Za one koje zanima.



DERVIŠ AHMED NURUDDIN
(ŠEJH HADŽI AHMED-EF. MEŠIĆ)

Derviš Ahmed Nuruddin, odnosno, Ahmed Mešić sin Omerov, rođen je 1916. U Tuzli je završio osnovnu i srednju školu a u Sarajevu Šerijatsku sudačku školu stekavši zvanje šerijatskog pravnika – kadije. Na filozofskom fakultetu u Sarajevu završio studij orjentalistike – arapski, turski i perzijski jezik sa književnošću. Živio i radio u Sarajevu, Visokom, Tuzli i još nekoliko mjesta u Bosni i Hrvatskoj. Umro je u Tuzli 25. oktobra 1994. godine.

Bio je sufijsku šejh a pripadao je nakšibendijskom tarikatu. Više godina je u Tuzli za ljubitelje tesavvufa redovno održao dersove na kojima je prevodio i tumačio Mesneviju, čuveno tesavvufsko djelo Mevlana Dželaluddina Rumije. Na bosanski jezik je preveo i prokomentarisao u pisanoj formi cijeli prvi tom i veći dio drugog djela. Takođe je sa arapskog jezika na bosanski preveo djelo «Istine o tesavvufu» koje je napisao Šejh Abdulkadir Isa. “ ”Neki od njegovih najznačajnijih pisanih radova su: “Kur'ansko poimanje šerijatskih propisa i njihova primjena u praksi”, “Šta je, zapravo, Islam”, “Šta je Islam i šta islam nudi čovječanstvu“ i dr.

“Poruka silovanim ženama”, pisana i objavljena početkom 1993. godine u vrijeme najmasovnijih stradanja bošnjačkog naroda bila je dragocjeni putokaz za sve one koji su se suočili sa ovom teškom problematikom, kako se postaviti u odnosu na takva stradanja i šta preduzeti kako bi se što brže i efikasnije pružila pomoć žrtvama ovih strašnih zločina.
Derviš Ahmed Nuruddin

PORUKA SILOVANIM ŽENAMA



Bismillahier-Rahmanier-Rahim

Esselamu alejkjunne - Mir vama i svako dobro

Drage naše sestre, kćerke, unuke, rodice, nevjeste –

Duboko saučestvujući u vašim tragedijama koje ste preživjele, sa jedinim ciljem da vam pružimo ono što jedino možemo, a to je lijepa riječ kao utjeha i razgovor, upućujemo vam slijedeće riječi, najprije kao pokušaj obrade vaših doživljaja sa islamskog teološkog (vjerskog) stanovišta i po šerijatsko pravnom sudu, a onda i sa opšteprvnog, socijalnog, psihološko – psihijatrijskog i medicinskog stanovišta itd.

Tako

I

Po učenju Islama kojem vi svakako pripadate, jer ste to što ste doživjele, i doživjele baš zato što pripadate Islamu, vi spadate u kategoriju šehida tj. mučenica, žrtava na putu vjere Islama.

Kao šehide možete se podijeliti u tri grupe:

Prvo su one jadnice mučenice koje su najprije divljački silovane, a onda još divljačkije ubijane. Molimo Allahov, dželle šanuhu, rahmet, milost njihovim časnim napaćenim dušama! Za njih važi kur'anski izraz (ajet) koji glasi: «Za one koje u izginule na Božjem putu ne recite da su one mrtve! Ne, one su žive, ali vi to ne znate (teško shvaćate, ne vjerujete)!» (sure El-Bekare, 154. ajet).

One će, ako Bog da, na Sudnjem danu biti šefaatčije, zagovornice, imaće pravo kod dragog Allaha, dželle šanuhu, da od Njega zamole oprost grijeha i pomilovanje za svoje najbliže, bračne drugove, djecu, rodbinu, komšije i sve druge muslimane. Naime tada će Allah dželle šanuhu, odabranim ljudima i ženama dozvoljavati da se kod Njega zauzmu za koga oni žele, a šehid će spadati u te odabrane.

Svi muslimani, a posebno njihov rod, treba da se ovih šehida sjećaju sa najdubljim štovanjem i sjećanjem (muslimani znaju kako se to čini) i to ne zato da se mi molimo za njih, nego iz poštovanja prema njima (ikjramen), jer se svim šehidima dženaze namazi klanjaju ikjramen, iz poštovanja, a ne kao molitva za njihove duše!

Druga grupa ovih šehida jesu one naše žene koje su silovane, pa onda zatrudnjele bez mogućnosti da se oslobode tog tereta. Priznajemo da je vrlo nezahvalno i teško praviti razliku između ovih mučenica i onih koje su ubijene, jer je boli očajanje i za jedne i za druge prevelika, ali ipak ove su eto ostale žive, a one prve su već ubijene, iako su i ove mogle biti ubijene. O ovim slučajevima biće govora malo kasnije u ovoj Poruci, jer su njihovi slučajevi mnogo komplikovaniji i složeniji nego kod ove druge dvije grupe.

Treća grupa jesu one jadnice koje su samo silovane, što nije nimalo lakša tragedija od onih prvih dviju grupa, ali one su, eto, Allahovom voljom (sudbinom) ostale u životu i bez trajnijih posljedica ovog divljačkog čina prema njima. Međutim to nikako ne znači da i one nisu islamske šehide, mučenice.

O svim ovim našim ženama neki odgovorni ljudi javno izjavljuju da su one nevine. To je prema ovim ženama pravi cinizam, jer zar ima neko da može tvrditi da su te žene nešto krive i griješne bar po osnovu ovog događaja. Mogu one, dakle, biti griješne zbog nečega drugoga, ali zbog ovoga – nikako! Prema tome nikako ne bi trebalo o njima ovako govoriti.

Mi muslimani, a naročito njihovi najbliži, treba da ih prihvatimo kao takve, kao šehide, kao mučenice, i da im štogod više možemo pomognemo i moralno i materijalno.

Naročito preporučujemo muškarcima muževima čije su žene doživjele ovu trgediju, da oni budu dovoljno jaki i hrabri, pa da te svoje bračne drugarice dobro zagrle i to i u doslovnom i u prenesenom smislu te riječi, jer će tim činom pokazati da zaista saučestvuju u bolu svojih žena, pa će i njima biti lakše.

Muškarcima, budućim ženicima, kandidatima za ženidbu, preporučujemo da djevojkama koje bi možda oženili a koje su doživjele ovu tragediju nimalo ne uzimaju za neki nedostatak to što su one bile žrtve ovog divljačkog nasilja nad njima, jer se one nisu mogle da odbrane od toga, nego neka se svijetla obraza žene satakvim djevojkama kako bi one u jednom valjanom i čestitom islamskom braku lakše preboljele ovu svoju životnu tragediju.

Svim muslimanima, a naročito sadašnjim i budućim muževima ovakvih žena naročito preporučujemo da se dobro čuvaju da ni u najvećoj srdžbi ne povređuju ranjenu dušu ovakvih žena prigovarajući im i spominjući im ove nesreće koje su one doživjele.

Zato ni jedna od ovih naših žena ni najmanje ne treba da se osjeća osobom manje vrijednosti i da zbog toga pati i doživljava to kao neku svoju sramotu i mahanu, nego treba da to odmah prijavi nadležnim organima za međunarodno gonjenje zločinaca koji su činili ovakva divljačka nedjela kako bi sav svijet mogao da i za to osudi.

Stoga preporučujemo svakoj silovanoj ženi bez obzira da li udata ili nije da odmah stupi u kontakt sa pravnim službama i pravnim organizacijama koje im mogu pomoći da što prije Međunarodnom sudu pravde u Hagu podnesu dokumentovanu tužbu protiv izvršilaca (makar oni bili i nepoznati) i protiv organizacija (država, paradržava i sl.) čiji su oni bili pripadnici ili čiji su plan i nalog izvršavali, sa konkretnim dokazima i zahtjevima za puno moralno i materijalno obeštećenje i satisfakciju za učinjeni ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti itd.

Pravnike i druge muslimanske intelektualce i sve organizacije i asocijacije ovakvih ljudi pozivamo i molimo da organizuju pružanje svake pomoći ovim nesretnicama i to posve besplatno kako bi one što prije ostvarile svoja apsolutna prava.

Obratiti se Međunarodnom sudu prvde u Hagu treba iz razloga da sav svijet sazna za obim i strahove ovog zločina, jer ako se to bude sudilo i izravnavalo na sudovima nižeg ranga od međunarodnog, onda će to ipak ostati manje poznato svjetskoj javnosti, ali ni u kom slučaju to ne treba da isključuje i obraćanje domaćim sudovima koji budu radili na ovakvim poslovima.


II

Sve ove žene su muslimanke, a to znači da vjeruju da ima BOG-ALLAH Uzvišeni. Pozivamo ih, molimo ih, savjetujemo im da same svojom voljom nastoje i trude se da se sačuvaju od toga da ih ovi njihovi nesretni slučajevi nimalo ne pokolebaju u tom njihovom vjerovanju da ima BOG. Jer, može se čuti kako se neki naši ljudi pitaju ima li Boga i vidi li Bog ovo što se događa sa muslimanima. Ima Bog, zaista ima i On sve vidi i sve zna šta ko radi i zna zašto se to tako radi i ko je kriv za to. Zna Bog šta radi. Ništa se ne događa bez Njegovog znanja i odobrenja, ali o tome nam je nemoguće sada i ovdje detaljnije raspravljati jer je to preopširna tema za ovakvu poruku. Nego ne sumnjajte u to ima li Bog – On ima, On zaista sve vidi i zna. Zato On u svom Svetom spisu – Kur’anu poručuje: “Mi ćemo nevjernike (one koji čine zulum) zaista obavjestiti o svemu onome što su oni činili (oni će vidjeti da Ja to znam i da od Mene niko i ništa ne može sakriti). Njima ćemo dati tešku kaznu (za ono što su činili)” (sure Fussilet, 50. ajet). Njegove su i slijedeće riječi: “Doći će dan kada će nevjernici biti izloženi vatri i kada će im se reći: ‘Vi ste svoja dobra upropastili na onom svijetu (na dunjaluku, u prvoj fazi svog života na zemlji), to ste tamo iskoristili, pa ćete danas ovdje dobiti ponižavajuću kaznu zato što ste se na zemlji bespravno i neopravdano smatrali nekim velikašima i veličinama (pa ste činili razna zla) i zato što ste na zemlji griješili (svojim vladanjem i ponašanjem)’ ” (sure El -Ahkaf, 20. ajet).

Prema tome svako će dobiti svoje što je zaslužio, a strpljivi će biti posebno nagrađeni.


III

Slijedeći pretežak problem i za žene žrtve ovih sločina i za njihove porodice i za sve muslimane jesu posljedice ovih silovanja, a to su ili će biti nesretna djeca koja će se iz toga roditi. Naime, ona su u svakom slučaju neželjena, a nisu sama ništa učinila čime bi doprinijela toj svojoj nesretnoj budućnosti. Zato je i vrlo teško o tome i govoriti bilo šta, ali se i to mora. Zločinci su unesrećili ove žene, ali i još više i dugotrajnije i ta novodolazeća Božija stvorenja, jer ko zna šta ih u životu čeka kao takve ljude koji neće znati ko im je otac i koji će cijelog života nositi biljeg nasilja iz kojeg su se rodili.

Svi ostali normalni ljudi su djeca LJUBAVI, a ova nesretna djeca biće ljudi, djeca mržnje, zuluma, kakav ne čine ni najgrublje životinje, jer se i one pare u ljubavi, ljube se, miluju se itd. Samo će ova nesretna djeca biti rođena iz mržnje.

Ne znamo kakva će prezimena dobiti ta nesretna djeca kada budu bila upisivana u matične knjige rođenih, ali bi svakako trebalo da njihove majke imaju utjecaja na to. To je, vjerovatno, regulisano propisima o matičnim knjigama.
Njihova imena svakako treba da budu muslimanska.

Po islamskom učenju sva ta djeca će se roditi kao muslimani, pa bi trebalo da ih muslimani prime kao takve, to jest trebalo bi da ih njihove majke zadoje, uz spominjanje Allahovog Uzvišenog Imena (Bismilla) kako bi to mlijeko kojim će biti zadojena bilo islamsko mlijeko, da ih one ili rodbina odhrane islamskom hranom, da ih obrežu (osunnete) ako su muškarci, da ih odgajaju u islamskom duhu i da ih nauče da budu borci za Islam (fizički ili intelektualni borci), a ne da budu ono što bi željeli neljudi koji su prouzrokovali da ona dođu na ovaj svijet kao djeca silovanja (veledul ikjrah). Naime ko zna, možda Svemogući Bog, dželle šanuhu, dâ da se među tom djecom nađe i kakav budući veliki čovjek koji bi mogao islamu, muslimanima i ostalom svijetu da donese neko dobro.

Međutim od ponekih tih nesretnih žena čule su se izjave: “Rodiću, ubiću” ili da te žene ne žele ni da vide to dijete i sl. Nimalo ne čude ni takve izjave i takvi stavovi tih uvrijeđenih unesrećenih žena, ali ipak želimo da sve te žene upozorimo da ubijanje tog djeteta kao nejakog Božjeg stvorenja predstavlja ubijanje jednog muslimana (jer su ona – kao što je već rečeno – sva rođena kao muslimani, pa će ih kasnije roditelji stvarno i praktično uvesti u neku vjeru ili će ih ostaviti kao bezvjerce).

Ubijanje, pak, jednog islamskog vjernika (muslimana) po Kur’anu je svakako strogo zabranjeno i predstavlja veliki grijeh za koji slijedi teška Božija kazna na drugom svijetu. Tako 92. ajet sure En-Nisa u prevodu glasi: “Ko namjerno ubije jednog vjernika (koji vjeruje u Boga) njegova kazna će biti Džehennem i on će u njemu ostati vječno jer se na ubicu Allah rasrdio, prokleo ga i pripremio mu tešku kaznu” (u Džehennemu će biti lakših i težih kazni, pa je za ubice predviđena teška kazna). Da li će Bog, dželle šanuhu, olakšavati kaznu za to što je majka ubila svoje neželjeno (mrsko) dijete rođeno kao posljedica silovanja te žene – mi to ne znamo. To zna samo Vrhovni sudija Sudnjeg dana, a to će biti samo i jedino Allah Uzvišeni!

Na te žene mi ne možemo vršiti i ovom Porukom nikako ne vršimo nikakav pritisak u smislu šta da one učine s tom djecom, nego samo iz najboljih namjera preporučujemo im ono što smo naprijed naveli kako bi ih sačuvali od mogućeg griješenja po Božijem zakonu u pogledu odnosa prema toj djeci. Zato neka one same o tome odluče. Pri tome stavovi njihovih najbližih mogu biti od velikog značaja kod rješavanja ovog problema, pa zato na njih apelujemo da budu hladnokrvni, dalekovidi, strpljivi i razumni, pa da ovim ženama pomognu što više budu mogli i znali.

Trebalo bi da pravnici kažu ovim ženama da li bi ubijanje ili bilo kakvo direktno ili indirektno lišavanje života ove djece imalo elemenata krivičnog djela čedomorstva, kako ove nesretnice ne bi dolazile još i pod udar Krivičnog zakona.

Stoga svakako preporučujemo da se pokuša izbjeći i ovakav čin koji je i po vjerskom i krivičnom učenju zločin.

Islamska vjerska zajednica u cjelini, dakle i vjerska zajednica, dobrotvorna društva, udruženja i slične organizacije, ovim ženama i ovoj djeci morali bi pružiti i obezbjediti maksimalnu moralnu i materijalnu omoć za cijelo vrijeme odgajanje ove djece u okrilju i u okviru Islama. Ako ovo bude ovako ostvareno time će se neprijatelju pokazati da ovim zločinima on nije ojačao svoje redove (kao što se govorilo da oni to žele), nego naprotiv da je on time ojačao redove svojih neprijatelja koje je želio da uništi, pa da i tako neprijatelj uvidi svoju štetu i zijan zbog ovih svojih divljačkih postupaka.

I inače, svi oni koji su činili ova neljudska djela (ne možemo reći životinjska, jer bismo time uvrijedili životinje, budući da one ne čine ovakva nedjela) treba da znaju da – i ako slučajno izbjegnu ljudsku kaznu na ovom svijetu za zlodjela koja su počinili – sigurno neće izbjeći strogu Božiju kaznu na Sudnjem danu. Neće im tu pomoći nikakve ni njihove ni tuđe (popovske) molitve ni kurbani (žrtve koje bi oni zaklali sa željom da se time oslobode Božije odgovornosti za nedjela), jer Allah Uzvrišeni će opraštati grijehe učinjene prema Njemu, ali neće opraštati grijehe prema Njegovim stvorenjima (ljudima, životinjama i sl.).

Naime Njegova je poruka: Čuvajte se uzdaha, kletve mazluma (onoga kome je učinjena nepravda) pa makar on bio i nevjernik! Dakle ako jedan vjernik, musliman, učini nepravdu drugome, pa makar to bio i nemusliman, biće odgovoran Bogu dželle šanuhu za tu nepravdu, pa se treba toga čuvati. Narod iz kojeg su potekli ovi zli ljudi koji su činili ovakva nedjela sigurno neka očekuje Božiju kaznu, jer «zlo raditi, a dobru se nadati» ne može se nikako obezbijediti.

Sve ovo što je rečeno za zločine ljudi drugih vjera itekako vrijedi i za slične zločince koji su kobajagi muslimani s tim da bi za njih za zlodjelo silovanja bila kazna još i povećana, pooštrena, zbog čina bluda (prostitucije, zina), za što su po Islamu propisane najteže kazne (kamenovanje ili batinjanje sa 100 batina).

Ako se nađe bilo ko da mu se ovakva Poruka po svom sadržaju ne sviđa iz bilo kojeg razloga, neka je ne smatra ni najmanje obaveznom ili bilo po kom osnovu obavezujućom. Ipak nadamo se da bi ona ovakva kakva je mnogima mogla dobro doći bar kao utjeha i razgovor u nevolji, jer joj je to i jedini cilj. Ako u tome bude i bilo makar malo uspjeha, bićemo zadovoljni i zahvaljivaćemo dragom Allahu Uzvišenom na tome Njegovom daru.


IV

Poruku ovakvog ili približno ovakvog sadržaja trebalo je – po mom skromnom mišljenju – davno da uputi Vrhovno starješinstvo Islamske vjerske zajednice, a ako ne ono onda Kongres muslimanskih intelektualaca u Sarajevu, Tuzli i sl. Takvom kongresu u Tuzli moja malenkost je još na početku njegovog rada ovako nešto predlagala da se učini, ali na taj moj prijedlog niko nije reagovao ni A ni B. Prema tome propalo!

Budući da ovako nešto niko nije učinio ili ja nisam saznao za to, ja sam osjetio da je to postala moja lična dužnost (fardulajn), to jeste da napišem ovakav koncept Poruke bez obzira hoće li ona biti dostupna bilo kome, a naročito onima kojima je namijenjena, jer ja nemam mogućnosti ni da je javno objavim ni da je kome lično dostavim. Ona je meni lično potrebna kao dokaz na Sudnjem danu da sam o ovom slučaju silovanja žena mojih istovjernica učinio ono što sam znao i mogao i onako kako sam najbolje znao i mogao.

Svaki kritičar kojem se ne bude sviđala ovakva Poruka neka pokaže kako je on to napisao, jer je svako mogao da to učini kao i ja.

Neka mi, dakle, niko ne priča: ja bih ovako i ovako, nego neka pokaže kako je napravio, napisao, učinio, jer praznu lafinu ne uvažavam, uvažavam samo urađeni rad!

U ovakvou Poruku mogli bi se i trebalo bi da se ukomponuju stavovi, savjeti, preporuke i slično od strane medicinara (ginekologa), psihijatara, psihologa, kriminologa, sociologa, pravnika i svih drugih intelektualaca odgovarajućih struka. Ali ja nemam mogućnosti ni snage da sve to saberem i sakupim u jednu cjelinu. Ovo je samo najkraći i najjednostavniji islamsko - teološki i šerijatsko – pravni osvrt na ovaj slučaj i dajem to kao svoj obol rasvjetljavanju ovog problema, a drugi neka daju ono i onoliko koliko žele i mogu i neka sve eventualno pridružuju ovom što je ovdje dato.
V

Poruku smo počeli sa sjećanjem i spominjanjem imena Allaha Uzvišenoga, a završićemo je sa dovom molbom dragom Allahu Uzvišenom da nam On da ono što je za nas najbolje kako za život na ovom svijetu tako i za život poslije preselenja u drugi svijet:

Zato

Dragi naš Allahu, mi samo Tebe priznajemo za jedinog Boga, samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo. Uputi nas na pravi put. Daj nam dobro na ovom i na dubućem svijetu, i sačuvaj nas džehennemske vatre, tako ti Tvoje Milosti, o Najmilostiviji! Molimo Te, ja Rabbena, oprosti nam naše male i velike grijehe koje smo učinili koje činimo prema Tebi i prema Tvojim živim stvorenjima, jer se bojimo odgovornosti pred Tobom na Sudnjem danu u koji ni najmanje ne sumnjamo. Ja Rabbi, daruj nam života, zdravlja, rahatluka, hrane i nafake, mira i slobode, da nas niko ne uznemirava ni da mi nikoga ne uznemiravamo dokle god smo živi i pomozi nam i uputi nas da do kraja svoga života budemo pokorni i ponizni smo tebi,da se samo Tebe bojimo, a da se ne bojimo nikoga drugoga osim Tebe, i na svemu tome Tebi, samo Tebi hvala naša neizmjerna, a Tvoj salavat i naš selam Tvom poslaniku Muhammedu, alejhisselam, njegovom časnom rodu i porodici, kao i svim Tvojim poslanicima i dobrim ljudima!Amin!

Tuzla, ševval 1413. h. god.
Mart 1993. m. god.