Ivo Andrić
Kada bi srce imalo ono što voli, duša što je raduje, usne kog žele da ljube, ruke kog žele da miluju, noge kud vole da putuju - život bi bio najljepša pjesma. Ali i najljepše pjesme imaju kraj. I obično nisu
duge. Međutim, ako zaista vrijede - dugo opstaju i pamte se.

Živjeti u svijetu i pritom ne biti
svjestan smisla svijeta
isto je kao i lutati velikom knjižnicom
i pritom ne doticati knjige.

ČLANAK JEDNOG AMERICKOG NOVINARA:

"Ima na Balkanu jedna zemlja, koja se graniči sama sa sobom.

Gdje žive najlepše žene, a natalitet opada.
Gdje nezaposleni najviše rade, gde na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.
Gdje vozovi kasne po redu vožnje.
Gdje svi igraju fudbal, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci.
Gdje svi žure na posao, a niko ne stiže na vrijeme.

Gdje osmočasovno radno vrijeme traje dvanaest sati.
Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo.
Gdje su novinari slobodni da napišu šta god im se naredi.
Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo.
Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne.

Gdje se ratovi nikad ne završavaju.
Gdje se istorija ponavlja svaki dan.
Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili.
Gdje je strana valuta uzeta za domaću.
Gdje pametne zbog nerazumjevanja proglašavaju ludacima, a ludake sposobnima. Gdje nepismeni pišu istoriju.

Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje.
Gdje vlast prezire građane kao neželjene svedoke.
Gdje se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemaju pravo.
Gdje se svako svakome smješka, a niko nikome ne želi dobro.
Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.

Gdje prizivaju diktatora, a demokratiju smatraju porezom na budale.
Gdje smatraju da će zemlja više napredovati ako što više nazaduje.
Gdje nisi normalan, ako ne poludiš.
Gdje živiš samo zato da bi umro.
Gdje je vreme beskonačno, a glupost besmrtna eh to ti je jarane Bosna"



Genijalno

Znaš prijatelju, ja sam nju voleo. Ono mislim, baš voleo. Istinski, ludo i bez razmišljanja. Bila mi je jedina. Moja tajna, ona najveća. Sa mnogima sam bio, ali uvek sam nju nosio u srcu. Najviše mi je trebala, a eto.. Baš njoj sam najviše bola donosio. Nisam mogao da prihvatim činjenicu da volim, pa sam je terao od sebe. Stalno joj se vraćao, a ustvari bežao od nje. U jednom trenutku pokazao bih joj da mi je stalo, a u sledećem dokazao da sam djubre. I najgore od svega, kad god bih se vratio, ona je bila tu. A sada…
-A šta sada? Preboleo si je?
Ma kakvi! Ima trenutaka kada je zaboravim na tren, ono kad alkoholom ubijem zadnji komad mene.
– Zašto sada ne odeš i kažeš joj sve?
Eh, vidiš… Uspeo sam šta sam hteo. Otišla je od mene. Sad kad se vratim, više je nema. Kažu da voli drugog, znam da to nije istina.. Ali ..
– Idi do nje onda.
Ne mogu.
– Zašto?
Uključila je razum. Shvatila je da sam, ipak, preveliko đubre i da je ne mogu voleti nikad. Voleti onako, klasično. Ne mogu biti tu za nju, a uvek ću očekivati da ona bude tu za mene. Ne mogu kad joj bude najteže doći i zagrliti je, mada znam da ona meni bi.
-Tebe je nemoguće shvatiti!
Eh prijatelju, znam.. To čujem često. Samo jedna osoba mi je rekla da me razume..
-Ko!?
Pa, ona, druže…

Pero Defformero

Je li to sve što ostaje posle ljubavi?



Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje?
Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju?
Čaše sa ugraviranim monogramima, ukradene u “Esplanadi”.
Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše i da crte budu na istoj visini.
Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka “?” i začudjen pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.
Posle ljubavi ostaje rečenica: “Divno izgledaš, nisi se ništa promenila…” I: – “Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona”.
I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali, ostaju posle ljubavi.
Posle ljubavi ostaju melodije sa radija koje izlaze iz mode.
Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: “Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena…” Ušao je u amfiteatar i kazao: “U našoj avangardi…” Poslala mu je poljubac.
Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak – spuštena slušalica kada se javi tudji gals. Hiljadu i jedna laž.
Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: “Ja ću prva u kupatilo!” – i pitanje: “Zar nećemo zajedno?”.
Ovaj put, ne.
Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu n ikakve tajne.
Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost,kada u prolazu udahnem “Cabochard” na nekoj nepoznatoj crnomanjastoj devojci.
Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu; taksisti koji nas nikada nisu voleli (“Hvala što ne pušite!” – a pušili smo), i cvećarke koje jesu.
Posle ljubavi ostaje povredjena sujeta.
Metalni ukus promašenosti na usnama.
Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene.
Posle ljubavi ne ostaje ništa.

Una ~ Momo Kapor

“Daleki dragi dani nesveli –
Nikad da iščezne ta slika, glas...
Tih godina smo mi svi voleli,ali su malo voleli nas.”
Sergej Jesenjin

“Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više meseci, kako sednem za neki sto, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cene, na penzije, na situaciju ovde ili tamo, na mlade, na stare... I kukaju... Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Pa mi je lepše da se zatvorim u svoju sobu...da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari... A ima ih. Verujte”

Miroslav Antić

Treba se već u djetinjstvu naučiti da su sreća i nesreća kao što su dan i noć, smjenjuju se.

NBH

"Volim činjenicu da činim ljude radosnima, na bilo koji način. Čak i ako je to samo pola sata u njihovim životima, ako mogu učiniti da osjete radost ili da se osjećaju dobro, ili donijeti osmijeh na kiselo lice, za mene je to nešto dragocjeno."
Freddie Mercury

Zašto nemamo toliko pameti da ne pridajemo važnost strahu, šta će se desiti desit će se, i niko i nikad od toga niti je pobjegao niti će pobjeći.? Zašto jednostavno ne živimo? Običan, tih, miran život bez pretjeranih uspona i padova, bez želja koje unaprijed znamo da su neostvarive, zbog ambicija da stignemo tamo gdje nikad nećemo stići, bez čežnji da nas voli neko ko nas voljeti neće taman da smo jedina preostala osoba na svijetu.

NBH