Čuvari tradicije:

Rukotvorine Esmire Mujčić nastaju iz ljubavi

Esmira Mujčić iz Jelaha članica je Udruženja "Sehara" iz Tešnja i bavi se izradom rukotvorina. Izrađuje stolnjake, jastučiće, miljee, kape, šalove, džempere te razne vrste nakita.



- Od svoje majke sam prvo naučila vez i pletenje, i tako se rodila ljubav prema ovom zanatu. Poslije su ideje dolazile same, a u međuvremenu sam završila kurs keranja. U Udruženju "Sehara" imali smo nekoliko radionica o tkanju ćilima, tako da sam i to savladala. Danas radim sve što je vezano za rukotvorine - priča Esmira za Tuzlarije.

Dodaje da voli ovaj posao i da se kroz njega na jedan nači i odmara. Kaže da se može i zaraditi.



Inače, Udruženje građana "Sehara" Tešanj kroz njegovanje i promociju tradicionalnih običaja i kulturno – historijskog naslijeđa, aktivno doprinosi stvaranju vidljivog i atraktivnog okruženja za jačanje svijesti o kulturnom identitetu te daje podršku održivom razvoju kulturne baštine i obogaćuje turističke sadržaje na području opštine Tešanj i regiona.

- Dugo vremena sam istraživala da nađem neko udruženje gdje bi provodila svoje vrijeme, a ujedno ga i spojila sa korisnim. Tako da sam se među prvima učlanila u "Seharu" 2009. godine, kada je udruženje i krenulo sa radom, rekla je Esmira.

Njeni radovi mogu se pogledati i u Eminagića konaku, jednom od najstariji i najljepših objekat porodičnog graditeljskog naslijeđa u Tešnju.



- Tu sam održala i nekoliko radionica sa mališanima iz osnovne škole. Učestvovali su učenici iz četiri škole koji su naučili da vezu. To smo realizirali u sklopu projekta "Djeca čuvari tradicija", dodaje Esmira.

Ističe da je za bavljenjem ovim poslom potrebna jedino dobra volja, a da izrada rukotvorina nije puno zahtijevna.

Osim u Tešnju, svoje radove prezentuje i na sajmovima širom Bosne i Hercegovine.

U brdima oko Bratunca, jedan kilometar od centra grada, smješteno je naselje Suha. Mještani ovog sela se bave poljoprivredom i djelimično stočarstvo. Brdoviti teren nije prikladan za svaku vrstu poljoprivredne proizvodnje pa su se okrenuli malinarstvu. Malinu proizvode redovno uprkos tome što nemaju vode ni za svoje potrebe. Po vodu se spuštaju do Drine te je svaki dan voze natrag kako bi navodnjavali svoje malinjake.

Kako ti ljudi žive, šta planiraju, čemu teže, o čemu sanjaju, tema je o kojoj smo razgovarali sa njima.

U Suhu se Salih Karić vratio prije šesnaest godina i bavi se poljoprivredom. Iako je ovo brdovit teren, povoljan je za uzgoj malina. čemu se i on okrenuo. Međutim, iako već nekoliko godina, uporni, kakvi jesu, obrađuju zemlju i nasade, povratnici u ovom dijelu BiH se suočavaju sa nestašicom vode. Salih kaže da tokom sezone dnevno zna dovesti po hiljadu litara vode.

- Voda je najveći problem za malinarstvo i snalazimo se svakako. Prije dvije godine išao sam na Drinu pa vodu dovozio u kacama, da zalijem svoju malinu, ispričao je Salih.

Dodaje da život u ovom mjestu nije lahak, posla nema, a preživljava se od poljoprivrede. Drugog zanimanja nema.

- Ko ima radnu snagu i ko može da radi bavljenje malinarstvom na ovom području se isplati. Malina najbolje uspijeva na ovom kraju - kaže Salih.

Kada je u pitanju putna infrastruktura, mještani su nakon povratka u rodni kraj volonterski sami izgradili put.

- Asfalt je prošao većim dijelom ove mjesne zajednice, ali je ostao jedan dio koji treba da poveže ostatak naselja. To nam je također jedan od prioriteta za uraditi, ističe Karić.

Sead iz Suhe također proizvodi maline. Zasadio je dva i po dunuma zemlje ovim voćem. I on muku muči sa vodom.

- Dovuče se voda, odem do rijeke tu. Imam motokultivator, koji sam davno dobio, burad natovari, vozi, dovezi, prospi. U biti svaki dan, kad nam dođe malina. To je prvo na spisku kad ustaneš, da odeš po vodu, kazao nam je Sead Begić.

Osim toga Sead ima i plastenik u kojem uzgaja aroniju.

- U narednom periodu najprije planiram da proširim zasade malina. Imamo tu nekoliko hladnjača koje nam otkuplju proizvode, kaže Sead.

I on kao i Salih kaže da se treba asfaltirati ostatak puta u naselju, ali također nedostaje i ulična rasvjeta . To bi najprije trebalo napraviti radi djece koja idu u školu.

A gore, na vrhu Suhe, komšija im, Senad Čamdžić, uzgaja stoku, proizvodi i prodaje mlijeko. Na birou je, zajedno sa suprugom. Ima troje djece. Svaki dan, ustaje u zoru, čisti, sije, grabi - jednostavno radi. Sve su on i supruga zajedno podigli svojim rukama.

- Ovdje je najveći problem voda. Sad da imam vodu, ko što je nemam ljeti, ja bi uradio još jednu štalu, proširio je za još grla stoke. Ali ne može. Ljeti nemam vode. A kad je nema, ja moram do Drine ili naše rijeke, traktorom da dovučem, nemam čime da napojim stoku. I to je najveći problem, samo voda, objasnio je Senad.

Nije ni zimi lako ovdje. Teren velikih kosina. I okolna brda. Snijeg kad napada, moraju sami da čiste. To je problem za djecu iz ovog sela koja pješače nekoliko kilometara do škole u Bratuncu. Tada Senad izvuče traktor iz garaže, namontira daske i sam čisti put.

- Niko to meni ne plaća. Čistim snijeg s mojim traktorom, skujem grtalicu od daske. Moram radi djece moje. Idu u školu dvije. Ova godina je bila tanka sa snijegom, ali prošle su bile teške da se čisti, zaključio je Senad.

Senad se oženio, a nije imao ni dvadeset godina. Prvo, kako kaže, da to namiri. Onda je zasukao rukave i zajedno sa suprugom podigao domaćinstvo. Napravili su farmu, podigli tri kćerke i nastavili sa napornim radom. Iako nema ni četrdeset godina doživio je da mu se jedna kćerka uda. Radostan je, veseo i pravi šaljivdžija.

Uskoro će i proljeće u Suhu. No njima to ne znači mnogo. Kiši se raduju ponajviše. Dok im neko ne pomogne da riješe problem sa snabdijevanjem vodom, dotle će po svom da rade. Teško, ali pošteno.

Predavanje "Bosanski jezik i identitet":

Mediji


Akademik prof. dr.sc. Dževad Jahić ukazao na Međunarodni dan maternjeg jezika na značaj razvijanja pozitivne svijesti o očuvanju vlastitog jezičkog identiteta, te skrenuo pažnju na društvenu patologiju koja je vrlo rasprostranjena u našem društvu, a kojoj najviše doprinose mediji.

- U jednoj normalnoj zemlji nikada se ne postavlja pitanje koliko je zastupljen maternji jezik, jezik jednog prostora. Kod nas se radi o jednoj patološkoj "nezastupljenosti". Prvi nosioci te nezastupljenosti su mediji i onoga na šta ga vaša profesionalna odgovornost navodi, ali, nažalost, vi to ne činite. Mediji su osnovni krivci koji u narodu šire laž o tome da bosanski jezik ne postoji - kazao je Jahić.

Dodao je da nije tačno da bosanski jezik nije zastupljen i da nije normiran. "On je civiliziran i ima historiju takvu da nam treba armije i armije istraživača da bismo dostigli njegove dubine i slojevitost. Treba svi da postavimo sebi pitanje kada će napokon mediji početi tumačiti sadržaje i pojave na jeziku Bosne, a ne na nekom nestručnom intoniranom jeziku, istakao je Jahić na predavanju pod nazivom "Bosanski jezik - pitanje identiteta", kojeg je u Bosanskom kulturnom centru večeras organizirao Medžlis Islamske zajednice Tuzla.

Kao razlog čestog napadanja bosanskog jezika profesor navodi to što je jezik često upravo i političko pitanje odnosno politikantsko.

- Tamo gdje je jezik političko pitanje stvari su uglavnom u redu. Tamo gdje je politikantsko stvari su okrenute gotovo naopako. To je naša nesreća bosanska, a nauka nema ništa s tim. Nauka radi svoje, objašnjava, ali nauka ne može javnosti objasniti jer postoje izvjesne tampon zone. Npr. mediji su prepreka umjesto da su doprinosioci istina. Ono što nauka i historija znaju treba prenijeti običnom čovjeku, no kad nas to teško ide radi ranije navedenih razloga - rekao je Jahić.

U sklopu programa akademiku je dodijeljena Povelja "Muhamed Hevai Uskufi" za doprinos u razvoju bosanskohercegovačke lingvistike i filologije.


[Edited by cupo on 21-02-2018 at 22:24 GMT]

Preživio logor "Herceg-Bosne":

Jasminovo svjedočanstvo opisano u knjizi "Telegrami za Angela Palmerasa”

Promocija knjige "Telegrami za Angela Palmerasa”, autora Jasmina Hodžića iz Stoca, održana je sinoć u Bosanskom kulturnom centru Tuzla.

O knjizi su govorili dr. Amina Šiljak – Jasenković, dr. Muljaim Kaćka, mr. Indira Pekarić – Durmić, kao i sam autor.

Jasmin Hodžić rođen je u Stocu 1984. godine. Tek što je krenuo u školu, u Bosni i Hercegovini je počeo rat. Uslijed ratnog vihora bio je primoran pohađati osnovnu školu na pet različitih mjesta, u pet škola. U egzodusu, životom prognanika, učeći o vrijednostima života preživljava svu ratnu strahotu, torturu i izgladnjivanje na rubu smrti. Na samom početku rata kao dijete boravi u okolini Stoca sa svojim porodicom i sa hiljadama drugih porodica kao zatočenik u logoru za civile, a njegov otac s hiljadama drugih vojno sposobnih muškaraca preživljava užase koncentracionih logora smrti.

Iako poslije rata često u javnost izlazi ratna proza iz različitih uglova, da li kao sudionika autora unutar ratnih procesa, da li kao žrtve, da li kao posmatrača, zapravo nebitno iz kojeg strateškog položaja razmatramo, gledamo ili čitamo, ova knjiga, sama po sebi je veoma interesantna, kazala je za Tuzlarije Indira Pekarić – Durmić.

- U ovoj knjizi autor je progovorio o zločinu, o genocidu, o strahotama koje su se desile na tlu Bosne i Hercegovine, konkretno u ovom slučaju u Stocu, ali nije progovorio sa mržnjom nego sa jednom tendecijom pomirenja, prihvatanja i stvaranja jedne slike istinitosti iz ugla sudionika zločina. Sam autor je kao sedmogodišnji dječak preživio zločine koji su mu se duboko urezali u pamćenje. S obzirom na traumu koja je ishod pomenutog stanja, treba vremena i da se sazrije, da se nađu prave riječi, da se možda na neki način i sa dušom pomirimo, a onda da to sve pretočimo u riječi i jedan lijep narativ, kako je to Jasmin učinio sa ovom knjigom, istakla je Pekarić – Durmić.

Dodala je također da je knjiga "Telegrami za Angela Palmerasa” prilagođena svim uzrastima.

Autorova porodična priča je jedna od rijetkih koja na kraju rata završava, s kakvim-takvim, nadasve sretnim epilogom, do kojeg se pak moralo stići kroz živa svjedočenja svih ratnih užasa, najvećih na tlu moderne Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

[Edited by cupo on 13-03-2018 at 02:32 GMT]

U Cerskoj obilježena 26. godišnjica pružanja otpora agresoru

Učenjem tevhida, dove šehidima i polaganjem cvijeća u Cerskoj, te prigodnim programom, od 6. do 8. aprila održava se tradicionalna manifestacija "Dani otpora Cerska“ u znak sjećanja na početak pružanja herojskog otpora agresoru u tom dijelu Bosne i Hercegovine.

Drugog dana manifestacije, u subotu, Cerani su učenjem Jasina te šehidskom dovom na spomenem obilježju odali počast svima koji su živote dali u odbrani od velikosrpskog agresora. Nakon toga održan je i tradicionalni turnir u fudbalu koji je okupio mnoge ekipe iz istočne Bosne.

- Na ovaj način želimo da odamo počast svim šehidima Cerske. Tokom vikenda manifestacija je itekako posjećena i to je znak da ovo područje nije zaboravljeno, i očekujem da u budućnosti Cerska zaživi kako je to nekada bilo. Važno nam je sjećanje na period rata radi novih generacija koje treba da znaju i da nauče šta smo prežvijeli na ovim prostorima - kazao je za Tuzlarije Muamer Jusupović, imam lokalne džamije.

Kada je u pitanju period agresije na BiH, Cerska je odolijevala skoro punih 12 mjeseci stalnim napadima takozvane Vojske RS-a i raznih paravojnih formacija. Cerani su, potpuno okruženi i odsječeni, uspjeli zaustaviti tri ofanzive, da bi tek nakon četvrte ofanzive, koja je trajala skoro dva mjeseca, Cerska pala.

Također, 1995. godine, nakon pada Srebrenice, u okolini ovog mjesta su počinjeni brojni zločini nad Bošnjacima koji su se pokušavali probiti prema Tuzli, tada najvećoj slobodnoj teritoriji. Prije rata Cerska je u cjelosti pripadala Vlasenici, da bi u postdejtonskom vremenu jedan njen dio pripao novoformiranoj opštini Milići.

Na području regije Cerska danas živi oko 20 posto prijeratnog stanovništva, a prema riječima mještana, postoji veliko interesovanje među raseljenim Ceranima za povratak u ovaj kraj. "Imamo i dosta djece, nekoliko škola i to je zapravo budućnost ovog kraja. Zanimljivo je da u posljednje vrijeme naši ljudi u Federaciji i dijaspori pokazuju interesovanje za povratak, posebno dijaspora. Većina njih ima namjeru da se vrati u Cersku i organizuje život na svom nekadašnjem ognjištu", kaže Jusupović za Tuzlarije.

2013. godine u Cerskoj je otvoreno spomen-obilježje te šehidska česma u znak sjećanja na više od 850 Bošnjaka koji su ubijeni na području Cerske, te na one Cerane koji su stradali kasnije, većinom u genocidu u Srebrenici ili braneći druge dijelove Bosne i Hercegovine.

Na osam mermernih ploča uklesano je 856 imena, sa još nezaključenog popisa stradalih iz ovog herojskog područja. Među njima su i ljudi iz Han-Pijeska i Rogatice, koje su Cerani primili u svoje domove početkom rata, nakon egzodusa i zločina u Podrinju. Nizovi prezimena na pločama govore da postoje porodice koje su izgubile skoro sve članove.


[Edited by cupo on 07-04-2018 at 14:58 GMT]

Izložba u Muzeju istočne Bosne:

Predmeti izbjeglica pričaju zajedničku priču

U Muzeju istočne Bosne u Tuzli danas je otvorena izložba pod nazivom "Biti izbjeglica: europski narativ”, koja ima za cilj da predstavi evropske izbjegličke priče na mjestu gdje se historija tradicionalno prenosi: u muzeju.

Na izložbi su predstavljeni predmetima koji pripadaju izbjeglicama iz različitih razdoblja i zemalja, i koji ukazuju na činjenicu da je »biti izbjeglica« zajedničko iskustvo, koje treba učiniti vidljivim i koje treba dijeliti u smislu zajedničkog evropskog narativa.

- Mislim da se upravo Bosne i Hercegovine ova tema posebno tiče. Kroz ovaj projekat pokušali smo da pokažemo da se ova tema tiče svih nas u Evropi. Uz pomoč ličnih, izbjegličkih priča, koje su ispričane uz pomoć predmeta koji su pripadali izbjeglicama u raznim periodima, željeli smo da pokažemo da je izbjeglički narativ ono što nas sve povezuje. Gotovo svi smo u nekom periodu naše istorije imali dodira sa tim kako je biti protjeran iz svog doma,
kazala je za Tuzlarije Anisa Hasanhodžić, doktorica političkih nauka i naučni saradnik na Akademiji nauka Republike Austrije.

U Bosni i Hercegovini postoji puno izbjegličkih priča koje nisu ispričane, a upravo ova izložba jedan je od načina da ih približimo javnosti, kazao je za Tuzlarije Esaf Lević, direktor Muzeja istočne Bosne u Tuzli.

- U sklopu ove izložbe nalaze se tri priče koje se vezane za Bosnu i Hercegovinu. Također, bitno nam je da čujemo priče i iz drugih evropskih zemalja - dodao je Lević.

"Karta", "Džemperčić" i "Sat" svjedoče o ratnim dešavanjima u našoj zemlji tokom agresije od 1992. do 1995. godine.

Izložba »Biti izbjeglica: evropski narativ« osmišljena u okviru istoimenog projekta, što se realizuje u okviru programa Evropske unije »Evropa za građane«. Uz tuzlanski muzej u projektu učestvuju Akademija znanosti Republike Austrije, Muzej grada Beča, Muzej Rijeka, Muzej Vojvodine iz Novog Sada te Muzej novejše zgodovine Slovenije iz Ljubljane.

8. maja u BKC-u:

Damir Imamović Tuzlacima poklanja veče sevdaha

Damir Imamović, unuk legendarnog bosanskohercegovačkog interpretatora sevdalinke Zaima Imamovića i sin Nedžada Imamovića, također sevdalije, s kojim je povremeno i nastupao nakon godinu i po dana ponovo će nastupiti u JU BKC TK. Upravo to je bio i povod njegove posjete u Tuzli.

Bend Sevdah Takht Damira Imamovića jedno je od najatraktivnijih imena balkanske muzike, a o koncertu koji tuzlansku publiku očekuje 8.maja u Bosanskom kulturnom centru Damir je rekao:

Čuvanje tradicije:

"Puračko ćaskanje" okupilo više od 20 ekipa


Svako mjesto u Bosni i Hercegovini ima neke svoje karakteristike koje ga krase i po čemu je poznato. Kada je u pitanju Purčič, to je zasigurno tradicionalni vašar, no posljednjih godina sve više na značaju dobija i gastro manifestacije pripreme tradicionalnog jela "puračke ćaske".

Tako je u subotu, u organizaciji Kulturno-umjetničkog društva "Puračić" održana peto po redu "Puračko ćaskanje" na lokaciji prelijep uređenog izletišta "Ljuštak".

Na ovogodišnjem ćaskanju učešće je uzelo više od 20 ekipa iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske sastavljeno od udruženja građana, restorana, turističkih agencija, predstavnika medija i prijatelja manifestacije.

Prema riječima predsjednika KUD-a Puračić Hazima Osmanovića, cilj ove manifestacije je očuvati tradicionalne recepture od zaborava i promovirati ih kao mogući gastronomski turistički potencijal.

- Sve ja zapravo počelo 2014.godine na završnici realizacije našeg ekološkog projeta pod nazivom „"Probudi se, priroda ne prašta!“ kroz koji smo, između ostalog, ovu lokaciju od smetljišta i šikare pretvorili u park i izletište koje je svakim danom sve ljepše. Tokom projekta koji je trajao godinu dana realizovali smo 60 volonterskih akcija kroz koje je angažovano blizu 1.000 volontera, tačnije 962. Ova lokacija nas je ponukala da joj kroz ovakvu manifestaciju vratimo i duh, pa smo se odlučili da to bude očuvanje i promoviranje puračke ćaske - dodao je Osmanović za Tuzlarije.

Puračka ćaska u domaćinstvima ovog kraja tradicionalno se priprema već decenijama. Za tu namjenu se, kako su nam kazale domaćice ovog kraja, najčešće koriste bakreni lonci i zemljane posude.

Za pripremu jela potrebno je meso, dvije glavice crvenog luka, jedna glavica bijelog luka, biber u zrnu i mljeveni, lovorov list, vegeta, klinčići i aleva paprika. Kada je u pitanju način pripreme, na dno lonca se stavi sitno izrezan luk, vegeta, biber i lovorov list, pa se na to dodaje meso. Zatim se jelo posoli i naspe se odmah vode. Pri završetku kuhanja dodaju se klinčići.

- Luk ne treba pržiti niti sipati ulje, dovoljna nam je masnoća od mesa. Mi na ćaskanju pripremamo jelo u terenskim uslovima odnosno kuhanjem u kotliću. Kada sve bude gotovo ćaska se zapeče u zagrijanim zemljanim posudama ispod saća (peke) i onda se servira - pojasnila nam je jedna od učesnica ove manifestacije. Da je jelo itekako dobro i ukusno, uvjerila se i naša ekipa koja je bila ugošćena i počašćena.

Među učenicima su i članice Udruženja "Žene za tradiciju" iz Šerića.

- Drugu godinu zaredom učestvujemo na ovoj manifestaciji, a inače smo i dobri prijatelji sa domaćinima. Našu ekipu čini osam članica i pripremamo svoju ćasku. Danas je bitno druženje, a sve ostalo je u drugom planu - kazala je za Tuzlarije Sanela Čičkušić iz ovog udruženja.

Zanimljivo je napomenuti da KUD "Puračić" ima ima svoje posebnosti, a jedna od njih je da su svi članovi KUD-a uz članstvo u zabavnim sekcijama istovremeno i članovi ekološke sekcije, pa tako redovno tokom godine organizuju eko akcije u ovom mjestu.

- Taj naš angažman je prepoznat i od drugih pa smo 2015. i 2016. godine dobili priznanje ambasade SAD-a u BiH pod nazivom "Šampioni volonterstva", a prije nekoliko dana je završena kampanja “ŠAMPIONI ZAŠTITE PRIRODE, BIH GREEN AWARDS“ 2018. Po drugi put u BiH smo nagrađeni u kampanji koju su realizovali Centar za razvoj i podršku iz Tuzle (CRP) uz podršku Ambasade Republike Češke, UNDP, GIZ, Federalnog ministarstva okoliša i turizma, Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, Fonda za zaštitu okoliša Federacije Bosne i Hercegovine i Fonda za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost Republike Srpske. U kategoriji organizacije/nvo/fondacije, među 13 nominovanih naša ekološka sekcija je zauzela visoko 3. mjesto što je još jedno priznanje našeg angažmana na zaštiti prirode i podizanju ekološke kulture- kazao je Osmanović na kraju razgovora za Tuzlarije.

Druženje u Puračiću će potrojati do kraja dana kada će biti proglašeni i najbolji majstori spravljanja "Puračke ćaske".




[Edited by cupo on 28-04-2018 at 15:19 GMT]

Promocija knjige u BKC-u

Potresna svjedočanstva iz vukovarske bolnice

Svjedočanstva iz vukovarske bolnice, koja je za ratnih devedesetih bila simbol nade i vjere u ljudsku humanost, objedinjena su u knjizi "Vukovarska bolnica - svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka", a koja je večeras promovisana u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli. Autor knjige je dr. Ivo Lučić, a skupa su je izdali Hrvatska liječnička komora (HLK) i Hrvatski institut za povijest. Osim autora, o knjizi su govorili i dr. sc. Trpimir Goluža i dr. Zoran Aleksijević.

Riječ je o historiografskom djelu koje, uz prikaz političkog i kulturološkog konteksta raspada Jugoslavije i agresije na Hrvatsku, donosi cjelovit prikaz rada vukovarske bolnice u ratnim uslovima, pregled zbivanja nakon pada Vukovara te sudbinu njenih zaposlenika, zdravstvenih radnika i ranjenika, branitelja i civila.

- Smatramo da je u društvu najbitnije prepoznati one koji su najbolji među nama i dati im pažnju i potreban značaj. 43 liječnika koji su do samog pada Vukovara radili u vukovarskoj bolnici, pružali zdravstvenu pomoć svim ugroženim ljudima je najbolje od najboljeg što je hrvatsko liječništvo imalo. To su ljudi koji su zasigurno zavrijedili da njihovo djelo bude ukoričeno u ovoj knjizi. Ova knjiga će biti trajni spomen humanim djelima koje su oni uradili. Zato smo se odlučili za pisanje knjige kako bi im pokazali svoju zahvalnost - kazao je za Tuzlarije predsjednik Hrvatske liječničke komore dr. sc. Trpimir Goluža.

Dodao je da ova knjiga ima jednu dodatnu težinu koju mogu napraviti samo pravi povjesničari.

- Ona nam daje i povijesni prikaz onoga što se događalo na istoku Hrvatske. Napisana je na taj način da jednostavno shvaćate da agresija Srbije na Hrvatsku, koja se dogodila 1992. godine, je zapravo logični slijed povijesnih događaja čiji početak datira još od 1848. godine. Ovo djelo također potvrđuje dobro poznatu izreku da je povijest učiteljica života. Knjiga pokazuje i da su ljubav i dobrota jače i od najveće mržnje i zla. Ljudi koji su do kraja ostali u vukovarskoj bolnici su uspjeli, kada se činilo da nema izlaza, izvući i dati ono najbolje od sebe - kazao je Goluža dodajući da je knjiga napisana na hrvatskom i engleskom jeziku.

U knjizi se, među ostalim, navode i podaci da je tokom napada srpskih paravojnih snaga i Jugoslovenske vojske na grad Vukovar medicinsku pomoć dobilo oko 3.400 osoba, a hirurški je obrađeno između 2.500 i 2.900 ranjenih. Više od 80 posto ozljeda nastalo je djelovanjem eksplozivnih sredstava, a većina smrtno stradalih bili su civili.

Svoje svjedočanstvo iz ratne bolnice Vukovar sa prisutna je podijelio i dr. Zoran Aleksijević, koji je skupa sa suprugom i ostalim medicinskim osobljem ulagao nadljuske napore da se pomogne ranjenima.

Svjetionik u nazivu knjige predstavlja ono jedno mjesto gdje ljudi traže i očekuju sigurnost, kako su i ljudi hrlili u vukovarsku bolnicu, misleći da je to zgrada zaštićena međunarodnim konvencijama, ili je to tako trebalo biti, kazao je autor Lučić. 'Iako su to htjeli, nisu uspjeli ugasiti to svjetlo koje danas gori jače nego prije'.

Kažimo i to da je promociju knjige organizirala Koordinacija hrvatskih i katoličkih udruga i institucija Tuzlanskog kantona.



[Edited by cupo on 03-05-2018 at 20:17 GMT]

[Edited by cupo on 03-05-2018 at 20:18 GMT]

Svečanost u Behram-begovoj medresi:

Lamija Spahić naučila Kur´an napamet

U Behram-begovoj medresi u Tuzli, uz prisustvo velikog broja članova rodbine, prijatelja, profesora i drugih vjernika, danas je proučena svečana hafiska dova za Lamiju Spahić.

Hafiza Lamija Spahić rođena je 17.9.2000. godine u Tuzli. Osnovnu školu "Novi Grad“ završila je 2015. godine sa odličnim uspjehom. Bila je polaznica mekteba džamije "Kralj Abdullah“ pred hafizom dr. Edin-ef. Peštalićem. Na takmičenjima "Test općeg znanja“ dvije godine zaredom osvaja prva mjesta na nivou medžlisa.

Behram-begovu medresu upisuje 2015. godine i uključuje se u sekciju hifza. Hifz završava za tri godine te ga polaže pred komisijom Rijaseta islamske zajednice u periodu od 2. do 16. aprila 2018. godine u Sarajevu. Trećeg maja 2018. godine dobija priznanje od muftije tuzlanskog Vahid ef. Fazlovića za uloženi trud u sticanju časne titule hafiza, čuvara Kur`ana Plemenitog. Prethodne dvije godine, tokom ramazana, Lamija je učila žensku hafisku mukabelu u Tuzli.

Tokom današnje svečanosti prisutnima se obratio Ahmed Hatunić, direktor Behram-begove medrese, jedne od najznačajnijih odgojno-obrazovnih ustanova u našoj zemlji. On je kazao da je od 2.000 godine pa do danas, među učenicima i profesorima Behram-begove medrese promovirano kupno 58 hafiza.

- Ovo su najradosnijiji i najdragocjeniji trenuci u našoj školi. Brojimo naše hafize ne da bismo se hvalili, nego da bi buduće generacije Bošnjaka i pripadnike našega naroda motivirali, i stalno podsticali da uče i da memoriraju Časnu knjigu - rekao je Hatunić uputivši čestitke mladoj hafizi.

Inače, muhaffiz hafize Lamije je bio njen babo hafiz Mirnes-ef. Spahić kojem je ona 31. kandidat koji pred njim završava hifz. Ove godine završava 3. razred kao odlična učenica.