Bacač flaše i prošlostoljetni prolaznik
Umoran idem s posla
febuarska vrućina za poluproljetnu jaknu
noge vučem pazeći
da opet na nekom asfaltu
ne zaplivam.
U susret pored Slobodinog
stadiona u susret mi ide
možda desetogodišnji dječak
s ruksakom na leđima
nonšalantno završavajući
s pijenjem soka iz
polalitarske plastične flaše.
Gleda pomalo obijesno u mene
te nakon posljednjeg gutljaja
baci praznu bocu na ulicu,
ona odskoči i proizvede glasan zvuk.
U djeliću sekudne odlučujem
da li ignorisati
ili upozoriti. Prevagne ovo drugo
pa glasnije rekoh:"A kanta?".
Momčić se kao malo postidi,
pokupi bocu koju je bacio i produži.
Produžih i ja. Dvije sekunde
i pet koraka kasnije začuh još
glasnije kako plastika odskače po asfaltu,
ovaj puta ispod parkiranog vozila.
Ne reagujem, mislim
kako dijete vjerovatno u školi
ima sve petice,
a možda nije kasno da
ga neko nečemu i pouči i da se
nervirati ne vrijedi.
Doduše sjetim se da smo i mi znali
napuhati aluminijumsko sjajno
pakovanje soka, dvojnog c ili marelice
pa ga krvnički udariti da pukne poput
eksplozije kakve kašikare u partizanskom filmu.
Čini li mi se, ili smo ipak ostatak ambalaže
bacali u kantu...
U svakom slučaju bacača flaše
nije nešto strah. Ko zna je li to
dobro i zašto?
N.M.River, 25.2.2023.

Zahvalan što sam odrastao u vrijeme kad novinari nisu pitali meteorologe: "ima li razloga za paniku?" kad padne maličuk snijega.

N.M.River, 26.2.2023.

Panj

Prvi dan proljeća
osvanuo je bez
najvećeg stabla
s najviše hladovine
na mom putu
od Slatine do Solane,
od kuće do posla,
od posla do kuće,
pod njegovim hladom
i uz blagi povjetarac
i treperenje lišča
bih se posebno
u skorije vrijeme
odmoriti znao
jer ne vuče više
pogon onako kao nekad
i umjesto dvadeset
sve češće put
četrdeset minuta traje.
Ostao je panj
da svjedoči
neko vrijeme
o jednom žiivotu,
a betonoljupci se smiriti neće
dok u ovoj Tuzli
više ne bude
lišča zelenog,
ako plastika nije.

N.M.River, 20.3.2023.

Ne (zaborav)

Sjećam se kupovine orahovače
na pijaci u nekom talijanskom gradu
na nekom od putovanja
prije godina nekoliko
i ne mogu doseći umom premorenim
koje to bijaše mjesto.

Danas nisam mogao da se sjetim
ko mi je napisao osvrt
u jednoj od knjiga
i pokušavao sam pola sata
bez uspjeha dok ne dođoh kući,
uzeh knjigiu i pročitah.

Čitati znam, dakle
idemo dalje,
premda "zaborav briše sve",
možda knjiga preživi još dugo
i nekad bude nekom
pomalo interesantna u
budućnosti nekoj.
Isplivava onaj optmista
u meni, pogurati ga treba.

N.M.River, 1.4.2023.

Bajram, robot, prilagodba i inat

Polako popuštam
pred pameti vještačkom,
odolijevao mobitelu do 2008.
Nisam htio pametni do 2017.
Ne volim pojednostavljivanja
svođenja stvari u nekoliko opcija
dok ih ne ukinu.
Pričah li vam kako
me prošle godine
u Gorskom kotaru
napao pravi robot,
u mom omiljenom odmorištu kod Karlovca
kuda putujemo na relaciji Tuzla - Rijeka -Pula.
Valjda ne da prvo u WC,
nego prvo jarane
naruči šta ovamo u restoranu.
Mora da je centralna jedinica
pameti artificijelne
osjetila
da sam antiprotivan kao baba
u Ćopićevoj "Osmoj ofanzivi".
Uključilo mi opciju
"My health" na mobitelu
pa mi sad ako nisam
legao u krevet
kad sam napisao izlaze crveni kartoni
u vidu ekranskih poruka.
Kaže mi mlađi rođak stručan
za digitalne elektrotehničke i ine poslove,
s adresom nekog američkog lijepog grada
na divnoj obali vječnog ljeta -
pogledaj kako je AI lijepo sastavila
prigodan tekst čestitke za Bajram
na jeziku bosanskom.
Stvarno, solidarnost, ljepota, pomoć,
podrška, familija, želje najljepše, ali eto
hoću još ponešto iz svoje glave da kažem,
napišem, da sam izaberem ili da makar iluziju imam
da sam izabrah ono što čitah, slušah, posjetih,
eto tako. Uz inat!


N.M.River, na Svjetski dan knjige i treći dan Bajrama ramazanskog, 23.4.2023.

Dobar dogovor

Propada dogovor
sa sobom samim
da ću vrijedan
koliko se može biti,
da neću sebe
gorepomenutog nervirati.
da ću laganim korakom
prepreke zaobilaziti,
a na pravom putu ostati
ili makar na njega nabauljati.

Ipak, dobro je sve
kad bolje ne može,
i sebi se opet sviđaš,
a skroz sam naočit
ovakav ošišan.
Šta fali što stvari iz ruku ispadaju,
a noge trokiraju,
apetita ne fali,
veš se redovno opere i prostre,
a i podruži se,

U dobro valja vjerovati.

N.M.River, 14.5. 2023.

Odlaze junakinje

Uvijek mi je bila
mnogo draža od muške
ženska energija
umjetnička.

Snažne žene uzori dječaku,
nije baš posve
u duhu očekivanja
odrastanja u starom
industrijskom, socijalističkom
gradu poput Tuzle,
ali me se tolerisalo
i ponekad davalo prilike.

Agatha Christie, Jane Austen.
sestre Bronte, Janis Joplin,
Shirley Basssey, Sappho,
Pipi Duga Čarapa Astrid Lindgren.
Tereza. Milva, Edith Piaf,
Juliette Greco, Olivera Marković,
Nasiha Kapidžič Hadžić
Milena Dravić, Nada Mamula,
Mara Torti i mati i sestra moja,
uticale su na mene sigurno više
od snaga muških što ih nabrajati nećemo,
neizmjerno.

Ovih dana otišle su dvije junakinje
mog odrastanja
Sanda Langerholz skoro nezamijećeno
i Tina Turner s odjekom svjetskim
i ništa više nije isto,
a u meni ostaje poruka
o "dubokoj rijeci
i visokoj planini" i briga koju
od djetinjstva nosim
"Što će biti s nama sutra?"

N.M.River, 27.5.2023.

Smotano muško u akciji
S ponosom da istaknem da sam okvirno, poslije tridesetak godina jer sam to jedino radio u ratu kad rahmetli mati nije plaćala pomoć u kuci, oprao prozore (bez otvaranja krila), oprao zavjese u mašini koja se sad skroz malo drma, vratio zavjese na prozore u dvije sobe istežući jedine ekstremitete, još jednu mašinu veša ispratio i povješao da se suši na balkonskom zraku, čitaj vlazi, ali peglati nikad nisam naučio kako treba, palačinke nekako uspijem napraviti, ali bez akrobacija u letu...usisao prašinu skoro kao Mrle iz grupe LET 3, te tako osnažen idem dalje u svoj nespokoj.
N.M.River, 28.5.2023.

Bezobrazne poruke brata velikog

Koliko god nastojao
da budem manje
online
ovisnost se odupire.

Možda me odvrati
skoro dvadeset dana
odmora preda mnom

Ioanako veliki brat
već počinje da me špijunira
preko više i
baš se obezobrazio.

Počeo mi nuditi smještaj
u domove umirovljenika,
E, nećeš! Još!

N.M.River, 7.6.2023.

Branku Miljkoviću

Oduprem se koliko mogu
depresivnoj denuncijatorskoj
klimi digitalizacijom što zovu.

Gradili bi i postavljali opet
detektore metala,
slobodu ukidali koristeći
medij što je tako liberalno uspostavljen
prije tridesetak godina.

Što manje susreta s ljudima,
zelenila na koje su alergični,
još malo pa ćemo svi u siva odijela
neke nove kulturne revolucije
koja će miris lipa tjerati iz kolektivnog pamćenja.

Jednakiji će vladati i odlučivati
dok ne ispadnu iz jednakosti kluba.
Svjestan da pisanjem opisujem
a ne mijenjamm, zarezom
pretvorenim u tri tačke završavam
ostavljajući nadu da se koprca.

N.M.River, 4.7.2023.