citat:

---

Azur wrote:
Izgleda da je Sufler poslednji mohikanac na ovom forumu??

---

Forum je super. Meni sluzi i kao arhiv tekstova koje sam napisao.

Srdacan pozdrav

Posljednji Mohikanac

Vodoskok, Slatina, riječi i saosjećanje

Razgovaram nedavno s mladom, visokoobrazovanom osobom. U jednom trenutku pominjem da mi je očeva zgrada ona najduža na Slatini, blizu vodoskoka. Kaže osoba: "Vodoskok?! Šta je to? Prvi put čujem! "Nisam baš mogao sakriti zblanut izgled. Mislim: "Dobro, zar je stvarno vodoskok riječ koju neko nikad nije čuo u dvadesetsedam godina života i najmanje šesnaest godina u školi. Nije to riječ poput tlapnje koja se stvarno rijetko upotrebljava pa da se baš eto nije čula. Kažem to je malo starija riječ u našem jeziku koja se koristi za fontanu u kojoj teče voda, a fontana je riječ koja nije našeg porijekla. Na Slatini ima naime i slastičarna "Fontana" pa rekoh - da nacrtam. Kaže osoba: "Možda." Kako sve manje imam strpljenja i sve lakše gubim sabur, rekoh: "Idem ja sad, preporučujem čitanje na domaćim jezicima. Sretno!" Podrazumijeva se da me sad malo grize savjest. Bio sam ponešto grub, ali eto, izgleda da još imam makar nešto saosjećanja u sebi. Valjda.

N.M.River, 25.1.2020.

Misija

Danas nisam išao majci na mezar,
a mislio sam na nju.
Biće da svaki dan mislim.
Tu je.

Danas nisam išao na mezarje tušanjsko,
a mislio sam
kako treba samom sebi
naručiti nišan.

Neće imati ko. Onda sam shvatio
da sam prvi put pomislio na
dženazu s koje se neću vraćati
i kako je otac pametno
otkupio i rezervirao 4 ukopna mjesta
i dao da se naprave 2 nišana
prije petnaest godina.

Sestri i meni je ostavio da se sami brinemo za sebe.
Nije mu fazon, o mnogome se brinuo.
Mogao je vala i ona druga dva nišana dati da se isklešu.
Sad kad mu je devedesetpet, ne snalazi se baš najbolje.

Onda sam kontao kako da ovo
razmišljenje pretočim u humorističan,
ili makar duhovit zapis.
Misija da se život živi se nastavlja.

N.M.River, 10.2.2020.

citat:

---

Sufler wrote:
Misija

Danas nisam išao majci na mezar,
a mislio sam na nju.
Biće da svaki dan mislim.
Tu je.

Danas nisam išao na mezarje tušanjsko,
a mislio sam
kako treba samom sebi
naručiti nišan.

Neće imati ko. Onda sam shvatio
da sam prvi put pomislio na
dženazu s koje se neću vraćati
i kako je otac pametno
otkupio i rezervirao 4 ukopna mjesta
i dao da se naprave 2 nišana
prije petnaest godina.

Sestri i meni je ostavio da se sami brinemo za sebe.
Nije mu fazon, o mnogome se brinuo.
Mogao je vala i ona druga dva nišana dati da se isklešu.
Sad kad mu je devedesetpet, ne snalazi se baš najbolje.

Onda sam kontao kako da ovo
razmišljenje pretočim u humorističan,
ili makar duhovit zapis.
Misija da se život živi se nastavlja.

N.M.River, 10.2.2020.

---

Hvala Srdacan pozdrav.

Нихад Месиќ Ривер

Превод од босански на македонски јазик: Филип Димкоски

Bрати

Доаѓа време,

се отвораат

врати пред нас.

Како никогаш

да не биле затворени.

Наеднаш се присторува

дека никогаш отворени не биле.

Само копнеж бил,

само пуста желба.

Впрочем никаде не се поместиле.

Уште се тука.

Врати што среќата

ја чуваат зад

бравите невидливи.

Džemo, Enisa, poljoprivreda, televizija i virus

Ustali smo oko sedam, moja devedesetpetogodišnji tata Džemo i ja, onda išli u WC, umivali se i prali, napravili krevete gdje smo spavali, obukli se. U međuvremenu, sestra koja danas ne radi u bolnici, nego će u nedjelju u smjenu od 24 sata, ustaje i kreće da sadi rasadu paradajza, paprika i krastavaca i nešto cvijeća na južnom balkonu roditeljskog stana. Posvećujem se radu na poslu koji zahvaljujući razumijevanju pretpostavljenih obavljam od kuće već mjesec dana zbog pandemije krunskog virusa. Nakon sat vremena kunjanja u fotelji, otac pristaje da popije šolju čaja bez većeg otpora,( mora zbog urinokatetera koji s uspjehom trpi od 2009.) i žali se :
- ja sam ovdje već mjesecima zakovan!
- hoćeš li da ti upalim TV školu, tata?
- Neću, oni samo nešto traže od mene!
- Ne traže tata od tebe lično, nego od cijele publike, ne obraćaju se samo tebi.
- Aha.
- Televizija je to, znaš radio i TV, ne vide oni Tebe.
- Ma ja.
- Pa znaš valjda da nisu tu i da te ne vide. znaš šta je televizija! Sjećaš li se tata, kad si kao rukovodilac tada regionalnog Zavoda za zapošljavanje u Tuzli govorio o zapošljavanju žena na nekom savjetovanju u Gradačcu povodom Sajma šljive i kako te čuvena Mirjana Jančič s televizije Sarajevo zamolila za intervju i kako smo te gledali te 1978 ili 79. na drugom programu JRT-a. Šteta što nemamo neku fotografiju ili snimak. Mama Samija te poslije dugo zadirkivala jer ti je lijepa i pametna Mirjana popravila kravatu i maramicom obrisala čelo.
- Jeste, jeste, u Gradačcu...
- Hoćeš li da ti dam jučerašnji Dnevni avaz, da pregledaš?
- Nema Oslobođenja?
- Nije juče bilo, nestalo, kupićemo poslije današnje.
- Hajde dobro.
U međuvremenu, pregledam mejlove (mejl =starobosanski izvorni termin za elektronsku poruku) za posao , Enisa se bavi poljoprivredom i hortikulturom na 3 kvadrata južnog balkona, sjeverni ima 5 kvadrata, ali je u sjeni), rješavam neku mozgalicu autora Vedada Pašića sa šibicama za koronirane dane, koju mi mlađahna mama rodica Amra Fazlić zadade. Šuplja glava bolucka, pa drmnuh kafetin s kolom, fotografisah Džemu i Enisu dok ne gledaju kao dokaz da ništa ne izmislih. I tako, teku dani zatvorenosti, iščekivanja, straha, nerviranja, nevjerice i saznanja da će jednom biti bolje. Uvijek nekad bude.

N.M.River, 10.4.2020.

Kultura u šugava vremena

Odvojeni zajedno
pišemo, recitujemo,
razgovaramo, pjevamo,
vježbamo, svitramo, crtamo,
slikamo,fotografiramo,
tapšemo virtuelno jedni druge
po ramenu, a možda i
po kojem drugom dijelu tijela,
komentiramo "super!"
klikćući mali milion emotoikjona
za koje mi iz stoljeća
prošlog nismo ni znali
da postoje.

Ogovaramo,
zlobno se osvrćemo,
licemjerni manje ili više,
ipak živi smo, pišemo
dirljive osvrte, sjećamo se velikana
i činimo ono što nam je suđeno
u ova šugava vremena,
Preživjet će čovječanstvo,
dakako, uvijek drukčije,
kao što je vazda drugojačije i bilo,
samo to nismo znali.
Ostaće nostalgija
za nekim divnim
vemenima
kulture zagrljaja.

N.M.River, 14.4.2020.

Džemin 33.dan u pritvoru

- Kako se ono zove Tvoja mati, tata?
- Naša mati?
- Nemamo mi istu mamu. Kako se zove Tvoja mama?
- Moja majka?
- Da, tvoja majka!
- Hanifa
- Dobro, nisi zaboravio!
- A kako se ono zove moja mati?
- Tvoja mati?
- Da, moja mati.
- Rukija!
- Nisi pogodio. Čiji sam ja?
- hmm Muhamede, jesi li ti?
- Nisam ja Muhamed. Rahmetli Muhamed Ti je bio brat.
- Možeš li se sjetiti kako se zovem?
- Ti si Hasan, Hafizin muž.
- Nisam.
- Hoćeš li čaja?
- Stalno pijem čaj!
- MOraš zbog katetera.
- Daj kad si navalio. Ne znam ja kako ću, moj dragi Nihade...

I tako teče 33. Džemin dan u kojem mu vlasti ne dozvoljavaju da prošeta. Trudim se da donosiocima takvih odluka ne zaželim sličnu duboku starost.

N.M.River, 18.4.2020.