Bošnjaci u Andrićevom Svijetu

Ono što je istina za Andrića jeste da je većinu svoga književnog opusa posvetio muslimanima i opet većinom stvarajući jednu stražno negativnu, odvratnu i ponižavajuću sliku o njima.
Poznata je cinjenica da je Ivo Andric prosao kroz nekoliko austrijskih zatvora, da bi 1915.godine bio konfiniran u zupnom stanu u Ovcarevu. Tu je imao priliku da cita knjigu "Mucenicka smrt Sulejmana el- Halebija" atentatora Bonapartinog generala Klebera, guvernera Egipta.

Pisuci svoj roman " Na Drini cuprija", Ivo Andric je preimenovao glavnog junaka, a dogadjaje prebacio u Bosnu. Evo kako je opisano nabijanje na kolac Sulejmana el-Halebija.

"Na zemlji je stajao jedan kolac od sedam osam stopa duljine. Dok je Bartolomeo Sera svojim bodezom ostrio vrh kolca, Sulejman je stajao posve ravnodusno. Njegova je desna ruka bila posve izgorena i pretvorena u ugljen. Krvnik ga povali na tle i zareze mu nozem veliku ranu na tragu. Poslije priblizi kolac ovoj rani i pocne ga jednim maljem utjerivati u tijelo. Kad mu je kolac dosao u prsa, zaveze mu ruke, digne ga u zrak i zabije u zemlju. Dok se ova grozna kazna vrsila, bijedni mladic, osim sto se nije tuzio, nije od sebe davao ni glasa. Naravno da mu je dusa gorjela i da je osjecao najzesci bol, ali mu se na licu moglo vidjeti da ovo nije htio da oda. Kad je dignut u zrak pogledao u narod, visokim glasom izrekne "Kelimei-sehadet"-svjedocanstvo da je Bog samo jedan, i zamoli da mu donesu vode. Jedan vojnik koji je cuvao strazu kod koca htio mu je ispuniti zelju. Bartolomeo Sera mu to zabrani rekavsi "Sta to cinis? Ako mu dadnes vode odmah ce krepati". Sulejman je na uspravljenom kocu zivjeo cetiri sata. Gdjekada je ucio neke citate iz Kur'ana, a pogled je upro u nebo. Da se iza odlaska Sera strazar nije smilovao i dao mu vode, mozda bi jos nekoliko sati zivjeo. Sulejman je umro cim je popio vodu. Glava mu je pala na lijevo rame, i tako je na kocu ostavljen cetrdeset i osam sati. Sulejmanov kostur je ocistio vojnicki kirurg Larrey i onda je otpremljen u Pariz da se izlozi u Muzeumu". 235

Ljubo Jandric u svojoj knjizi Sa Ivom Andricem 1968-1975. iznosi svoje razgovore sa Andricem o ovoj jezivoj sceni, u kojoj on pored priznanja o njenom izvoru i stvaralackom koristenju, iznosi i vlastiti karakteristican psihopatoloski odnos prema njenom prikazivanju.

"Da li cete se ljutiti rekoh, da malo razgovaramo o onoj cuvenoj sceni nabijanja na kolac u romanu Na Drini cuprija". "Zasto bih se zbog toga ljutio" "rece Andric, pomalo zacudjen mojim recima. To je teska slika kakvu rijetko gdje nalazimo u svjetskoj knjizevnosti". "Gdje ste nasli motive za nju?". Da rece Andric, u pravu ste, to je tezak prizor. Samo da znate, nisu pisci ti koji izmisljaju stravu i uzas na ovom svijetu. Ja sam citao Popovicevu knjigu "O hajducima" 1930/31, a i neke francuske pisce koji su pisali o tome."

Nabijanje na kolac nije osmanska specificnost. Da su se Osmanlije tako ponasale prema pokorenim, postavlja se pitanje, da li bi bili u stanjuu zadrzati tako velike prostore.Koliko bi Osmalije trebale imati vojnika da pod represijom drze tako velik prostor. Naravno, to su price pravoslavaca-ortodoksa:Bugara, Grka i Srba, koji na taj nacin pokusavaju da pravdaju, svoju vjekovnu pokornost Osmanlijama....

Nabijanje na kolac je hajducka a ne osmanska specificnosti. Ali nije prvi put da se svoja nedjela pripisuju drugima.

http://www.scribd.com/doc/109510979/Bošnjaci-u-Andrićevom-Svijetu-Muhsin-Rizvić

http://www.bosnjackooko.com/index.php?option=com_content&view=article&id=414%3Adalje-o-andrievim-portretiranjima-bosanskih-muslimana-9&catid=44%3Aivo-andric&Itemid=75

http://www.ibn-sina.net/bs/component/content/article/63-andrievo-djelo-u-tokovima-ideologije-evrocentrizma.html

Aziz Kadribegović, urednik Preporoda, objavio je prije nekoliko godine u Takvimu tekst u kojem se po prvi put u našoj javnosti spominje pjesma “Kairski bazar’’, koju je napisao Niko Mirošević Sergo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu u Austriji.
Kairski bazar – posvećeno mome prijatelju Ivi Andriću

Mujezin pjeva sure svome Bogu
Alah da mu oprosti, jerbo lažno pjeva.
Nije to ljubavi već pjesma gnjeva,
poziva na kavgu a odbija na slogu.
Pastirova koza,vezana za nogu,
oko sebe mlijeko nevješto proljeva.
A muhe se kupe, lijeni Arap zjeva
u prljavu svoju obavijen togu.
U prašini gustoj djeca zamazana,
otresaju nečist sa čupave glave,
dok džamija stara,
ko krastava rana zapušteno zjapi.
Svjedok prošle slave k nebu se uzdiše.
Miomiris gnoja i Homerov masni dio
ovnujskoga loja.

Ivo Andrić odgovorio je svome prijatelju Niki Miroševiću pismom u kome kaže: “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.’’