eh.... 15. Maj... meni bilo 11 godinica
sjecam se svega, i povratka iz skole, kao nesto treba da se desi...
i buljenja u fs3, i tetke iz super-bloka kako na telefon govori da ona i tetak leze u kupatilu, a mati im kaze eno ode vam fico helac
i kad Zlatko Dukic rece da je vrijeme da sidjemo u sklonista, mati meni u ruke strpa zdjelu kiflica s dzemom, a sestri kofer pun konzervi (k´o da ce rat trajati 5 dana)
i poredaju nas djecu na nekakve duseke da spavamo, dje ces ba spavat´ heeej RAT poceo, nije mala stvar....
a meni kroz glavu prolaze misli "ja cu svojoj djeci pricati kako sam bila u ratu" i bi´ mi k´o drago nesto


daBogda se vise nikad ne ponovilo...

moj skolski i ja, pa jos i masa nekog svijeta, nasli se u pozoristu negdje oko pola 2. zrak tezak, ne moze se disat, a mi lijepi, mladi, da nam je svasta nesto... tj. da nam je svaki dan, al´ taj nesto nikako. niko nikog i ne bari, nesto se svijet i ne smije.

kaze ovaj moj meni: hajmo oca zvat, da vidimo sta je...

mi do njegove nene, ostanem ja ispred kuce, sacekam ga, a on ce, sav crven, izac´ i rec´: rek´o stari da te vodim kuci i da idem ja svojoj, al´ izmedju zgrada...

dodjemo do poste, al´ ne da nam TO da prodjemo, kaze okolo... ajde, mi okolo iako je na 30 metara ulaz...

ode ovaj moj, ja kuci, a svi ispred zgrade. i moj otac, i komsija sa sestog i sa sedmog i cijeli komsiluk. djeca (brat im´o oko 12 godina) ni klikera ne igraju, i oni sute. niko bicikl ne vozi, nema ptice da proleti.

nema nicega... smao te tezine u zraku, jebo joj ja mater, jest teska bila!

dodjem kuci, mati lezi, gleda neki film, kaze: jebo ih JNA, nismo na vikendicu mogli otic!

sjednem s njom, al´ mira nemam... ustanem, spakujem neke svoje sitnice u jedan crveni ruksak (sto ga, godinu ranije, donesoh iz engleske, k´o uspomenu)... uzvrtjela se ja, nema mi mira, crvi u guzici, strasno nesto!

oko pola sedam ustanem i kazem materi: ja odo na slatinu!

gjde ces, budalo jedna, vidis da je opasno?

ja odo!

ustanem i odem... sama na ulici... idem nekakvim brzim korakom, zveckaju one drangulije u onom ruksaku, a ja, ne znam ni sama, sta mi bi, sta me posla...

bilo me strah! kontam, nas prozor drito u majevicu gleda, sta god bude, nama je najebat... na slatini stan u kavez gleda, nema sta odakle!

dodjem do mupa, policajac u kvazi rovu, tamo gdje je sad basta od sidneja. izviri on, sve s puskom: dje ces, cura?

odo na slatinu.

ajde trci! brze!

potrcim ja... dodjem do onog coska gdje je djugum, kad se zacu avion. tita mi, letio mi je 20 metara iznad glave, ako nije i nize (karikiram, of kors). kako ja digo glavu da pogledam (a glasno, u pm), tako nesto zapuca!

u trenu me covjek, koji je isao iz suprotnog pravca (nas dvoje sami na ulici), zgrabi za jaknu, prevuce preko ceste, ugura u haustor i postavi na stepenice da sjednem.

sjedim ja, ruke mi se tresu, sjedi on, vadi cigaru. ponudi me i ja uzeh... tek sto zapalih, kaze on: kako ti je stari?

u p**** materinu, oca mi zna, a ja uze cigaru! fuck!

dobro, rekoh... nemojte mu rec´ da pusim!

nasmija se on, jedva nekako, kaze: sine, nema vise veze!

poslije jedno pola sata, kaze on meni da polako krenemo i ja zazdim prema slatini kol´ko me noge nose.

zaustavise me dva policajca kod prvog sezama (ono gdje je sad zgrada, preko puta "kospica" kod kina centar, ko se sjeti). otpratise me do skvera, ko da me je neko mog´o ukrast ili sta li vec... od skvera ja opet zazdim, nigdje nikog zivog!

dodjem u zgradu, jedva me pustise da udjem. dok ja objasni ko sam, sta sam, dje mi je stan, sto cu ja dole, svi nesto nadrkani, bijesni, sta li vec... valjda ih je bilo strah, kao i mene...

ne znam sta se desava, nemam pojma, niko nista ne govori, ja se popnem u stan, zovem mater. kaze ona: ne radi ti dole tv, ne mozes da vidis nista, al´ upali radio.

na radiju nura, me´s cini... bojim se vise od nure, nego od granate.

sidjem dole, medju komsije, niko nista (poslije ce me proglasit i petom kolonom i maltretirat me cijeli rat, al´ jebi ga, takvo vrijeme bilo)...

vratim se u stan, na telefon, malo s momkom, malo s drugaricom, onda malo s materom, pa legoh u toj tisini, ne palim svjetlo, samo lezim, bojim se i sutim!

nadjoh neke stare cigarete (astor i lord, iz ranih 80-tih). kako je zapalim, tako ona izgori, suha...

u neka doba, puce! kako puce, tako poce od prave!

et... jeben dan...

PS: izvinite zbog psovki, ja to u zaru naracije