Snovi i ljubav

Pohodi me
moja voljena
rahmetli mati
Samija u snovima.

Kad su lijepi
budim se s osmijehom.
Kad je sanjam ružno,
teži sam od
svog kvintala .

Teški snovi, more prave
obično se dese
uoči neke opasnosti.

Jutros nakon ranog buđenja
i teškog sna,
na posao krenuo i
otaljiznuo se niz friško
obrisane vlažne stepennice.

Smandrljan niz cijeli niz skalina
ustao nepolomljen.
Pomalo tužan,
ipak shvatim
da me moja Samija
uvijek čuva i upozorava.

Nije prvi put.

Snovi i ljubav kao da su vječni,
mislim, dok se mažem mašću od gaveza,


N.M.River, 3.4.2019.

Time Machine

Sve mi teže
svakodnevno činiti.
Prosta stvar,
najveći razlog
za strah, nerviranje,
bijes.

Zapao mentalno,
psihički i emotivno
vraćam se u 1979.
Možda sam
tad, ipak,
bio usklađen
sa sobom.

Hehe znam da nisam.
NIkad bio.
U vinklu
nije baš komotno.

N.M.River, 11.4.2019.

Francesca i miiris narandžine kore

Miris narandžine kore
s vrele ringle
donosi mir.
Knjiga Agathe Christie
Zaleđe sudbine
odnosi dosadu.

Podsjeća me
kako radostan bijah
vidjevši Francescu Annis
u novom filmu, nedavno.

Sjetih se kako sam
bio zaljubljen u njene
krupne oči
Dok je igrala Lily Langtry
i u Zašto nisu pitali Evansa..

Možda mi je zbog nje i engleski
lakše išao u godinama 1978, 79 i 80...
dok sam nedovoljno svjestan
kako je ovaj svijet prolazan
jezdio iz djetinjstva u neku
sretnotužnu budućnost.

Još je lijepo pogledati u Francescine lijepe ioči
i čuti njen prefinjeni izgopvor...
Budućnost je pred nama.

N.M. River, 14.4.2019..

Migrant

U slanom gradu gdje
pravoslavni Hram Uspenja presvete Bogorodice
skoro da ljubi
minaret Turalibegove džamije
i Katolički školski centar
Svetog Franje,
u neposrednoj blizini prvog
tuzlanskog ekspres-restorana
što sada hrani gladne
na mjestu nekadašnje sinagoge,
umro je migrant.

Umro je migrant
u hotelu
što se po rudarima,
simbolu grada, zove.
Završio se njegov
put traženja boljeg sutra
u jednom dobrom gradu.
Nije stigao kuda je naumio,
Iz Maroka u koji bismo
tako voljeli putovati,
uputio se bio prema Nadi.

Ne znamo koje je vjere bio.
Ili nije. Bio je čovjek,
tu pored nas. Sad više nije.
Iskreno se nadam i molim
da je sada na onom
boljem mjestu iz svojih snova,

N.M.River, 21.4.2019.

Samija Mešić Čokić “Starost je tu...”poratno pismo Nidžar Tanović u Ameriku

Draga moja Nidžo, dragi prijatelji!
Vaše poruke sam primila u dva maha i ne hronološkim redom, ipak sam uhvatila smisao. Hvala na javljanju. Zdravlje vam je izgleda dobro, dok razmišljate o dalekom putu. Mi smo , hvala Bogu, donekle zdravi. Starost je tu pa svaki dan ponešto mora da boli, ali ne treba biti nezadovoljan, hvala Bogu, na nogama smo pa se čak i u bašči ponešto uradi.
Mi smo posljednjih mjeseci bili u razmišljanjima i brizi. Zapravo naš Nihad je odlučio da kupi neki manji stan. Gledali smo oglase i obilazili neke stanove dok se konačno nije odlučio. Završio je ovih dana sve poslove oko kupovine i prenosa. Sada tražimo razne majstore. Treba srediti instalacije, izmijeniti više toga, a onda krečenje, parketi i još sve ono što iskrsne. Hvala Bogu, polako će se odaljavati, neka mu Allah da zadravlje i rahatluk. Stan je manji dvosoban u neposrednoj blizini našeg stana u zgradi preko puta, možemo se domahivati s balkona.
Nedavno je umro muž moje rodice Subhe. Iznenada. Došao iz kupovine pa malo prilagao sam u sobi. Kad je Subha ušla da ga zove,. nije se javljao. Bilo je žalosti. Išli smo na tevhid u džamiju i poklanjanje hatme u kući. Svi smo se iznenadili, bio je vrlo vitalan. Neka Allah da rahmet njegovoj duši.
Enisa mi se jučer javljala iz Istambula. Kaže da sve bolje hoda, izlazi ponekad prohodati i vani, čak bez Tarika, ali se plaši. Osjeća nesigurnost zbog svega što vreba na ulici. Za Fatu kaže da nije dobro, ali se ona ipak nada da da će joj uskoro doći.
I ovde se vodi akcija prikupljanja sredstava za obnovu džamije u Knežini. H. Bešlić, pjevač, je vrlo aktivan jer je Knežina njegovo rodno mjesto. Nekoliko puta prolazili smo tuda. Vidjeli smo tu drevnu džamiju, a moja Nisa se pela i na munaru. Često mislim na taj nekad miran kutak, bistre vode koje u slapovima teku kroz zelenilo kroz našu nekada divnu Knežinu. Mislim na to mjesto, naročito kada putujem u Sarajevo. U Olovskim Lukama je skretanje za Knežinu i Han Pijesak, Sokolac i Rogaticu. U Rogatici sam imala tetku - babinu sestru, udata Sijerčić. Toga, kao ni Knežine više nema, rođaci su mi skoro svi u Sarajevu. Ja ću reći, kao u onoj pjesmi: “Mili Bože, šta nam učiniše?!”
Sve vas puno selamimo, želimo zdravlja i, ako Bog da, sretan put ovamo, u naše Sarajevo.

Samka sa svojima, 2004.

Izvan sebe

Ne da mi se.
Neće mi se.
Mrsko mi.
Samo što nisam.
Ne znam da mogu.
Mogu da ne znam.
Nikakva šteta.
Šteta nikome.
Kad može, ne mogu.
Kad hoće, neću.
Običan dan, pa još sunčan.
Šta bih da je oblačno?

N.M.River, 8.5.2019.

Čiko, vikend stolica na rasklapanje, poštenje i ljubav

Kad smo prije pedesetak godina, mama Samka, tata Džemo, sestra Nisa i ja išli na izlete u lijepe predjele u okolini Tuzle ili putovali po cijeloj Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, uvijek bismo imali neke deke i prekrivače na kojima bismo sjedili, ležali i odmarali se. U gotovo direktnom kontaktu sa Majčicom Zemljom. Pomalo su mi bili čudni neki drugi izletnici koji bi iz gepeka pored ostalog izvadili sklopive stolice i stolove, pa bi onda tako sjedili i uživali u prirodi. Nekako sam osjećao da je to čist višak, ali, hajde, ako im se tako sviđa, nek uživaju.

Ipak, jedna sklopiva vikend stolica ušla je u moj život nekih 40 godina kasnije.Neke 2008. putovali smo na more Enisa, mati i ja i negdje oko Mostara sjetli se da bi mami trebala stolica za odmore u šetnjama u kojima je mogla prelaziti sve kraće razdaljine bez odmora i za kratke boravke na plaži jer je sve teže ustajala. Kupih tako ružnjikavu vikend stolicu na raskapanje žuto-zelenog dizajna koji je vjerovatno bio isti kao i onaj iz 1969. na koji sam onomad s podsmijehom gledao. Mama je u nju sjedala tokom naših kratkih šetnji uz Jadran, sjedila malo na plaži do polusatnog plivanja u moru i očito joj je godila. Enisa je došla po nas i vratili smo se kući, a stolica je vjerno služila mami u našim šetnjama Slatinom, Tuzlom, Lipnicom, Zlačom sve dok oktobra 2010. nakon izleta s Enisom, svojom jetrvom Begzadom i komšinicom Devletom, nije zauvijek odšetala u neke nove, nama nepoznate, prostore i izlete.

Koju godinu kasnije stolicu preuzma Samijin preživjeli suprug Džemo i koristi je u iste svrhe. Kad šetamo, on se povremeno u njoj odmori što ponekad jedva dočeka. Stolica je već jedanestogodišnjakinja.Kako tata i ja često popijemo kafu u kafićima koji su nam blizu, stolica je obično s nama. Tako je bilo i prije neke 3 sedmice, kad smo u "šestici" otac i ja popili kafu. Nisam ni primjetio da je naša stolica na rasklapanje odsutna. Obaveze, i propuh u glavi čine svoje. Idem danas od svoje zgrade prema tatinoj (nekih 50 metara udaljenosti), kad me djevojka koja radi u kafiću zaustavi: "Čiko, pogledajte, mislim da je ovo Vaša stolica!" Pogledam, kažem da jeste i uredno se zahvalim i odnesem ružnjikavu stolicu u tatin stan. Lijepo je da se odlučila vratiti, nadam se da neće zamjeriti što nisam primijetio da je nema. Za stvari se ne treba vezivati, ali eto ta mi stolica miriše na roditelje i draga je. Lijepo je i da ima mladih empatičnih ljudi kojima nije mrsko učiniti nešto ljubazno. Osim toga, fino je biti i čika. Ponekad zaboravim da sam skoro 4 godine stariji od pola vijeka. Skoro kao Grčka, mator. Lijep, sunčan dan danas uz pokoji bjeličasti oblačić. Sutra ćemo opet negdje. Vikend je, stolicu imamo... Šta nam fali?!

N.M.River, 10.5.2019.

Košmar

Obaveze navaljuju
sa svih strana
Navaljuju tužne
Navaljuju radosne.
Navaljuju čarobne.
Dosadne pristižu.
Prijeteće sustižu.
One što bi srećom obojile dan
metiljaju se pod noge.
Šta bih dao za koji dan
prazan?
Možda ništa,
Sebe još ubjeđujem
da je uvijek nekako
dobro.

N.M.River, 18.6.2019

Virtualna sveznalica

Nudi mi mreža društvena
pomoć u borbi protiv depresije.
Oglasi stalno iskaču.
Pojma nemam kako zna.
Sad me strah što zna.

Kako sakriti da nisi "normalan",
pitanje je svih pitanja.
Osim traženja lokacije
za drugi dio godišnjeg odmora,
nisam joj stanje
ničim pokazivao

Dapače, na silu
svoju euforičnu, veselu
stranu otkrivam.
Sve je to meni sumnjivo!

Što me gdje ne odvede gratis?
To se ne bi sjetila, aaa?

N.M.River, 14.7.2019.

Energija mjere

Mjesečeva dinja
nemir pojačava.
Sobom nezadovoljan.
Ljutnju stišavam,
znam da dobru
ne vodl.

Ma šta kazali oni koji su me
podučavali
o transformaciji konflikta
i energiji tako stvorenoj
i konstruktivnoj kad
kanalisana biva,

Naći mjeru da
adrenalin radi,
a razaranja ne bude.
Zna li ko?

N.M.River, 17.7.2019.