u tako glasan smijeh da su se ostali ljudi u... Heartlandu, pas mu mater, sad se sjetih kako se zove, Heartland, okrenuli prema našem stolu.

" Nikad nije kasno za to. Zaprosiću te prvom prilikom kad se vratim."

" A gdje ideš? "

" U Afganistan. "

" Da radiš za Amerikance? "

" Pa da, trebaju mi pare, imam neke planove za sebe i sestru a otac je uletio u neki kredit pa ćemo vidjeti šta će biti i kuda će sve to otići."

" Ovako ili onako sve ide u vražiju mater pa samo lagano. "

" Upravo. "

" A... a, kakve veze ja imam s tim? Mislim, nismo mi bili nešto dobri, pa da budem iskren vala ovo je prvi put da mi nešto pričamo, pijemo kafe nakon koliko pet, šest godina? "

"Da... zato sam te i zvala. Jel crtaš ti još? "

" Naravno. "

" Znaš, tebe sam se odmah sjetila. Imam malu sestru, mislim svašta se dogodilo u ovih pet godina. I jako ju volim. Ona mi... ona mi uvijek kaže da sam joj lijepa seka ko nacrtana. To joj je otac nekad davno rekao, pa ona to zapamtila. Nacrtana seka, tako kaže. "

U taj mah, sjetih se one djevojčice s velikim plavim očima kojoj sam nacrtao jednu šarenu "moacu" pa joj to ispričah. Kako me sve to podsjetilo na taj simpatičan događaj.Smijala se. Onda je nastavila.

" Znaš, htjela sam joj ostaviti nešto lijepo. Ovaj mi je posao sredila drugarica koja je već tamo, uvukla se kod njih u vojsku pa će me malo pogurati. Hoću da kažem, dal bi ti bio problem da me nacrtaš. Mene i nju. Da joj to ja spakujem u okvir pa da ima u sobi. Ona me baš voli. Iskreno. "

Ova posljednja riječ me malo žacnula pa sam teško progutao psoljednji zalogaj i zalio ga gustom tečnošću. I osjetio neugodnost. Djevojka se iskreno jadala dok sam ja ždrao kako to inače činim. Jebi ga.

" Pa, mogla si mi to i telefonom reći? Poslat sliku mailom pa bih ja to završio čim prije..."

" Meni to treba do subote. Iduće. Ako ti nije problem, cijenila bih to, platila bih, uradila bih nešto za tebe, štogod? "

" Pa dobro, de polako..."

" A to što kažeš, pa nsiam mogla se tek tako javiti nakon sto godina i reći da mi nacrtaš sliku. Ti si juče ionako pola sata konto s kim pričaš? "

" Pa kad sam zaboravio. "

" Nisam se ni ja trudila da me zapamtiš. "

Tako reče, ostade živa i još mi namignu. Onda je počela jesti. I ja sam ju gledao ispod oka. Ona je to naravno primjetila pa je oborila glavu i lagano žvakala.

" I? "

" Šta i?"

" Hoćeš to uraditi za mene?"

Interesantno. Svaka će vam žena, kada joj nešto treba od vas, uvijek upitati jel možete to učiniti za nju. Baš nju, jer je ona to što jeste i vi bi morali na njen mig okom sve stvari trebali završiti skokom.

" Što da ne. Ionako ja svakom crtam pa što ne bi i tebi. "

" Jesam to i ja svako? "

Trik pitanje. Staro koliko i ljudski rod. Ona ispituje koliko je meni u ovom trenutku stalo do nje i šta može očekivati. Ali, na njenu i svoju žalost, punog želudca - bio sam hladan ko mezar.

" Aj, mani se tantavica. Evo ti mail adresa, pošalji na nju vaše dvije slike da ja mogu što prije početi crtati. "

U očima se ocrtao bljesak koji je mogao značiti svašta. Ali mene jednostavno nije bilo briga. Ni sad a vala ni onda, kada se o njoj pričalo svašta a ona nikad nije opovrgla. Doduše, većina od toga je bila istina, pa je ona odlučila tada da se ne obazire na ljude već da živi po svome, dokle se bude moglo. Ali, čim ide u zlehudi Afganistan, vjerovatno su je istisnule mlađe i zgodnije takmičarke.

Ćutali smo.

Iako je negodovala, platio sam račun te sam ju otpratio do stanice. Čekali smo njen autobus i ćaskali o svemu ne dotičući se onih neriješenih stvari koje vas možda čekaju u trećem dijelu ove sage. Naravno, kao i svako žensko me pitala dal imam curu na što sam odgovorio da nemam. Na pitanje zašto, odgovorio sam da sam ružan i da me žene neće te se s osmijehom prijsetio Azre koja će negodovati kad pročita ovo. Zvonko se smijala. Blistavi zubi su prosto blještali ispod predivnih, punih usana koje su grizli neki drugi. Masno plaćajući za to. A ja se sjetih kako su se mnogi hvalili kako su je otresli, lažući joj da su imali pare, vozili automobile od drugara i ostavljali ju negdje u nekim dolinama ako im ne popuši dok voze. Vraćala se ponosno, stopirajući i svađajući se s roditeljima i nekim takozvanim prijateljima koji su je takodje planirali povaliti. Ali ovih prethodnih godina je prošla svašta. Momak ju je izbacio iz stana. A ona ga je platila dopola. Ali su ju roditleji prihvatili nazad i ponašaju se prema njoj kao nikad do sad. I zato je odlučila otići u Afganistan, zaraditi pare i živjeti s njima i kako reče obezbjediti bolji život za sestru.

Utom je naišao autobus a mi smo utanačili sastanak za srijedu. Do tada bih ja valjda trebao završiti sliku i nazvati ju. Prije nego što je ušla ua utobus, poljubila me ovlaš. Na svojim sam osjetio njene usne i zbunjeno se zapitao.

" Što to? "

" Poklon."

Namignula mi je. Kroz prozor sam vidio zavidno lice mladog vozača.



Nastaviće se