Ne znam zašto ali mi nešto na um pade da su ljekari prestali griješiti

Nesavjesno liječenje i medicinske greške



I doktori ubijaju, zar ne?

Marijana Puketa, 33-godišnja Sarajka, umrla je na Trećoj internoj klinici KCUS-a, gdje je ležala 13 sati bez da joj je iko od ljekara pružio pomoć • Direktor KCUS-a utvrdio je odgovornost i kaznio ljekare • Presedan u historiji bh. pravosuđa u poslijeratnom periodu: okrivljujuća presuda doktorici za nesavjesno liječenje • Doktor tvrdi da je pacijentica sama progutala gazu



– Najviše me boli što su Marijanu samo pustili, da su makar šta uradili, pa i pogriješili, preko toga bih nekako i mogao preći, riječi su kojima Sarajlija Darko Puketa zaključuje priču o najdramatičnijim danima njegovog života, u kojim je naprasno ostao bez supruge Marijane Kreilich-Puketa.

Marijana Kreilich-Puketa preminula je 3. decembra 2011. godine na Trećoj internoj klinici u Sarajevu. Njezinoj smrti prethodilo je nekoliko dana tokom kojih je Darko Marijanu, zbog enormno visokog krvnog pritiska i boli u grudnom košu, vozio od jedne do druge zdravstvene institucije.

Marijana je 30. novembra 2011. iznenada dobila povišen krvni pritisak i suprugu se žalila na bolove u grudima. Zbog toga ju je Darko odveo u Hitnu pomoć, odakle su ih uputili u Centar urgentne medicine na Koševu. Sa pritiskom koji je tada bio 220 sa 120, Marijanu su iz Centra urgentne medicine, gdje su je primili doktori Senad Hasanspahić i Maja Stevović, vratili kući, uz savjet da kupi tlakomjer i mjeri pritisak dva puta dnevno. Hasanspahić i Stevović su prvi, u nizu ljekara, koje Darko Puketa krivi za smrt njegove supruge.

Termin u januaru Dva dana kasnije, Marijana ponovo ima krizu visokog pritiska. Živa u tlakomjeru tog je dana, u petak, 2. decembra, mjerila 220 sa 110. Supružnici Puketa ponovno odlaze u Centar urgentne medicine, tu ih prima dr. Hajrović.

Istina, kaže Puketa, Hajrović je nazvao prvu Internu kliniku i doktoru Osmanu Terziću rekao da ima mladu pacijenticu sa izrazito visokim krvnim pritiskom i raspitivao se šta bi mogao biti uzrok tome.

– Čovjek u Centru za urgentnu medicinu nema pojma o čemu se radi, što me je šokiralo. Hajrović telefonom razgovara sa Terzićem, međutim on govori kako nije raspoložen za novog pacijenta, prisjeća se Puketa.

Marijani su, potom, dali tabletu za snižavanje krvnog pritiska i poslali je u Hitnu pomoć po recepte za lopril, te kući. Tom prilikom supružnicima Puketa su rekli da se jave u ponedjeljak u angiološko savjetovalište, kako bi Marijana dobila termin za januar.

Ponedjeljak Marijana neće dočekati živa, iako će, zahvaljujući silnim molbama njezinog supruga, biti smještena na Treću internu kliniku. Ipak, iako je na uputnici pisalo da bi Marijana trebala biti smještena u intenzivnu njegu i to na 24-satno posmatranje, na Trećoj klinici smještaju je u običnu bolesničku sobu.

Desilo se to u subotu, 3. decembra, u 4:30 ujutro. Ni u satima koji su uslijedili, Marijana na Trećoj internoj klinici neće biti podvrgnuta neophodnim pretragama, jer se one ne rade u danima vikenda. Tog dana, oko 14 sati, Darko će posljednji put vidjeti suprugu. Marijana mu je tada ispričala kako je imala još jednu krizu visokog pritiska, kako je pokušavala doći do sestre ili ljekara, ali je tom prilikom pala u hodniku. Marijana mu je tada rekla i da cijeli dan leži, ali da je niko nije pogledao.

– Tri sata prije nego će umrijeti, vidio sam Marijanu. Tada mi je ispričala kako joj se obratio doktor Ifet Filipović. Rekao joj je “sad bih ja tebe izliječio, ali mi zakon ne dozvoljava”. Od svega me najviše boli ta njegova izjava. To kao čovjek ne mogu prihvatiti, govori Darko Puketa.

Nešto prije šest sati istog dana iz bolnice su mu javili da mu je supruga preminula. U subotu ujutro napokon je stigla do klinike, a u subotu poslijepodne u njoj je umrla. Trinaest sati Marijana Puketa je ležala u bolnici, a da joj pomoć nije pružena. Darko Puketa je nakon svega zatražio da se obavi obdukcija tijela njegove preminule supruge. Kaže kako su ga tako savjetovali i neki ljekari koje ne poznaje, a koji su ga sreli na hodniku Klinike i krišom mu to rekli.

Darko Puketa je slučaj prijavio Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu. Predmet je zaprimila tužiteljica Meliha Bungur. I ona je naložila da se obavi obdukcija, koja je pokazala da je Marijana Puketa preminula od puknuće aorte, najveće arterije u ljudskom tijelu, uzrokovano visokim krvnim pritiskom.

– U vezi sa krivičnim predmetom, koji je u ovom Tužilaštvu formiran povodom smrti Marijane Pukete, nadležni kantonalni tužilac poduzima predistražne radnje u svrhu provjere relevantnih okolnosti pod kojima je došlo do nastupanja smrti oštećene (Marijane Puketa op. a.), nakon čega će donijeti konačnu tužilačku odluku u smislu eventualnog otvaranja istrage protiv određenih osoba, saopćila nam je glasnogovornica Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu Jasmina Omičević.

Lik Marijane Puketa poznat je mnogim Sarajlijama. Fotografija ove mlade žene nalazi se na plakatima kojim je grad oblijepio njezin Darko Puketa.

“Mlada Sarajka (33) ubijena u bolnici Koševo zbog nepružanja pomoći. KO JE SLJEDEĆI?”, piše na plakatima kojima Darko Puketa želi cijelu javnost upoznati sa smrću Marijane za koju krivi nemarne ljekare.

U međuvremenu, Darko Puketa je primio dva pisma generalnog direktora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića.

Drugo pismo Puketa je primio 6. februara, istog dana kada je i napisano. U njemu, prof. Gavrankapetanović nedvosmisleno priznaje da su njegovi podređeni, ljekari različitih klinika, odgovorni za Marijaninu smrt.

– Ranije sam Vas obavijestio da sam poduzeo sve radnje u cilju utvrđivanja činjenica relevantnih za dobijanje validnog mišljenja vezanog za proceduru usluge i uzroke nastanka smrti Vaše supruge Marijane. S obzirom da su te radnje okončane, izrečene su mjere za učinjene povrede radne obaveze određenom broju zaposlenika. S obzirom da je u predmet uključeno Tužilaštvo KS-a, na njihov zahtjev dostavili smo traženu dokumentaciju, stoji u Gavrankapetanovićevom pismu.

Tužilaštvo Kantona Sarajevo je u 2011. godini podiglo samo jednu optužnicu po prijavi za krivično djelo – nesavjesno liječenje.

Riječ je o slučaju protiv doktorice Amile Cvijetić-Koldžo, kojoj je prije nekoliko dana izrečena okrivljujuća presuda.

“Doktorica Amila Cvijetić-Koldžo kriva je za smrt Svjetlane Zukić, koju je prouzrokovala nesavjesnim liječenjem.” Ovako ukratko glasi presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, koju je 1. februara pročitala sutkinja Dalida Burzić i koja će ući u historiju bosanskohercegovačkog pravosuđa kao prva osuđujuća, mada nepravomoćna, presuda donesena zbog nesavjesnog liječenja u poslijeratnom periodu.

Kantonalni sud u Sarajevu je zaključio da su dokazima izvedenim tokom suđenja potvrđene inkriminacije prema kojima je Cvijetić-Koldžo kod Zukić primijenila epiduralnu analgeziju da bi joj omogućila bezbolan porođaj, nakon čega je došlo do probijanja ovojnice kičmenog stupa kod pacijentice.

Kućno liječenje Prema inkriminacijama, koje sud smatra dokazanim, Zukić je otpuštena s Klinike za ginekologiju i akušerstvo na kućno liječenje, iako je zbog navedene komplikacije morala biti zadržana u bolnici duže od 24 sata. Cvijetić-Koldžo je potom u više navrata samoinicijativno liječila pacijenticu u njenom stanu, bez konsultacije s nadređenima i liječnicima drugih specijalnosti, te primjenjivala neprikladna sredstva i metode liječenja.

Sud je, na temelju dokaza, utvrdio da je okrivljena doktorica primala Zukić u vrijeme dežurstva na klinici, te joj davala takozvanu krvnu zakrpu i otpuštala je kući, usprkos tegobama i pogoršanju zdravstvenog stanja kod pacijentice kojoj je bio potreban bolnički tretman.

Sutkinja Burzić istakla je da je zdravlje “temeljna vrijednost čovjeka”, te da su “zdravlje i njegova zaštita prava zajamčena Ustavom”, ukazujući na specifičnosti ljekarske profesije, te odgovornost koja podrazumijeva striktno poštivanje pravila dobre doktorske prakse i pravila medicinske struke i nauke, iz čega proistječe osobna, moralna i pravna odgovornost.

I nakon nepravomoćno završenog višegodišnjeg sudskog procesa, u Gordani Simić, sestri preminule Svjetlane Zukić ostala je gorčina. Gorčina prouzrokovana izjavama i pitanjima kojim ju je osuđena doktorica izlagala tokom suđenja.

– Kada ju je tužilac pitao zašto iz bolnice nije poslala hitnu pomoć kada je moju sestru naručila na “krvnu zakrpu”, doktorica je odgovorila da se Denis (sin pokojne Svjetlane op. a.) bojao crvenih uniformi. Potom je izjavila kako moja sestra nije imala zdravstveno osiguranje i da zbog toga nije htjela u bolnicu. Istina je da je Svjetlana bila zdravstveno osigurana, a da Amila Cvijetić-Koldžo nikada nije predložila bolnicu i hospitalizaciju, nabraja Gordana Simić izjave kojim se doktorica branila tokom suđenja.

Simić objašnjava kako ju najviše boli arogancija doktorice, koja je na suđenju čak tvrdila i to da je Svjetlana samoinicijativno i na svoju ruku uzimala lijekove, drugim riječima da se sama ubila, jer je patila od postporođajne depresije.

Minka Šakonjić, medicinska sestra iz Cazina, je u ljeto 2006. godine boravila na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu zbog operacije mišića, smještenog između jednjaka i želudca.

Mjesec dana nakon operacije u Kliničkom centru Koševo Minki su na KBC-u Dubrave u Zagrebu iz želuca izvadili gazu, dimenzija 40 puta 40 centimetara.

– U julu 2006. sam došla u bolnicu sa jednom dijagnozom, a iz nje izašla sa drugom. Dr. Haris Tanović mi je operisao mišić koji se nalazi između želuca i jednjaka. Tri mjeseca sam živjela od čaja i vode. U bolnici sam bila 24 dana i za to sam vrijeme izgubila 15 kilograma. Stalno sam imala visoku temperaturu. Uz sve to, 21 dan sam imala dren. A meni je dobro poznato da se dren može držati najviše 3 ili 4 dana. Iz bolnice sam stigla kući u Cazin. Zbog strašnih bolova u stomaku otišla sam doktoru u Bihać. Tu su mi napravili rendgenski snimak, endoskopiju i gastroskopiju i utvrdili da u želucu imam strano tijelo. Doktor iz Bihaća je tada nazvao dr. Tanovića i to mu i rekao. No, Tanović je kazao da sam sama pojela gazu, prisjeća se Minka Šakonjić.

Napominje kako je to shvatila kao ličnu, ali i uvredu za cijelu medicinsku struku.

– Kao medicinskoj sestri mi je dobro poznato da se prije operacije broji svaki predmet koji se unese u salu i iznese iz nje, priča Šakonjić.

Nakon svega ovoga, Minku je suprug odvezao u Zagreb, gdje su je na KBC Dubrave operisali i iz želuca izvadili gazu zaostalu nakon operacije. Gazu su, kao dokazni predmet, Šakonjići donijeli sa sobom u Cazin.

Preko advokata su od KCUS-a tražili nadoknadu materijalne štete, odnosno troškova putovanja i operativnog zahvata u Zagrebu, koja se mjeri hiljadama maraka. U Sarajevu nisu htjeli ni da čuju, a dr. Tanović je, prema riječima Šakonjića, i dalje tvrdio da je Minka sama progutala gazu.

Doktor tuži pacijenticu Vidjevši da je ljekari žele napraviti budalama, Šakonjić je odlučila putem suda dokazati da nije sama progutala gazu, već da je bila žrtva liječničkog nemara, zbog kojeg je danas skoro pa invalid.

– Znate kako je neugodno nositi korzet. E, pa ja steznjak, u kojem se osjećam i izgledam poput kornjače, moram nositi cijeli život. Ne mogu se sagnuti kako treba. A 45 mi je godina. Neću odustati. Ni zbog sebe, a ni zbog drugih ljudi koji bi sutra mogli postati žrtve nesavjesnog liječenja. Postala sam invalid, a oni tvrde da sam sama pojela gazu, priča Šakonjić.

Krivična prijava protiv doktora Harisa Tanovića zbog nesavjesnog liječenja Minke Šakonjić iz 2007. godine, podnesena kod Tužilaštva Kantona Sarajevo najprije je bila odbačena, no federalno je Tužilaštvo poništilo odluku o neprovođenju istrage i naredilo otvaranje nove.

Šakonjići su podnijeli i privatnu tužbu na Općinskom sudu u Sarajevu.

– Već pet godina sam na sudu. U aprilu mi je zakazano novo ročište, kaže Šakonjić, ponavljajući da, kakav god ishod bude, odustati od pravde neće.

Istovremeno, i doktor Tanović najavljuje tužbu protiv Minke Šakonjić, tvrdeći da je ona nanijela štetu njegovom ugledu i životu.

– Taj slučaj je čist. Radi se o gazi koja je nađena u želudcu. A ja nisam uopšte otvarao digestivnu cijev. Očito se radi o pokušaju da se ljekari optuže za grešku i izvuče se novac od njih, što je van pameti. Jer nemoguće je u zatvorenu bocu bilo šta staviti. Znate, ima i toga da pacijenti pokušavaju zloupotrebljavati takve situacije. Meni se ni teoretski tako nešto moglo desiti, jer takva mogućnost nije ni postojala. Ja ću sada tužiti tu pacijenticu, koja je najvjerovatnije progutala gazu. Jer ja želudac nisam ni otvarao, kaže profesor Tanović, ponavljajući da krivični postupak protiv njega nikad nije pokrenut, iako se cijela priča dugo razvlačila po sudu.





Četiri prijave u 2011.


Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo zaprimilo je u 2009. i 2010. godini po dvije prijave zbog krivičnog djela nesavjesno liječenje iz člana 229. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu kojih postupajući kantonalni tužioci vrše predistražne radnje u svrhu provjere navoda iz prijave kako bi utvrdili da li u konkretnim slučajevima postoje elementi ovog krivičnog djela i donijeli konačnu tužilačku odluku u smislu eventualnog otvaranja istrage protiv prijavljenih lica. Tokom 2011. godine Tužilaštvu su dostavljene ukupno četiri prijave zbog istog krivičnog djela. Shodno tome, u jednom predmetu nadležni kantonalni tužilac otvorio je istragu zbog osnova sumnje da je u datom slučaju počinjeno krivično djelo nesavjesno liječenje, dok je u jednom slučaju postupajući tužilac podigao optužnicu povodom predmetnog krivičnog djela.





Bez ruke zbog smrti pacijenta



– Ljekarske greške stare su koliko i medicina, a da Vas razuvjerim kako to nije fenomen modernog vremena, kazat ću da u čuvenom Hamurabijevom zakonu, koji je obznanjen prije više od 3.800 godina piše da će se ljekar, koji liječi glavu pacijenta, pa pacijent umre – kazniti odsijecanjem ruke. Ista kazna u istom zakonu predviđena je i za gubitak vida pacijenta. Od tada do danas bilo je puno ljekarskih grešaka, znanih i neznanih, bilo je i onih koje su bile uzrokom suđenja, pa i presuda teških kazni, kaže predsjednik Ljekarske komore KS-a Fahrudin Kulenović.

Dr. Kulenovića upitali smo kakve su mjere predviđene za ljekare, koji nesavjesnim liječenjem uzrokuju pogoršanje zdravlja ili smrt pacijenata.

– Pitali ste me može li se tom ljekaru zabraniti rad. Protiv ljekara koji tako pogriješe poduzimaju se i izriču razne mjere i presude, od disciplinskih mjera pa do zabrane ljekarske prakse. Kod ljekarskih grešaka razlikujemo uglavnom dvije vrste grešaka. To su stručne greške i nemar ili nepažnja, kaže Kulenović.

Kulenović objašnjava da je osnovna obaveza ljekara da zdravstvenu zaštitu pružaju primjenom savremenih medicinskih postupaka i tehnologija i praćenjem dostignuća u razvoju medicinske nauke. Etički komitet ima i svoj Kodeks medicinske etike i deontologije, koji ljekarima nalaže da moraju uvijek čuvati ugled i dostojanstvo ljekarskog staleža. Etički komitet razmatra slučajeve ljekara koji se ogriješe o Kodeks, a rješava i žalbe i pritužbe pacijenata na rad ljekara.






Kažnjeni ljekari



Nakon što je generalni direktor KCUS-a prof. dr. Faris Gavrankapetanović obavijestio Darka Puketu da je određen broj uposlenika te ustanove kažnjen zbog smrti Marijane Puketa, zanimalo nas je ko su kažnjeni uposlenici i kakve su im mjere izrečene.

– Posebno formiran tim je zaključio da postoji osnova da se određenom broju ljekara izreknu mjere za učinjene povrede radne obaveze, što je i učinjeno. No, s obzirom da je u predmet uključeno Tužilaštvo KS-a koje vrši istražne radnje, zbog te istrage ne možemo govoriti kojim ljekarima su izrečene mjere zbog povrede radne obaveze, kazao nam je Gavrankapetanović.

Procitah clanak u holandskim novinama,koji me odmah asocira na stanje u mojoj BiH, sa naslovom:“BOLNICE PRIJAVILE SAMO 243 SUMNJIVIH SMRTNIH SLUCAJEVA”. I naravno, odmah se namece pitanje koliki je taj broj kod nas.

Ova tema je interesantna iz jednog prostog razloga, sto i u razvijenim zemljama, ma koliko primarna zdravstvena zastita imala visok nivo svog razvoja, ona u sustini prestavlja tabu temu. Bez obzira sto je zdravstvena zastita u Nizozemskoj na zavidnom nivou, ipak se o ovoj temi nerado pise i razgovara. To se posebno odnosi na one, to jest zdravstvene radnike, kojih se ova tema i najvise tice.
Bolnice u Holandiji ne prijavljuju vise stotina sumnjivih smrtnih slucajeva. To proizlazi iz iztrazivanja jedne radio-tv stanice(RTL Nieuws). U toku 2009 godine Inspekciji za zdravstvenu zastitu je prijavljeno samo 243 smrtna slucaja, kod kojih se sumnja da je napravljena medicinska greska. Medjutim, prema misljenju strucnjaka, godisnje usled gresaka umre 1960 pacijenata. To znaci da sigurno 1700 slucajeva ostaje ne prijavljeno.

Medicinski radnici precutkuju sumnjive smrtne slucajeve. To misljenje proizlazi iz istrazivanja navedene radi o-tv stanice i to misljenje potvrdjuje i sama inspekcija zdravstvene zastite. Glasnogovornik inspekcije za zdravstvenu zastitu kaze da u bonicama nema jos kulture da se navedeni smrtni slucajevi prijavljuju. Ministarstvo i organizacije u zdravstvu su napravile dosta u pokusaju da dodje do promjenu u kulturi ponasanja medicinskih radnika. To zapravo ima najvece rezultate ako ti radnici sami imaju volju i zelju sa time. Od 2010 godine moze inspekcija bolnice kaznjavati ako dodje do ne prijavljivanja sumnjivih smrtnih slucajeva. Medjutim, iz nalaza RTL Nieuwsa, proizlazi da je se to desilo u svega malom broju slucajeva.

Nema prijava navedenih slucajeva?! “ Nema , zato sto su ti slucajevi trnoviti(bodljikavi) i ljekari i ostalo medicinsko osoblje greske drze u tajnosti”, kaze Jan Klein predavac (‘zastite pacijenta’)na Erasmus Univerzitetu. “Ako si zadnji korak kod pacijenta ucinio onda moras dobro pripaziti, jer ti je tuzilastvo sa istraznim sudijom odmah sjelo za tvoj vrat.” I to je jedan od razloga zasto se slucajevi cesce ne prijavljuju.

Prema misljenu navedong predavaca u igri je i da bolnice malo istrazuju smrtne slucajeve. U protivnom bi taj broj gresaka bio sigurno manji. “Medicinskie dosije su uglavnom nepotpune jer pacijent cesto ima vise bolesti i vise ljekara. Zbog toga se ne moze tacno utvrditi gdje je greska napravljena.”

Od 243 prijavljenih slucajeva, 60% gresaka su ucinjene kod beba(29 slucaja) i starijih osoba od 65 godina(120 slucaja). Obadvije grupe spadaju u takozvanu rizicnu grupu pacijenata. “ 29 mrtvih beba zbog medecinskih gresaka”, kaze Jav van Lith,predavac akuserstva.

Pregled smrtnih slucajeva izazvane greskom:
Starosna dob Broj smrtnih slucajeva Procenat
Mladje od 1 godine 29 ili 11,93%
1-11 godina 4 ili 1,65%
12-18 godina 1 ili
0,41%
19-65 godina 67 ili 27,57%
66-80 godina 75 ili 30.86%
80 i starije 45 ili 18,52%
Nepoznato 22 ili 9,05%
UKUPNO 243 100%

Prema misljenju Klein-a taj broj prijava bi zapravo mora biti i veci od 1960, jer kod svake pretpostavljene greskem bolnica bi morala prijaviti slucaj inspekciji. On ide u tome jos i dalje pa kaze da bi bolnice morale istrazivanje obavezno uraditi kod svih smrtnih slucajeva. Cak i ako nema jasnih prepostavki da je medicinska greska napravljena.

Pregled smrtnih slucajeva u zavisnosti od duzine vrema potrebnog za istrazivanje uzroka smrti:
Vrijeme trajanja Broj smrtnih slucajeva
Krace od pola godine 80
Izmedju 6 -12 mjeseci 103
Izmedju 13-24 mjeseca 47
Duze od 24 mjeseca 6
Nepoznato 7
UKUPNO 243
Stav VVD(jedna od politickih partija) je da broj smrtnih slucajeva sa medicinskim greskama se mora smanjiti . VVD ima misljenje da se svaki smrtni slucaj u bolnici mora ispitati. I ako ima ustanovljenih gresaka da se moraju te greske prijaviti nadleznoj inspekciji.

Na kraju, radi komparacije, da kazem da Holandija ima 15 miliona stanovnika i da u prosjeku ima dva puta vise ljekara nego Bosna i Hercegovina.


[Edited by Azur on 18-01-2014 at 11:26 GMT]