Info: Ako imate neke nejasnoæe, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima.
|
Caliph Nivo: Forumski doajen Historia magistra vitae est
Registriran(a): 29-06-2012 Lokacija: Grad Tuzla Odgovori: 1187 IP: Maskiran
|
Re: Srpski fasizam od nastanka do danas
Iz arhive ratnog vojnog tužioca: Ispovest žrtve Milana Lukiæa
Horda koja siluje, spaljuje, ubija i zatire
Višegradski monstrum: Milan Lukiæ
Svedoèenje žene kojoj su silovali kæerku i trudnu snahu, spalili kæerku, ubili sina, muža, devera, jetrvu i sinovca
Ja sam E.V. [1], roðena sam 02. marta 1938. godine u ….. Sada živim u…. 1956. udala sam se za Mustafu (Sulja) Vilu (01.01.1930) iz sela Mušiæi, opštna Višegrad. Od tada sve do juna 1992. godine, sa mužem i našom decom (sinom E.M.V.[2], kæerkom R.M.V.[3], sinom Nerminom, roðenim 1963. i kæerkom Jasminom, roðenom 24. aprila 1972, kao i svekrvom Habibom, neprekidno sam živela u Mušiæima. Ja sam èuvala decu i radila kao domaæica. Muž je radio kao voæar u nekom poljoprivrednom dobru, ali je rano oboleo pa su mu dali invalidsku penziju. Živeli smo od njegove plate, odnosno penzije i od prihoda sa zemlje. Držali smo i po dve ili tri krave. Živeli smo skromno, od svoga rada. Deca su dobro uèila. Bili smo sreæna porodica, sve do aprila 1992. godine.
U našem selu Mušiæima nije bilo Srba, ali ih je bilo u okolnim selima (Koritnik, Greben, Hrastovi, Prelovo). Pošto u Mušiæima nije bilo osnovne škole, naša su deca uèila osnovnu školu u selu Prelovo, opština Višegrad. Najstariji sin E.M.V., posle osnovne škole, završio je policijsku školu u Sremskoj Kamenici, a potom je, kao policajac, službovao u Srbiji. Ostalo troje dece su završili srednju školu u Višegradu. Moj muž i sva naša deca su družili sa mnogim Srbima iz okolnih srpskih sela i iz Višegrada. Nama su kumovi porodica Simiæ Milana i njegovog brata Novaka, iz sela Hrastovi, opština Višegrad. Njih dvojica i njihove porodice pomagali su našoj porodici, a i mi njima. Zajedno smo radili seoske sezonske poslove. Porodièno smo se poseæivali, ne samo za praznike, nego i ostalim danima. Dok su išli u školu, u našu kuæu su redovno svraæala i srpska deca. I naša deca su išla kod njih, igrali su i družili se. Pošto mi je najstariji sin E.M.V. bio policajac na službi u Srbiji, sa njim je u našu kuæu i dolazilo i boravilo dosta njegovih kolega-Srba iz srpske policije. Znam i da je on odlazio kod njih. Zajedno su putovali u školu i kasnije u Srbiju, gde je radio. Nekoliko puta u društvu sa njima bio je i Sreten Lukiæ, ovaj što mu sada sude u Hagu. Èesto su sedeli i razgovarali sa mojim sinom E. i mojim mužem. Više puta sam im spremala puru sa kajmakom i sirom zalivenu mlijekom. Moj muž je volio da ima pištolj. On je to u razgovoru i kazao Sretenu Lukiæa, a Sreten mu je odmah pomogao da dobije dozvolu. Ja se i sada seæam, kako je moj muž bio „baš ponosan“ i što nam je sin u srpskoj policiji i što mu je Sreten Lukiæ pomogao „da dobije pištolj sa dozvolom“. I meni, i našoj deci, bilo je drago što E. poznaje Sretena Lukiæa, jer su radili u srpskoj policiji. Mislili smo da to može biti od koristi i za E.
Tako smo mislili i kada je poèeo rat u Bosni. Znali smo da je Sreten Lukiæ brat od strica Milanu i Sredoju Lukiæu. Sva trojica su poznavala našeg sina E. Znali su da je u srpskoj policiji. Poznavali su našu familiju.
Mesto zloèina: Hotel Vilina vlas, muèilište
Nastavak u sljedeæem komentaru...
|
25-11-2013 at 18:20 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Caliph Nivo: Forumski doajen Historia magistra vitae est
Registriran(a): 29-06-2012 Lokacija: Grad Tuzla Odgovori: 1187 IP: Maskiran
|
Re: Srpski fasizam od nastanka do danas
Èini mi se 13. aprila 1992. godine, pojavili su se vojnici u dva kamiona. Gledali smo kako vojska iz Užica dolazi u Višegrad. Pevali su èetnèke pesme, bili su pijani i preteæeg izgleda. Pucali su iznad naših kuæa. Odmah smo osetili neko zlo. Muslimanima iz našeg sela oduzeli su pištolje i lovaèke puške iako su svi imali dozvole. Jednostavno, jednog dana, Srbi su upali u naše selo sa nekim spiskom i mom mužu Mustafi i svim drugim Muslimanima iz sela oduzeli pištolje i lovaèke puške. Kada su Srbi, sa oružjem i u unformama, poèeli da upadaju u naše selo mi smo se uplašili. Svakodnevno smo slušali pucnjavu.
Ubrzo, krajem aprila 1992., èula se strašna pucnjava sa svih strana. Mi Bošnjaci smo pomislili da æe nas sve pobiti. Istrèali smo iz kuæa i pobegli prema Drini. I iz sela Zubana i drugih, okolnih sela Bošnjaci su panièno pobegli na obalu Drine, jer su naša sela uz obalu Drine, sa desne strane. Pošto pucnjava nije prestajala, svi smo napravili priruène splavove od drveta („johovo drvo“), a mnogi su imali i èamce (pre rata smo ih koristili za prelazak preko Drine do prodavnice, radi nabavke, a muškarci i za pecanje), pa smo svi prebegli preko Drine, na njenu levu obalu. To veèe smo se skrivali u borovoj šumi. Mnogi se više nisu ni vratili u svoja sela. Pobegli su negde, jer su se plašili od Srba. Moja najmlaða kæi Jasmina, koja je tada imala 20 godina, sklonila se u selo Barimo, kod svoje tetke - Mustafine sestre. Tamo je ostala nekoliko dana, dok joj nisam javila da su Srbi oteli oca, brata, strica, brata od strica i druge iz sela, a o èemu æu vam prièati. Mnogi drugi iz našeg sela nisu se vratili u selo.
Poèetkom maja 1992. godine, znam da je bila subota, u selo su upali „vojnici Milana Lukiæa“. Te vojnike je predvodio i komandovao im Milan Lukiæ. Lièno sam ga videla. Toga dana su u Mušiæima uhapsili ukupno 11 muškaraca Bošnjaka. Veæinu su zatekli na njivama, jer je bilo vreme proljeænih radova. Prvo su uhapsili E.(H.)Z., zvanog B[4],1959. godište. su uhapsili R.Š. [5],i njegovog sina E.Š.[6]. R.Š. je možda imao oko 50, a E.Š. oko 20 godina. Ubrzo su uhapsili i moga muža Mustafu, našeg sina Nermina, moga djevera Uzeira Vilu[7], (01.01.1937) i njegovog sina Sulju[8], (1957), i našeg prvog komšiju K.(S.)M.[9], (možda je 1965. godište ). Istoga dana iz našeg sela su odveli i A.V.[10], i njegovog zeta M.[11], èije prezime ne znam, a znam da je sa ženom F.[12], koja je kæerka A.V., izbegao iz Èajnièa da bi se spasili od tamošnjih Srba. Odveli su ih u susedno selo Zubani. Ja sam odmah otrèala u to selo, da molim da puste makar sina Nermina. Videla sam muža, sina i ostale uhapšene. Držali su ih pored nekih kamiona. Èuvala ih je “Milanova vojska“ . Èuli smo kako je Milan Lukiæ, kada je video nas majke povikao - „tjerajte te žene, sve æu ih pobiti“. Ja sam zamolila neku omanju, mladu djevojku u uniformi, da mi puste sina. Plaèuæi sam se vratila kuæi. Nekako odmah, za mnom je u kuæu utrèao i moj sin Nermin. Rekao mi je da su mu „Milanovi vojnici“ naredili da odmah, trèeæi, odnese neku drvenu letvu, na koju hoæe da obese („okaèe“) neèiju mrtvaèku glavu. Pomislila sam da æe ga pustiti i da æe se bar on vratiti. Ubrzo, iz Zubana je u Mušiæe naišla kolona vozila. Kretali su se prema Prelovu. Na kratko su zastali ispred kuæe moga djevera Uzeira, jer su naše kuæe neposredno uz taj lokalni put. Milan Lukiæ nam je rekao – „ne brinite, vratiæemo ih“. Nismo smeli da progovorimo. Na kolima su sedeli neki vojnici sa oružjem uperenim prema nama. Moga sina Nermina, muža Mustafu, djevera Uzeira i djeverovog sina Sulja Vilu, prevozili su u jednim putnièkim kolima,i to zadnjim. U kolima ispred prevozili su ostale iz našeg sela. Tada sam zadnji put videla sina, muža, djevera i njegovog sina. Od tada do danas, ništa nisam saznala o njihovj sudbini. Bilo je glasina da se njihova tela nalaze u nekim tajnim grobnicama, ali do danas nisu pronaðeni ostaci ni jednog od 10 odvedenih iz Mušiæa. Sada se prièa da je pronaðena neka grobnica i da su oni najverovatnije u njoj. Navodno æe tu grobnicu da „otvore sada na proleæe“.
Zlikovac pred sudom: Sredoje Lukiæ
Nekoliko sati nakon što su odvezli uhapšene muškarce prema Prelovu, u Mušiæe su došli Milanovi vojnici i Srbi iz okolnih sela. Megafonom su nareðivali – da svi odmah doðemo u kuæu Mušana Zubana, u zaselak Zubani. Rekli su da æe ubiti svakoga kojeg naðu u kuæi ili u selu. Ubiæe svakoga koji odmah ne doðe u Mušanovu kuæu. Niko nije smeo da ostane u svoju kuæu. Svi smo traèali i svi smo se skupili u Mušanovu kuæu. Ubrzo se pojavio i Milan Lukiæ. Nosio je nekakav „široki šešir“. Naredio je domaæinu Mušanu da upali svetlo, a nama je naredio da svi uðemo u Mušanovu kuæu, koja je bila dosta velika. Na sredini velike sobe postavili su neko bijelo platno. Milan Lukiæ je naredio da sve što imamo kod sebe od novca, zlata i bilo èega, ostavimo na to platno. Preteæi oružjem kazao je - da æe ubiti svakoga kod kojeg pronaðe makar maramicu. Mi smo svi, šta je ko imao ostavljali na to platno. Svi su ostavili novac, satove, prstenove, lanèiæe, priveske, naušnice, dukate i sve zlatne i pozlaæene liène stvari. Jedna žena je toliko drhtala od straha, da nije mogla da skine minðuše. Jedan od vojnika , sa nožem u ruci je pošao prema njoj i rekao da æe joj otkinuti uši, pa je ona minðuše otkinula. Sve što smo imali mi smo im ostavili na to platno, jer je Milan neprekidno pretio da æe sve pobiti ako kod nekog naðe vilo koju liènu stvar. Milan je jednog momenta rekao da æe nas sve smestitit u Mušanovu štalu. Odveo je nekud Mušana i vratili su se nakon nekoliko sati. Milan nam je rekao da nas pušta da trèimo svojim kuæama. Mi smo pomislili da æe nas odmah pobiti. Odjednom su svi Srbi poèeli da pucaju iznad nas, da nas zapalše, ali pošto je bio mrak, mi smo mislili da pucaju u nas. Oni su neprekidno pucali, smejali se i pevali, a mi smo bežali. Pred zoru sam došla u svoju kuæu. To veèe, Milan Lukiæ i njegovi su uhapsili dva brata Bošnjaka iz Mušiæa – A.B.[13] i S.B.[14], sinove Æ.B. [15]. Odveli su ih u Banju Vilina Vlas. Sutradan, supruga S.B.[16], D.B.[17] otišla je u Banju i dala veliki novac Srbima da puste braæu A.B. i S.B. Istoga dana, èim su uzeli otkup, oba brata B., Sredoje Lukiæ i još jedan srpski policajac, oba u policijskim uniformama, vratili su u Mušiæe. Mi komšije smo se odmah okupili. Bilo nam je drago da bar neko od „naših“ preživi. Ja lièno sam zatekla Sredoja Lukiæa i toga policajca u kuæi S.B. Sedeli su i pili. S.B., pokazujuæi na mene, rekao je Sredoju: ovo je majka E.V., poznaješ ga, policajac je, družili ste. Ako možeš pušti mu oca Mustafu i brata Nermina. Sredoje je kazao: Kasno, sad ne mogu ništa da uèinim. Ovome S. su Sredoje i Milan Lukiæ, oteli neki skupoceni auto, èak su S. naterali da u policijskoj stanici napiše i potpiše neki papir da im je on taj auto poklonio. Oni su ga èastili jednom štekom cigareta.
Narednih dana, uglavnom subotom, a nekada i petkom uveèe i nedeljom, u naše selo su dolazili Srbi u uniformama. Nosili su šešire i pretili da æe nas pobiti. Ulazili su u naše kuæe i uzimali i odnosili sve što im se u kuæi dopalo. Sa puškom pokaže na deo namještaja ili televizor i naredi nam da to iznesemo i ubacimo u njihova kola ili kamione (...)
Pred Haškim tribunalom: Milan Lukiæ, dolijao
Nastavak u sljedeæem komentaru...
|
25-11-2013 at 18:22 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Caliph Nivo: Forumski doajen Historia magistra vitae est
Registriran(a): 29-06-2012 Lokacija: Grad Tuzla Odgovori: 1187 IP: Maskiran
|
Re: Srpski fasizam od nastanka do danas
Oko tri dana nakon što se Jasmina vratila od tetke u našu kuæu, u jednom automobilu, pred našu kuæu, došla su èetvorica Milanovih vojnika. Došli su da nam otmu jednu ovcu.Tako su radili - kada im treba ovca, doðu i odnesu, nikada nisu platili niti smo mi smeli da tražimo da nam plate. Ubrzo se pojavio i Milan Lukiæ. Stajao je iznad naše kuæe, u voænjaku. Sa udaljenosti od oko 100 metara, pucajuæi iz puške, Milan je pozvao Jasminu da ode do njega „da se upiše“, kako je tada govorio. Sa Jasminom su u tom momentu bile Suvada Bosno, naša komšinica i moja jetrva (Uzeirova žena) Mevla Vila (1931.), koje su upravo pomagale Jasmini da „dovuèe“ jednu ovcu da bi je predale onoj èetvorici „Milanovih vojnika“. Milan Lukiæ je uz pretnju oružjem odvukao Jasminu, prema kuæi A.V.[18]. Zastao je pred A. kuæom i uz pretnju oružjem odveo A. udatu kæerku F.[19], devojaèko Vatreš, èijeg je muža i oca A.[20], pre nekoliko dana bio odveo kada je odveo i moga sina i muža i ostale iz moga sela. F.[21] je bila u petom mesecu trudnoæe. (...)
Uz pretnju oružjem, Milan je Jasminu i F. ubacio u svoj auto i odvezao ih u svoje selo Ruište.U tom selu je bilo više njegovih vojnika, a i Srba iz toga i okolnih sela... Nekoliko sati kasnije, istoga popodneva, ja sam zaèula glasove žena pred moju kuæu. Pomislila sam na najgore.Istrèala sam i videla Jasminu, okruženu trima ženama (S.B., A.M. i M.V.) [22]. Jasmina je bila gotovo gola. Odeæa joj je bila pocepana i umrljana krvlju.Plakala je. Pokušavala je da se otrgne i govorila da hoæe da se utopi u Drinu. Neprekidno je plakala i otimala se. Jedva smo je smirile. Kasnije mi Jasmina je isprièala, da je Milan Lukiæ, nju i F. odvezao u svoje selo - Ruište. Meðu ostalim vojnicima Jasmina je videla i našeg kuma Novaka Simiæa. Ubrzo se odnekud pojavila i Milanova majka. Jasmina je slušala kako Milanova majka i Novak Simiæ mole Milana Lukiæa da ne dira Jasminu i F. Milan Lukiæ je ubrzo, javno, na livadi, pred drugima, silovao Jasminu. Nedaleko od Jasmine, dok ju je Milan silovao, neki drugi vojnik je silovao F., devojèko V., za koju sam veæ rekla da je bila trudna. Nakon što je završio silovanje Jasmine, Milan Lukiæ je pozvao nekog svog vojnika, te je Jasminu silovao i taj vojnik. Jasmina je videla i kako su drugi „Milanovi vojnici“, više njih, naizmenièno, silovali F. Nakon nekoliko sati, Milan Lukiæ je Jasminu strpao u auto i dovezao na oko 100 metara ispred naše kuæe. Jasmina mi je isprièala da joj je Milan tada rekao,u smislu - da æe sutra doæi ponovo po nju, jer da hoæe da je odvede kod njenog brata E. u ..., da E... vidi kako mu je udesio sestru. Ja sam se plašila da æe Lukiæ ponovo doæi po Jasminu. Odluèila sam da je sakrijem i, kradom, da drugi ne vide, istoga dana, odvela sam Jasminu u obližnje selo Hrastovi, u kuæu našeg kuma Milana Simiæa. Zamolila sam i kumovi su obeæali da æe je èuvati. Tada sam zadnji put videla svoju kæi Jasminu. F. su zadržali do sutradan. F. je sada negde u inostranstvu, ali ja ne znam gde.
Tortura zarobljenika: Hotel Vilina vlas
Dva ili tri dana od dana kada je Milan Lukiæ silovao Jasminu, oko 2 ili 3 sata pred mrak, pred našu kuæu su došla dva vojnika, za koje znamo da su iz Milanove grupe. Jedan je bio izrazito plav, skoro žute boje. Naredili su mojoj snahi Æ.Š. [23], nevenèanoj supruzi moga sina Nermina, da poðe sa njima. Ona nije htela da ide. Znala je šta je èeka. Objašnjavala je toj dvojici da su joj odveli muža i svekra, da ne sme da ostavi sinèiæa, moga unuka E.[24] jer ima samo 2 godine. Oni su je uz pretnju oružjem prisilili, strpali u kola i odvezli u Banju Vilina Vlas. Posle oko tri sata, ona dva ista vojnika su vratili Æ. Haljina joj je bila pocijepana, kosa rasèupana, na više mesta su se videle ogromne modrice. Videla sam da je silovana. Plakala je. Kasnije, Æ. mi je i isprièala da su je u Banji silovali trojica vojnika, a i kako su to uradili. Uvukli su je u neku hotelsku sobu. Tamo je bio jedan vojnik. On ju je prvi silovao, a ova dvojica su bila tu i gledali. Potom su je i ova dvojica, naizmenièno silovali, a onaj prvi je bio tu i gledao. Tukli su je i iživljavali se, ponižavali je i pretili kako æe navodno da dovedu njenog otetog muža, a moga sina Nermina - da vidi kakva mu je žena. Ona je mislila da æe to stvarno da uèine i molila ih je da to ne rade, jer je bolje da je ubiju, nego da je Nermin vidi meðu njima. Pokazali su joj gomilu zlatnog nakita i rekli da odabere nešto za uspomenu na druženje sa Srbima. Ona je to odbila. Æ. mi je isprièala i da je onaj plavi, skoro žuti policajac, bio najsvirepiji i da se on najviše iživljavao nad njom, pretio joj. Rekla mi je i da su joj sva trojica kazali da æe sledeæih dana dolaziti po nju i da æe je ponovo voditi u taj hotel. Istoga dana, moja silovana snaha Æ., uzela je sinèiæa Ermina u naruèje i pobegla u Višegrad, u naselje Bikavac, kod nekih svojih roðaka, u porodici R.Š.[25].
Nakon oko 7 dana od kada su uhapsili i odveli naše muškarce, a dva dana pred Bajram 1992. godine, u Mušiæe su ponovo upali Milanovi vojnici i Srbi iz okolnih sela a možda i iz Srbije. Ponovo su išli od kuæe do kuæe i popljaèkali nam svo preostao pokuæstvo. Mnogi meštani su pobegli u okolna polja i šiblje pored Drine. Srbi su rekli da æe „sjekirama poklati sve koje sjutra zateknu u selo“.Istoga dana, svi Bošnjaci iz sela Mušiæi i sela Zubani, osim R.B.[26], napustili smo svoje domove i pobegli u Višegrad. Neki su se smestili kod rodbine, neki kod poznanika, a neki su potražili smeštaj i pomoæ od Crvenog krsta. Ja sam otišla u naselje Bikavac, u kuæu R.Š., gde su se bili smestili i moja snaha Æ. i unuk E. Dok smo bili u toj kuæi, Srbi su proterali i R.B. Jednog dana on mi je i isprièao da su Srbi prognali i sve Bošnjake iz sela Koritnik,te da je meðu njima bila i moja Jasmina.U Višegradu, na Bikavcu, u kuæi RŠ ostala sam sa snahom Æ i unukom E, oko 7 dana. Nismo imali hrane. Gladovali smo. Ja sam išla sa nekom ženom i muzle smo tuðe krave, da damo unuku E i drugoj deci. Posle 7 dana, Æ. je sa sinom E. pobegla u konvoju prema Makedoniji, a ja sam otišla, takoðe u konvoju, prvo u mesto Kaljina, a posle nekoliko dana u Visoko.Posle pet godina, uspela sam da odem u svoje selo Mušiæe. I naša i sve druge kuæe u selu bile su spaljene. Koliko znam, sada u našem selu ne živi niko. Bila je privremeno neka srpska porodica Tintar iz Sarajeva, ali su i oni otišli, tako da u selu niko ne živi.
Na automobilu otetom od ubijene žrtve: Vidoje Andriæ i Milan Lukiæ
I pored svih nastojanja, ja nisam uspela da saznam bilo šta pouzdano o mom mužu, sinu deveru i drugima. Kao što sam veæ rekla, ni o Jasmini nisam znala, sve dok mi E.K.[27], negde u leto 1994. godine, nije isprièala sledeæe: toga dana (krajem juna 1992. godine), oko 10 èasova, Milanovi vojnici su sve „baš sve Bošnjake“ iz Koritnika, isterali iz kuæa i uz pretnju oružjem, pešice poterali pred sobom do Višegrada, u naselje koji se zove Mahala, a neki taj deo Višegrada nazivaju i Vuèine. Prvobitno su sve Bošnjake iz Koritnika bili smestili u jednu porodiènu kuæu i njeno dvorište u Pionirskoj ulici, do kuæe moga sestriæa O.(E.)K.[28]. Meðu njima je bila i moja Jasmina. Iz Mušiæa je u ovoj grupi bilo još dvoje lica, i to: F.(R.)Š. (oko 10 godina starosti) [29] i njegova majka K.(H.)Š., devojaèko K[30], stara oko 50 godina. Istoga dana, u veèernjim èasovima, Milanovi vojnici i Srbi iz Višegrada i okoline, sve Bošnjake iz ove kuæe, pa meðu njima i moju Jasminu, premestili su u jedenu veæu porodiènu kuæu koja se nalazila sa druge strane ulice, naspram one u kojoj su ih držali tokom popodneva. U toj kuæi je veæ bilo zatvorenih Bošnjaka. Ubrzo nakon što su uterali i sve Bošnjake iz Koritnika,odnekud se, na vratima pojavio Milan Lukiæ. Pogdedao je Jasminu i jednu mlaðu „nevjestu“ (nedavno udatu devojku-ženu), glasno im naredio da njih dve doðu kod njega. To su gledali i slušali svi Bošnjaci iz te prostorije, pa i E.K. E je bila blizu pa je gledala i slušala kako Milan Lukiæ preti Jasmini i toj mladoj nevjesti – da æe ih sve pobiti i spaliti i da je njima dvema bolje da poðu sa njim. One su bile zastrašene. Plakale su i nisu nikako htele da se odvoje od ostalih zatvorenih. Milan im je onda naredio da uðu unutra. E. je bila uz Jasminu i tu nevjestu, te je èula kako svekrva te nevjeste pita – šta hoæe sada od vas? Ubrzo nakon ovoga, Milanovi vojnici su otvorili vrata prostorije u kojoj su bili zatvoreni Bošnjaci, žene, deca, stariji i, neèim što baca i „puæka“ plamen, zapalili su prostorije kuæe, a potom ubacili bombe i na zvuènicima pustili najglasniju muziku da se manje èuju krici i jauci. E. je tom prilikom, u ramenom i vratnom delu, zadobila rane od gelera, ali je uspela da, kroz razbijeni prozor pobegne sa svojim sinom M.K.[31], koji je tada imao 12 godina. E. mi je isprièala da je samo još 4 ili petoro Bošnjaka uspelo da pobegne i preživeli su, od preko 120 zatvorenih. Meðu njima je i H.K.[32], stariji Bošnjak iz sela Koritnik, opština Višegrad. On je imao opekotine po celom telu, ali je prživeo. H. su tada ubili i spalili 5 èlanova porodice (ženu, dve kæeri i dvoje unuèadi od tih kæerki). Od E., a kasnije i od drugih, pa i preko televizije i novina, saznala sam da su Srbi tada ubili i zapalili oko 117 Bošnjaka, a meðu njima i moju Jasminu. E.K. mi je u razgovoru rekla da Jasmina sigurno nije preživela ubijanje i spaljivanje, te da je ne tražim, osim ako se nekada otkriju nedogoreli ostaci tela ubijenih. Ja i moja porodica smo uporno pokušavali da saznamo šta su Milan Lukiæ i njegovi Srbi uradili i gde su sakrili ostatke spaljenih tela. Do danas, niko nije to pouzdano utvrdio. Svašta se prièa. Veæina sa kojima sam razgovarala veruje da su te ostatke, odneli i bacili u Drinu. I ja lièno verujem da su tako uradili. Ipak, ponekad pomislim da æu doživeti da se pronaðu tela mojih najmilijih - dvoje dece, muža, djevera, sina od devera i svih mojih komšija…”
NAPOMENA: Imena, nadimci, neki drugi identifikacioni podaci preživelih žrtava zloèina i èlanova njihovih porodica, kao i ondašnje i sadašnje adrese nekih od njih, poznati su mi, ali sam ih, radi njihove bezbednosti, oznaèio inicijalima i brojevima od 1 do 32.
c/p: e-novine
|
25-11-2013 at 18:23 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Caliph Nivo: Forumski doajen Historia magistra vitae est
Registriran(a): 29-06-2012 Lokacija: Grad Tuzla Odgovori: 1187 IP: Maskiran
|
Re: Srpski fasizam od nastanka do danas
"Ljudi i vreme" - Historija pamti ... historijske izjave
Od 1991. do leta 1996, Petar Lukoviæ – tadašnji zamenik glavnog i odgovornog urednika nedeljnika “Vreme” - ureðivao je rubriku “Ljudi i vreme” u kojoj je svakog tjedna birao sulude, poremeæene citate èiji su autori bili vesnici tadašnje politièke i društvene elite. Iza Lukoviæeve posveæenosti dokumentarnoj lobotomiji izreèenoj u trenucima kad se stvarala Velika Srbija – ostale su izjave nedelje, zbirka mentalno bolesnih proizvoda koji i danas utièu na naše živote. Ukratko, savršeno letnje štivo!
Nema nam spasa od blokade, ali æemo se nekako izvuæi.
Dragutin Zelenoviæ, srpski premijer, 25. novembar 1991.
Ako bude trebalo, napraviæemo još lepši i stariji Dubrovnik.
Božidar Vuèureviæ, kamiondžija, 16. decembar 1991.
Neæe nam biti prvi put da jedemo koprive.
Radovan Karadžiæ, pjesnik i zloèinac, 30. decembar 1991.
Ako Srbija ne prihvati prisajedinjavanje Krajine, stvoriæemo vlastitu državu, jaèu i od Srbije.
Lazar Macura, SAO Krajina, 10. februar 1992.
Svi znaju da je Hrvatska izgubila rat i da ga je Srbija dobila. Odnosno, Srbija nije bila u ratu, veæ srpski narod i JNA u Hrvatskoj, koji su pobedili u svim bitkama.
Mihajlo Markoviæ, marksista, 24. februar 1992.
Srbima je konaèno oduzeto ime srpsko, pretvoreni su u graðane, na šta Srbi neæe pristati.
Miroslav Toholj, ministar informisanja Šumske, 9. mart 1992.
Ne moramo nikad više da živimo sa Slovencima i Hrvatima. Ako treba da podignemo i Kineski zid do neba.
Dragan Kiæanoviæ, košarkaš, 30. mart 1992.
Kad se osvrnem i oko sebe vidim uniformisana lica, ja steknem osjeæanje sigurnosti.
Biljana Plavšiæ, krvolok, 6. april 1992.
Gospodin Miloševiæ više nije znaèajan. Kažu da æe otiæi do kraja godine. Mislim da æe se povuæi u bankarstvo.
Radovan Karadžiæ, masovni ubica, 24. avgust 1992.
Amerikanci su sjajni ljudi, ali sasvim naivni, jer bukvalno veruju svemu što gledaju na TV i što èitaju.
Radovan Karadžiæ, analitièar, 15. mart 1993.
Dok imamo hrane, svet nam ne može ništa.
Zoran Liliæ, predsednik SRJ, 5. april 1993.
Hoæe Bog nešto veliko od ovog naroda, èim ga stavlja u žižu svetskih zbivanja.
Amfilohije Radoviæ, svešteno lice u mantiji, 12. april 1993.
Da su Indijanci imali Miloša Obiliæa, ne bi sada služili za slikanje.
Radovan - Raka Radoviæ, SPS poslanik, 19. april 1993.
Što se sankcija tièe, Srbi mogu živeti s komadom hleba i janjetom na ražnju, kako situacija zahteva.
General Života Paniæ, 3. maj 1993.
Naša nas je mudrost nauèila da životu nikad nema kraja.
Momir Bulatoviæ, Crnogorac, 10. maj 1993.
U istorijskom smislu vreme se kreæe ka 21. veku.
Mira Markoviæ, supruga, 6. septembar 1993.
Osnovni uzrok bede u Srbiji je velika kolièina novca kojim graðani raspolažu.
Borisav Joviæ, nekadašnji predsednik Predsedništva SFRJ, 13. septembar 1993.
Život je kratak. Ja to najbolje znam. Radio sam na groblju.
Tomislav Nikoliæ, SRS, 11. oktobar 1993.
Daleko, na vrelom pustinjskom pesku Somalije, vodi se bitka za Moskvu.
Mira Markoviæ, supruga, 1. novembar 1993.
Saznali smo da je Cvijetin Mijatoviæ umro nekoliko dana pre nego što je sahranjen.
Veèernje novosti, 15. novembar 1993.
Zabrana uèešæa našim sportistima na meðunarodnim susretima je genocid prema mladim ljudima.
Zoran Bingulac, ministar SPS sporta, 29. novembar 1993.
Neki neodgovorni politièari namerni su da proæerdaju krvlju i sankcijama steèene rezultate.
Goran Perèeviæ, mladi SPS ideolog, 6. decembar 1993.
Amerika i Kanada, to je vaša zadnja nada.
Reklama jedne turistièke agencije, 27. decembar 1993.
Oèekujem da æe i SAD, kao najdosledniji branilac sankcija, promeniti svoju politiku, jer bi u protivnom oni došli u položaj koji su namenili nama i oni bi mogli biti izolovani od meðunarodne zajednice.
Vladislav Jovanoviæ, ministar inostranih poslova Srbije, 6. mart 1994.
Najveæi hipik za koga znam je patrijarh Pavle.
Aleksandar Vulin, hipik iz Jugoslovenske levice, 9. maj 1994.
Neæe nas Slobodan Miloševiæ izdati nikada... Nema te žene koju on više voli od srpskog naroda da bi njojzi za ljubav nas izdao.
Božidar Vuèureviæ, kamiondžija, 4. jul 1994.
Otkriæe godine! Kosovo 1389: Srbi pobedili Turke!
Vest na naslovnici Pogleda, 27. jul 1994.
Za ustanak Srba u Bosni bilo je više razloga nego za ustanak Karaðorða.
Vojislav Lubarda, omiljeni Karadžiæev književnik, 13. jun 1994.
Trebalo je dušmane poraziti maštom.
Miliæ od Maève, nacionalni slikar, 22. avgust 1994.
Dužnost svakog Srbina koji živi u inostranstvu je da mladim Srbima obezbedi proteze.
Srpski dobrotvor u tv emisiji Baneta Vukašinoviæa, 5. septembar 1994.
Mislim da bi meðunarodna zajednica morala zamoliti Jugoslaviju da s nama uspostavi ekonomske odnose.
Radovan Karadžiæ, globalni analitièar, 31. oktobar 1994.
Švajcarska je mnogo manje razvijena, a bogatija je od nas.
Momèilo Krajišnik, vlasnik gustih obrva iz Šumske, 14. novembar 1994.
|
25-11-2013 at 18:26 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Trenutno aktivni korisnici |
Aktivni gosti: 33
Skriveni clanovi: 0
Aktivni èlanovi: 0
Sretan roðendan: Ado13, AZIL OPSTANAK, ckome, Disa, Golf_V_R32, koso_oki, maja001, Malenich, Mawi_Edin_Tz_, nepoznat, opiumxxx, sadika, Salai, seka1985, stickman, zazza
|
FORUM : Politika : Srpski fasizam od nastanka do danas |
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|