citat:

---

bajke wrote:


o "realnosti" Vasih cifri dovoljno govore "okrugli" brojevi -> 22000,4000 ...

Kao sto rekoh,los pokusaj minimiziranja monstruoznosti genocida u kojem su Bosnjakinje sistematski slilovane.

---

Priča iz rodnog kraja: RATNE STRAHOTE

Hamza Karic

Oteti otac

Otac me je za ruku poveo sa sobom u stanicu policije da se prijavi i provjeri zašto ga danima traže razne patrole. Otišao je sa Sretom Lakićem i Zoranom Obrenovićem. Ostao sam ispred stanice policije da ga
sačekam.

Nije se vraćao dugo i počeo sam plakati. Izašao je Sreto Lakić, opalio mi šamar, opsovao i otjerao me kući. Oca nisam poslije
toga vidio niti znam za njegovu sudbinu – ispričao je Damir Kičić sjećajući se tog strašnog 28. augusta 1992. godine, kada je ostao bez oca. Damirov brat Galib, kome je tada bilo sedamnaest godina, ostao je
u logoru Sušica i ne zna mu se za sudbinu.

Oko tri sata ujutro

13. septembra Ignjat Kraljević, Miodrag/Mićo Koroman i još trojica sakupili su Bošnjake koji su još ostali u svojim kućama. Razvaljivali su vrata i pobili sve koji nisu otvorili. Oni koji su otvorili vrata
svojih kuća, sakupljeni su i odvedeni u logor Sušica. Mićo je ušao kroz
razbijeni prozor na ulaznim vratima naše kuće.

Izveo je moju majku, brata, mene i žene koje su se s nama skrivale. Poveli su me sa sobom da idemo od kuće do kuće. Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali
u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju.

Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je
hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima – ispovijedio se tadašnji trinaestogodišnjak Damir Kičić. Vidio je kada je Koroman odveo njegovog daidžu Muju Karića, te Muju Patkovića i Almira Dautovića. Traume zbog
ovih, očima dječaka viđenih zločina, ostavile su traga na ovog mladića.

Još veću traumu njemu i njegovoj porodici izaziva istina da njegov otac i brat nikada nisu pronađeni, niti se zna gdje su ubijeni.


IstocnaBosna.com

Da li se još neko sjeća: 20 godina od rušenja bijeljinskih džamija (Piše: Jusuf TRBIĆ)

citat:

---

Bošnjački i bosanski političari sve rjeđe pominju ratni zločin rušenja vjerskih objekata muslimana, a o tome se do sad ni jedna riječ osude ili kajanja nije čula od srpske vlasti, sudova, policije, medija, čak ni od običnih ljudi. Ni od sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Pogotovo ne od njih.

Piše: Jusuf TRBIĆ

Trijumfalni naslov «Bijeljina bez džamija» osvanuo je u bijeljinskim SIM novinama u martovskom broju 1993. godine. Autor Pero Simić, tadašnji direktor i urednik SIM novina i Radio Bijeljine, a današnji dugogodišnji savjetnik predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika za medije, ovako je počeo svoj tekst:

-U Bijeljini džamija više nema, ali nema ni etničkog čišćenja, kako to tvrdi Alija Izetbegović. U ranu zoru 13. marta, istoga dana kada je sahranjeno 13 izmasakriranih Srba u Brčkom, Semberijom su odjeknule detonacije koje su porušile prvo tri, a zatim još dvije džamije. Nakon ovih događaja, predstavnici opštinskih organa Bijeljine i srpskih stranaka koje djeluju na ovom području osudili su ovaj rušilački čin, a predstavnici MUP-a i Stanice javne bezbjednosti su se dali u potragu za počiniocima.

Nije poznato kako je izgledala ta potraga, ali Bijeljinci su gledali pripreme za rušenje, koje je predvodila policija. Policajci su obišli sve okolne kuće i naložili stanarima da se sklone, a kad su džamije pale, obišli su ih još jednom i naredili da svako odmah popravi štetu na kući, izazvanu snažnim eksplozijama, ili će ga progutati mrak. Nakon toga su bageri završili ostalo, pa su kamioni danima odvozili krš. Na mjestima gdje su decenijama i vijekovima stajale bijeljinske džamije uskoro nije ostalo više ništa. Najstariju od tih džamija, Atik džamiju, sagradio je Sulejman Veličanstveni između 1548. i 1566. godine, i ona je bila spomenik kulture pod zaštitom države.

U Bijeljini, isto kao i u Banjoj Luci, Doboju i drugim gradovima na teritoriji Karadžićeve paradržave, nije bilo nikakvih ratnih dejstava, pa je Pero Simić ponudio zanimljivo objašnjenje, kojeg se i on i zvaničnici Republike Srpske drže do današnjih dana. Ustvrdivši, bez ikakvog osnova, da se ne zna ni ko je na području zvorničko-tuzlanske eparhije srušio preko 30 crkava, dvadeset njih totalno onesposobio i još toliko oštetio, on otkriva rušitelje bijeljinskih džamija:

-Pretpostavke se kreću od ozlojeđene grupe Srba koja je u ovom ratu izgubila mnogobrojne članove porodica upravo od muslimanskih bojovnika, pa do terorističkih muslimanskih ili ubačenih hrvatskih terorističkih grupa.


Simićevo 'međunarodno pravo'


Ali, to nije sve. Pero Simić piše u nastavku da bijeljinske džamije, po međunarodnom pravu (?) nisu ni imale status vjerskih objekata.

-Sa minareta četiri džamije za vrijeme ratnih sukoba u Bijeljini djelovao je snajper, a nekoliko lica je ubijeno upravo od tih snajperskih hitaca. U petoj džamiji se nalazio dobro sakriven arsenal oružja koji je u prvoaprilskoj ratnoj noći prošle godine podijeljen muslimanima. Svima je poznato kakav je status vjerskih objekata sa kojih se puca i ubija. Nakon bijeljinskih ratnih događaja, džamije, kojih više nema, prestale su da budu vjerski objekti.

Naravno, ovoj nevjerovatnoj tvrdnji Simić nije dodao i spisak ubijenih u prvim danima aprila 1992. godine, kada su arkanovci, uz pomoć domaćih snaga, pobili bez milosti desetine civila u njihovim kuća, na ulicama, u avlijama. Na tom spisku, kojeg je objavio Krizni štab SDS-a, nalazi se 40 imena, sve samih civila, među kojima i dosta žena i starih ljudi. I ni jednog jedinog čovjeka s oružjem u ruci. Treba li reći da u toku pokolja civila u prvim danima aprila 1992. godine u Bijeljini nije ni viđen, a kamoli ubijen, ranjen, zarobljen ili izveden pred sud ni jedan jedini Bošnjak koji se makar kamenom bacio na srpske borce. Ostaje nejasno kako su tajanstveni muslimanski snajperisti nestali u nebu iznad Bijeljine, pogotovo oni s munare Atik džamije, u samom centru grada, dvadesetak metara od Arkanovog štaba. To nikoga nije zanimalo. Ni tad, ni sad.

Da bi slika bila potpuna, Pero Simić, koji je u to vrijeme bio jedna od perjanica karadžićevskog novinarstva, govori i o tome kako je Alija Izetbegović, zbog rušenja džamija i «navodnog» etničkog čišćenja Semberije, prekinuo njujoršku konferenciju.

-Međutim, sreća je da je prije ove Izetbegovićeve izjave rukovodstvo bijeljinske opštine demantovalo takve glasine i garantovalo svim lojalnim muslimanima sva prava. Ovaj stav muslimani Semberije su pozdravili sa simpatijama.

Danas, ovakve rečenice djeluju kao najcrnja ironija. Nekad – to je bilo ruganje bespomoćnim žrtvama, svedenim na robove, poruka da im je namijenjena ista sudbina – da nestanu. Na ovaj ili onaj način.



Brisanje prošlosti



Rušenje vjerskih objekata je dio brižljivo planiranog i izvedenog projekta stvaranja «jedinstvenog etničkog prostora za Srbe», kako je surovo etničko čišćenje nazivao Slobodan Milošević. Na čitavom prostoru pod kontrolom Karadžićevih snaga nije ostala ni jedna jedina džamija, ni jedan vjerski objekat muslimana. Ni kamen na kamenu. Prema podacima do kojih je došao Muharem ef. Omerdić («Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima 1992-1995») potpuno je uništeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata. Rušenje je planirano na najvišem mjestu, vlast je organizovala čitav posao, praktični dio su izveli vojni stručnjaci, a sve je obezbjeđivala i kontrolisala policija. Rušenje vjerskih objekata je ratni zločin. Pa ipak, niko se u Republici Srpskoj do danas nije sjetio da se upita zašto je to urađeno i ko je sve to napravio. Valjda zato što odgovor svi znaju.


Zanimljivo je ponašanje entitetskog pravosuđa. Okružno tužilaštvo u Bijeljini, koje pokriva prostor od Brčkog do Srebrenice, još nije otkrilo ni jedan zločin nad Bošnjacima (završen je samo jedan proces, na inicijativu srbijanskog pravosuđa), niti je pokrenulo i jedan jedini slučaj na osnovu sopstvenih saznanja. Što znači da nikada nisu čuli da je početkom aprila 1992. godine grupa vojnika iz susjedne države počinila u Bijeljini masovne zločine, da je samo iz te opštine protjerano 35.000 Bošnjaka, nemaju pojma o masovnom pljačkanju, deportacijama i prisilnom radu, nisu čuli ni za logor Batković, sve dok taj slučaj nije pokrenulo tuzlansko pravosuđe, niti za rušenje džamija, mada se najstarija od njih, Atik džamija, nalazi na desetak metara od kancelarije glavnog tužioca Novaka Kovačevića. O zločinima u Brčkom, Srebrenici, Bratuncu...da i ne govorimo. Ali su revnosni tužioci čuli kako se stara Fata Orlović u Konjević Polju buni što joj je vladika Vasilije Kačavenda sazidao crkvu u avliji, pa su protiv nje dva puta podizali tužbu. A vladika je, izgleda, bio u pravu, jer do dana današnjeg njegovu crkvu u tuđoj avliji niko ne dira, niti iko više spominje da je oteo jedanaest bošnjačkih kuća u neposrednoj blizini bijeljinske Atik džamije, srušio ih i na njihovom mjestu napravio velelepni manastir i dvorac, praveći od Bijeljine «srpski Jeusalim».


Danas se niko u Republici Srpskoj ne sjeća etničkog čišćenja, strašnih zločina, progona, koncentracionih logora. Ni rušenja džamija. A toga bi se morao sjetiti bar Dragan Davidović, koji je bio ministar vjere u Karadžićevoj vladi, a danas višegodišnji generalni direktor Radio-televizije Republike Srpske. I niko više ne spominje činjenicu da pravoslavne crkve nisu rušene, pogotovo ne planski, u drugom dijelu BiH, u Sarajevu, Tuzli, Zenici... Čak ni u Srebrenici. Beogradska televizija je 15. jula 1995. godine emitovala snimak ulaska Mladićevih snaga u Srebrenicu, a na snimku se vidi i srpska pravoslavna crkva, nedirnuta. Sutradan je profesor Miladin Životić napisao da je ta crkva bila «čitava, previše čitava da bi bila prizor dostojan propagande...Stvar nezamisliva s džamijama u bilo kojem čisto srpskom mestu».


Danas se malobrojni Bošnjaci u Republici Srpskoj bore da sačuvaju sjećanja na ono što je velikosrpska oluja izbrisala. Bošnjački i bosanski političari sve rjeđe pominju ratni zločin rušenja vjerskih objekata muslimana, a o tome se do sad ni jedna riječ osude ili kajanja nije čula od srpske vlasti, sudova, policije, medija, čak ni od običnih ljudi. Ni od sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Pogotovo ne od njih.

---

Prica iz rodnog kraja: RATNE STRAHOTE

Hazim Karic


Škorpion na dječačkom potiljku

Prvi put je javno progovorio u ovoj ispovijesti kada je došao na slobodne teritorije, te 1992. godine, dao je nekome izjavu. Od tada ga niko nije pozvao da svjedoči. Još više je ogorčen što se
poslije petnaest godina sporo razotkrivaju zločini, kažnjavaju zločinci i ekshumiraju masovne grobnice u kojima je stotine još neotkrivenih žrtava.

- Dragan Bastah mi je nišanio škorpionom u potiljak kada me jednog dana zatekao kako igram košarke u dvorištu zaustavio se svojim vozilom, istrčao i pitao koga ima u kući. Stajao sam ukopan pred njim kada mi je naredio da se okrenem prema lipi u
našem dvorištu. Osjetio sam cijev pištolja na potiljku i čuo kada je škljocnulo.

- Imaš danas sreće – rekao je i otišao –
ispovijeda se Nedim Salaharević. Njegovom bratu Edinu, jugoslovenskom košarkaškom juniorskom reprezentativcu, tada devetnaestogodišnjaku, Bastah je zaprijetio da nikada neće izaći iz Vlasenice živ. I nije. Ostao je u logoru Sušica zajedno sa ocem Muhamedom. Za njihovu sudbinu ne znaju ništa.

- Gledao sam kroz prozor u kupatilu kako u
susjednoj kući Bastah siluje šesnaestogodišnju djevojčicu. Silovao ju
je na balkonu. Dovodili su djevojčice od dvanaest godina. Orgijanja su trajala noćima i danima. Kada su me poveli iz logora u deportaciju, on me je otimao iz majčinog zagrljaja uz prijetnju da će me ostaviti: - Za tri godine će on postati Alijin vojnik, govorio je.

Nakon ubjeđivanja moje majke koja je, plačući, govorila kako me neće ostaviti, i da se jedan Arkanovac tada nije usprotivio Bastahu, ko zna šta bi sa mnom
bilo – govori Nedim Salaharević. Ni njega nikada niko nije zvao da svjedoči o onome što je vidio i proživio.

Istražne radnje teku sporo, a ratni zločinci su sve više sigurni da nikada neće odgovarati za ono što su počinili.


IstocnaBosna.com