citat:

---

Dajdza wrote:
Svaki rezim ima svoje zlocine. Sad se pise o komunistickim zlocinima, jer komunisti nisu vise na vlasti izuzev nekih prikrivenih: Dr. Lagumdzija, Tihic, bivsi svirac po kafanama, maticar i advokat, Dr. Covic, bivsi Jugosloven, M. Dodik bivsi seoski mesar, pa predsjednik opstine, a sad najugledniji politicar u Rep. Srpskoj, navodno politolog itd.

U KSHS bilo je puno zlocina o kojima niko nije pisao, kao npr. Pokolj u Sahovicima, gdje je za jedan dan ubijeno oko 600 ljudi, pa pokrstavanje muslimana Plava i Gusinja, ubistva najuglednijih muslimana N. Pazara po ulasku komunista u ovaj grad.
O zlocinima cetnika u Podrinju niko nije nista pisao, nema ni spomenika zrtvama. Tek nekoliko godina prije pocetka poslednjieg rata, Vladimir Dedijer je napisao knjigu o zlocinima cetnika u Podrinju.
Agrarna reforma i kolonizacija je takodje zlocin, jer je to ozakonjeni vid otimacine, zbog cega su mnogi ljudi izvrsili samoubistva, jer se nisu mogli pomiriti sa gubitkom svoje imovine itd.
Dakle, nista novo. Svako je prikrivao svoje zlocine.


[Edited by Dajdza on 20-01-2013 at 01:12 GMT]

---

Jovanka Broz: Zbog mira Srbije i Hrvatske žele sakriti sve što znam


Nije istina da mi iz kuće ništa nije nestalo, kako je objavljeno. Ukrali su mi vazu Ming, vjenčani dar od pokojnog kineskog predsjednika Mao Ce-tunga. Još nisam pobrojala što je sve nestalo, ali zasad sigurno znam da su mi ukradeni nakit, novac, ali i bilješke, navodi Titova udovica

Udovica Josipa Broza Tita Jovanka Broz izjavila je u intervjuu da je već godinama podvrgnuta zastrašivanju i iscrpljivanju jer su neke tajne Titova vremena čiji je svjedok "još vruće" te još ima onih koji žele to sakriti kako bi sloga vladala između Srbije i Hrvatske.

U intervjuu koji beogradske Večernje novosti objavljuju s naznakom "ekskluzivno", Jovanka Broz tvrdi da nedavna pljačka vile u kojoj živi, u elitnom beogradskom naselju Dedinju, nije slučajna jer su joj, među ukradenim vrijednostima, nestale i neke bilježnice.

"Nisu me opljačkali obični lopovi, već ljudi koji su točno znali što traže. Njih su poslali oni koji se boje stvari koje znam i kojima sam bila svjedok dugo godina koje sam bila uz Tita", rekla je za ovaj list Jovanka Broz nakon provale u vilu koju joj je nakon Titove smrti, kao "privremeni smještaj" prije tri desetljeća dodijelila država.

Živi kako mora i kako drugi hoće

"Nije istina da mi iz kuće ništa nije nestalo, kako je objavljeno. Ukradena je prepiska s nekim važnim ličnostima, na primjer s Cvijetinom Mijatovićem i generalom Dolničarem, koji mi tri i pol godine pošto sam istjerana iz kuće nije vratio odjeću", navodi Titova udovica.

Konstatirajući kako već godinama "živi kako mora i kako drugi hoće", tvrdi da je desetljećima podvrgnuta zastrašivanju i iscrpljivanju, jer su neke tajne Titova vremena još "vruće".

"Sigurnosne snage, po nalogu nekih ljudi, nisu dopuštale da bilo koja informacija odavde iziđe, desetljećima. Pa i u logoru je bilo lakše, jer je i tamo netko dolazio i obilazio, a ja sam 30 godina provela u samici", kazala je Jovanka ustvrdivši da se kampanja pritisaka sad ponovno pojačava, jer je u tijeku ostavinska rasprava.

Jovanka Broz, međutim, ne navodi konkretna imena, uvjerena da iza provale stoje ljudi "koji su igrali prljave uloge u posljednjim godinama Titova života, a neki od njih su i danas živi i moćni", pišu Večernje novosti.

"Preko mojih leđa su se obračunavali s Titom, optužujući me da pravim urotu protiv njega s Đokom Jovanićem i ličkim generalima. Uspjeli su da nas razdvoje i izoliraju. I mene i Tita. Praktično su nas poslali u svojevrsno izgnanstvo. Onda su Stane Dolanc, general Nikola Ljubičić i ostalo društvo vršljali i radili što su htjeli", ustvrdila je Jovanka Broz, istaknuvši kako bi sad neki sve to željeli prikriti.

"E, sad bi neki željeli da se to ne dozna, da se sve zabašuri i sakrije da bi sloga vladala između Srbije i Hrvatske, a i nekih Slovenaca koji su tu kumovali. Mislim da to nije dobro. Ako hoćemo imati dobre i prijateljske odnose s Hrvatskom, neke stvari treba raščistiti”, ocijenila je Jovanka Broz u razgovoru za beogradske Večernje novosti.

Ona je, međutim, izbjegla izravan odgovor o kakvim je srpsko-hrvatsko-slovenskim tajnama riječ.

"Onaj kome sam ovo rekla - shvatit će", istaknula je ustvrdivši da je bila svjedokom događaja 1945. godine i drugih komustičkih zločina u Jugoslaviji, te da je, nakon 50 godina, "ta nagomilana nepravda riknula kao vulkan".

Progon od Titove smrti

Čini mi se da to nije u redu prema budućim generacijama i da stvari treba raščišćavati dok postoje živi svjedoci”, naglasila je Jovanka Broz.

Ona u beogradskim Večernjim novostima tvrdi da je njezin progon počeo od trenutka Titove smrti, kad je prvo službeno povjerenstvo zapečatilo neke stvari u Titovu kabinetu, a da su joj potom "stavili pištolj pod grlo i izbacili ju" u kuću u kojoj sada živi.

Titova udovica podsjeća i da je sud nedavno utvrdio kako je nad njom počinjeno kazneno djelo jer je lišena nasljedstva, iako nije bila ni razvedena, niti osuđivana, a vjeruje da je provala u njezinu kuću suštinski povezana s ostavinskom raspravom koja je u tijeku o Titovoj imovini.

Navodeći što je sve tko od Titovih nasljednika dobio, Jovanka Broz podsjeća da je Titova i njezina imovina stvorena u njihovu braku.

"U toj cijeloj igri mene su tjerali da se tužim s Titovim sinovima, ali ja to nisam htjela jer oni nisu krivi za ovu otimačinu nada mnom", kaže udovica doživotnog predsjednika bivše SFRJ Josipa Broza Tita u intervjuu beogradskim Večernjim novostima.

Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić se, u povodu ostavinske rasprave koju vodi obitelj Broz, početkom februara saglasio da bude otvoren trezor u Narodnoj banci Srbije u kojem je pohranjena Titova ostavština. U trezoru bi, kako pretpostavljaju odvjetnici članova obitelji Broz, u 11 vreća trebalo biti sve što je, nakon Titove smrti, zatečeno u maršalovoj vili u Užičkoj 15 na Dedinju, među ostalim - šest posljednjih Titovih predsjedničkih plaća, autorski honorari za knjige, te nešto zlata i nakita.

Međutim, mediji već godinama spekuliraju da je znatan dio Titove ostavštine, posebice umjetnine i brojni darovi koje je desetljećima dobivao od državnika diljem svijeta, opustošen i da su nakon njegove smrti mnoge dragocjenosti netragom nestale, a procjene su da je riječ o vrijednosti od nekoliko desetaka milijuna dolara. U javnosti je i dalje sporno koji dio nasljedstva treba pripasti Titovoj udovici Jovanki Broz.

* a likovi izmisljeni


zao mi je @samson, ja sam prvi postavio clanak,
ako hoces da das doprinos temi, brisi ovo i nadji neki drugi komunisticki zlocin

citat:

---

samson wrote:
cvijece hrvatsko

---

to je zavjera,on ga je i krio...

Komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata

Reopening - Uvod u novo poglavlje:
Prvi dio:

Komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata ili Partizanski zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata označavaju niz zločina genocidarnog razmjera nad zarobljenim Hrvatima, Muslimanima, Slovencima, Srbima i pripadnicima drugih naroda bivše Jugoslavije od strane totalitarnog režima pod Titovim vrhovnim zapovjedništvom.

Bez suđenja masovno su ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo najviše Hrvata i Muslimana ali i brojnih pripadnika drugih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika. Veliki broj intelektualaca, uglednika, državnih službenika i osoba koje su bili nepodobne zbog vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja jugokomunisti su oduzeli pravo na život.

Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetlječima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine. Javne rasprave i istrage bile su zabranjene. Na području Slovenije evidentirano je preko 600 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s više hiljada ubijenih ljudi a u Hrvatskoj preko 900 grobišta s mogućih 90.000 žrtava.

U Poraću je ubijeno i veliki broj pripadnika njemačke manjine.

U Bosni i Hercegovini je ubijeno desetine hiljada ljudi, najviše u okolini Tuzle.

Pobjednički komunistički partizani smatrali su paušalno protukomuniste kolaboracioniste, s kojima se po završetku rata moglo po volji postupati. Ćinjenicu da su protukomunističke izbjeglice bile žrtve komunističkog partizanskog nasilja sve do raspada Jugoslavije službena državna strana je nijekala.

Procesom demokratizacije i osamostaljenja Hrvatske i Slovenije bio je popraćen raspravom o pomirbi, kojom je bio razbijen titoistički tabu koji je prešućivao zločine titoizma i štitio Titove zločince. Iako nije došlo do njihove osude, ipak je ponekim miroljubljivim gestama prije svega misama ili komemoracijama postignuta osnovna suglasnost u osudi titoističkih pokolja ratnih zarobljenika i civila.

Raspadom Jugoslavije i nakon sto je režim izgubio svaki legitimitet dobila su na snazi kazivanja o vlastitom identitetu njegovana i inozmstvu u izbjegličkim krugovima.

to be continued...

Remider

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ:

"Ako bi se Bošnjaci distancirali od komunističkog sentimenta, onako kako su to učinili Slovenci ili Hrvati, dovelo bi to do apsolutnog rusvaja u dejtonskom poretku, jer Bošnjaci više ne bi dopuštali da njima, u ime jugonostalgije, vladaju Srbi i Hrvati."

Dejton


Dejtonsko društvo nikada neće osuditi komunističke zločine, jer je komunistički sentiment ključ velikosrpskog ovladavanja Bošnjacima, kojima je jugonostalgija „Ahilova peta“ političke i nacionalne pameti.

Mnogome Bošnjaku srce zatreperi kad se sjeti Tita, Armije, petokrake i Partije. Ta paraliza je još jača kad se iz razorene Bosne pogleda na vrijeme u kome nas je neko ubijedio da smo ravnopravni, a sad kad beli nismo, čeznemo da jesmo, i otud glasamo za ne Bošnjake, kao da su oni lijepi partizani Ivo Lola Ribar i sl. što mlad pogibe pored aviona.

A navodna jugoslovenska ravnopravnost Bošnjaka plaćana je ogromnom cijenom, od strašnih srbokomunističkih zločina nad bošnjačkim civilima 1944/45., ali i poslije, preko otimanja vakufske i privatne imovine, protjerivanja u Tursku, zatiranja sjećanja na 103.000 ubijenih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, pa do raznorodnih oblika neigranja bošnjačkog identiteta.

S druge strane, antifašistička borba, kojoj su Bošnjaci dali procentualno najveći doprinos u odnosu na druge narode, omogućila je na ZAVNOBiH-u obnovu bosanske državnosti, a time i afirmaciju historijske činjenice da su Bošnjaci narod sa domovinom. Komunisti su pokrali antifašističko naslijeđe, zloupotrijebili ga i nagrdili, tako da se i danas retardirano misli kako je kritika komunizma usmjerena protiv antifašizma.

Bošnjaci su upali u ovu zamku, pa komunističke podvale trpe kao nacionalni (anti)identitet, utoliko što emotivno stavljaju znak jednakosti između ZAVNOBiH-a i ubistva jednog od najsvjetlijih Bošnjaka, Mustafe Busuladžića (1914-1945). Kao da je Busuladžić bio protiv ZAVNOBiH-a, i protiv antifašizma, pa je morao biti ubijen od komunista?! A sudbina sličnih je bilo na hiljade, u tim vremenima za koje Bošnjaci misle da je bilo vrijeme mira i rahatluka.

To jeste bilo vrijeme u kome su se Bošnjaci masovno iškolovali i u mnogim segmentima uznapredovali, a na talasu bosanskog proljeća iz 60-tih godina i stekli svijest o svojoj državotvornoj posebnosti. Nepobitna je činjenica da je komunizam činio zločine nad Bošnjacima, a istovremeno i vladao vremenom u kome su Bošnjaci napredovali posebno u obrazovnom smislu, čini još složenijom obavezu distanciranja bošnjačke emocije od komunističkog zločinstva.

Prvo pitanje koje vrijedi raspraviti je – zašto su komunisti ubijali ugledne Bošnjake, kad ti Bošnjaci nisu nikakva zla činili? Na Hadžetu, u Novom Pazaru, ubijeno je 1427 bošnjačkih civila, bez ikakve krivice, suda, i razuma.

Džemaludin Latić masakr na Hadžetu naziva „sandžačkom Srebrenicom“. Zašto su ubijani? Pa upravo iz razloga iz kojeg se danas izmišlja navodni i tzv. islamski terorizam, kako bi se ujednačila, ako ne i prebacila krivica za počinjene zločine.

Mnogi Bošnjaci zdušno podržavaju „istragu mudžahedina“, ne bi li odobrovoljili Srbe i Hrvate. I tada su mnogi Bošnjaci bezbeli povjerovali da toliki ljudi, kao na Hadžetu, nisu džabe pobijeni, već su krivi, kao što su i drugi narodni neprijatelji bili krivi.

I nije samo to razlog zbog kojeg su Bošnjaci najprije, u odnosu na sve narode na Balkanu, trebali prigodnim programom obilježiti 23. avgust, koji se u Evropi obilježava kao Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Za razliku od drugih Bošnjaci prema komunističkom modelu ne mogu graditi historijsku distancu, jer je taj model i danas faktor bošnjačkog (samo)uništenja.

Obilježiti 23. avgust značilo bi ući u arenu sa avetima prošlosti i kerovima sadašnjosti.

Dejtonski totalitarizam


Mjesec-dva dana prije ovogodišnjeg Evropskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima uputio sam na nekoliko adresa pismo inicijative, u kome se kaže:
- Predlažem da budete (su)organizator prvog bosanskog obilježavanja Evropskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima.

Program bi se mogao sastojati od jednog ili više izlaganja o zločinima totalitarnih režima, te eventualno od prikazivanja nekog od filmova koji tretiraju ovu problematiku, kao što je njemački film „Životi drugih“. Evropski parlament je 2. aprila 2009. donio Rezoluciju o evropskoj savjesti i totalitarizmu, a pod tačkom 15 je donesena odluka o proglašenju Dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma.

U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU, država kandidatkinja za EU kao i zemalja povezanih s Evropskom unijom, na usvajanje i provedbu te Rezolucije. Usvajanju Rezolucije prethodili su Izjava potpore od 409 članova Evropskog parlamenta koji su se 23. septembra 2008. založili za uspostavu Dana sjećanja, kao i Praška deklaracija o zločinima komunizma koja je potpisana 25. februara 2010. od strane nekoliko evropskih čelnika, bivših političkih zatvorenika, aktivista za ljudska prava i povjesničara, koji su sudjelovali na međunarodnoj konferenciji o zločinima komunizma.

Evropski parlament je u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji, a Estonija, Latvija, Litva, Slovenija, Švedska i Hrvatska odabrali su 23. avgust, jer je tog datuma 1939. godine potpisan pakt Hiltera i Staljina (Sporazum Molotov – Ribbentrop) o nenapadanju i podjeli interesnih sfera.

U Rezoluciji je, između opstalog, navedeno: „Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i time Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.

“ Preporuka Evropskog parlamenta potiče na promišljanje osjetljivih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i ljudskih prava, a što demokratske snage u bosanskohercegovačkom društvu obavezuje na uključivanje u mrežu država i društvenih subjekata koji će obilježiti 23. avgust kao Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – naveo sam u incijativi koju su dobile nekolike društvene i političke adrese, programski i povijesno opredjeljene protiv komunizma, a koje nisu imala para ili volje da obilježe 23. avgust.

Naša zemlja će, tako, i ove godine ostati izvan zajednice evropskih i postkomunističkih društava u kojima antitotalitarizam predstavlja bonton demokratske kulture. To je prirodno, jer je dejtonska Bosna totalitarna država, samim svojim začetkom, koji je uvažio genocidna osvajanja. Prikrivanje i šminkanje zločina izvedivo je samo putem represivnog ideološkog mehanizma, u ime kojeg danas članovi porodica žrtava, ili oni koji insistiraju na pamćenju, imaju manje šanse u društvenom poretku, jer se smatra da su „opterećeni prošlošću“.

U to ime se iz jedne zeničke firme, kada dolaze strani poslovni partneri, u posebnu prostoriju zatvaraju pokrivene muslimanke, da ne „naruše ugled“. Zato bez posla ovom zemljom hodaju njeni briljantni umovi, kakav je pisac Sadik Ibrahimović, kakav je novinar Dženad Hodžić, kakvo je pola ekipe nekadašnjeg „Ljiljana“, jer se takvi, poput njih, ne uklapaju se u ideološki profil dejtonskog totalitarizma. Dogodilo se sve što bi se dogodilo da je Armija RBiH kapitulirala pred velikosrpskim i velikohrvatskim osvajačkim hordama.

A da se to dogodilo u ratu, kao što se evo dogodilo u miru, okupaciona uprava bi takođe ustanovila totalitarni režim kojim bi kontrolirala istinu u svome beščasnom porijeklu. Zato dejtonska Bosna pripada onom krugu civilizacijskog otpada kome se obraća Rezolucija Evropskog parlamenta, nastojeći podučiti budućnost da više nikad ne dozvoli da neka ideologija uzjaše neki narod.

Paradoks je da upravo iza ovog jahanja Bosne i Bošnjaka stoje zapadne vlade koje su deklarativno protiv totalitarizma. No, nije Zapad jednom stojao iza diktatora i autoritarnih režima koji su slijepo slušali „Velikog Brata“. Istovremeno, u Evropi ne postoji potrebitije mjesto od Bosne i Hercegovine da se progovori o komunističkim zločinima, ali i o onome što je preživjelo nakon pada Berlinskog zida, makar u formama koje otvoreno nisu komunističke, ali jesu totalitarne.


Mr. Fatmir Alispahić

Petokraka i kokarda


Kako je moguće da u Hrvatskoj, Sloveniji, pa i Srbiji, postoje veoma snažni antikomunistički pokreti, koji insistiraju na istraživanju i procesuiranju komunističkih zločina, a da u Bosni i Hercegovini vlada apsolutni muk?

Srpski separatisti u BiH se trude da preslikaju sve društvene, političke, medijske i kulturne modele iz Beograda, kako bi tako svjedočili jedinstvo sa svojim „maticama“, ali, za divno čudo, ne preslikavaju ove antikomunističke inicijative.

Kao da su svjesni da je komunistički sentiment bitan faktor za dalje rastakanje BiH, utoliko što Bošnjaci sagorijevaju u donkihotovskom žrtvovanju za nepostojeće ciljeve. Ako bi se Bošnjaci distancirali od komunističkog sentimenta, onako kako su to učinili Slovenci ili Hrvati, dovelo bi to do apsolutnog rusvaja u dejtonskom poretku, jer Bošnjaci više ne bi dopuštali da njima, u ime jugonostalgije, vladaju drugi.

Ispostavilo bi se da genocid nad Bošnjacima nije prekidan ni u vrijeme milog komunizma, jer je komunistički režim pobio, protjerao i opljačkao više Bošnjaka, nego li svih drugih jugoslovenskih naroda, iako su Bošnjaci podnijeli najveće žrtve i bili najviše odani antifašizmu.

Jama Čavkarica u istočnoj Hercegovini je paradigma, jer su „ustanici“, a zapravo četnici, ubili i u jamu bacili preko 1500 Bošnjaka, a da bi ti isti „ustanici“ poslije rata bili komunistički funkcioneri koji, dakako, nisu sami sebe mogli procesuirati.

Sandžakom su vladali egzekutori sa Hadžeta, isti oni koji će decenijama odgajati opetovanje zločina.

Srebrenica se nije dogodila samo 1995., već se događala u kontinuitetu, od istih zlotvora kojima su se na glavama šaltale kokarde i petokrake. Pobratimstvo četnika i tzv. partizana u Beogradu, ali i u Banjoj Luci, to zorno svjedoči.

U Sloveniji i u Hrvatskoj, rekosmo, posljednjih godina su dinamične inicijative za istraživanjem komunističkih zločina. U Hrvatskoj je osnovan Centar za istraživanje zločina komunizma. Govori se da je u Sloveniji evidentirano 600 masovnih prikrivenih grobnica, a u Hrvatskoj preko 900.

Saznajemo, tek sad, da su Saveznici sa svojih ognjišta protjerali 14 miliona Nijemaca, a tri miliona pobili. ...Upola koliko su Nijemci pobili Jevreja. Saznajemo da je komunizam pobio preko 100 miliona ljudi, za pola više nego što je stradalo u Drugom svjetskom ratu.

Samo u Sovjetskom Savezu, kako piše Aleksandar Solženjicin, komunizam je ubio 66 miliona ljudi. Žrtve nacizma ne mogu negirati žrtve komunizma, i obratno, i otud je jalovo uspoređivati ova dva zla. Izuzev za one kojima je stalo da komunizam zaštite od jednakosti sa nacizmom i fašizmom.

U Češkoj, recimo, podignut je Spomenik žrtvama komunizma. Slovenija i Hrvatska već otvaraju sudske procese protiv komunističkih zločinaca, otkrivaju masovne grobnice, podižu spomenike. Kada bi Bošnjaci krenuli u taj posao, ispostavilo se da su mnogi „narodni heroji“ zapravo bili bošnjački egzekutori, a da nam je cijela zemlja masovna grobnica.

Odlaganje ovog moralnog zadatka jedino odgovara velikosrbima, koji u odgajanju bošnjačke iskompleksiranosti vide metod kolonizatorske vladavine. Pitanje komunističkih zločina nad Bošnjacima mora biti široko i odlučno otvoreno, jer od tog pitanja zavisi realan bošnjački odnos prema prošlosti, i što je još važnije, prema komunističkoj sadašnjosti.

Pri tome ne treba zaboraviti da komunizam i njegovi zločini nemaju nikakve veze sa bošnjačkim antifašističkim opredjeljenjem u toku i onog i ovog rata, kao i sa odanošću ideji ZAVNOBiH-a u koju je uzidano 103.000 bošnjačkih života


Mr. Fatmir AlispahiĆ

KAKO JE PREŽIVIO KOMUNIZAM U BiH


Govorili su: prof. dr. Džemaludin Latić, prof. Mustafa Spahić i mr. Fatmir Alispahić. Organizator tribine je bilo Udruženje „Mladi muslimani“. Moderator diskusije, publicista Anes Džunuzović.

Obaveza 'Mladih muslimana' je bila organizirati ovakav skup s obzirom na godišnjicu rušenja simbola komunizma, te zbog činjenice da su članovi ovog udruženja bili žrtve komunizma u više montiranih sudskih procesa 1946., 1949., te pored mnogih u tzv. 'sarajevskom procesu' 1983. godine“.

Latić, koji je i sam u tzv. sarajevskom procesu osuđen na 6,5 godina zatvora, ustvrdio je kako BiH i Bošnjaci još uvijek trpe posljedice komunizma, te je za njega potpuno neshvatljivo zašto u BiH niko ne predlaže donošenje zakona protiv zločinačkog komunističkog djelovanja.

Latić smatra kako je zadatak bh. historije da istraži zločine komunizma, jer će tek onda početi prava antikomunistička borba.

Profesor Spahić, koji je također u tzv. sarajevskom montiranom procesu bio osuđen na pet godina zatvora, govorio je o razlozima samouništenja socijalizma i komunizma kao svjetskog pokreta.

Fatmir Alispahić mišljenja je da je komunizam u Bosni i Hercegovini obnovljen kroz dejtonske institucije koje sporovode velikosrpsku politiku progona bošnjačke žrtve, sataniziranja i indoktrinacije Bošnjaka.

- Bošnjaci su, nakon Jevreja, procentualno bili najveće žrtve Drugog svjetskog rata, ali su bili i najveće žrtve komunističkog poretka, pa i po tome što nisu smjeli ništa znati o žrtvama koje su podnijeli u antifašističkoj borbi.

Bošnjaci su danas jedini progonjeni narod evropskog 21. stoljeća, jer su žrtva široke islamofobijske i bosnofobijske zavjere koja Bošnjacima ne priznaje građanska prava i slobode.

Vrhunac ovog nastavka zločina je tjeranje Bošnjaka da zaboravljaju svoje žrtve i da progone svoje vjerske i kulturne vrijednosti.