Snimljena 1992. godine: Nevjerovatna priča o fotografiji iz okopljenog Sarajeva (foto)


Danas 38-godišnjak sa suprugom i djetetom, i poslom u velikoj pivari, Vladimir.

Jesen je 1992. i ledena hladnoća je zavladala Sarajevom. Građani se pokušavaju ugrijati u gradu pod opsadom, skupljajući bilo kakav ogrijev koji mogu, nakon što je u gradu nestalo struje i plina.

Iz skrivenih položaja u brdima oko grada, snajperi gađaju u bilo šta što se kreće, počinje Al Arabija priču o neobičnom susretu dvojice ljudi koje je spojila jedna fotografija iz rata u Bosni.

Fotoreporter AFP-a Patrik Baz snimio je ovu fotografiju 27. oktobra 1992, šest mjeseci nakon što je počela opsada koja će trajati naredne tri godine i postati najduža u modernom dobu. Preko 10.000 ljudi izgubiće svoje živote, prenose Vijesti.me.

Ta fotografija ispijenog mladog čovjeka koji prevozi ogrijev mogla je lako zauvijek ostati sakrivena u arhivama njegove agencije, ali je zahvaljujući nizu slučajnosti dvadeset godina kasnije dobila novi život.

„Izabrao sam Patrikovu fotografiju kako bih ilustrovao nestašicu u gradu“, pojašnjava novinar BBC-ja Adrijan Braun zašto je odlučio da baš ovu sliku uvrsti u svoj multimedijalni projekat na dvadesetu godišnjicu opsade Sarajeva.

Nekoliko mjeseci nakon što je Braunov projekat objavljen, Vladimir Vrnoga, nekadašnja izbjeglica iz Bosne koji živi u Kaliforniji već više od 17 godina, slučajno nalazi svoju ratnu fotografiju na veb stranici. Vladimir ne može da vjeruje svojim očima.

„Bio sam šokiran. Ta fotografija me je vratila u trenutak kada je snimljena i iznenada, 20 godina kasnije, ponovo sam se našao u Sarajevu u toku rata. Mogao sam namirisati vlagu u vazduhu, osjetiti žuljeve na rukama od cijepanja drva mesarskom sjekirom… a to je bilo tek što je opsada počela“.

Vladimiru je u to vrijeme bilo 17 godina. Njegova porodica u kojoj je otac bio Hrvat, a majka Srpkinja ilustrovala je harmoniju koja je postojala u Sarajevu prije rata.

Upravo se bio upisao na Univerzitet u Sarajevu, na studije veterine, ali je krvavi konflikt preokrenuo njegove planove i cijeli život, naglavačke.

„Ova fotografija predstavlja svu patnju kroz koju smo prošli“, kaže Vladimir. „Morali smo skupljati drvo za ogrijev kako bismo zagrijali domove i preživjeli. Jedino što smo imali za jelo bila je riža. Snajperi su bili svuda iznad nas. Pucali su u sve. Pucali su u djecu. Pucali su u mačke“.

Vladimir je morao da prekine studije i bio je mobilisan u armiju Bosne i Hercegovine. Uslijedili su iscrpljujući mjeseci borbe. Za samo tri sedmice nakon što je otišao na ratište, izgubio je 15 kilograma.

Služenje vojsci je završio krajem 1994. ali je pozvan da se priključi opet samo nekoliko dana kasnije. Ovoga puta, on i njegova majka Milena izbjegli su u Hrvatsku, a potom u Austriju, gdje su proveli pet mjeseci u izbjegličkom kampu. U aprilu 1995. napokon su krenuli za Sjedinjene Države.

Nakon prvobitnog šoka, kontaktirao je novinara BBC-ja koji ga je povezao s Patrikom. Fotograf i njegov subjekt, koji do tada nisu znali identitet jedan drugom, razmijenili su e-mejlove s nadom da će se sresti jednog dana.

„Vrlo dobro se sjećam dana kad je fotografija snimljena. Išao sam i ugledao fotografa pored puta. Razmijenili smo nekoliko riječi, zatražio sam mu cigaretu. Onda smo obojica nastavili svojim putem“, priča Vladimir.

Patrik, koji je danas direktor fotografije AFP-a za Bliski istok i Sjevernu Afriku, slabije se sjeća tog trenutka.

„U Sarajevu sam proveo samo nekoliko dana, nisam znao kuda da idem. Dok sam hodao prema borbenoj liniji, naišao sam na ove momke. To je sve čega se sjećam“.

Ipak, ponovna veza između njih dvojice pokrenula je moćna sjećanja libanskog fotografa, koji je odrastao usred građanskog rata prije nego što je počeo da radi kao fotoreporter sa ratišta širom svijeta.

„U cijeloj karijeri mi se izdvajaju dva rata. Jedan je u Somaliji, državi u kojoj ste mogli biti ubijeni radi ručnog sata – nisu vam ga čak ni tražili, jednostavno bi vas ubili. Drugi je Bosna

U jesen 1992. Patrik i novinar AFP-a Patrik Rahir stigli su u bosansku prijestonicu.

„Dolazak u grad je bio šokantan. Najprije smo putovali kroz srpska sela, gdje se sve činilo normalnim. U jednom trenutku smo prošli pored grafitima išaranog mosta na kojem je neko našvrljao: Welcome to Hell. Od tog trenutka, nalazili smo se u noćnoj mori“, priča Patrik.

„Po dolasku u Sarajevo, osjetio sam nešto slično Libanu iz svoje mladosti. Ali u Libanu, rat je bio moja dnevna egzistencija, nisam razmišljao o njemu. U Sarajevo sam stigao svjestan.

U Bejrutu, čak i za vrijeme najmračnijih vremena, uvijek smo mogli napustiti grad i pronaći mirno mjesto. Sarajevo je bilo smrtonosna zamka. Moderan grad u kojem ljudi nisu imali šta da jedu i nisu se imali čime grijati.

Snajperi su ih ubijali dok su išli po hljeb. U Siriji i drugim ratnim zonama, ljudi su pronašli strategije za ometanje snajpera, poput vješanja crnih čaršafa duž puteva kako ih snajperista ne bi vidio. Nije bilo ničeg takvog u Sarajevu“.

Baš kao i za Vladimira, hladna bosanska zima se urezala u sjećanje fotografa.

------------------------------------------------------------------------------------------

fotografiju mozete pogledati:

http://www.bportal.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=15984:

SVJEDOČENJE JEDNE OD ŽRTAVA ZLOČINA SILOVANJA

"MOLILA SAM DA ME UBIJU"

Početak agresije na BiH me zatekao u mom stanu u Zvorniku, u kome sam živjela sa mojim mužem. Mi nismo imali djece tada. Bila sam zaposlena u općini Zvornik gdje sam radila kao kuharica.
Početkom mjeseca aprila 1992. godine Srbi su počeli da se organiziraju u manje grupe i da postavljaju barikade u djelovima grada i širem području.

Mi muslimani nismo mogli pretpostaviti šta se tačno dešava iako smo vidjeli da se srpske porodice sele, tj da iseljavaju svoje žene i djecu. Nikome nije bilo jasno zašto. U
tom periodu je bilo mirno. Sa prozora moga stana sam primijetila da se više niko ne druži sa muslimanma. Iz obližnjih kafića se mogla čuti muzika, provokativna za nesrpsko stanovništvo.

Tokom mjeseca aprila 1992. godine ja sam se još kretala po gradu, jer sam išla na posao. Tada sam na ulici sretala neke ljude koje sam poznavala, obučene u maskirne uniforme, sa šajkačama i četničkim kokardama
na glavi. Među njima sam prepoznala Matića, poznatog kao švercera, koji je živio na Šćemliji u predgrađu Zvornika. On je brat od Čede Matića koji je radio u bolnici, a i sam je nosio uniformu i kokardu, zajedno sa
svojim sinom, čije ime ne znam.

Čula sam da su Čedo Matić, njegov brat i sin obezbjeđivali logore u Zvorniku, kao što su logori „Novi izvor“, u kome sam i sama bila zatočena, logor „Karakaj“ u kome su bili muškarci, logor „Škola u Pilici“ itd.
Oni su puštali iz logora koga su htjeli i radili su šta su htjeli. Tu je bio i Brano Grujić, koji je bio inspektor u
općini Zvornik. U ratu je bio četnik koji je silovao žene i muškarce.

Salih, koji je bio inspektor u Zvorniku, je dolazio nama muslimanima i obavijestio nas da moramo napustiti naše kuće. Ja sam bila sama sa mužem u kući kada je Salih rekao da uzmemo samo nešto najnužnije i da idemo prema Kula Gradu. Idući prema Kula Gradu ja sa ostalim muslimanima dolazim do mjesta Lipnja. Tu smo bili u školi desetak dana, pošto su nas avioni bombardirali.

01. maja 1992. godine Srbi su upali u Liplje i hvataju koga stignu od muslimana, odnosno onih koji nisu uspjeli pobjeći u šumu, a među njima sam bila i ja. Kada su nas zarobili prebacili su nas u jednu kuću u Liplju. U kuću su upadali razni četnici, a među njima je bio Brano Grujić. Moram naglasiti da su u toj kući bile samo žene.
Mene je zarobio Milisav Vasiljević iz Malog Zvornika (Srbija), koji je bio uposlen kao tržišni inspektor u Zvorniku i Brano Grujić. Druge nisam prepoznala.

Nikada ne mogu zaboraviti Milisava Vasiljevića i Branu Grujića koji bi često dolazili nama ženama, maltretirali nas, prisiljavali da se skidamo gole, a ako ne bi pristale oni bi nas fizički zlostavljali. Moje 2 polusestre su silovane i ja sam to gledala svojim očima, a silovao ih je Brano Grujić te još nekoliko četnika koje nisam
poznavala.

Moga očuha su takođe seksualno zlostavljali i silovali, a to su radili Brano Grujić i Milisav Vasiljević, koji su sa sobom dovodili, kako sam već rekla, meni nepoznate četnike. Moram naglasiti da je moj očuh bio silovan pred mojim očima i očima njegovih kćerki, a mojih polusestri.

U toj kući smo bili 4-5 dana, za to vrijeme smo svaki dan bivane silovane i premlaćivane. Mene su tukli do
besvijesti. Odatle su nas, po naredbi Milisava Vasiljevića, odveli u školu u Liplju. U školi sam zatekla u jednoj učionici muškarce, meni nepoznate. Saznala sam sam da su to muškarci iz sela Liplja, koji su bili vezani lancima i svako večer sam mogla čuti zveket lanaca, krikove i plač muškaraca, te korake istih, po čemu sam mogla zaključiti da ih negdje odvode.

Nas žene su smjestili u drugu učionicu. Tu sam zatekla žene iz sela Marčići, koje se nalazi u blizini sela Snagova. Te žene nisam poznavala, samo se sjećam da se jedna zvala Mejra. Imala je poseban plač, kakav
nikad prije nisam čula. Mejru su odvodili, a kada bi se vraćala ona bi plakala. Pitala sam žene:“ ko je ta žena“, a one kažu: „To je naša Mejra.“

U školu je dolazio Dragan Aćimović koji je radio u općini Zvornik kao geometar. I on je dovodio sa sobom srpske vojnike, koji su svaki dan silovali i premlaćivali muškarce i žene. Moram naglasiti da su mene i ostale žene silovali i premlaćivali u učionici, gdje smo sve mogle vidjeti, tj. to
je bukvalno bilo grupno silovanje. Redali su se jedan po jedan na nama kako su htjeli.

Sjećam se da je Brano Grujić rekao da mora prvi mene imati, pa onda svi ostali. Kada me je Brano Grujić silovao, rekao je ostalim četnicima sada možete i vi, te je nastalo silovanje jednog po jednog četnika. Ja sam
mogla brojati do 6-7 puta, i onesvijestila sam se. Kada sam došla sebi, na meni ništa od gardarobe nije bilo osim majice. Primjetila sam da krvarim i imala
sam jake bolove u predjelu stomaka i leđa, te nisam mogla ustati na svoje noge. Ostale žene su plakale, jer su i njih silovali i premlaćivali.

To je bilo nešto što nikada u životu ne mogu zaboraviti, posebno zbog toga što mi se to desilo od strane ljudi koje sam poznavala, a koji su se tada pretvorili u zvijeri.

Početkom mjeseca juna 1992. godine četnici su nas natjerali da iz škole Liplja idemo pješice u Zvornik, gdje su nas zatvorili u logor „Novi Izvor“. Logor „Novi Izvor“ je bila uprava preduzeća za proizvodnju crijepa i cigle pod istoimenim nazivom. Tu je bilo više kancelarija. Ja sam bila u jednoj od njih u kojoj sam zatekla puno žena iz Zvornika, dok su u drugoj prostoriji bili muškarci.

Mislim da nas je u tom logoru bilo oko 200-
300 muslimana civila (žena i muškaraca).
U logoru „Novi Izvor“ su dolazili pripadnici raznoraznih srpskih jedinica, kao što je Kapetan Dragan. Nisam ga lično poznavala. Pričao je ekavski, bio je srednjeg rasta, imao je oko 50 godina, tamnije kose, proćelav, u maskirnoj uniformi sa crvenom beretkom. Dragan je dolazio da gleda žene, izabirao je koju je želio i odvodio iz kancelarije. Tada bi govorio: „Jebite
vi to, a mi ove vodimo!“ I ja sam jedna od tih koje je izabrao Kapetan Dragan.

Dragan nas je odveo u hotel „Vidikovac“ na Diviču i tamo su se iživljavali nad nama. Silovali bi nas, a kada nas više ne bi mogli silovati, tukli bi nas i govorili „da ne znamo ništa i da ih ne možemo da uzbudimo“.
Svaku noć u Logoru „Novi Izvor“ bi izvodili najmanje po 10 muškaraca. Sjećam se da su tu ubili Saliha Okanovića. Za sve ubijene u logoru „Novi Izvor“ odgovoran je Neđo Mlađenović. Mlađenović je bio direktor komunalnog i gonio je muslimane muškarce da kupe u crne vreće ubijene muškarce.

Jednog dana su nas odveli u preduzeće „Komunalne“. Tamo nas je snimala TV iz Novog Sada, a meni i Salihu su dali kafu da pijemo. Kada su nas trebali snimati rekli su nam da moramo reći da nam je lijepo, da su nam dali kafu i da nas štite
od muslimana, jer su oni ekstremni. Ako drugačije kažemo, rekli su da će poubijati sve u logoru „Novi Izvor“. Sjećam se da je na dan Vidovdana, srpskog praznika, a mislim da je to bilo 28. juna 1992. godine, nastao pokolj u logoru „Novi Izvor“, pogotovo su ubijali muškarce muslimane.

Sjećam se da su došli Dušan Vučković zvani „Repić“, koji je bio glavni na Diviču, a sa njim su bili još neki koje su zvali „Pufta“, „Zoks“, izvjesni Jovo novinar, njegov sin zvani „Riko“, te izvjesni „Žućo“. Tada je Dušan rekao svojim vojnicima: „Hajde da ih poj***mo za sretan put“ i tada je nastao pakao za nas žene. Počelo je sistematsko premlaćivanje i silovanje.

Kako je koji dolazio, on bi nas silovao i premlaćivao, a Vučković je imao sa sobom djevojku muslimanku koju je zarobio i prisilio da bude sa njim. Moram naglasiti da su nas iz logora „Novi Izvor“ odvodili i u bolnicu Zvornik. I tamo su nas tukli. Sjećam
se jedne medicinske sestre Bisere, pa Ljilje, pa Saše i Jovana koji je u bolnici u Zvorniku radio kao zubni tehničar. I oni su nas tukli. Dok su nas tukli govorili su nam da je to njihova terapija.

U julu mjesecu 1992. godine odveli su nas u SUP Zvornik, da tamo damo izjavu da dobrovoljno napuštamo Zvornik. Izjave je uzimao Neđo Jovičić, koji je inače bio isljednik u Zvorniku. Čula sam da je Neđo Jovičić ubio Amira koji je živio u selu Hrid, a zvali smo ga „Mališa“. To sam sve čula na Kula Gradu. Iz logora „Novi Izvor“ su nas transportovali u Suboticu na Palić u Srbiji.

Na Paliću su nas smjestili u nekakve
bungalove. Tu su nas svako večer silovali. Samo bi upadali u bungalove i govorili rukom „ti, ti, izađi“. Kada bi se žene vraćale plakale bi, a zatim bi šapatom govorile da su silovane. U Paliću u Srbiji su bile žene iz mjesta Kozluk, Šepak, Janja, tj. sve sam ove žene već zatekla na Paliću.
Inače, iz logora „Novi Izvor“ su nas transportovali vozom za stoku do Palića.
Gdjegod bi voz kroz Srbiju stajao bivali smo maltretirani, kamenovani, pljuvani i ponižavani na razne načine.

Na Paliću sam ostala 15 dana i odatle sam pobjegla. Prišla sam nekom vojniku koji je držao stražu i čuvao nas, jer smo bili zatvoreni u žici. Tom vojniku sam rekla da imam ženskih problema, a on je na meni mogao
primjetiti da sam bila sva u krvi. Taj vojnik me je pustio da idem u jednu prodavnicu. Kada sam ušla u jednu
prodavnicu u Subotici da uzmem uloške prodavačica se onesvijestila kada me je vidjela. Ta žena mi je dala garderobu, pomogla mi. Taj vojnik koji me je pustio da odem do prodavnice rekao mi je: „Gospođo, ne
vraćajte se više ovamo.“

Ja sam ispričala toj ženi u prodavnici šta mi se dogodilo i ona mi je rekla da je ona Mađarica i da sjednem u prvi autobus i da idem iz Subotice. Ja sam otišla za Novi Sad.
Kada sam došla u Novi sad sjetila sam se jedne poznanice koja je iz Zvornika, a živi u blizini Novog Sada. Kod te poznanice sam dok se nisam spojila sa svojim mužem, a to je bilo novembra mjeseca 1992. godine.

Moj muž je ostao zarobljen i odveli su ga u logor „Batković“ kod Bijeljine, odnosno prije Batkovića je bio u logoru „Novi Izvor“. Kada sam ispričala poznanici šta sam preživjela ona mi je rekla da će ona naći nekoga od svojih prijatelja koji rade u Sremskoj Mitrovici u zatvoru, jer je znala da ima muslimana u zatvoru Sremska Mitrovica u Srbiji. Uvečer je došao taj čovjek iz zatvora Sremska Mitrovica i ja sam razgovarala sa njim. Opisala sam mu mog muža i tada mi je rekao da misli da je upravo tog dana došao moj muž u zatvor Sremska Mitrovica i da će provjeriti i javiti, što je potom i učinio.

Kada je provjerio, došao je i javio mi da
se tu u zatvoru nalazi moj muž. Rekao mi je da se moj muž nalazi pod imenom Aleksandar.
Taj čovjek mi je rekao da postoji mogućnost da se moj muž oslobodi, ali moram da mu dam 15.000 njemačkim maraka, jer mora potkupiti 3 čovjeka, te da on za sebe neće ništa. Ja i moja poznanica smo se potrudile da nađemo te pare, koje smo našli uz pomoć ostalih muslimana koji žive u Novom Sadu.

Sjećam se jednog muslimana koji mi je pomogao da skupim devize i znam da je on sam dao 10.000 njemačkih maraka. Kada smo dali pare čovjeku iz zatvora on je rekao: „Ja ću vašeg muža u đubretu izbaciti iz zatvora Sremska Mitrovica i javiti ću vam kada možete otići po njega“. Tako je i bilo. Mog muža je odvukao na neko đubrište oko Novog Sada, a ja, moja poznanica i njen muž
smo otišli autom marke „Fićo“ i preuzeli mog muža.

U Novom Sadu ja i moj muž smo ostali 9 godina. Stanovali smo u iznajmljenom stanu, ja sam se morala zvati Dana. Plaćali smo mjesečnu stanarinu. Stanarinu smo plaćali od svog rada, radeći na poljoprivredi.
2000. godine u mjesecu decembru sam došla u Sarajevo. Sada živim kao podstanar u jednoj srpskoj kući.

U Zvornik se nikada neću vratiti iz prethodno navedenih razloga. Ja želim da ispričam istinu o onome šta
sam preživjela i vidjela, tako da moj povratak u Zvornik, koji je pod srpskom upravom, ne dolazi u obzir, jer
tamo ne bih imala bezbjednosti, niti osnovna ljudska prava. Posebno kao ŽRTVA - SVJEDOK i SVJEDOK OČEVIDAC.

Osim toga moj muž je takođe logoraš koji je bio zatočen u logoru „Novi Izvor“ i „Batkovići“ Bijeljina u
BiH, te u zatvoru Sremska Mitrovica u Srbiji.
Želim još izjaviti da je Zoran Jovanović iz mjesta Pilice-Zvornik prije rata bio policajac, a u toku agresije na BiH je silovao i zlostavljao žene i muškarce sa područja Zvornika. Gledale sam svojim očima kada je Zoran silovao i zlostavljao Mirsada čijeg prezimena se ne mogu sjetiti, a potom ga ubio.

Zatim sam gledala kada je Zoran ubio Imera iz Zvornika i Hrustu iz Zvornika. Obzirom da su kuće bile blizu logora „Novi Izvor“ to
šta je radio Zoran su mogli svi zarobljenici vidjeti. Sada Zoran Jovanović, kako sam saznala, radi na carini u Karakaju. Mislim da mu nije mjesto da obezbjeđuje javni red i mir i da ima certifikat policajca. Mirsadova žena traga za njim.

Želim takođe napomenuti da Neđo Mlađenović zna za sve ubijene muslimane u Zvorniku, jer je on zarobio muškarce muslimane i vodio na radnu obavezu, tj. da kopaju ubijene muslimane i da iz kuća iznose ubijene.
Neđo je radio kao direktor u Komunalnom preduzeću u Zvorniku.

Do danas nisam nikada nikome davala izjavu osim udruženju „Žena žrtva rata“ iz razloga što mi mnogi četnici prijete ako progovorim da će me ubiti.


Džemila Subašić Žrtva zločina silovanja i članica udruženja „Žena žrtva rata“


MOLILA SAM DA ME UBIJU

KRVAVI BIJELJINSKI BAJRAM (April, 1992.)


Bijeljina je za javnost zatvoren grad.Vec na izlazu iz opstine Tuzla nezvane goste docekuju barikade, sleper i nekoliko automobila. U delegaciji sa kojom pokusavamo proci uz vojnu pratnju su dr. Biljana Plavsic, Fikret Abdic i general Prescevic. Naoruzani srbi vec tu vracaju ekipu TV Sarajevo i evropske posmatrace sto ne obecava nista dobro.

Citav put od izlaska iz Tuzle do Bijeljine kontrolira kordon naoruzanih srpskih teritorijalaca, koje je Arkan stavio pod svoju komandu i oznacio bijelom trakom oko rukava. Tu je i obavezan folklor: uzdignuta tri prsta i neuredni ljudi. Prolazimo kroz Ugljevik, svuda su naoruzani srbski teritorijalci.

Dok ulazim u Bijeljinu, jezim se od avetinjskih slika koje vidim. Na vecini kuca su zatvoreni prozori, spustene zavjese, roletne. Susrecem sa nevjerovatne udaljenosti jedan uzasnuti pogled zene, i vidim jasno oci koje necu nikada zaboraviti. Slusamo bijeljinski radio i cujemo razgovjetno da je taj dan ekipa komunalnih radnika pronasla na deponiji 25 nepoznatih leseva.

Kasnije mi isto to govori srpski teritorijalac sa trakom oko ramena i izgleda da je zbog toga jako ponosan. Dodaje da ima jos leseva koje smetljari trebaju pokupiti. Jedan od beogradskih novinara, mojih dobrih prijatelja, kaze mi da su gradske ulice pocistili prije dolaska delegacije. Vec na samom prolasku kroz grad, primjecujem prizor od koga se ledi krv u zilama: na vrhu dzamije vihori se srbska zastava. Drugi je dan Bajrama, najveceg muslimanskog praznika.

Kasnije saznajem da su i na drugu dzamiju stavili srbsku zastavu. U kratkim razgovorima sa gotovo sumanutim bijeljinskim muslimanima, koji su skupili hrabrosti da izadju pred Fikreta Abdica, saznajemo da je dzamija i opljackana. Abdic je pokusao da udje u dzamiju, koja se nalazi preko puta prijeljepog bijeljinskog parka. Zaustavili su ga naoruzani ljudi i objasnili mu da je u blizini snajperist. Usput, zapucalo se iz nekoliko oruzja i rezija je bila potpuna.

Tada se dogadja cudo. Dobro zasticenom Arkanu, u setnji bijeljinskim ulicama prilazi sijedi novinar iz Sarajeva, kojeg nisam poznavao do tada. Zove se Vlado Mrkic i kaze mu mrsko: -Sram vas bilo zbog ovoga sto ste uradili nasim bosnjacima! Arkan se okrenuo i zaprepasteno pogledao u Mrkica. Abdic i Plavsicka, citava svita se zaustavila i ukocila. Nastupila je tisina. Sta bre pricas? Ko si ti? Upitao je Arkan.

Ja sam Vlado Mrkic, novinar "Oslobodjenja". Sram vas bilo. Ja sam zivio u Bijeljini sa Bosnjacima kao sa pravim komsijama. Zbog ovoga ce vam se suditi, sigurno. Covjek je zavrsio, Arkan je zacudjeno gledao u njegovu licnu kartu i okrenuo se prema Plavsicki, koja je sa mrznjom pogledala prema Vladi Mrkicu.

Odnekud se stvorio Ljubisa Savic Mauzer i negdje odvukao Mrkica. Kasnije sam cuo da je 4-5 sahata proveo u zatvoru i da je nakon svega pusten. Fikret Abdic je u kasarni razgovarao sa generalom Savom Jankovicem i njegovim oficirima. Prvi utisak o ovim oficirima je da se radi o izgubljenim ljudima, koji neznaju sta bih to vise i kome uopste mogli reci. Nesto pokusavaju, gotovo sapatom, ali na pola recenice uglavnom odustaju.

Mucnu atmosferu ponekad prekida Fikret Abdic svojim pitanjima. Uzalud. Oficiri djeluju kao neko ko se sbio u svoje kasarne pred zlom sto se desava u avetinjskom gradu, koji je valjda njihov. - Mi smo ucinili koliko mozemo. Primili smo ove ljude i nahranili ih - govori general Savo Jankovic o izbjeglicama u svom logoru. - Ljudi su ovdje smjesteni,

njih oko 300, ali ih je daleko vise u Patkovacu, negdje oko 1.500. Ovdje su i Srbi i Bosnjaci, u Patkovici su sve Bosnjaci. Zelim ih sve vidjeti - govori Abdic. Ubrzo nakon toga medju oficirima se osjeti strah. Jedan od njih, pukovnik, svaki cas izlazi i obavjestava da je moguc napad na kasarnu.

Nevjesti, nisu ni pokusavali slagati kako treba. Namece se pitanje: sta se to zeli sakriti. Napokon, nakon ovoga treceg izlaska, pukovnik poziva generala Jankovica koji se obraca Abdicu: - Morate hitno u zgradu opstine, jer tamo je gospodja Biljana Plavsic. Tamo cete razgovarati sa Arkanom. - Moram popricati sa izbjeglicama, uzalud sam dolazio ako ne popricam sa njima - govori Abdic.

Na izlasku, susrecemo se sa izbjeglicama. Oko nas steze se obruc naoruzanih. Ljudi placu i uzdisu. Potpuno izgubljene zene zahvaljuju se Armiji na tome sto ih je primila i ugostila. Nekada su izdvajali pare za Armiju. Abdic pita, pokusava nesto doznati. Zbijeni smo u gomili ljudi. Ne vjerujem svojim ocima. Svi tesko disemo. Svugdje okolo je plac, gorko se narice, tegobno.

Jednu od zena pitam sta je ovdje bilo. Nevjeruje mi da sam tu kako bih saznao istinu. Samo upucuje pogled nevjerice, a onda govori o klanju i teroru, o ubijanju Muslimana.

Prica mi da je vidjela kako su zaklali dvojicu brace kosica, uglednih bijeljinskih intelektualaca. Fikreta Abdica odguruju od gomile, a mi idemo prema opstini. Na vratima sale gdje ce se odrzati sastanak stoji Arkan i vraca nepozeljne. Sa mnom je i Velibor Golubovic, dopisnik Radio-Sarajeva, cije smo izvjestaje o "oslobodiocu" Arkanu vec slusali na radio stanicama.

Arkan ima dva covjeka sa sobom. On sebe naziva generalom, iako kazu, ima oko 300-400 boraca. Tu su majori Bijeljinac Mauzer i izvjesni Suca, sa izgledom kriminalca. Omaleni arkanovac, sa ogromnim zjenicama dolazi i trazi dokument od Golubovica. -Sa Radio-Sarajeva sam - govori Golubovic. - Vi ruzno pisete o srbima i lazete. Izlazi dolje, pred zgradu! - Priskacu neki ljudi i govore o rodbinskoj vezi Golubovica i generala Kukanjca, ali je arkanovac neumoljiv: - Sto odmah, bre, nisi rekao.

Izlazi napolje! Covjek koji je kao i ja dobio najruzniji zadatak da dodje u Bijeljinu, sada pita sa strahom: - Hoces li reci svojima da me ne ubiju...- Nakon toga naredjuje da odvedu i mene, ali me snazno vuce natrag iz ruku dvojice srpskih teritorijalaca Prascevicev adutant, sa kojim sam se zblizio i koji sanja povratak u svoj Pozarevac. Pocinje cak svadja izmedju Pedje i arkanovca.

Ovaj mi drzi hekler na celu dok se odguruje sa Pedjom. Izlazi zatim Arkan i rastjeruje svoje. Svi poslusno nestaju u trenutku i ja sa Prascevicevim pratiocem nastavljam razgovor kao da nista nije bilo...

Malo kasnije, kad se sastanak zavrsava, prilazim Arkanu: - Da li je predato naoruzanje, kao sto je trazeno - pitam. -Jedna trecina. Opet posjete za Fikreta Abdica. Ulazimo u jednu zgradu, u stan gdje je lijes u kome lezi starica Mirjana Ilic. Poginula je od zalutalog metka u svojoj kuci. Ne mogu, kazu da je sahrane i vec cetiri dana les je u praznom stanu.

Izlazi covjek sa djetetom u narucju. Bosnjak je, zena Hrvatica. Njegov sincic u narucju zove se Mirza. Samo da ovo prestane - govori uspaniceno i dodaje - neka bude i Srbija, neka bude bilo sta, samo da mi djeca zive.

Prilazi mi cudna osoba u Bolnici i govori polusapatom: - Niko nije ostavljen u zivotu od ranjenih. Kako ce postedjeti njih kad su klali nevine ljude samo zato sto su Bosnjaci. Ubijen je i Milo Lukic, brat Veljka Lukica Kurjaka. Cetnici su ubili jos dvoje Srba i ne znam ko su. Koracam za kolonom i sad mi postaje jasnija muka ljudi koji zatvoreni u podrumima cekaju dalju sudbinu.

Imaju li djece? Placu li nocu tamo dole u mraku? Koliko ce jos izdrzati tamo? Pitam se sta mi se ovo dogadja? I onda odskocim od ulice, jer stao sam na lokvu zgrusane, osusene krvi. Ulice nisu bas najbolje oprane...Ispred mene arkanovci govore o pljacki dzamije i o mnogo mrtvih u njoj. Fikret Abdic ulazi u radio SIM da razgovara sa bijeljinskim Bosnjacima.

Fikret razgovara, a ja od jednog arkanovca, portira izmoljavam tranzistorcic i ukljucujem. Sumnjam da ce ga pustiti u program. Moje su sumnje tacne. Bradati, celavi novinar Petar Simic vise se prepire nego sto razgovara sa Abdicem, a svaki cas napada predsjednika Izetbegovica.

Abdic razgovara u prazno i jasno je da Bijeljina krije svoje zlocine. U tom trenutku prilazi zena koja razgovara sa Abdicem. Nakon tog mucnog razgovora okrece se meni i pominje JUTEL. Oni ce doci ubrzo, rekla je to kao da govori nekakvu formulu za spas bijeljinskih muslimana. - Zvali smo ih i molili samo da nam se napravi izlaz iz ovog pakla.

Neka nam se otvori nekakav prolaz samo da izadjemo. Sve cemo ostaviti. Eto im sve - i kuce i stanove, eto im sve sto smo mukom sticali citavog zivota, ovdje u gradu vise nejma zivota za nas...

Pokazala mi je na sumanutog covjeka koji je bezciljno hodao okolo. Zove se Jusuf Danovic. - Citavu porodicu su mu zaklali...Dok je govorila izgubio sam se u imenima. Koliko ima mrtvih ljudi po Bijeljini, u kucama? Vidio sam vladiku Kacavendu.

Vidio sam u jednom trenutku i Gorana Hadzica, samozvanog sefa SAO Slavonije. U parku uz obezbjedjenje, Plavsicka moli Arkana da JNA preuzme grad, dok generali Prascevic i Jankovic sjede na klupi. - Ne dolazi u obzir, odgovara samozvani general.

Prvo da ovo ovdje pocistim pa idem na Bosanski Brod. Gledao sam Armiju u kojoj je ovaj poslasticar imao vise autoriteta od dva slomljena covjeka sa cinom generala. Gledao sam kako mu Prascevic, cak, raportira. - Jeste li bili u Vukovaru, upitao je Arkan Fikreta Abdica i kad je dobio negativan odgovor, poslasticar je dodao samozadovoljno: - to je nesto nezaboravno.

Pojavljuje se doktor Klicanovic, koji protestira zbog opste pljacke muslimanskih kuca. - To se ne smije vise dogadjati, prekinite s tim odmah, obraca se covjeku u sivkastom odjelu koji ocigledno radi u srpskom kriznom stabu.

Zatim Klicanovic govori nesto nevezano, meni nejasno, o mucenju jednog djeteta. Gospodja Plavsic daje intervju za "Ekspres politiku" i zahvaljuje Arkanu na intervenciji u Bijeljini. Ljubi ga na odlasku.


P.S. ne ispricana prica jednog novinara

GORAZDE I FOCA


Medin Dzaferovic,borac jedne od gorazdanskih brigada,ispred rova na prvoj liniji odbrane,sredinom proslog meseca pricao mi je o gradu koji brani i o njegovoj slicnosti sa hermeticki zatvorenoom konzervom.Potom je govorio o optimizmu i ubjedjenju da ce taj obruc oko Gorazda puci.Jer,kako bi drugacije moglo biti.Sutradan sam Gluscevica Ziska,gorazdanskog zabavljaca i mangupa,pitao:Ucemu je snaga ovoga grada?

Cuj u cemu je,odgovorio je Zisko i nije povjerovao da ga to mogu pitati.Naviknuti godinama na poluozbiljan ton svih razgovora,stajali smo na keju pored Drine i u mislima prolazili 925 dana blokade,brojali dane koji slijede i mini-elektricne centrale ispod Donjeg mosta.Razmisljali smo,svako za sebe ,o toj snazi.Cuj, u cemu je?Snaga ovog grada je u ovom narodu,u njegovoj hrabrosti.Vidi ove centrale,i zamisli tu snalazljivost.Snaga je u ovoj rijeci Drini,ali iznad svega – u borcima koji gore po brdima brane Bosnu.

EGZODUS `92

Prica o Gorazdu moze se ispricati na svakom mostu I na hiljadu nacina, ali uvijek bi bila drukcija. Dvadesetog barta 1992. u Gorazdu su bile prve barikade. Bile su korisne iz najmanje dva razloga. Prvi, teroristima SDS-a pokazano je da bez otpora nece provesti svoje zamisli i da ih se narod ne boji. I drugi, narednih petnaestak dana ljudi su iskoristili da se naoruzaju i da sto spremnije docekaju eventualni napad.

Ipak, mada si Visegrad, Foca i Cajnice vec bili okupirani, a u ostalim mjestima jugoistocne Bosne vladala situacija neizvjesnog iscekivanja, u Gorazdu 3.maja ’92. neki su jos vjerovali da ce sve proci prilicno bezbolno. Sa nevjericom se slusalo o onome sto se dogadjalo samo petnaestak kilometara dalje.Bilo je to i vrijeme egzodusa stanovnistva sa ovih prostora.Odlazili su putevima koje su cetnici i bivsa JNA,kasnije se pokazalo,namjerno ostavili slobodnim.Ali nisu odlazili samo muhadziri.Otisao je i dobar broj Gorazdana.

Otislo ih je,ipak,dovoljno da se brane.I u njima ona neophodna kriticna masa hrabrosti i prkosa,a na prostoru s obje strane Drine,od Osanice do Crnog Vrha kod Visegrada,osjecali se kao clanovi jende porodice.Zadivljajuca je bila brzina kojom su momci iz kafica uskocili u rovove.I nije bilo smjena,nije bilo odmora.Danima,nedjeljama,mjesecima.Sreo sam u rovu na Volujaci,izmedju Trebeskog brda i Gradine,Envera Tutica, koji je bio 127 dana bez pauze na prvoj liniji odbrane.

Susreo sam i Kemala Oruca,kome je bilo nepunih dvanaest godina.Pamtim taj period kao vrijeme u kojem su se ljudi divili svakome koji ima automatsku pusku.Pamtim i Kemalovu izjavu,koja je nekoliko mjeseci kasnije emitirana u dnevniku TV BiH. Rekao je jednostavno ,djecacki: >>Ove borce sa Trebeskog brda niko ne moze pobijediti<
I tada, kao i u cijelom dosadasnjem periodu agresije, civili su im bili najdraza meta. Snajperima su gadjali djecu u stanovima i starce u bolnici. Ali, tako je valjda bilo i u ostalim bosnjackim gradovima. Oni drukcije nisu umjeli. Pogodilo ih je saznanje da nikako nisu mogli proci bez zrtava. U zarobljenoj biljeznici jednog od cetnickih vojvoda, prvih mjeseci rata, pisalo je: >> Ovo je rat u kome ce i Srbi ginuti <
Branitelj Gorazda potrudili su se da se cetnicki redovi dobro prorijede. Uzicki korpus je tokom 1992.u vise navrata dobio lekciju iz vjestine ratovanja. Vec 14.maja imali su velike gubitke na prilazu Kopacima. Svoje zarobljene vojnike tada su razmijenili za civilno stanovnistvo iz Ustiprace, koju su prethodno spalili. Sesnaestog maja odbijen je jak cetnicki napad iz pravca cajnica.

Tada se pokazalo da ce ginuti i vojvode. Na Ogorjelcu su branitelji trebeskog brda ubili vojvodu Velimira Tanaskovica. Isti dan, cetiri diverzantske grupe na drugom kraju cajnicke opcine, odradile su svoj dio posla. Pocela je primjena opsebne skole ratovanja. Zasjede, diverzije, prepadi, postavljanje protivtenkovskih mina desavali su se svakodnevno. Cetnici nisu bili sigurni ni na jednom dijelu okupiranog teritorija.

Diverzantske grupe Ferida Dizdarevica prolazile su s druge strane Cajnica. Momci su imali osjecaj da nema nerjesive situacije niti mjesta na kojem ne mogu napraviti diverziju.

FOCANSKI HEROJI

Cetnici u Visegradu I Cajnicu dovrsavali su stravicne pokolje. U Foci je bilo isto stanje, a Rudo i Rogatica su zivjeli pritisnuti strahom i neizvjesnoscu. Visegradjani su ,sjos u soku,na nekoliko lokacija organizirali prve jedinice i zadavali zadavali nevolje cetnicima. Na prostoru prema Foci,borbe su pocele jos u aprilu.

Osamnaestog maja na slobodnim prostorima formirana je prva Drinska brigada.Njen prvi komadant Zaim Imamovic bio je jedan od kljucnih ljudi u odbrani Gorazda. Dvadeset i petog maja Gorazde je dobilo jos dvije brigade:31 i 43.drinsku.Cetiri dana kasnije,formira se Prva visegradska ,koja je u proljece 1993.proglasena slavnom, a nekoliko mjeseci iza toga formirana je Prva rogaticka.Ovako rano formiranje krupnih jedinica dovelo je do jacanja samopouzdanja,ali i do orijentacije ka ofanzivnim djelovanjima.

U zoni odgovornosti Prve drisnske,jedan od kljucnih momenata bio je kada je na taj prostor dosao znatan broj momaka sa focanskog podrucja koji su vec osjetili miris baruta.Iako se kasnije pricalo kako si Focaci pobjegli i nisu bili spremni braniti svoj grad,pokazalo se da je medju njima bilo istinskih heroja.

Pamte ljudi i sada prve komandire ceta, Kasima Hambe i Sakiba Pacea,koji je trenutno u cetvrtom korpusu.Nezir Nesko Sahovic je branio prilaz Ustikolini do drugog maja sa cetom u Pilipovicima. Pa Seval Becirevic,Visegradjanin koji je za dvadesetak godina rada postao najmiljeniji milicioner na podrucju Foce. Bio je komandir stanice milicije u Ustikolini i u aprilu `92.poginuo na zadatku.

Ubili su ga pripadnici bivse JNA dok je sprjecavao odvodjenje ljudi u zarobljenistvo. Mnogo je heroja izraslo na frontu od Gorazda prema Foci. Dvojica se spominju cesto.Musa Odzak,sa Carde,koji je jos u aprilu izasao na Preljucu i narocito na samom pocetku rata odradio veliki posao.Na ljecenju je u Svedkoj. Na ljecenju je ali u Zenici, i Salko Dzomba Roga, iz Cvilina,gromada od covjeka,visok dva metra,borac koji je rukovao svim oruzjima,koji se pamom igrao kao neko pistoljem,i koji je dobrovoljno ucestvovao u svim bitkama.

Ipak prema svjedocnjeu Saliha Begovica,dobrovoljca iz Gorazda,Foca se nije mogla odbraniti,bas kao ni sotali gradovi oko Gorazda.Mogao se jedino njen pad na izvjesno vrijeme odgoditi. Tri grupe koje su sa prostora gorazdanske opcine isle da pomognu,nisu mogle,zajedno sa dobrovoljcima iz Foce,sprijeciti prodor cetnika. U to vrijeme je, uglavnom, na linijama bilo vise dobrovoljaca nego pusaka.Momci su danima cekali da dobiju pusku; isli su u akcije bez ikakvog naoruzanja

Brcanski front - Selam cete mojoj staroj majci...


Nakon toliko heroja dolaze novi, sjajni momci koji pokazuju nevidjenu sposobnost i hrabrost na koridoru. Za par mjeseci oni izrastaju u strasne branioce zemlje svoje.

Sjecam se kako je u povlacenju zbog puno ranjenih trebao ostati jedan borac za odstupnicu. Ostao je Zijad Kandic. Borci su krenuli i iza sebe culi pjesmu: Selam cete mojoj staroj majci…U noci se prolamalo, uz stektanje mitrazljeza, Zijadovog…

Brcaci ne mogu biti mirni. Cetnici opet jurisaju na koridor. U Brcko sam prije Nove godine usao sa nekom vlagom u zraku, sa sipljivim vremenom za koje ne znas da li pada kisa ili se tek tako vlaga spusta na odjecu i kvasi je. Ulazak mi je bio nekakav sumoran, tuzan. Nakon pola godine odsustva ne znas da li ce svi ljudi, svi oni sjajni borci koje si ostavio biti jos uvijek u zivotu.

Prokletstvo toga iscekivanja dopratilo me do slobodnih dijelova Brckog.Tamo u Rahicu, sve gotovo kao nekad. Smjene vojnika koje se ubrzano trpaju na kamione. Poneki idu sa pjesmom, mnogi uglavnom veseli, kao da idu na kakva slavlja. Opet u Brckom sve funkcionira, sve je jasno i vrijedni ljudi imaju gotovo svega.

Sejo Hasanic, direktor je i glavni urednik Radio Brckog, a novinar kad zatreba. Docekao me je kao starog prijatelja. Slusao sam ga i zapitkivao za ljude koje sam znao. I cuo sam, na vecinu mojih pitanja odgovarao je:

>>On je dobro, on je citav, on je ovdje, juce sam ga sreo<<…Ti Sejini odgovori vracali su mi nadu.>>U Brckom je zivot jos jaci otkako je rata,<< govorio Sejo. >>Petsto beba rodjeno je bez ginekologa. Porodjaji su obavljani po garazama i podrumima. Zivot se obnavlja, a u Brckom svi su do sada pominjali dr Ivana Hudolina, uz sve postovanje, malo ko kada pominje Nedreta Mujakanovica, sto je imao cak 1.300 hirurskih intervencija bez anastezije.

<< Bio sam gost kod Seje i njegovog rodjaka, dobrog borca 108.Slavne brcanske brigade Mirsada Hasovica Lava. Mirso je Sarajlija, spremao se ici prema Sarajevu. Kaze i njemu je, kao mnogima borcima u Bosni i Hercegovini, velika zelja da se dodje boriti na sarajevskom ratistu.

Govore mi o svom komsiji, Mehmedalija se zove. Nedavno razmijenjen iz logora Batkovic pricao im je pricu da su ga posebno tukli kad bi odgovrio na pitanje kako se zove: >>Malo ti Mehmed pa jos i Alija<
Govore mi o snimatelju Suadu Alicu, mladicu iz Radio i TV Brckog, sto je sve unistene tenkove snimio. Jeste, Srbi su uvijek voljeli gledati TV Slobodno Brcko jer vise vjeruju ovoj strani. Kako ce i vjerovati svojima kada njihov zapaljen tenk prikazu uz komentar na TV Novi Sad da >>to gori muslimanski celik<<.

Uostalom, vise niko i ne broji koliko tenkova su do sada unistili borci 108. Slavne. Obradovalo me sto je Tendi, cuveni lovac na tenkove jos ziv i zdrav, sto se ne da. Sreo sam u jednoj malehnoj kafanici Talona, rekao sam mu da ga selami njegov Ibrahim Hadzimurztovic, onaj slavni Brcak sto sad rane lijeci u Zenici.

Talon jos uvijek djecak obradovao se tome. Gledao sam u nogu ovog djecaka heroja brcanskog. Stopala nije bilo. Izasao je i cuo sam ga kako govori: >>Javio mi se moj Ibre. Samo on zna kako smo mi ratovali na Dizdarusi<<. Rekli su mi da cesto zeli natrag, prema rovovima i takav, bez stopala.

Na Dizdarusu vise ne moze. Svi oni prigradski dijelovi pali su u ruke cetnika. Nase borce odgurnuli su od koridora jos 800 metara natrag. Linije su na mnogim mjestima stare, na toj, strani ispred Omerbegovace i Dizdaruse, Lickog Mosta i Suljagica Sokaka, zaustavljeni su cetnici pred Brckom.

Premada su tu svoju Pirovu pobjedu ostvarili, cetnici nemaju nikakve razloge za slavlje. Sa oko 400 svojih boraca platili su cijenu prosirenja koridora za tih 800 metara. Unisteno im je cak 14 tenkova, jedan nov zarobljen, a osteceno jos petnaestek oklopnjaka. Danas su i jedni i drugi na cistini. Sve je ravno, nigdje ni jedne kuce.

Ne postoji nacin da se izadje iz beskrajnog blata posavske ravnice. U teskim kisama sto se spustaju na Brcko borci tonu u blato po pola metra. Cetnici plivaju u vodi kao i borci Slavne 108.brigade. Danas ih nakon tih guranja oko koridora mole >>Hej Muslimani, zapucajte makar malo, ili gonite odavde vi nas ili cemo mi vas.<<

5000 POGINULIH BRCANSKIH CETNIKA

Strvicne su razmjere njihove pogibije. U Grbavici su ukopani u sami beton, ali Srbi iz ovog sela su prosto nestali. Od 150 vojnosposobnih, ostala su samo cetiri mladica. Oko pet hiljada Srba Brcaka je natjerano rat koji su objavili svojim komsijama Muslimanima. Nakon stravicnog genocida herojski otpor napravio je od zlocinaca tragican narod. Sta li su mislili?I na nasoj strani stravicni su gubici. Posjecivao sam sehidska groblje u Brckom. Nesto vise od 700 boraca dalo je zivot za slobodu Brckog.

>>To nije sve, niko ovdje ne misli stati<<, govori mi jedan borac. Kako uopce mogu ovako misliti, ja to ne znam, niti ce mi biti jasno. Ali nakon 4.000 ranjavanja ne ima brcanskog borca koji ne sanja povratak na linije. Rane nisu jos ni zacijelile, a oni bi u borbu. Znam samo jedno, da se Brcko ne da i da se ovaj narod nece dati.

Primjecujem, za razliku od proslih svojih dolazaka, da su se Brcanke pocele dotjerivati kao nekad, da ima u slici ovog naroda nesto sto pocinje liciti na onu staru sliku.U Brckom je dugo bio mir Posavine. Dugo nije pucalo previse. Ispod prozora kuce gdje sam gost Sejin prolaze ljudi, mesnica radi u podrum gdje ljudi pricaju glasno I veselije.

Duga je noc ko stvorena za price. Saznajem I da su starog covjeka Franciku, sa njegovom zenom ubili na Brodu. Jedini su stariji stanovnici sto su se htjeli vratiti na svoje. Onda su upali cetnici i objesili ih.


odlomak iz "SVE BOSANSKE BITKE"

Gledao sam kako mi odvode majku, oca i brata


Hasan Nuhanović godinama nakon masakra u Srebrenici nadao se da će pronaći majku, oca i brata među živima.


Ono što se dogodilo jula 1995. godine, prilikom pomaganja u rekonstrukcijama masakra, objašnjavao je kao krajnju epizodu masovnog ubijanja. Njegova porodica bila je među posljednjima koje su ostale u zaštićenoj zoni UN.


- Prišli su mi i rekli da prevedem porodici: „Morate odmah krenuti!“ Plakao sam. Brat, koji je imao 19 godina, sjedio je na stolici. Moji su roditelji znali šta će se desiti, pokušali su da me smire i razmišljali su da ako njihov stariji sin može da preživi, neka tako bude - sjeća se mračnih scena Nuhanović, koji je radio za UN kao prevodilac.


„Hasane, ostani, tvoj brat će biti sa nama“, riječi su koje su mu se zauvijek urezale u sjećanje. Ubjeđivali su ga da će sve biti dobro.


- Išao sam za njima i vikao: „Idem sa vama“. Brat se okrenuo i počeo da viče: „Ne ideš sa nama, ostaješ jer možeš“. To je bio posljednji put da sam vidio svoju porodicu - prepričavao je Hasan Nuhanović.


Porodica Nuhanović sastala se 15 godina kasnije i to na 15. godišnjicu genocida, kada je održana komemoraciji i sahrana 775 žrtava čiji su posmrtni ostaci identifikovani tek 2010. godine. Među njima su bili njegovi majka Nasiha i brat Muhamed. Posmrtne ostatke oca Ibre, Hasan je pokopao na ceremoniji na Memorijalnom groblju Potočari 11. jula 2007. godine.


U godinama nakon zločina u Srebrenici Hasan je sarađivao i sa drugim preživjelima i organizacijama, koje zastupaju porodice srebreničkih žrtava na projektovanju i izgradnji Memorijalnog centra i grobalja Srebrenica-Potočari gde danas radi.


Napisao je knjigu „Pod zastavom UN“, tužio je UN i podnio tužbu holandskim civilnim sudovima protiv Holandije i tužio komandanta holandskog bataljona u Srebrenici Toma Karemansa i njegovog zamjenika Roba Frankena holandskom vojnom sudu u kojoj se tvrdi da su saučesnici u ratnim zločinima i genocidu.

Saudin Bećirević rođen je 1973. u Humu kod Foče. Osnovnu školu završio je u Brodu kod Foče, a srednju u Sarajevu. U periodu od 1992. do 1996. bio je vojnik Armije BiH. Nakon rata odlazi u Libiju na privremeni rad. Godine 2005. pokreće blog "Bore oko očiju". Prepisuje priče iz ratnih dnevnika, a blog postaje najposjećeniji u BiH


...Rat me zatekao kao učenika četvrtog razreda srednje škole u Sarajevu. Rat me nije iznenadio, kao većinu drugih u Sarajevu. Moj rodni kraj Foča, već je više od godinu dana bila na rubu rata, tako da sam psihički lakše podnio sami početak rata, nego ljudi koji su se zatekli u mom okruženju.

Moram biti iskren i reći da nisam mogao ni predpostaviti koliko će biti težak i dug ratni put. Kada sam pročitao poslije rata svoje dnevnike, shvatio sam da moja uloga kao pojedinca u ratnim dešavanjima nije bila ništa posebna. Sve i jednu bitku u ratu su dobili timovi ljudi, svaki pojedinac je dao svoj doprinos koji nije moguće staviti na vagu i jednostavno izmjeriti. Moja uloga je izgleda bila ta da zapišem dio dešavanja iz tog perioda i tako ih spasim od zaborava.

- Svjedoci smo, nažalost, sve prisutnije pojave manipulisanja činjenicama o karakteru rata u BiH, pri čemu se posebno aktivno angažuju kvazi istraživači. Nosioci manipulacija su različiti, kako pojedinci, tako i grupe, razna udruženja, ustanove i drugi, čiji je cilj da se nanese dugoročno šteta BiH kao državi. Na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasična oružana agresija.

Kao pripadnik ARBiH, bio sam više puta u prilici da ratujem protiv jedinica iz Srbije. Bili smo svjedoci ulaska Užičkog korpusa u Višegrad, Arkanovih jedinica u Bjeljinu i to sve pred TV kamerama... Stvaranje vojske RS-e, koja preko noći mjenja ime iz JNA u VRS. Isto tako smo 1993 imali agresiju od strane Hrvatske, o kojoj danas niko ne priča.

- Prije par dana sam pročitao da je u BiH već par godina na snazi opstruiranje krivičnog gonjenja i procesuiranja ratnih zločinaca pred sudovima u Bosni i Hercegovini, pri čemu se umjesto težine zločina, karaktera, statusa i broja žrtava, predmeti biraju po nacionalnoj pripadnosti žrtava, radi izjednačavanja i izbalansiranja zločina među tri narod, tako se kroz krivičnu proceduru pokušava izmjeniti karakter rata u BiH.

Sve se to dešava, sa jednim jasnim ciljem, kako bi agresiju, prekvalifikovali u građanski rat. Ako se nastavimo pasivno ponašati prema prošlošću, bojim se da ćemo za 50 godina imati ponovni rat i definitivni nestanak Bošnjaka na ovim prostorima.


to be continued...

continued...


- Kada je počeo rat, niko od nas nije uzeo pušku da bi jednoga dana bio privilegovan u društvu. Najveća prevara se desila onoga dana kada su pripadnicima ARBiH podjeljeni certifikati. Time nas je tada oslabljena komunističkim i potpomognuta zapadnim uticajem, država od dobrovoljaca pretvorila u plaćenike.

Na kraju je tržišna vrjednost certifikata bila takva da je ispalo da je jedan dan proveden u ARBiH košta oko 25 feninga. Tim činom je legalnim putem, preko boraca opljačkana državna imovina, jer su ratni profiteri odkupili certifikate, te na jeftin način došli do vrijedne državne imovine.

- Knjiga je istinsko svjedočanstvo o ratnim događajima i onom što se dešavalo pred očima običnog čovjeka. Sadržaj romana temelji se na stranicama ratnog dnevnika, učesnika i svjedoka svega opisanog. Zbog toga sam očekivao da će knjiga proći puno bolje nego što je prošla.

Uz sav trud koji smo uložili u ovaj projekat, nismo uspjeli dobiti podršku medija čak ni ministarstva za boračka pitanja, u kojima su još tada igru vodili ministri sumnjivog ratnog zaledja.

Knjiga je uspjela doći do čitalaca zahvaljujući prvenstveno patriotizmu nekih sponzora i internetu. Danas je u BiH vrlo teško prodati knjigu, neki navode da je problem ekonomska situacija u zemlji, mada ja mislim da je veći problem nepostojanje čitalačkih navika.

- Kada sam počeo pisati blog, plan mi je bio oko deset hiljada posjeta godišnje. Na kraju se pokazalo da je to dugo bio najposjećeniji blog u BiH. Već dugo vremena ne vodim redovno blog, a razlog tome je priprema nastavka knjige ''Bore oko očiju, koji će nositi naziv ''Na putu u nepoznato".

Ovih dana završavam prepisivanje izabranih djelova iz dnevnika koji će se naći u knjizi. Knjiga će obuhvatiti dio rata od septembra 1993. god.


... to be continued

continued...

- Naslov za knjigu sam izvukao iz ratnog dnevnika, gdje sam više puta pisao o putu u nepoznato. Prije rata sam isplanirao život, sve je izgledalo tako jednostavno.

Onoga dana kada je počeo rat, shvatio sam da je život satkan od puteva u nepoznato, te da nikada ne možemo biti sigurni šta nam donosi sutra. Zbog toga u životu ne treba stajati, puno je bolje krenuti naprijed, ma koliko nam se činilo da je put kojim trebamo poći nepoznat.

O ratu se puno piše a sigurno će se još pisati. Danas smo preplavljeni knjigama koje se bave ratnom tematikom. Nažalost, puno toga je čisto smeće, koje može nanjeti puno više štete nego koristi. Danas u BiH ne postoji niti jedna ustanova koja bi dala svoj sud o knjigama koje su do sada napisane, kao i kratki vodič za ratnu literature, gdje bi se naveo sadržaj knjige, bibilioteke gdje se knjiga može posuditi za čitanje, kao i knjižare gdje se knjiga može kupiti.
To bi bilo vrlo bitno uraditi, jer bi tako ljudi koji žele da sačuvaju sjećanje na rat, lakše dolazili do novih i zanimljivih naslova.

Putujući po promocijama, sa knjigom "Bore oko očiju" shvatio sam da sve lagano pada u zaborav. Na promocijama bi se okupljao mali broj ljudi, pretežno starijih, koji pokušavaju da održe balans između Bosne i novog svijeta u koji ih je rat doveo.

Njihova djeca većinom nisu imala vremena da dođu na promociju, jer su taj dan imali zakazan izlazak u grad sa prijateljima ili su ostali kući da igraju video igrica.

Mislim da nismo dovoljno učinili da bi buduće generacije pripremili na eventualno ponavljanje istorije.

SILOVANE BOŠNJAKINJE PRIKAZANE KAO BLUDNICE

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ:


Kao što je Wladyslaw Szpilman u filmu „Pijanist“ reprezent varšavskih Židova, tako je Ajla u filmu „U zemlji krvi i meda“ reprezent silovanih Bošnjakinja.

Ako arhetipska Ajla može u ambijentu bola i silovanja osjetiti seksualni nagon prema jedva poznatom muškarcu, članu grupe monstruma, onda i sve druge silovane Bošnjakinje začas mogu preći tu granicu od žrtve ka bludnici.

Možda bi i druge Bošnjakinje mogle silovanje zamijeniti bludom, kad bi im se posrećilo da u tom logoru prepoznaju nekog s kim su prije rata tek flertovale?!

Bošnjačka žrtva je centralno mesto bosanske budućnosti. Što je manje pamćenja, to je manje Bosne, i obratno. Lažu svi koji tvrde da je „deviktimizacija Bošnjaka“ uvjet obnove povjerenja, suživota, tolerancije.

Tek sa maksimalnim forsiranjem bošnjačke žrtve, u političkom prezentu, može doći do katarze u srpskom i hrvatskom kolektivitetu, a time i do obnove tolerancije. Bez katarze, nema pokajanja, nema pomirenja.

Zaborav može samo nahraniti anti-bošnjački ekstremizam. Znaju za ovu logiku vladajuće separatističke snage u Republici Srpskoj, a što se vidi i iz činjenice da budžetskim sredstvima plaćaju negiranje genocida nad Bošnjacima.


Pozlaceno blato prvi dio

Upravo iz ove pozicije treba promišljati marketing tragedije, odnosno, jezik kojim je najplodotvornije ubijediti međunarodni faktor, i čestite Srbe i Hrvate, ali i zalutale Bošnjake, da je dejtonski poredak nepravedan, nečastan i za svakog moralnog građanina ponižavajući. Zar bi se iko pod Hitlerom ili Staljinom mogao osjećati dobro, pa makar bio najveći njemački ili ruski patriota?

Hitler je pobio šest miliona Jevreja, Staljin je pobio 66 miliona Sovjeta, pa 22.000 zarobljenih Poljaka u Katinskoj šumi i drugdje, ali, ta industrija smrti nije u sebi imala sistem psihološkog mrcvarenja žrtve, kakav su razvili srpski zločinci.

Ako Treći rajh nije smio opstati zato što je ubijao ljude, onda Republika Srpska pogotovo ne smije opstati zato što je građena i na genocidu, psihološkom mrcvarenju i na iživljavanju nad žrtvama! A to iživljavanje nije osjetio niko kao 50.000 silovanih bošnjačkih žena, koje su potom pogođene još jednom nepravdom – nespremnošću bošnjačkog društva da ovaj teret nosi kao najpotresniji dokaz o bošnjačkoj žrtvi, tako što se silovane Bošnjakinje guraju pod tepih.

U aprilu 2012. u Mostaru su održani Prvi susreti udruženja žena, ali niko nije spominjao silovanu Bošnjakinju, već se jedanaest udruženja bavilo izlaganjem hekleraja, nakita i odjevnih predmeta. Postoji li bolji način – od bošnjačke mutavosti - da žrtva bošnjačke žene bude uzaludna, a velikosrpska politika oslobođena neprijatnog podsjećanja na svoju monstruoznu suštinu?

Taj divovski posao kojeg nosi Udruženje „Žena žrtva rata“, uz još nekoliko nevladinih instanci, daleko je od koncepta koji podrazumijeva uključivanje svih društvenih potencijala u zaštitu uspomene na patnje 50.000 sestara, supruga, majki itd.

Pa više je Bakira Hasečić učinila u borbi za dokazivanje ratnog zločina silovanja, nego svi bošnjački političari zajedno!

Čak ni film „Grbavica“ Jasmile Žbanić, ovjenčan berlinskim „Zlatnim medvjedom“, nije bitnije potaknuo društvo na aktivan odnos prema žrtvama silovanja. Trebala je da u naše živote sleti holivudska diva Angelina Jolie, sa Brad Pittom, pa da pomislimo kako je tema o silovanim Bošnjakinjama cool, fresh and very good.

Šta je to nego bespamet i provincijalizam jedne sredine koja je izgubila moralni i mentalni kompas? Ubjeđen sam da bismo prije desetak godina imali snage i medijskih sredstava da film Angeline Jolie „U zemlji krvi i meda“ pročitamo onako kako i treba – kao prljanje obraza silovanih Bošnjakinja, namjesto što ga čitamo kao pijetet prema žrtvi silovanja...