Kako je lako izgubiti zivot, i to kad se najmanje nadas.

U Južnoafričkoj Republici ubijen bivši svjetski prvak u boksu

Bivši prvak svijeta u superteškoj kategoriji Kori Sanders ubijen je u subotu uveče u Južnoj Africi, prenose danas lokalni mediji.

Sanders je u jednom restoranu u Pretoriji slavio kćerkin rođendan, kada je nekoliko naoružanih napadača ušlo i pucalo u goste, saopćila je policija.
Hitna pomoć je brzo stigla, ali je Sanders preminuo na putu do bolnice.

Sanders je tokom karijere, koja je trajala od 1989. do 2008. godine, zabilježio 42 pobjede i četiri poraza, a pažnju javnosti skrenuo je 2004. godine kada je u meču za prvaka svijeta nokautirao Vladimira Klička.

Pogledajte taj mec.

http://www.youtube.com/watch?v=NqEANlBbhsA


[Edited by Dajdza on 23-01-2013 at 02:51 GMT]

Marjan Beneš danas

citat:

---

Sjedio je  u nepušačkoj zoni svog omiljenog kafića na obali Vrbasa. Smeta mu dim i sve ono što mu može pogoršati ionako načeto zdravlje. Osluškuje šum drage mu rijeke kojoj je posvetio stihove u brojnim autorskim pjesmama, u poetskom zanosu kome je sada potpuno posvećen. Pjesme piše za svoje unuke, za svu djecu svijeta, nostalgičnu prošlost i nezaboravnu sportsku karijeru koju su opisivala naša i svjetska imena.

Sklonost ka poeziji potiče iz genetske veze. Otac mu je bio vojni muzičar, a i sam je svojevremeno svirao flautu, klavijature i druge instrumente. Komponovao je, pa mu sada pisanje pjesama dođe kao logičan nastavak duševne hrane.

Dovoljno je: Marjan Beneš, banjalučka i eksjugoslovenska bokserska legenda i bivši amaterski i profesionalni šampion u polusrednjoj kategoriji!

Marjan je zagazio u 62. godinu. Od rodnog Beograda put ga je vodio preko Tuzle do Banjaluke u kojoj sa kraćim prekidima živi više od četiri decenije. Teško govori. Glasnice su mu totalno upropaštene.

Razumiju ga samo oni koji ga dobro poznaju. Zbog narušenog zdravlja poštovali smo Marjanovu želju da razgovaramo o njemu najdražoj temi - njegovoj djeci. Ali i kako danas živi jedna sportska legenda. I to u gradu za koji je njegov prijatelj i nekada sjajni bokser pokojni Vlastimir Barbarez rekao: "Banjaluka je divan grad za - propasti!"

- Moja djeca su moj najveći ponos. Počeću od sina. Filip, sada je doktor političkih nauka, radi u Londonu. On je prije tri decenije rođen u mojoj vanbračnoj vazi sa groficom Vinkler iz Nirnberga. Održavamo kontakte i viđamo se kada nam to okolnosti dozvole - sa mukom izgovara naš sagovornik.

Ćerku Mariju iz vanbračne veze sa Beograđankom Milenom Ćirić nazvao je po pokojnoj majci. I na njenom primjeru pobijedila je genetika. Marija je doktorirala na odsjeku violine.

- Sada je ona najmlađi profesor violine na prestižnom bečkom Konzervatorijumu. Ona je u muzici postigla ono što njenom ocu nije uspjelo, ali smo zato njena majka i ja izuzetno ponosni - kaže nam bokserska legenda.

Bivša supruga Stana rodila mu je dve ćerke.

- Prelijepa Žanet živi sa suprugom u Banjaluci, diplomirani je stomatolog, posjeduje svoju ordinaciju i poklonila mi je najdraže unuke. Rodila je sina Andriju i ćerku Helenu. Svoje dječje pjesme posvetio sam svim Andrijama i Helenama ovog sveta, svoj djeci ovog svijeta. Ovih dana mlađa Žanetina sestra Marijana, koja je već magistrirala, treba da doktorira pravne nauke u Beču. Ima još jedan ispit. Eto još jednog razloga za moj i ponos njihove mame - dodaje Beneš.

Beneš je u toku rata, budući da je Hrvat, imao dosta problema. Ubili su mu mlađeg brata Ivu, čije tijelo još nije pronađeno, a nisu poznate ni ubice. Bio je jedno vrijeme u vojsci RS, a onda je morao da napusti Banjaluku. Vratio se u ovaj grad brzo nakon što je potpisan Dejtonski sporazum. Vodio je pravnu bitku za povrat stana, kuće u Vrbanji i ugostiteljskog lokala i uspio u tome.

- Ponoviću vama nešto što sam ranije izgovorio. Banjaluka je moja ljepotica, ali i kurva koja me zavela pa ostavila. Ali ja nju - volim.

Ove četiri niske su, kaže, Marjanove najdraže i najsjajnije medalje, koje se ne mogu porediti ni sa kakvim sportskim kantarom. Od boksa je ostala statistika. Imao je 355 mečeva, od kojih je 300 bilo u amaterskom ringu. Između dvije evropske titule - u amaterskom i profesionalnom boksu - preležao je hepatitis. Malo više sreće i sudijske pravde nedostajalo je da u danskom gradu Randersu osvoji titulu svjetskog šampiona protiv Uganđanina Ajuba Kalulea. Beneš je trajni invalid. Zdravo oko je zamijenio staklenim, nakon što je svojevremeno doživio udes na zeničkom ringu u prijateljskom meču sa Toresom iz Portorika.

- Tada mi je ovaj protivnik nanio povredu glasnica koje me sve više izdaju. Zbog teške komunkacije danas uglavnom samujem. Dio dana provodim čitajući novine i ispunjavajući ukrštene riječi, a onda se povučem u svoju kuću u naselju Vrbanja. Tu i u tišini pišem pjesme, a najviše volim one koje su posvećene mojim unucima i drugoj djeci. Ta nevinašca najviše volim, jer sam izgubio druge ideale za koje sam se borio - zaključio je Beneš.

Živi zdravim životom. Bavi se nutricionizmom i izjbegava sve što mu može pogoršati zdravlje. Hrani se bijelim mesom od pernatih životinja i voćem i povrćem. Kaže da puca od snage. Sve lomove i povrede je sanirao, ali će, nažalost, ostati trajni invalid. (novosti.rs)

---

citat:

---

Dajdza wrote:
Marjan Beneš danas

citat:

---

Sjedio je  u nepušačkoj zoni svog omiljenog kafića na obali Vrbasa. Smeta mu dim i sve ono što mu može pogoršati ionako načeto zdravlje. Osluškuje šum drage mu rijeke kojoj je posvetio stihove u brojnim autorskim pjesmama, u poetskom zanosu kome je sada potpuno posvećen. Pjesme piše za svoje unuke, za svu djecu svijeta, nostalgičnu prošlost i nezaboravnu sportsku karijeru koju su opisivala naša i svjetska imena.

Sklonost ka poeziji potiče iz genetske veze. Otac mu je bio vojni muzičar, a i sam je svojevremeno svirao flautu, klavijature i druge instrumente. Komponovao je, pa mu sada pisanje pjesama dođe kao logičan nastavak duševne hrane.

Dovoljno je: Marjan Beneš, banjalučka i eksjugoslovenska bokserska legenda i bivši amaterski i profesionalni šampion u polusrednjoj kategoriji!

Marjan je zagazio u 62. godinu. Od rodnog Beograda put ga je vodio preko Tuzle do Banjaluke u kojoj sa kraćim prekidima živi više od četiri decenije. Teško govori. Glasnice su mu totalno upropaštene.

Razumiju ga samo oni koji ga dobro poznaju. Zbog narušenog zdravlja poštovali smo Marjanovu želju da razgovaramo o njemu najdražoj temi - njegovoj djeci. Ali i kako danas živi jedna sportska legenda. I to u gradu za koji je njegov prijatelj i nekada sjajni bokser pokojni Vlastimir Barbarez rekao: "Banjaluka je divan grad za - propasti!"

- Moja djeca su moj najveći ponos. Počeću od sina. Filip, sada je doktor političkih nauka, radi u Londonu. On je prije tri decenije rođen u mojoj vanbračnoj vazi sa groficom Vinkler iz Nirnberga. Održavamo kontakte i viđamo se kada nam to okolnosti dozvole - sa mukom izgovara naš sagovornik.

Ćerku Mariju iz vanbračne veze sa Beograđankom Milenom Ćirić nazvao je po pokojnoj majci. I na njenom primjeru pobijedila je genetika. Marija je doktorirala na odsjeku violine.

- Sada je ona najmlađi profesor violine na prestižnom bečkom Konzervatorijumu. Ona je u muzici postigla ono što njenom ocu nije uspjelo, ali smo zato njena majka i ja izuzetno ponosni - kaže nam bokserska legenda.

Bivša supruga Stana rodila mu je dve ćerke.

- Prelijepa Žanet živi sa suprugom u Banjaluci, diplomirani je stomatolog, posjeduje svoju ordinaciju i poklonila mi je najdraže unuke. Rodila je sina Andriju i ćerku Helenu. Svoje dječje pjesme posvetio sam svim Andrijama i Helenama ovog sveta, svoj djeci ovog svijeta. Ovih dana mlađa Žanetina sestra Marijana, koja je već magistrirala, treba da doktorira pravne nauke u Beču. Ima još jedan ispit. Eto još jednog razloga za moj i ponos njihove mame - dodaje Beneš.

Beneš je u toku rata, budući da je Hrvat, imao dosta problema. Ubili su mu mlađeg brata Ivu, čije tijelo još nije pronađeno, a nisu poznate ni ubice. Bio je jedno vrijeme u vojsci RS, a onda je morao da napusti Banjaluku. Vratio se u ovaj grad brzo nakon što je potpisan Dejtonski sporazum. Vodio je pravnu bitku za povrat stana, kuće u Vrbanji i ugostiteljskog lokala i uspio u tome.

- Ponoviću vama nešto što sam ranije izgovorio. Banjaluka je moja ljepotica, ali i kurva koja me zavela pa ostavila. Ali ja nju - volim.

Ove četiri niske su, kaže, Marjanove najdraže i najsjajnije medalje, koje se ne mogu porediti ni sa kakvim sportskim kantarom. Od boksa je ostala statistika. Imao je 355 mečeva, od kojih je 300 bilo u amaterskom ringu. Između dvije evropske titule - u amaterskom i profesionalnom boksu - preležao je hepatitis. Malo više sreće i sudijske pravde nedostajalo je da u danskom gradu Randersu osvoji titulu svjetskog šampiona protiv Uganđanina Ajuba Kalulea. Beneš je trajni invalid. Zdravo oko je zamijenio staklenim, nakon što je svojevremeno doživio udes na zeničkom ringu u prijateljskom meču sa Toresom iz Portorika.

- Tada mi je ovaj protivnik nanio povredu glasnica koje me sve više izdaju. Zbog teške komunkacije danas uglavnom samujem. Dio dana provodim čitajući novine i ispunjavajući ukrštene riječi, a onda se povučem u svoju kuću u naselju Vrbanja. Tu i u tišini pišem pjesme, a najviše volim one koje su posvećene mojim unucima i drugoj djeci. Ta nevinašca najviše volim, jer sam izgubio druge ideale za koje sam se borio - zaključio je Beneš.

Živi zdravim životom. Bavi se nutricionizmom i izjbegava sve što mu može pogoršati zdravlje. Hrani se bijelim mesom od pernatih životinja i voćem i povrćem. Kaže da puca od snage. Sve lomove i povrede je sanirao, ali će, nažalost, ostati trajni invalid. (novosti.rs)

---

---

Boša Tanjević: Ono što se dogodilo nama nema veze s ratom, već s prevarom

Takozvani novi demokrati uspjeli su sve organizirati osim boljeg života za sve. Organizirali su čak i rat da bi sebi prisvojili ono malo što je prostor nudio i na tom programu žrtvovali su na tisuće ljudskih života kojima treba dodati oko dva milijuna izbjeglica koje danas žive posvuda u svijetu.

Susret s Bogdanom Tanjevićem dogodio se u Trstu gdje živi njegova obitelj i gdje on povremeno boravi kad se odmara od obveza trenera turske košarkaške reprezentacije s kojom je 2010. godine osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Turskoj.

Živi izvan prostora bivše Jugoslavije od 1982. godine (rođen je u Crnoj Gori, u Pljevljima 1947. godine). U bogatoj karijeri, uz jugoslavensku reprezentaciju s kojom je 1981. osvojio srebro na Europskom prvenstvu u Čehoslovačkoj, vodio je i talijansku reprezentaciju koja je osvojila zlato 1999. godine u Francuskoj, te Tursku: jedini je europski trener kojemu je pošlo za rukom trenirati tri reprezentacije.

Nakon što je primio talijansko, sad ima i tursko državljanstvo, godinama kruži Europom, trenirao je najpoznatije europske košarkaške klubove, najviše je boravio u Italiji i Francuskoj. Tršćani ga izuzetno cijene. Vodio je lokalnu ekipu od 1986. do 1994. godine, s Tršćanima je stigao do finala Kupa Radivoja Koraća.

Jutrom redovno posjećuje poznatu tršćansku kavanu Caffe' degli specchi, dnevni ritual koji ne propušta. Živi između Trsta i Istanbula, ali pravi dom mu je u Sarajevu, gradu u kojemu je odrastao i u kojemu je započeo trenersku karijeru s tadašnjom Bosnom Mirze Delibašića.

Tanjević pripada sadašnjosti europske košarke, ali dobrim dijelom i prošlosti jednog sportskog prostora kojeg više nema i kojega se mnogi sjećaju: sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnja jugoslavenska košarkaška reprezentacija pobjeđivala je na svim frontama: na olimpijadama, na svjetskim i europskim prvenstvima.

Turska je danas svakako zanimljiva tema s kojom smo i počeli razgovor. Voditi tamošnju košarkašku reprezentaciju znači imati mogućnost doticaja s turskom zbiljom iz privilegiranog položaja.

 Dakle, gospodine Tanjeviću, što mislite o današnjoj Turskoj, kako u njoj živite?

– Atmosfera je pozitivna, to je zemlja koja bilježi nevjerojatan gospodarski rast, u samo nekoliko godina učinila je goleme pomake. Ulice velegradova su prepune optimizma, ljudi vjeruju u budućnost, proživljavaju nešto na što su Europljani zaboravili. Jako su slični nama, vole dobru hranu, dobru svirku, dobar provod. Iznenadili biste se koliko dobre muzike proizvode…

Kako gledate na odnos Turske i Europske unije? Jednog bi dana mogla postati punopravna članica iako u Europi postoji jaka fronta onih koji koče to približavanje.
– Oni koji se u Europi protive tom projektu, kriju stvarne interese, kamufliraju ih lakom demagogijom. Osobno, pokušavam odvratiti svoje turske prijatelje od tog programa, kažem im: bolje ostati izvan EU. U biti, mislim da Turska ne pritišće, nije im to primarni plan, a ja sam uvjeren da Turska treba Europi daleko više nego što Europa treba Turskoj.

 Vi ste preuzeli Bosnu 1971., dok je još igrala u drugoj ligi. Godinu dana kasnije ulazite u prvu ligu i u šest godina rada, nakon osvajanja domaćeg prvenstva, uspjeli ste osvojiti i europsko prvenstvo…

– Ovo je povijest jednog sna. Smijali su nam se kada smo im govorili da ćemo postati državni prvaci, ali mi smo dokazali snagu ekipe. Imali smo izvanrednog Mirzu Delibašića, ali timski rad je temelj na kojemu smo izgradili uspjeh. To je košarkaška publika uvažavala, cijenili su našu igru i pljeskali nam na najtežim gostovanjima: zamislite, pljeskali su nam čak i u Zadru. Ekipa koju je predvodio fenomenalni Krešimir Ćosić bila je zaštićena bedemom strastvenih navijača, strah i trepet svake gostujuće ekipe. Sjećam se susreta s Jugoplastikom u Splitu koja se tada borila sa Zadrom za prvo mjesto: Mirza je tada fantastično igrao i izmamio pljesak, ne samo publike, već i suparničkih igrača.

 Karijeru ste započeli kao igrač u Beogradu, tada je zvijezda bio Radivoje Korać, Žućko…

– Veliki igrač i veliki čovjek, za nas mlađe pravi idol. Studirao je elektrotehniku, bio je strastveni igrač šaha, volio književnost, kazalište, operu, balet. Pratio je sve što se događalo u književnosti, Marinkovićevog Kiklopa pročitao je dok još nije postao književni slučaj. Izuzetno profinjen intelektualac. Nažalost, preminuo je u prometnoj nesreći nakon odigrane utakmice u dobrotvorne svrhe u Sarajevu

 Istina, atmosfera u košarci odudarala je od svijeta nogometa. Košarkaške zvijezde bile su sušta suprotnost nogometnima: svi odreda mirni, povučeni i skromni mladići.

– Košarka je bila sport studenata, igralo se bez pritiska biznisa, nije bilo nekih materijalnih očekivanja, igrali su dečki tijekom studija i pripremali se istovremeno za onaj drugi život koji bi uslijedio nakon igračke faze. Zarade nije bilo, u nekoliko godina igranja mogao si eventualno skupiti novac za neki »golf«. Normalno, govorim o automobilu koji se tada proizvodio u Sarajevu, uvozni su bili daleko skuplji. Popularnost košarke je naglo porasla onog trenutka kada su čelnici tadašnje Jugoslavenske radiotelevizije odlučili početi emitirati prve utakmice. Pazite, tada nije bilo lako jer je nogomet određivao i odlučivao o većem dijelu TV programa koji je bio namijenjen sportu. No, tadašnji su voditelji osjetili moć tog sporta, privlačnost među tadašnjom omladinom i pogodili.

Kako objašnjavate izvanredne rezultate? U desetak godina Jugoslavija je osvojila sve što se moglo osvojiti, Olimpijadu, Svjetsko prvenstvo, tri puta Europsko prvenstvo…

– Jednostavno, jaki smo u igrama s loptom. I danas taj ogromni potencijal talenata postoji, jakih igrača ima u svim novonastalim državama. Da, puno toga ostvarila je generacija izvanrednih trenera: Aleksandar Nikolić, Ranko Žeravica, Mirko Novosel… Prof. Nikolić, primjerice, ostavio je dubok trag u jugoslavenskoj i europskoj košarci, u biti on je prvi moderni europski trener. Bilo mu je tek 38 godina kada ga je Jugoslavija 1963. poslala u SAD da prouči tamošnji sistem rada. Nakon šestomjesečne studije vratio se i počeo primjenjivati američki sistem, prilagođavajući ga našim uvjetima. To mu je najveća zasluga…
To vodi do zaključka da, unatoč prirodnom talentu, jugoslavenski uspjeh valja pripisati ciljanom radu. Očito je postojao plan, stvorena je radna atmosfera koja je pogodovala svjetskom uzletu. Sjećam se da nam je tada jedini suparnik bio SSSR selektora Aleksandra Gomeljskog…

– Sovjeti su imali izuzetno visoke centre, nitko nije mogao parirati visini jednog Tkačenka sve do pojave Krešimira Ćosića, po mom osobnom sudu, najvećeg igrača na prostoru bivše Jugoslavije i, dodat ću, velikog čovjeka kojeg sam izuzetno cijenio. S Ćosićem se Jugoslavija oslobodila kompleksa visine, fenomenalnom igrom Ćosić je čak uspio deklasirati visoke Sovjete i tada smo počeli pobjeđivati. Pobjeda nam je ušla u krv, u naviku.

Kakav odnos imate s onim što se dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije, s onim što se dogodilo u Bosni, toliko mrtvih…? Pitam se često tko je za sve odgovoran i kad vidim što se danas događa posvuda u svijetu, od Libije do Egipta i Sirije, ne mogu ne prepoznati ogromnu odgovornost međunarodne zajednice. Jesmo li sami najveći krivci ili…

– Ja sam siguran u ono što mislim: uvjeren sam da se tu radi o smišljenoj prevari onih koji su potom preuzeli vlast, takozvani novi demokrati koji su uspjeli sve organizirati osim boljeg života za sve. Organizirali su čak i rat da bi sebi prisvojili ono malo što je prostor nudio i na tom programu žrtvovali su na tisuće ljudskih života kojima treba dodati oko dva milijuna izbjeglica koje danas žive posvuda u svijetu. Sad nakon dvadeset godina treba analizirati kako žive…

U Bosni je više od polovice stanovništva nezaposleno…
– To je drama, nestala su poduzeća koja su mogla ljudima osigurati kruh, radno mjesto, sve se to moglo spasiti, moglo se s time nastaviti, no uzalud. Danas na tim prostorima žive bogati, izuzetno bogati pojedinci i pitam se kako, čime su stekli ta ogromna bogatstva, kad znamo kakav je bruto domaći proizvod zemlje. Izmislili su povijest da bi posijali mržnju, optuživali su jedni druge, pripremali prostor za rat. Nažalost, i danas se nastavlja s logikom laži, uvjerava se narod da je netko drugi kriv, da sve zlo dolazi izvana. Ne znam kad će se stvari popraviti, kad će prestati sva ta bol. 

 Zanimljiva je definicija kojom se služite da biste opisali svoju kuću u Trstu: dovoljno blizu i dovoljno daleko od Sarajeva…

– Upravo je tako. Nekad sam bježao, tražio mjesta što udaljenija od pokliča ratnih truba. Oni to zovu ratom, ali za mene ono što se dogodilo nema veze s ratom, već s prevarom. U Sarajevu je ubijeno 1.400 maloljetnika, više od jedanaest tisuća civila, zar to nazivamo ratom? U tom takozvanom ratu nije bilo bitke, nit' jedne jedine, a bitka je kad se odrasli ljudi uhvate za vrat, kad se tuku, ubijaju, dok jedna strana ne popusti i poklekne. Kakve veze imaju djeca, žene i starci u toj logici? Ako govorimo o ratu i o bitkama, trebamo ići na Galipolje, posjetiti grobnice petsto tisuća vojnika iz Prvog svjetskog rata koji su na tom prostoru poginuli. To je bio rat i to je bila bitka koje kod nas nije bilo osim najobičnije, krvave prevare.

 – Zaključio bih ovaj razgovor pričom o kraju Mirze Delibašića. Nedavno sam pročitao Mirzinu biografiju i otkrio što se dogodilo nakon njegova povratka u Sarajevo usred rata, usred opsade grada…

– Prilikom povratka Mirza je prošao kroz Trst i bio je kod mene, tu je kratko živio do 1993. kada je odlučio vratiti se u grad i preuzeti tadašnju košarkašku reprezentaciju. Mirza nije bio fizički dovoljno jak da bi podnosio ratne strahote, nije bio sposoban sve to podnijeti, izdržati pritisak strahota, i upravo u to vrijeme pojavila se bolest koja će ga odvesti u smrt.

Izvor. Slobodna Bosdna


[Edited by Dajdza on 23-01-2013 at 02:57 GMT]

Asmir Kolašinac:

Slikao se sa zastavom Sandžaka


Kolašinac, koji je Bošnjak, nakon trijumfa pored srbijanske stavio je i oko pasa zastavu Sandžaka

Mediji u Srbiji, osim velikog sportskog uspjeha, bave se još jednim detaljem nakon što je sjajni bacač kugle Asmir Kolašinac prekjučer postao šampion Evrope na takmičenju u Geteborgu (Švedska).

Naime, Kolašinac, koji je Bošnjak, nakon trijumfa stavio je oko pasa zastavu Sandžaka (u rukama je zaogrnutu preko leđa nosio zastavu Srbije). Na jednoj od fotografija slikao se i sa osvajačem srebrene medalje, fenomenalnim bosanskohercegovačkim bacačem Hamzom Alićem

Zastava Sandžaka oko struka, je naravno izazvala različite komentare u Srbiji, pišu mediji. Navode da je prema nezvaničnim informacijama, Kolašinac obilježja Sandžaka dobio od navijača iz dijaspore, a iz Atletskog saveza Srbije (ASS) kažu da čitav slučaj ne treba previše politizovati.

- Ne bih dovodio u pitanje njegov patriotizam, zašto svaki put uspjeh mora da se politizuje? Ne volim da govorim o tome. Pustimo Asmira da uživa u onome što je ostvario, ne treba sad tu zastavu stavljati pod lupu.

Ovo je sjajan dan za srpsku (umjesto srbijansku?!) atletiku i svi zajedno treba da slavimo – rekao je predsjednik ASS Veselin Jevrosimović, prenosi Doznajemo.com

Isti izvor navodi da Kolašinac nije želio da komentariše ovaj slučaj, kao ni da odgovori na pitanje da li je pjevao srpsku himnu na ceremoniji dodjele medalja.

- Nikad ne bih pjevao „Bože pravde“ jer je problem što se u toj himni osim srpskog ne pominje nijedan drugi narod koji živi u Srbiji - kazao je Kolašinac.

Nakon zlatne medalje koju je Kolašinac osvojio, na ulicama njegovog rodnog grada upriličeno je veliko slavlje.

ĐOKOVIĆ IZGUBIO ŽIVCE: ‘Je*** vam mater u p*** svima!



Vječno smireni i nasmijani Novak Đoković propisno se iznervirao u osmini finala uglednog ATP turnira iz Masters serije 1000 u Indian Wellsu.

Djole je izgubio živce jer je cijeli dan morao čekati početak svog meča, koji je na kraju trajao do dva sata poslije ponoći!

On u osmini finala sa 6:0, 7:6 (6) bio bolji od domaćeg predstavnika Sama Querreyja. Nakon što je maestralno odigrao prvi set koji je počeo gotovo pola sata iza ponoći po američkom vremenu, Djole se počeo poigravati, a potom je sve više gubio živce.

Na kraju je, vidno iznerviran, drugi set završio u tie-breaku, tijesnim rezultatom 8:6 te pred gledateljima koji su ga ostali gledati do kasnih sati opsovao: ‘Je**m vam mater u p**** svima!’.


Izvlakusa je jasna nije to bilo namijenjeno gledateljima, već organizatorima koji su dozvolili da se meč igra tako kasno.



(Doznajemo.com/SPORTportal)