NAFAKA

Veliki rogati ovan, njegov ponos, najjači megdandžija na planini, pričao mu je čudnu priču, o svojoj nafaki.

”Bio sam kržljavo i metiljivo jagnje, oca i ne znam, a majku mi zaklali ljudi.
Svi u stadu su me tukli, rugali mi se i progonili me dalje od sočne trave.
Molio sam se Bogu da i mene ljudi zakolju jer nikakve nade nisam vidio.

A onda, kada sam pristajući za stadom izašao na Veliki Vrh i vidio nepreglednu dolinu sa puno zelene trave, odlučio sam da krenem.
Dugo sam išao preko potoka, šikara i šuma dok nisam izbio na jedan proplanak sa kojeg nisam znao na koju ću stranu.
Stao sam tu da čekam sudbinu.

Smrklo se i ja sam zaspao.
Probudio me vreo dah.
Neki pas me našao i prijateljski me lizao po licu.
Ubrzo je iz šume izašao i čovjek sa puškom.
Nasmiješio se psu, a i meni, učinilo mi se.

Dugo me je dobri čovjek hranio kozijim mlijekom, ovaca nije imao, i ja sam ubrzo počeo da osjećam nabujalu snagu u tijelu. Počeli su da mi rastu i rogovi.

Kasnije sam sa kozama šumskog dobričine probirao samo najbolju planinsku travu i sočne vrhove žbunja.
Izrastao sam kao tele, a rogovi se uvili u moćnu spiralu.

Milina ga pogledati, govorio bi gazda. I tada je naišao tvoj otac.
Kada me vidio odmah je donio odluku da moram biti u njegovom stadu.
Dugo je nagovarao mog dobrog šumskog čovjeka da me proda.

Na kraju je i moj dobročinitelj shvatio da bi mi najbolje bilo sa drugim ovcama.
I tako sam ponovo došao u selo iz kojeg sam pobjegao.

Niko me nije prepoznao.

Pun snage, počeo sam se tući sa seoskim ovnovima i ubrzo postao kralj planine sa krunom od spiralnih, dugačkih rogova za kojima su sve ovce uzdisale, a ovnovi im se sklanjali sa puta.”


– Ustaj, sine Midho, moraš goniti ovce na Veliki Vrh. Babo ti naredio.
Gore je, kaže, najbolja trava. – budila ga je nježno majka.


Popeo se na Veliki Vrh i ugledao nepreglednu dolinu.
Krenuo je kao u snu.
Išao šumom i šikarama dahćući i nadajući se svojoj nafaki.

Nešto je ubrzano zujalo na kraju šume, nekakve zujeće sjene promicale su, kao grmljavina, putem koji se nazirao iza bukovih stabala.


Istrčao je na put kao jelen, iskočio pred grmljavinu misleći da mu gromoglasni zvuk donosi nafaku.

Nije još ni osjetio asfalta pod svojim opancima kada ga je veliki kamion smrskao. Veliki točkovi zahuktale sudbine samljeli su njegovu krhku, ushićenu priliku od koje je ostala samo krvava krpa vunenog džempera i rascijepljena kost cjevanice u opanku.


Kamion je bio natovaren svježom planinskom travom.

Možda je u travi bila i neka djetelina sa četiri lista.

Eh, što ti je nafaka.

Enes Topalović

Bio neki vladar i naredi slugama da mu naprave prsten,
a na tom prstenu da napisu nesto,al,
i kad je tuzan i kad je veseo,
kad pogleda u prsten da mu tuznom vrati
raspolozenje,a i veselog odrzi raspolozenog.

Razmisljali oni sta da napisu,i dosjete se.
Na prstenu je pisalo;"I OVO CE PROCI".

Bosanske Price


Koga je vise ?

Ono pitali Nasrudin-hodzu:
-Vjere ti, hodza, znas li ti koga je vise na svijetu, muska ili zenska ?

-Vise zena,- odgovori hodza.
-Ama kako ce to biti ?
Otkud ti znades, nisi ih valjda brojio ? -

E, - veli hodza, - ja racunam zenama i one ljude koji slusaju zene.

VOLJELI SE MUJO I NIZAMA

Zagleda se Mujo u Nizamu,
Gledali se tri godine dana.
Kad cetvrta godina nastala,
Razboli se lijepa Nizama,
Bolovala dok je Ramazana,
a umrije uoci bajrama.

Osta Mujo zaliti Nizamu.
Svaki dan joj mezar oblazio,
Nad mezarom fatihu ucio.
Jednog dana Mujo ne otidje.
Ne otidje da mezar obidje.
Al' ga na snu pokara Nizama,
Što ne dodje da mezar obidje,
Mujo ode i mezar obidje,
Kad tu klanja lijepa Nizama,
U ruci joj tespih od merdjana.

Kad joj Mujo pridje malo bliže,
Ona mu se gajb ucinila.
Uze Mujo tespih od merdjana,
Tespih mu se u ruci istopi.

[Narodna balada - zabilježio Ibrahim Hodzic)

ZAUHAR


Kad Djulaga i Ibris bahnuse u Duranovu obucarsku radnju u sarajevskom Kundur-dziluku, zatekose Durana vecma razdraganog, jer je toga jutra dosta pazario,
a i komsija po radnji Beslaga vratio mu pogolem dug.

Duran poruci kahve od Salke, te samo sto ih momak donese, oglasi se na ulici mahniti Shero:
"Umro car, umro Himzibeg, a ni ja se ne osjecam bas najbolje".
"Svrati Sheru u radnju, Durane, kaza Djulaga.

"Bezbeli da cu ga svratiti....Jesi li kokuz, Shero"?
"Vazda, ne treba ni pitati, Durane".
"A bi li zaradio nesto", opet ce Duran.

"Jasta"!

Udje Shero u radnju pa stize kahva i njemu, a posto Shero popi, upita Duran:
"Bi li Shero otisao do Markala da mi u Dedice kupis sira i kajmaka"?
"A more li da kupim u Atkana"?
"Ne moze, u Dedice je bolja roba".
"Dobro de, Durane, a koliko ces mi dati", upita Shero.

"Dinar".

"Malo je Durane, daces mi dinar i po".
"Nisu daleko Markale, Shero, a kokuzu je zauhar i dinar".
"Hajde da se ne pregonimo, daj pare za sir i kajmak", kaza Shero, uze novac i ode.
"Dobro ti Durane za dinar obrlati Sheru", kaza Ibrish.

"Totalni je kokuz, pa ne bi puno nagovaranja, ali da ima dinar u dzepu, ne bi tako lahko otiso do Markala".
Domalo, stize Shero, stavi sir i kajmak na Duranov obucarski stolic, te pruzi ruku da mu Duran dadne dinar.

"E, ne moze tako, Shero, odnesi sir i kajmak mojoj zeni, necu ja peci pitu, nego moja zenau kuci".
"Nismo se tako godili, Durane".
"Zna se Shero, gdje se pita pravi".

Shero uze sir i kajmak, malo copnu,"zauhar je", kaza, a poslije se vrati po svoj dinar, te od Durana odleti da ga potrosi.
Nekoliko dana nakon toga, eto Shere opet ispred Duranove radnje.

"Jesi li kokuz, Shero"?

"Odmah reci sta ti treba, Durane".
"Da odes do Hitka i odneses mu ove cipele".
"A, koliko ces mi para dati"?

"Dinar".

"Malo je, Durane".
"Kokuzu je, Shero, zauhar i kad mu samar opalis".
"E meni je, Durane, najvise zauhar kad zaobidjem tvoju radnju i tebe.

Jebo ti svoj dinar", kaza Shero i pohita Carsijom, vicuci:
"Umro car, umro Himzibeg, a ni ja se ne osjecam najbolje"


Adil Hajric

Nasrudin hodžina pravda





Nabrala djeca jabuka pa se posvađala kolko će kome dopasti.
U tome naiđe Nasrudin hodža pa veli:
- A zašto se svađate?
- Evo smo nabrali jabuka, pa nemeremo da ih podijelimo - rekoše djeca.
- Pa, bi li ste, da vam ih ja podijelim? - upita ih hodža.
- Jašta već hoćemo - povikaše djeca.
- Samo - veli hodža - recite mi, hoćete li da vam podijelim po svojoj ili po Božijoj pravdi?
- Po Božijoj, po Božijoj... - povikaše djeca.
Onda Nasrudin uzme pa stade dijeliti jabuke: nekom jednu, nekom dvije, nekom tri, a nekom ništa...
A djeca u još veću dreku, pa vele:
- Kakav si ti efendija?
Umjesto da nas mijeriš ti nas zavađaš.
Vidi kako si nam podijelio, sve nejednako!?

- Pa vi ste tako tražili.
Da ste rekli po mojoj pravdi ja bi svima jednako.
Ali velite hoćete po Božijoj, a u Boga je vako: nekom da jedno a nekom dvoje, neko sve a nekom ništa.

Eto to je Božija pravda a vi razumite - reče hodža pa produži svojom putem.

Bosanske Price

Jednog dana otac je poveo svoga sina na izlet na selo da bi vidio kako na svijetu ima mnogo siromasnih ljudi.
Njihova obitelj bila je vrlo bogata i djecak je mogao imati sve sto pozeli.

Proveli su dan i noc na farmi gdje su zivjeli vrlo siromasni seljaci.
Kada su se vratili, otac je upitao sina:
Kako ti se svidio izlet?
Bilo je jako dobro.
A jesi li vidio kako ljudi mogu biti siromasni? - nastavio je otac.

Da!

I sto si naucio? - nije odustajao otac.
Vidio sam da mi imamo jednoga psa,
a oni imaju cetiri.
Mi imamo bazen koji se prostire do pola vrta, a oni imaju potok koji nema kraja.

Mi imamo uvozne svjetiljke u vrtu, oni imaju zvijezde.
Mi imamo vidik do ograde, a oni citav horiziont.

Kada je djecak zavrsio otac nije znao sto bi rekao. Ostao je bez rijeci.

- Hvala ti, oce, sto si mi pokazao kako smo siromasni - dodao je djecak.

Velika srca vole,mala traze da budu voljena

Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje otmjene trgovine posmatrao prolaznike.
Neka se djevojcica priblizila trgovini i prislonila nosic na izlog.

Kao nebo plave oci radosno zasijase kad ugleda jedan od izlozenih predmeta.
Usla je odlucno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.

"To je za moju sestru.Mozete li mi to zapakovati kao poklon"?
Trgovac s nevjericom pogleda djevojcicu i upita:"Koliko novaca imas"?

Ona se podize na prstice,stavi na sto limenu kutiju,otvori je i isprazni.
Bilo je tu nekoliko manjih novcanica,saka sitnisa,nekoliko skoljki i figurica.

"Hoce li biti dovoljno"?upita ponosno.
"Zeljela bih starijoj sestri kupiti poklon.

Otkada namamo mame,ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe.
Danas joj je rodjendan.

Uvjerena sam da ce je poklon veoma obradovati.
Njene su oci iste boje kao taj dragi kamen".

Trgovac je otisao u malu prostoriju i u zlatnocrveni papir zapakovao kutijicu.
"Uzmi i pazljivo ponesi".rece djevojcici draguljar.

Ona uze paketic kao pobjednicki pehar i ponosno izadje iz trgovine.
Sat vremena kasnije u trgovinu udje prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim modrim ocima.

Stavi na sto kutijicu koju je trgovac pazljivo zapakovao i upita: "Ova je ogrlica kupljena u vas,zar ne?
"Da,gospodjice".

Koliko je kostala"?
"U mojoj trgovini cjene su stvar povjerenja,ticu se samo mene i mojih kupaca".

"Moja sestra je imala nesto sitnisa,sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu"!
Trgovac zatvori kutiju,slozi omot i vrati je djevojci.

"Vasa je "SESTRA" platila najvisu cijenu,dala je sve sto je imala".

KAFA

Kahva se najsladja sabahile iz male dzezve pije,
a ni u deset, vala, mahane joj nikakve nije.
I popodne fildzan kahve kao narucen dodje.
Da kahve nije, ko bi pomislio da dan tako brzo moze da prodje.

Kafa se pije u kuci, kancelariji, kafani,
a kod nas, u Bosni, i u avliji, vani.
Kafa bas svakoga ucini svojim robom.
Da kafe nije, zar bi insan znao kud bi serbez sa sobom.

Kava zbilja nikome ne oduzima vrijeme
posto se uz nju premecu svakojake teme.
Srkajuci kavicu svako bi reci nesto htio.
Da kave nije, kako bi se pamtilo ko je sve tude i zasto bio.

Kahva je u isti mah cejf, navika, car
i bezbeli, povrh toga, ponesto ozbiljna stvar.
Ja sam s kafom cak duhovno srastao.
Da kave nije, bi li ovaj tekst u mojoj glavi uopce i nastao?


Alija Kapidzic

Prodavao Hodža ulje i dođe mu susjetka udovica da kupi. Nikako da se pogode za cijenu. Poslije dugog cjenkanja Hodža joj reče:
- Probaj ti ovo ulje, pa ćemo se onda lahko pogoditi.
Zena je, u stvari, htjela da dobije na veresiju ulje, te zato kao slučajno podsjeti Hodžu na njegovo prijateljstvo s njenim mužem.
- Ama, deder ti prije svega vidi kakvo je ovo ulje! - navaljivao je Hodža.
Žena reče:
- Ne mogu da probam. Prije tri godine razboljela sam se uz Ramazan, tada nisam postila sedam dana pa ih bas sada nadoknađujem.
A Hodža joj onda reče:
- Draga moja, kad ti nisi mogla da odužiš za tri godine svoj dug Allahu, kako ćeš se moći odužiti meni za ulje!
Nema od toga posla ništa!