citat:

---

borbeni wrote:






kraljica, dobro došla nam na forum

---

citat:

---

ljubavnica wrote:

e,bas ti hvala.mislila sam da se niko nece sjetiti

---

citat:

---

statebriga wrote:
95. godina, rat, pad srebrenice, sve u zraku treperi nekim neprijatnim tonom, zene, djeca i starci su na aerodromskoj pisti, neki su otisli i smjestili se kod familije, drugi cekaju. kako se jedna familija obraduje, tako drugih pet zaplace, jer taj jedan koji uspije doci, isprica tragediju.

a ja... ja trudna kao balon. cekam kad ce, a termin je u jedan utorak, tog augusta.

par dana prije, zovu me iz americke ambasade u zagrebu, kazu jedan ljetnji ponedjeljak, jedan od visokih zvanicnika SAD-a dolazi u tuzlu, hoce da prica s ljudima iz srebrenice. moze sve, naravno, valja djetetu svega kupit, nema se, ratO je.

ja obucem, tog ponedjeljka rano ujutro, bijelu haljinicu na bretele (u stvari, od moje none ostala podhaljina, od onog platna mornarskog, ili ga ja tako zovem, pa vezena sva), preko toga lagani, nesto kao dzempercic, ali za ljeto, od tila, da ne gore ruke i ne budem polugola, pokupim bujne kose (kovrdzave, svijetlo smedje) pod sesiric, na nozice tanane stiklu od 8 cm (ako ne i visa, talijanska, meka kao dusa) i ja lagano...

izlaze iz helikoptera funkcioner i pratnja, a od pratnje vec neke znam, pa se mi lijepo ispozdravljamo i oni me upoznaju s prosijedim cikom od nekih 55-60 godina, s brcicima.

kaze on meni: vi sigurno niste vozac?
rekoh: nisam, ja sam vas prevodilac
kaze: a mogu li pretpostaviti da niste debeli, nego da ste trudni
rekoh: da, trudna sam
on: kad je termin
ja: sutra
on se malo zbuni, na sta ja (ah, kako sam saljiva) kazem: nista ne brinite, imamo u autu i lavor i peskire, a kanisteri s vodom ce se ugrijati na suncu.

elem, nasmija se i on, pa mi krenusmo od lokacije do lokacije, prevodim ja, on me mjerka, svako malo pita jesam li dobro... sve za 5...

uvece me pitaju, kad smo zavrsili, gdje da me voze, a ja kazem: na gradinu, molicu lijepo!

odvezose me, pregleda me doktorica (svaki dan sam isla tih zadnjih desetak dana, jer sam imala problema s pritiskom), pa mi kaze: idi ti kuci po neseser, pa se vrati, da mi to veceras zavrsimo.

ja kuci, onako sve s onom stiklom, niz svih onih 105 ili koliko je vec stepenica, uzmem neseser, dva ljubavna romana, skinem stiklu i obucem natikace, pa opet gore uz iste stepenice.

dodjem oko 7:30, pa su me "primali" u slijedecih satak ili nesto, pa me pola 9 prikopcase na indukciju (kao otvorena, al' se nista ne desava)... citam ja onaj roman, citam, pa kako krene da boli, ja malo disem, pa ono prodje, a ja opet citam.

ne galamim, ne vristim, ne pitam nista, samo lezim i citam.

gledam zene pored mene, smjenjuju se, a ja ni makac. dodje sestra, povremeno, pogleda me, kaze sve ok, ode...

u nekom momentu dodje curetak, mlado, covjece, mlado skroz! laze u krevet pored mog, pa svako malo stenje, glasno, iritantno... pogleda u mene, ja onaj roman citam, pa disem, pa citam i sve u krugu, kad ce ti ona:

- hej, zeno, je l' te boli? (ako mozete zamislit s umlautom i naglaskom iz tocoka, et'... )
(cuj, zeno! meni 24 godine!!!)
- pa, boli, kazem ja
- a sto ne galOmis?
- cuvam snagu
- a kojo ti je po redu?
- sta?
- pa, dijet? koji ti je?
- prvo dijete, rekoh ja, jos naglasih ispravno kako se kaze (budala, prava!)
- hey, kako bona prvo? kol'ko ti je godina?
- 24
- heeeey, sto si stara prvorotka!

- a koliko je tebi?, pitam ja, kao, sta znam, da joj vratim uvredu, valjda
- jo som '79 godiste
racunam ja, sracunam da joj je 16 godina! zaprepastih se, pa rekoh:
- sine dragi, da nisi mlada za radjanje
- hey, kako mlada, ja'na, pa meni je ovo drugo
- drugo?! (prestade mene i boljet i zaboravih sta procitah u romanu, pa zaboravih cak i gdje bijah!) drugo!
- ja, ba, pa sta cu, nako, da sam sOma bez coj'ka?!

- vala, bas! rekoh i ja, slozih se s njom i nastavih citat...

ode i ona, odose jos tri iz te iste sobe, sve se porodise, ja cekam godoa (valjda!).

dodjose nove zene, jednu porodise tu pred nama, bila se pupcana zamotala djetetu oko vrata. ja cekam...

u neka doba, valjda oko 4 ujutro, kazu mi da dodjem do radjaone. jedva ja ustadoh, osjecam kako sam rastelovana totalno. odbauljah, vec dobrano mrzeci sve sestre i njihove "doskocice". popeh se na sto i onda poce...

do 8 ujutro su mi zabijali laktove pod rebra (jer sam sitna, pa stomak dodje do tamo, al' oni nisu skontali), pa umjesto da se napnem, ja izdahnem... bile su grube, bile su zle, mrzila sam ih intenzivno, a onda su svi otisli...

na jutarnji sastanak!

prikljucise me na svjezu indukciju i ostavise me samu. tada sam shvatila sta se desava zenama pa se ubiju tokom poroda! da sam samo imala snage da dodjem do malog prozora s lijeve strane prostorije, ja bih skocila bez imalo razmisljanja. nemadoh snage da se do njega dovucem! pucaju me trudovi, a ja na stolu i dupe mi visi s njega, sve kontam, ako sad to dijete izadje, odvalit ce glavom po plocicama, a nigdje nikog!

prolazi vrijeme, ja se gubim, u nekom momentu mi sve duplirano pred ocima. dodje sestra, krenu rukom prema meni, a ja se digoh (kao u horor filmovima) i rekoh joj: gospodjo, molim vas odyebite od mene, strasno ste grubi!

kaze moja doktorica: mogli smo vakuum. ja ciknu, ne dolazi u obzir! nema vakuuma, brat mi se na vakuum rodio, izgledao je kao vanzemaljac prvih mjesec dana! vakuum necu! pitam ja, moju doktoricu, je l' mi nesto nije u redu s ocima, jer duplo vidim, a ona ce meni da ce sve biti u redu...

i bi!

dodje nacelnica, ugleda mene, pita jesam li ta sto jesam, kaze sestra da jesam i tu krenu haos. te kako ste smjele, te sta ste uradile, pa nase dijete, pa vidi joj ociju, pa dajte zenu spasite...

ja se tu vec izgubih, kao davljenik kad ugleda brod koji ce ga spasiti, pa se pusti, konta - ne moram vise da se trudim!

ode moja doktorica, dodje doktor, a jaran mi inace i bilo me sramota da idem kod njega. kad sam budala bila! elem, da l' me pogurase na onom stolu, ili me prebacise na nosila, nemam pojma, al' znam da su me negdje gurali (poslije skontam da smo isli u salu), meni ona spavacica izokrenuta bog zna kako, sva sam gola, ne mogu me ni pokrit tom spavacicom, uzese neki carsaf preko mene, kaze mi drug (doktor) potpisi se, ja njemu govorim, potpisi me ti, k'o za platu, poslije vise nista ne znam dok mi ne rece neki zenski glas: otvori oci, da pregledam. ja joj rekoh da su mi oci pune pijeska, ne mogu da ih drzim otvorene i tu me ona pomilova po celu i rece: sad ce sve biti gotovo...

probudih se oko 4 poslije podne, probudi me taj doktor, moj drug, i ja prvo upitah je l' zensko, pa tek onda sve ostalo.

oko 10 uvece sam trazila da mi izvade kateter, da mogu da ustanem. ustadoh, pogledah u ogledalo i (tita mi, ovo se kunem svim sto hocete) ja sebe nisam prepoznala. kosa RAVNA, TAMNO smedja... oci crvene kao zecije, natekla sva, nalik na sebe nisam bila!

dijete mi tek sutra donesose, smijesna je bila pravo... izadjoh iz bolnice u subotu, a poceh radit puno radno vrijeme tri sedmice kasnije...
[Edited by statebriga on 21-02-2012 at 11:27 GMT]

---