HODZA SE BOJI ZA KRCAG


Kad god je Nasrudin-hodza slao djaka po vodu,
uvijek ga je najprije istukao pa onda mu tek dao krcag da donese vode.
Ljudi se tome cudili, pa naposljetku ga zapita jedan njegov prijatelj:
- A zasto ti, hodza, najprije istuces djaka, pa tek onda mu das krcag u ruke?
- Tucem ga zato da mi ne razbije krcag.
Jer kakva mi je hasna da ga tucem onda kad vec razbije krcag?

Bošnjak i car, narodna priča

Nekad, za vrijeme babazemana, u Bosni se pronese haber da neki car, neđe u kaurluku, u nekakom dalekom devletu, ima nekaku čudnu želju. Car je, vele, dušak hasta, pa je tako u hastaluku zborio:
«Sve sam u životu imao i sve sam vidio samo Boga ne vidjeh.»
Pozvao je car zato sve učenjake i svećenike iz svojega devleta i zapovjedio im da mu u roku od 30 dana ispune žeiju, to jest da mu u tome vaktu pokažu Boga inače će, ako to ne uspiju, narediti dželatima da im bašune s ramena odsijeku.
Istovremeno, car obeća dunja mal onome od njih, ili bilo kome drugome, ko mu žeiju ispuni.
Znajući da ca rnjihov nije maskaradžija, niti da za maskarluk znade, učenjaci i svećenici se po bijelu d unjaluku raziđoše, tražeći od svakog savjet šta im valja činiti kako bi glave kutarisali. Na jednome mjestu rekoše im da u vilajetu Bosni imade nekakav alimli - insan, koji svašta znade, pa ako im on hampu ne učini niko drugi im čare neće dati.

Hodili su oni, hodili, dok u Bosni ne nađoše toga alimliju. Ispričaše mu na kaku su azabu, a Murat, kako se zvao ovaj hićmetli Bošnjak, zamoll svoje musafire da mu daju vakta od sabaha, pa će im on tad rastabiriti šta im valja činiti.
U sabah, poslije sabah - namaza, pozva Murat svoje musafire, pa im veli:
«Hajte vi vašem devlatu i ne berite gaile zato što vaš car traži da mu ispunite ono što se nemere ispuniti. Kad bidne ova vada, oni rok, što vam je ostavio, iziđite pred njega i samo tri puta avazile recite: LA ILAHE ILLALLAH!, i ništa vam se neće desiti. Začudiše se oni, ali kako nejmadoše kud, vratiše se u svoj devlet, pa kad dođe oni dan, što im je car odredio dokad da mu želju ipune, on ih pozva sebi. Prilaze oni carskome prijestolju, kad - ono sve dželati okolo, u četiri reda. Car nih upita mogu li mu žeiju ispuniti, a oni svi sageli glavu i šute. Taman car zausti da dade tembih da ih posjeku, a oni u jadan mah, avazile, zavikaše:
«LA ILLAHE ILLALLAH!»
Car se zabramedeti jer bi mu šuhveli šta li oni to govore. Pomisli da mu oni to nekako želju ne ispunjaju, pa poče svoju bašunu dizati uvis, kolutati očima i gledati uokolo da se negdje nešto neobično ne vidi.
Ali, kako se ču ono: LA ILLAHE ILLALLAH, u taj mah iza jednoga zara pojavi se Murat Bošnjak i progovori:
«Čestiti care, dopusti da ti ja želju ispunim.»
«Dobro» - reče car – «ali znaj, ako mi želje ne ispuniš, ostaćeš bez bašune.»
«Peke, peke» - odgovori Murat. – «Samo, čestiti care, prije toga treba da i ti izgovoriš: «LA ILAHE ILLALLAH.»
Car to u čini, a Murat ga, onda, zamoli da iziđu u aviliju. Kad se nađoše na avliji, Murat pokaza caru rukom prema Suncu i reče:
«Pogledaj tamo, padišahu.»
Car okrenu glavu prema Suncu, pogledavši na trenutak u njega, ali se trže i rukama pokri lice.
«Ahh, ahh» - izusti car – «pa ti me hoćeš oćoraviti, kako da gledam ono što niko ne more pogledati.»
«Čestiti care» - obrati mu se Murat – «to što si sad htjeo pogledati, djelo je Velikog Boga, jedna zehra od Njegovih nebrojanih djela. To je samo mali sjaj i bljesak one vatre koju je On upalio. No, ni tu zehricu tog Božijeg djela tvoje oči nisu kadre pogledati, pa kako bi onda mogao vidjeti Tvorca i Gospodara toga svjetla. Kako bi ti svojim slabim i suznim očima mogao gledati u Njega kad ne mereš ni u bogdicu Njegova djela da pogledaš. Zato, čestiti care, ako hoćeš vidjeti Boga, potražl ga u prsima svojim i u džanu svojemu.»
Caru se ovo plaho dopade, pa reče Muratu:
«Dobro, pametan si insan, ali još nisi spasio svoju bašunu. Zato, da mi reci kako je bilo prije Boga?»
Murat zastade, avazile la ilallahe illallah prouči, kako bi ga car čuo, pa će caru:
«Nemoj se padišahu uvrijediti, ali de počni brojati.
Car od poče: - «1, 2, 3, 4, 5... « - a Murat ga ustavi, govoreći:
«Jok, jok tako, čestiti caru. Počni da brojiš, ali jok od 1 nego ispred 1.»
Car se zamisli, pa odgovori:
«Tako nešto je nemoguće, prije jedan nejma ništa niti ja mogu što zamisliti tamo.»
«Tamam je tako, čestiti padišahu» - potvrdi Murat i nastavi – «tako se i prije Velikog i Vječitog Boga ne da ništa ni zamisliti.»
Caru se i ovaj Muratov odgovor plaho dopade, ali carski nam mu ne dade da odustane, pa će ponovo Muratu:
«Spasio si svoju bašunu ali, de mi reci šta radi Bog?»
«Peke, peke, padišahu» - ponovo će Murat. – «Samo, da bih ti na to pitanje odgovorio, moramo promijeniti ćispeta, hoću rijet de, ti obuci moj ćispet, a ja ću tvoj.»
Car se zabremedeti, ali pristade. Kad zamijeniše ćispet Murat se, onda, ispe na carsko prijestolje, stavi krunu, uze ono carsko žezlo, pa će zavikati caru:
«Ovo što ja i ti učinjesmo u ovaj čas, čestiti pedišahu, to Veliki Bog radi vazda. Jedne uzdiže, a druge hašer čini, hoću rijet - obara.»
Siđe Murat sa carskoga prijestolja, vrati caru njegov ćispet, a od njega uze svoj i tamam naumio krenuti, kad car odiže ruku, ustavi Murata i upita:
«A šta bi ono, kako bi ono što si mi rekao da izgovorim dolje na avliji?»
«Aaa, je li ono: LA ILAHE ILLALLAH» - ponovi car, a za njim i svi oni učenjaci i svećenici što stajahu okolo prijestolja carskoga.
«Čestiti padišahu, to su Božije riječi, a nama ljudima ih je prenio Božiji poslanik Muhammed, a. s. One poručuju: Nejma drugog Boga osim Allaha. Ko ih izgovori postat će Allahov Štićenik i Boga će vazda vidjeti u svojem u džanu.»
Oni učenjaci i svećenici što okolo cara stajahu, zavikaše, a car prihvati:
«LA ILAHE ILLALLAH!»
Tako Murat ispuni carevu želju, a car ga upita:
«Šta hoćeš za pešćeš, moram pešćešiti tvoj hićmet?»
«Čestiti care» - odgovori Murat, - «dunja-mal si obećo, ali ja ti ne tražim ništa. Samo želim da svi tvoji podanici znaju reći: La ilahe illallah, da čitaju, Knjigu u kojoj je to zapisano i da po toj knjizi žive.
«Želja će ti biti ispunjena!» - odgovori car.
(Bošnjačka narodna priča)

ZASTO SE SMIJEMO NASRUDIN-HODZI?

Nasrudin-hodza je ucio u medresi pred jednim cuvenim alimom, kojega je, pored ucenosti, odlikovala i dobrota i privrzenost njegovim ucenicima.
Ali, osim ucenosti, bio je veoma pobozan, pa su ga smatrali evlijomm dobrim.
Od svega imanja imao je jedno janje.
Taj bi alim svaki dan zaklao janje, ispekao ga i pojeo zajedno s Nasrudinom i ostalim softama, a zatim bi sakupio sve kosti, proucio nekakvu dovu, i janje bi se opet stvorilo, zdravo i citavo - te bi ga opet sutra pojeli.
Jednoga dana taj muderis ne dodje na vrijeme u medresu da odrzi nastavu svojim ucenicima, a ovi, ne mogavsi cekati svoga hodzu dok dodje, zakolju janje, ispeku ga i izjedu,
Dodje muderis i vidi ih sve snuzdene.
"Sta vam je?" zapita ih, a zatim, prisjetivsi se, rece: "A gdje mi je janje?"
Oni oklepili pa sute.
Razjaren muderis upita jednog softu:
"Sta si ti radio?"
"Ja sam ga zaklao", odgovori on.
"Da Bog da i tebi zaklali!" prokune ga hodza, pa se okrene drugome:
"A sta si ti radio?"
"Ja sam ga derao."
"I tebe derali, da Bog da!"
Obrati se trecemu:
"Sta si ti radio?"
"Ja sam ga pekao."
"Da Bog da i tebe pekli!"
Muderisa nije nikako popustala srdzba pa se jednako obracao jednom po jednom softi i proklinjao ih.
Najposlije se okrene Nasrudinu:
"A sta si ti, bolan Nasrudine, radio?"
"Ja se, Boga mi, efendija, smijao."
"Da Bog da se i tebi smijali!"
I sve dove muderisove Bog uslisao.
Jednoga softu zaklali hajduci, jedan se sadro, jedan izgorio i svakom se ponesto desilo prema hodzinoj bedovi, a mi se Nasrudin-hodzi i danas smijemo, jer ga njegov hodza tako prokleo.

PREKO MUTNE VODE


Govorio je meni moj babo Hadzi Numanbeg Pilavija:
sine Abdulahu, magarcino moja nedotupavna, od tebe se ni metar cestite oplute za opanke ne moze isukati. Toliko vrijediš.
Šta god radiš, brzi s ti kuskuni od samara. Ali ce tebe tvoj babo pretesati u domacina, hoce, tako mi ove šake i koca u ogradi.
Pa ceš ti, sine, cinovnik da postaneš.

Mjesecna plata, mada nije nešto narocito, tece sigurno, treba samo Boga da se bojiš, starijeg da štuješ, nadredjenog da slušaš.
Biti cinovnik, velik je rahatluk.Cutiš, pišeš, cutiš, hartiju mrciš,
a hartija drzavna, i tinta drzavna.

Cvrljaš što ti narede. To je sva mudrost i napor. Rgvac ne mozeš biti, ne znaš sticati nešto iz necega.
Politikom se ne smiješ baviti jer si prebrz na jeziku, zavadio bi se s vlašcu prvog mjeseca, pa bi morao ili na robiju ili u hajduciju.
Za kakvog ucenjaka nisi, debele gubice i nemirne oci otkrivaju da bi sve citabe prodao za jednu sisu puštenicku.

Marš u kuhinju. Biceš cinovnik.

Moj otac Numan rodio se u begovskoj kuci koju s davno prije opustošili ljenost, ajnc, saz i šljivovica.
Beg je postao rodjenjem, a bogat - kad je shvatio da je titula prazna prica, ako je ne prati moc sadrzana u kasi.
Na talijanskom frontu zadavio je nekog i kuci donio kesu zlatnika.
Nisam se još bio rodio, niti sam mogao biti neko nad njim da sprijecim to grabezno umorstvo.
Na agrarnim obligacijama nepismenih aga i begovskih potomaka zaradio je cetiri miliona u srebru.
U nekoliko sezona izvarao je sprecanske seljake na šljivi i zitu.
I upropastio najjacu trgovacku kucu u varoši - Alijagic i Sinovi, otevši joj najprije trzište, a onda i kapital, do posljednje belenzuke na ruci najmladje snahe Alijagica.
Orodio se s Uvalijom i co., vlasnikom pilane i veleposjednikom. Ja sam se pojavio kad je Mujo ermic, ota Redzepov, tamnovao prvu godinu.
A covjek, kad se tek rodi, priznacete, nije sposoban ni da jaukne zbog nemoci da sam bira roditelje, kamoli da se bije protiv njihovih nedjela.

Bila mi je jedanaesta kada je otac otišao u Meku na hadz.
Plakao sam, jer je to i majka cinila.
U jedanaestoj covjek još ništa ne zna o licemjerju odraslih.

Dervis Susic

Nasarajdinove gusle

Jedne noći pođe Nasarajdin da krade i tako dođe k jednom dućanu, koji je zakatančen bio.
Izvadi turpiju, počne turpijati lokot.
U to vrijeme naiđu stražari i zapitaju Nasarajdina:
- Što to, hodža, radiš?
A on im odgovori:
- Gudim.
I opet zapitaju stražari:
- A zašto ti se gusle ne čuju?
A hodža im na to:
- Čut će se sutra.
Kad bude sutradan, a dućan pokraden.

Po pričanju mujezina džamije Hadži Hafiz Smail ef. Fazlića, osnivač Čekrčine džamije pravio je čekrke,
a uz to imao kravu i prehranjivao se.
Jednom na snu vidje svog oca, koji mu reče, da ode u Dubrovnik,
proda kožu od krave i za svaku dlaku naplati po dukat.
Kad se Čekrčija probudi, krava mu bijaše krepala.
Posluša očev savjet i ponese kožu u Dubrovnik.
Jedan trgovac ga zapita za cijenu kože, a on reče, da je svaka dlaka dukat.
Trgovac na to reče: "Da mi je Čekrči-babino blago, koje je zakopano pod dudom, ne bih mogao platiti te kože".

Čim je ovo čuo Čekrčija, povrati se kući, iskopa blago i sagradi džamiju.

Bosanske Price

Junacko srce

Izruzila zena muza, a on pobjegao u komsiluk i okupio plakati.
Slegose se komsije oko njega :
- Sto jecis, bolan ?
Koja ti je grdna rana ?
A on jecajuci :
-Izruzila me zena, pa mi ne moze junacko srce odoljeti.

Bosanske Price


Here u Sarajvu:
Sastala se dvojica Hera pa razgovarali o svacemu, dok ce jedan reci :

A nu, coce, jesi li vidio onolike kuce po Sarajvu ?
Jesam, brate,- odgovori drugi,- znas kad sam isa u Sarajvo.
Ama, nicemu se ne cudim, nego kako ljudi u onolikom seheru mogu znati koja je cija kuca ?
Hajde, suti bestijo, - rece mu drug, zar mislis da se zna, nego dje ko izbira, ondje i nociva.

Bosanske Price

Sarajlije ce njega nabaviti :

Sjedili u Sarajvu neki seljaci i potegli razgovor o onome svijetu.

A kako li ce biti u dzennetu ? - upitat ce jedan.
Pa, kako brate nego lijepo, - drugi ce - lijepa hava, hurije....
A, hoce l biti duhana u dzennetu ?
Nece.
A, hocel bit Sarajlija u dzennetu ?
Jasta da hoce.
E, Sarajlije ce njega onda nabavit.

Mujo u Parizu

Hodio Mujo svijetom, pa stigao u Pariz. Razgledajući grad, dođe do Eiffelovog tornja.
Divi se neobičnoj i veličanstvenoj građevini. "Ah,ovo je više od Kozarackog kamena!", čudi se i zaključuje u zanosu penjući se na sam vrh.
Popevši se gore, pogledom traži Banju Luku i Incelov dimnjak.
Toliko se zanio, da je pomislio, kako gleda s Kozare.
U razgledanju se zanese,te tako neopreznom omakne noga, pa s vrha tornja padne naglavačke i tresne o tlo.
Iznenađen i ljutit što mu se to dogodilo, skoči i počeše se po glavi, na kojoj od je uboja skočila prilično velika čvoruga.
U međuvremenu čude se građani Pariza, kako netko može pasti s te visine i ostati na životu.
Neki snimatelji htjeli bi to ovjekovječiti, pa ga zamole,da opet skoči odozgo, da taj pad uhvate objektivima kamere.
No, naš Mujo se nećka.
Neće, pa neće.
- Platit ćemo Ti, - navaljuju Parižani.
Ne dobivaju što traže, jer Mujo opet neće.
- Ne smiješ! - prkosno će netko.
- Ma, što ne smijem? - porodi se inat kod našeg Muje.
Ovlaži maramicu i stavi je ispod tornja. Na nju bi trebao pasti, da ostane čist i bez većeg uboja.
Popne se na toranj i skoči naglavačke. Međutim,promaši razastrtu maramicu. Udarivši glavom o tlo, odskoči nekoliko metara u visinu.
U prvi mah ne snađoše se Parižani, pa ga uhvatiše tek što je odskočio drugi put.

Onako ljut, istrže im se, pa psujući spominje svakom rodbinu i vice:
"Da mi je samo znati, tko mi je izmak'o maramicu,prebio bi' ga!"
Čudom su se čudili svi nazočni, kako je s te visine naglavačke skočio i ostao živ. Kako li je tvrda ta glava?
Da saznaju nešto više o njemu, pitaju ga:
- Odakle si? -
A on, još uvijek češući se po glavi k'o po kakvom panju, odgovara:
- Iz Bosne!
Pročulo se nadaleko o ovom događaju, pa na temelju njegove vratolomije u svijetu
zaključiše, da su Bosanci tvrde glave .



.....