Nesretni 11. septembar 2002. g. za muslimanime je značio prekretnicu iz koliko-toliko prihvaćenog života u period višegodišnje odbrane religije i percepcije kojom ih se nastoji predstaviti kao teroriste.

Muslimani nisu nasilnici, a islam je mirna religija. U islamu nije dozvoljeno ubistvo nedužnog insana, niti borba da nije odbrana života, napadnute vjere, imovine, porodice i časti. Islam ne dopušta ubistvo bilo koje vrste radi provođenja političkih ciljeva (što se popularno zove teror), bez obzira da li su potencijalne žrtve pojedinci, grupe, ustanove ili imovina. Isto tako kod odbrane tj. džihada, postoje vrlo striktna pravila da bi se isti mogao svrstati u džihad i da bi se pojedinci mogli u njega uključiti (npr. mora ga proglasiti legitimni vođa, pravila vođenja odbrane od agresora su eksplicitna, kao i pravila rata, itd.).

Svi koji misle drugačije trebaju preispitati svoj stav i shvatiti da žive u iluzijama o vjeri ili da imaju predrasude prema muslimanima i islamu (predrasude drugim riječima znače zatvorenost razuma i glupoću, te je dobro prepoznati ih kod sebe -ukoliko postoje- i pokušati ih razriješiti).

citat:

---

Percepcija muslimana kao terorista nakon napada 11. septembra 2001. godine (I dio)

11. septembar 2001. godine, dan koji je doprinio jednom globalizirajućem pogledu na islam i njegove sljedbenike, predstavlja novu američku percepciju islamskog svijeta. U ratu Sovjeta protiv Afganistanaca krajem 70-ih, Amerika je podržala Afganistance, ne naslutivši da će upravo Afganistanci u 21. vijeku predstavljati prijetnju, prije svega američkoj bezbjednosti, pa tek onda i ostatku svijeta. Napad na WTC (World Trade Center) koji se tog septembra desio mediji su „prišili“ islamu. Kada kršćanin napadne nekoga, mediji kažu „napad. “ Kada jevrej napadne nekoga, i to mediji okarakterišu kao „napad. “ Međutim, kada „musliman“[1] napadne nekoga, mediji to odmah okarekterišu kao „TERORISTIČKI napad.“ Zašto, kad je islam riječ koja je nastala od arapske riječi selam koja znači mir!? Gdje je tu logika?
...
Svaki poznavalac islama i Kur'ana, kao Božje objave, zna da muslimane i teror nije moguće dovesti u istu ravan, jer islam ne dopušta nikakav vid nasilja, a kamoli terorizam. Terorizam je eskalirao poslijednjih godina, i sve više naučnika i stručnjaka u toj oblasti nastoje dati definiciju terorizma. Definisati pojam terorizma je teško, definicije variraju od područja do područja i od historijskih činjenica. Definisanje terorizma bi značilo etiketiranje, jer reći za nekoga da je „terorist“ je opis koji skoro nikada nije prihvatio niti jedan pojedinac i niti jedna grupa. Oksfordski riječnik navodi da je terorizam: „The unofficial or unauthorized use of violence and intimidation in the pursuit of political aims.“ (Oksfordski riječnik – Internet)[2] ( „Korišćenje sile radi postizanja političkih ciljeva ili primoravanja vlade da nešto učini.“ )

2.1. Džihad

Tretman džihada kao svetog rata u islamu, je također proizvod medija. Shodno islamskom naučavanju, nije sveto započeti rat, ali je dozvoljeno braniti se u slučaju da nas neko napadne. Termin sveti rat je korišten od strane kršćana za vrijeme krstaških ratova. Džihad, u islamu, nije osvajački rat sa vjerskim predznakom, već borba sa samim sobom, sa prohtjevima ličnim. „On je prije svega obaveza muslimana da nastoji slijediti Božiji put, džihad fi sabulillah. Po jednoj tradiciji Poslanik je nazvao borbu svakog pojedinca sa samim sobom kako se ne bi udaljio s tog puta velikim svetim ratom, al-džihad al-akbar, dok je vojna ili politička borba za zaštitu islamskih područja (dar al-islam) označena kao mali sveti rat al-džihad al asgar.“ (Karlsson 2005:265)

U islamskom naučavanju postoji četiri različita načina vođenja svetog rata: srcem, jezikom, rukom i tek onda mačem. Vođenje rata srcem podrazumijeva unutarnju duhovnu i moralnu borbu koju čovjek vodi sam sa sobom, jer kažu da je najteže bitke čovjek vodi sam sa sobom. Rat jezikom predstavlja širenje vjere i pozivanje u vjeru, ali svakako podrazumijeva i to da jedan musliman bude primjer drugima svojim načinom života. Vođenje rata rukom podrazumijeva jačanje islamske zajednice, odnosno svako dobro djelo koje čovjek uradi. Sveti rat sa mačem u ruci je protiv neprijatelja islama, shodno šerijatskom pravu koje jasno definiše okolnosti pod kojima je muslimanima dozvoljeno da ratuju, a i kada zarate imaju tačno određena pravila koja moraju da poštuju (o zabrani napadanja; zabrani ubijanja djece, žena, staraca i sl.).

Kur’an kaže: „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.“ (El Bekare – 2: 190) Iz navedenog ajeta jasno vidimo da muslimani ne započinju borbu. Rat u islamu je dozvoljen samo u slučaju odbrane od neprijatelja, odnosno onda kada nas neprijatelj napadne. Džihad je i kada student nastoji da završi svoje školovanje, kada radnik odluči da dobro radi svoj posao bez ikakvih prijevara. Mnoštvo je primjera džihada, koji najprije očituje borbu čovjeka sa samim sobom. Džihad u islamu znači napor, odnosno nastojanje da se borimo i istrajemo na plemenitom putu. Ni jedna religija, a pogotovo islam ne propagira terorizam, jer koji bi čovjek koji sebe smatra vjernikom pristao na zločinački čin terorizma?!

---

ovo je pravi terorizam
zbog cega su djeca kriva, koliko bolestan moras biti da ubijas neduznu djecu

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/pakistan-oplakuje-ubijene-ucenike

Slažem se potpuno. Maloprije sam o tom pisala na drugoj temi vezanoj za zloupotrebu djece u ratu. U ovom slučaju djeca su kolateralna šteta, a samo djelo tj. zločin je toliko umobolan, "operisan" od svake logike i vjerskih ubjeđenja, neshvatljiv, grozan, da nemam riječi da ga opišem. Tri dana mi suze same krenu kad pomislim na tu nejaku, nastradalu dječicu i njihove učitelje.

Ipak nije zgoreg ponoviti da je u islamu zabranjeno ubijanje svake vrste osim u slučaju odbrane i da ovo što je učinjeno u Pakistanu nisu učinili oni koji slijede vjerska načela i put Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

[Edited by hanumicag on 18-12-2014 at 17:44 GMT]

Kao što je u skladu s osobinama dobrog vođe (vjera propovijeda umjerenost), uvaženi Rejsu-l-ulema Husein efendija Kavazović je, dao svoje mišljenje o stavu Mađarske u vezi pitanja izbjeglica. Rejsovo mišljenje se ne odnosi samo na politiku i stavove jedne države, već svih zemalja koje ne znaju dovoljno ili ne znaju ništa o islamu i u muslimanima vide teroriste: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kavazovic-o-orbanu-svako-neznanje-je-stetno Suština se svodi na rečenicu da „svako neznanje štetno, a posebno ono koje javno zastupaju visoki politički dužnosnici koji imaju društvenu moć i ulogu da javno utječu na mišljenje drugih“.

Mediji su poznati po objavljivanju laži kakve se ne mogu naći ni u maštama ljudi...
http://bosnjaci.agency/lazi-kao-hrvatski-srpski-mediji-da-te-cijeli-svijet-razumije/

Da se oni hoće pozabaviti oko svojih država, bilo bi svima od koristi.

Primjer naših "kampova":

citat:

---

Smajil Halilović iz Sapne završio elektrotehnički fakultet sa 55 desetki

– Kada sam upisao prve desetke u indeks, shvatio sam da je to moguće i da ću se potruditi da do kraja ne upisujem niže ocjene – rekao nam je je Smajil, koji nije mogao izdvojiti najteži predmet. Do sada je ovaj 23-godišnjak, rodom iz Sapne, posredstvom profesora već imao dvije ponude za posao, koje, zbog drugih planova, nije mogao prihvatiti.

– Planiram nastaviti studij na drugom ciklusu u inozemstvu, preciznije rečeno u zemljama njemačkog govornog područja. Već duže vrijeme učim njemački jezik i trenutno pokušavam dobiti stipendiju za nastavak studiranja, pojasnio nam je dobitnik Zlatne plakete, za kojeg ovo priznanje predstavlja svijetlu tačku u biografiji i karijeri, kao i podstrek za nastavak rada.

---