Info: Svi posjetioci foruma su obavezni da poštuju forumska pravila.


FORUM : Vječne teme : Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne
Strana: 1 2 3 4 5 6 7
New Topic Post Reply
Pošiljalac Poruka
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Bitka na Lisaci - Majevica

Sedamnaest punih dana, od 8. Do 25. Novembra, trajala je neizvjesnost zvana Lisaca na Majevici i prava drama za 75 cetnika u potpunom okruzenju snaga Armije BiH. Nakon bezuspjesnih pokusaja njihove brace u stalnim napadima iz rejona Stolica prema neprobojnom obrucu jedinica OG-4 i pridruzenih jedinica Drugog Korpusa , u predaksamski sahat 25.novembra, srpske ruke 61 cetnika bile su visoko iznad srpskih glava.

Tezak poraz majevickih cetnika i desetak kvadratnih kilometara novih slobodnih teritorija BiH na ovoj planini doveo je pred skori pad najvisi vrh Majevice-Stolice (916m), cvoriste radio-televizijskog i telekomunikacijskog sistema Karadziceve paradrzave u BiH. Uspjeh je to 241.sprecanskomuslimanske lahke brigade ”GAZIJE” iz Kalesije, uz kratkodnevno servisiranje 205.kalesijeske, 206.zvornicke, 251.lahke brigade. Dok smo razgovarali s herojima ove akcije, pojavio se komadant Gazija, major Halil Jahic: Bio sam, bolan, na Lisaci. Nosio zastavu! Nisu caska cekale gazije. Priljubljena uz sami relej, Stolice, zavihorila se na Lisaci zastava Bosanska.

Okruzenje Lisace

Izvidjacko-diverzantski vod 241.sprecansko-muslimanske brigade osnovan je prije cetiri mjeseca. Komanda brigade za njegovog prvog covjeka odredila je Elvira Kopica, momka diverzantskoga izgleda, koga prati smirenost i razbor koji, naprosto plijene. Njegova jedinica, 1.novembra dobila je zadatak da u susjedstu s prvom cetom ovlada Malom Jelicom, kljucnom tockom za odbranu releja Stolice, elektronskog mozga tzv. rs. Ove posljednje cinjenice su i srbi svjesni, pa je ovaj zadatak Kopicevih momaka odlozen zbog jakih cetnickih snaga na maloj Jelici. Sljedece hefte dakle 8.novembra , IDV, zajedno s Trecom cetom unistava prvi rov na koti Plato, koju cetnici zovu Bojino brdo.

U borbama na ovoj koti sudjeluje i cetvrta ceta. Potom , padaju dva kljucna rova srpske odbrane, cime je Plato, prakticno u rukama Gazija. Predvodjene komandirima Ismetom Pjanicem i rahmetli Mirzom Hukicem, cesto presijecaju komunikaciju Lisaca-Mala Jelica-Stolice i spajaju se sa komandosima pete cete ( momci u ovoj ceti prosli su specijalnu obuku u nastavnom centru-Muasker- u Kalesiji). Time je Lisaca stavljena u obruc.

Neuspjeli Pregovori

Dalji tok dogadjaja bio je drama. Naravno, drama za 75, ugljevickih cetnika koji su bili na Lisaci. Bili su u totalnom okruzenju i nisu imali dotura ni hrane ni municije. Jedne su noci njihova sabraca pokusala im dostaviti hranu helikopterom, koji je iz pravca Bijeljine preko Stolica nadletio Lisacu. Te su noci vatre bile upaljene na Lisaci i oko releja a helikopter je letio bez svjetala. Nasi su momci prozreli njihove namjere, pa su otvorili vatru u pravcu mogucega leta. To je vjerovatno utjecalo da su okruzeni dobili tek 22 struce kruha i 30 mesnih konzervi, jer se helikopter nije smio vise zadrzavati da bi izbacio vece kolicine. Te su rezerve igladnjele bordonje pojele za dva dana. ( uzgred , konzerve su iz humanitarne pomoci, sa prepoznatljivim znakom Evropske unije.) Prije 25.novembra i predaje cetnika, hrane nisu imali punih sedam dana, a ispred jedne zemunice nasli smo sahan sa isjeckanom koprivom, koju nisu pojeli.

Po vodu su silazili u potok, ali su im i tu nasi momci doskocili. Neki su i ubijeni. Prvi su pregovori odrzani 11.novembra u 15,30 sati. Glavni pregovarac sa srpske strane bio je Stevan Mitrovic, covjek u crnoj beretki i u uniformi koja je odudarala od ostalih, ali bez vidljivih obiljezja njegove vojske. Nasu stranu su predstavljali Fahrudin Mesanovic Kero, zamjenik komandanta 241.brigade, i sigurnjak Pajdo Subasic, te jos neki momci u pratnji. Pri prvom susretu sa Mitrovicevim pregovaracima, Kero je rekao: Aksam hajrola! Srpska strana je trazila da im se omoguci izvlacenje opkoljene jedinice sa Lisace putem preko Male Jelice, a nasa je strtana trazila da u zamjenu za te vojnike Srbi ustupe objekte Kolijevku i Malu Jelicu. On bi dao Kolijevku, ali Malu Jelicu nije smio, posto je ona kljuc za relej prisjeca se Kero.

Mitrovic je rekao da za to mora konzsultirati vise instance. Napad bradonja, koji je uslijedio odmah na okoncanju ovih pregovora argumentirao je procjene nasih komandi da od toga pregovarackog posla sa Srbima nejma nista. Drugi su bili zakazani za sutra ujutrro, ali nisu odrzani zbog napada koji je krenuo deset minuta ranije. U vremenskom rasponu od 8.do25.novembra, Srbi su izvlei sestdesetak napada( u prosjeku tri-cetiri dnevno), ali nisu uspjeli izvuci okruzenu jedinicu. Istovremeno, ni nasi momci nisu ostajali duzni. Junus Salkic, Edin Sehic, Osmo Dzelilovic Reper, Sefik Selimovic, poznat kao jednoruki Jack, blizanci Rizvanovici, Damir, Mali Civa, Pjanic, Bugi Muminovic(katkad i zapjeva) i ostali diverzanti Elvira Kopica cesto su pravili zasjede cetnicima na Dugim njivama, Sjenokosu i Repusinama, te izvidjali terene Kolijevke i Male Jelice. Samo u jednoj toj akciji su vojske srpske smanjili za cetvericu bradonja, dvojicu lakse i jednog teze ranjenog, koji je kasnije podlegao. Pregovori su za sve to vrijeme bili na mrtvoj tacki, ali je radila vruca linija visih instanci srpske strane i Drugog korpusa ARBiH. Cetnici su tada po prvi put javno zaprijetili da ce gadjati civile ako se ne puste njihovi vojnici.

Sveti Rusmir

Samom cinu razrjesenja slucaja Lisaca najvise je doprinjeo dvojac iz Gazija na isturenom komandnom mjestu 241.brigade, na Majevici su se toga 25.novembra nasla tri momka iz Brigade: Mehmed Djedovic,nacelnik staba, Rusmir Hasanovic, zamjenik komandira voda, i Mirsad Ikanovic. Cetnicki napad taman stao, pa su ova tri momka, nakon obilaska nasih linija i konstatiranja dobrog stanja, stali na IKM-u da malo odmore. Tada se javlja ideja da pokusaju uspostaviti sa okruzenim srbima na Lisaci i da ih pokusaju nagovoriti na predaju. U 10,30 sati. Mirsad i Rusmir krenuli su sa Ostrog kamena ka njihovoj liniji. Uspostavili su komunikaciju sa dvojicom-trojicom zaraslih bradonja. U tom prvom kontaktu oni su trazili pola sahata za razmisljanje. Rusmir ih je ubjedjivao da ne uspostavljaju vezu sa komandom na Stolicama, jer ih je ona otpisala(znao je procjenu nasih komandi da ce se srpski oficiri radije odreci 75 svojih ljudi nego li tako znacajnih kota Kolijevka i Mala Jelica).

Rekao im je to da se njihove porodice u Zabrdju i drugim selima kod Ugljevika, odakle su oni mahom, bojkotiraju. Rusmir i Mirsad su dva sahata proveli sa njima i nagovarali ih na predaju. Nakon oklijevanja, pristali su, ali pod uvjetom da ih ova dvojica gazija sprovedu do Tuzle i Crvenog Kriza. Tada im je Rusmir rekao: Ako vam je Crveni kriz potreban pored mene zivog ovdje,onda je bolje da me sad ubijete nego da se kasnije dolje ganjamo. U vasim sam rukama i mozete mi raditi sto god hocete!. Trazili su da prije predaje uspostave vezu sa Stolicama, na sto ih je on upozorio da, u tom slucaju, nece ni oni ni on izici zivi sa Lisace. Ono sto je u ovome Rusmirovom i Mirsadovom pregovaranju prevagnulo,najvjerovatnije je njihov odnos prema bradonjama. Nisu isli ni sa kakvim ultimatumima, nego onom obicnom ljudskom linijom, tako svojstvenom nasem bosnjackom narodu. Zanimljiva je i scena kada su se srbi poceli izvlaciti: svaki se pojedinacno rukovao sa Rusmirom; Ako prezivimo, slavit cemo te kao sveca, rekli su, a jedan je poklonio i rucni sahat i pistolj ovome momku, sa rijecima; Alal ti bilo!

Relej u foto-objektivu

Penjanje na Lisacu nije bas lahko. Iz sela Hrasno vidimo nasu zastavu kako se vihori na ovome majevickom vrhu. Sa nama su Kero i ekipa iz kalesijskog Press-centra. Usput, srecemo Jednorukog Jacka i, naravno, neizbjezno je fotografiranje ove legende majevickog bojista. Posto nas srbi mogu golim okom opaziti, vrhu prilazimo u manjim grupama. Nasi vodici su diverzanti Elvira Kopica. Lisacu je, zaista, bilo tesko zauzeti. Srbi su na njoj postavili kruznu odbranu, a ispod transeja i zemunica na uzvisini su cistine kojima je nemoguce prici. Zakljucismo da je njezino odsjecanje, akcija koju su izvele Gazije, u stvai, jedini moguci nacin njezina oslobadjanja. A sa vrha puca pogled na sve strane.

Relej Stolice nam se cini isuvise blizu, pa se pobojasmo cetnika koji nas je posmatrao ispod njega( momci rekose da je razdaljina ipak, oko, 2. 000 metara). Foto-aparat skljoca i pokusavamo snimiti sahane na releju. Vidimo i Tuzlu u kotlini, a malo dalje je i jezero Modrac. Kero rece da ce istocnobosanski korpus i prva majevicka brigada zapamtiti Gazije. Nimalo ne posumnjasmo, pogotovo kada vidjesmo mrtve cetnike kako leze okolo. U zemunicama-smrad i peksinluk. U predvecerje silazimo sa Lisace, sa punim plucima majevickog zraka. Uskoro ce on biti ozoniran akcijama Gazija i drugih brigada ovog dijela Bosne, a i Majevica, insallah,ociscena od srpskih brloga i zemunica.

Lisaca je bila sudjena gazijama iz 241.sprecanskomuslimanske brigade. Poslije 15 dana izvidjanja i sjajne akcije odsijecanja cetnika na koti 806, dvadeset i tri dana je trajala borba za zive cetnike. Za sest prvih dana gazije su odbile cetrdesetak zestokih cetnickih napada u pokusaju proboja obruca ARBiH i spajanja s cetnicima na Lisaci, u cemu je prema podacima nasih obavjestajnih organa- deset cetnika dnevno ginulo, medju njima i zloglasni arkanovac Pesa iz Brckog, komadant jake cetnicke maneverske jedinice na sjevernom koridoru. U 241.brigadi, gdje sehadet ispod amblema Brigade u komandi jedinice potcrtava svaku akciju ove kalesijske mladosti, radni dan gazija pocinje s klanjanjem sabah-namaza, a tekbiri nisu utihnuli svih sedamnaest dana opsade Lisace.

U petnaestodnevnim borbama na Majevici unistena je jedna cetnicka praga samohotka i tenk T-55, uz 70 do 100 poginulih cetnika. Zarobljeno je oko 80 pusaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82mm, dva MB 60mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 cetnik, a 24 14 je izvuceno poginulih. Medju zarobljenima uglavnom su ugljevicki cetnici, a dok se medju njima provukao i jedan stanovnik srpske prestonice Beograda. Ovi dokazano losi higijenicari, cega su bili svjedoci i mnogobrojni znatizeljnici slobodnih kalesijskih prostora, u nedostatku hrane, obrstili su plato Lisace, spremajuci raznovrsna prijesna biljna jela.

Izvor teksta : Ljiljan

Video snimak pregovora i predaje cetnika sa Lisace

1.


2.


3.


4.


Rasim Delic na Lisaci


Spisak Zarobljenih (Izvor: Majevicom do pakla Lisace, Djokic Djojo)

Vasilic Dragomir , 1970 - Malesevci
Bojic Miodrag, 1967 - Tutnjevac
Vidovic Zivan, 1956 - Ugljevik
Milic Ljubo, 1962 - D. Zabrdje
Nikolic Milan , 1966 - Zabrdje
Jelic Spasoje, 1963 - D. Zabrdje
Nikolic Milo, 1970 - D. Zabrdje
Gajic Tomo , 1964 - D. Zabrdje
Ljubivojevic Drago, 1966 - zabrdje
Ecimovic Jovo, 1971 - Posavci
Jovanovic Radivoje ,1960 - D. Zabrdje
Stankovic Radivoje , 1956 - Zabrdje
Kenovic Gavro , 1950 - D. Zabrdje
Marjanovic Zdravko , 1955 - Zabrdje
Popovic Milorad , 1961 - Zabrdje
Gavric Risto 1966 - Zabrdje
Jelic Stevo, 1960 - Zabrdje
Nikolic Vojo, 1963 - Zabrdje
Avramovic Milan - Zabrdje
Stevanovic Kosta - Zabrdje
Josipovic Zarko, 1956 - Zabrdje
Gajic Miroslav, 1960 - Zabrdje
Trifunovic Milorad, 1950 - Zabrdje
Maksimovic Stevan, 1969 - D. Zabrdje
Markovic Dragan, 1971 - Posavci
Petrovic Stanko, 1975 - Zabrdje
Dragic Vasilije, 1975 - Zabrdje
Milosevic Ljubomir, 1975 - Tutnjevac
Markovic Stevo, 1972 - Tutnjevac
Jesic Cvjetin , 1973 - Tutnjevac
Jesic Milos , 1957 - Tutnjevac
Jesic Vasilije , 1974 - Tutnjevac
Gajic Jakov, 1941 - Tutnjevac
Radic Teodor, 1965 - Tutnjevac
Grujevic Rajko, 1965 - Tutnjevac
Gavric Dimitrije, 1957 - Tutnjevac
Golubovic Marjan , 1955 - Tutnjevac
Sekulic Ljubo, 1968 - Tutnjevac
Marjanovic Cvjetko, 1962 - Tutnjevac
Mijic Velimir, 1954 - Bogutovo Selo
Mitrovic Slavko, 1954 - Malesevci
Sedlarevic Rado, 1968 - Malesevci
Vukovic Radivoje, 1939 - G. Zabrdje
Stankovic Risto, 1936 - G. Zabrdje
Djokic Djojo, 1960 - D. Trnova
Milic Sreten - D. Trnova
Milic Joco, 1958 - D. Trnova
Mitrovic Milan, 1952 - D. Trnova
Tesic Cvjetin, 1974 - D. Trnova
Djokic Miladin, 1969 - D. Trnova
Lukic Mitrivoje, 1947 - D. Trnova
Jovicic petko, 1956 - Ugljevicka Obrijez
Grujicic Milan, 1951 - Novo naselje
Mitrovic Zoran, 1973 - Rastosnica
Kovacevic Ranko, 1966 - Rastosnica
Simic Ljubomir, 1963 - Zabrdje
Boricevic Sveto, 1965 - Ugljevik
Nikolic Gvozdan, 1965 - Dvorovi
Stevanovic Miodrag, 1972 - Obrijez
Markovic Borko, 1974 - Ugljevik
Prodanovic Zeljko, 1977 - Beograd


Poginuli Kalesijski borci prilikom oslobadjanja Lisace


EDIN KULIC 21.4.1973-09.11.1994

Edin Kulic Edo je rodjen u Tojsicima 21.4.1973 godine od oca Abdulaha i majke Ajse.
Osnovnu skolu je zavrsio u Tojsicima, zivio je u kuci svojih roditelja. Hobi mu je bio ribolov i bio je strastveni ribolovac.
U odbranu zemlje ukljucio se 4.5.1992 godine i bio je u sastavu I.samostalnog bataljona Tojsici. Ucestvovao je u mnogim akcijama gdje se iskazao kao hrabar borac iako je bio veoma mlad. Osnivanjem 241. Sprecansko-muslimanske lahke brigade prelazi u njene redove i u ovoj elitnoj jedinici ratuje na kalesijskom, majevickom, zvornickom, teocanskom, gradacackom i brcanskom ratistu.
Bio je neposredni akter mnogih uspjeha proslavljenih kalesijskih "Gazija".
Edin Kulic je poginuo na majevickom ratistu na Lisaci 9.11.1994 godine prilikom oslobadjanja ove majevicke kote.
Bio je izuzetno vedra duha uvijek spreman na salu ali u ratnim dejstvima pokazao se kao ozbiljan i hrabar borac


MIRZET HUMIC Mirza 28.3.1960-11.11.1994

Mirzet Humic zvani Mirza rodjen je 28.3.1960 godine u Donjim raincima od oca Mehe i majke Ajse.
Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Raincima a srednju trgovacku u Tuzli nakon cega se zaposlio u ZZ "Jedinstvo" Kalesija. Sa suprugom Advijom imao je dva sina Edina i Mirnesa.
U OS BiH ukljucio se 12.4.1992 godine. Na pocetku rata ucestvuje u skoro svim bitkama na kalesijskom ratistu ali se kao vanserijski borac i komandir pokazao i na gradacackom, dobojskom, brcanskom, majevickom, vozuckom i drugim ratistima u BiH.
Cak tri puta je teze ranjavan. Prvi put na Lisaci je gelerima rucne granate ranjen u glavu, drugi put na Visu kod Kalesije opet u glavu i lice i treci put na brcanskom ratistu ranjen je u noge i ponovo u glavu.
Kada je osnovana 241. Sprecansko-muslimanska lahka brigada jedno mjesto komandira cete bilo je osigurano za Mirzu.
Dok su se vodile zestoke borbe za oslobadjanje Lisace koju su "ljiljani" drzali u okruzenju, sa dijela Lisace 11.11.1994 godine stigla je vijest da je poginuo Mirza od gelera granate ispaljene bas sa ove kote.
Za sve zasluge koje su nesumljivo bile izuzetne, Mirza je dobitnik "Zlatnog ljiljana".
Posthumno je proizveden u cin kapetana AR BiH


DZEVAD POZEGIC 26.7.1973 - 18.12.1994

Dzevad Pozegic sin Muradifa i Have, rodjen je 26.7.1973 godine u Donjim Raincima. Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Raincima a srednju u Kalesiji.
Ozenio se u ratu 1992 godine i sa suprugom senadom imao je kcerku Amru.
U pripreme odbrane ukljucio se kao dobrovoljac 8.4.1992 godine i ratovao je na kalesijskom, majevickom, gradacackom i brcanskom ratistu. Pokazao se kao hrabar i pouzdan borac, i osnivanjem 241. SMLbr prelazi u njene redove i nastavlja ratovati na svim ratistima u zoni odgovornosti 2. Korpusa.
poginuo je 18.12.1994 godine na Lisaci. Na liniji odbrane pogodjen je od neprijateljskog metka


ALIJA DZIHANOVIC zv DZOKER 25.6.1964 - 8.11.1994

Alija Dzihanovic rodjen je 25.6.1964 godine u Kalesija Selu, kao jedno od sestero djece Ibrahima i Naze.
Osnovnu skolu zavrsio je u Kalesiji a u kalesijskom SSC je izucio zanat za varioca. Kao vrijedan i iskusan majstor radio je u tuzlanskom preduzecu "Mehanizacija"
Sa suprugom Hasibom imao je dvoje djece Almedina i Almedinu.
Pred agresiju 14.4.1992 godine kao dobrovoljac ukljucuje se u pripremu otpora. Ucestvuje i u prvom pruzanju otpora agresoru u Kalesija Selu i Kalesiji.
U Kalesiji na samom pocetku agresije ranjen je u nogu. Akter je i prvih bitaka za oslobodjenje kratko okupiranih teritorija Kalesije.
U avgustu 1992 godine tesko je ranjen na Hemlijasima. Nakon oporavka Alija se ponovo vraca u svoju jedinicu, a odmah po osnivanju 241. sprecansko-muslimanske lahke brigade prelazi u ovu jedinicu i ratuje na zvornickom, majevickom,brcanskom, dobojskom i sarajevskom ratistu.
Ucestvovao je u borbama na skoro svim ratistima u BiH. Za svoju hrabrost pismeno je pohvaljen od Komandanta brigade, a predlagan je i za najvise ratno priznanje "Zlatni ljiljan".
Alija je poginuo 8.11.1994 godine u oslobadjanju Lisace prilikom razminiranja minskog polja.


ENVER ROZNJAKOVIC 03.01.1973 - 08.11.1994

Enver Roznjakovic sin Rame i Nezire, rodjen je u Vukovijama. Djetinjstvo i osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Vukovijama a potom je u Kalesiji zavrsio bravarski zanat.
Momacke dane provodio je u Vukovijama gdje je zivio sa roditeljima.
Borac A BiH postao je 3.11.1992 godine u 205.bbr Kalesija a osnivanjem 241.SMlbr Kalesija prelazi u njene redove.Ratovao je na mnogim ratistima, u Kalesiji, na Majevici, Brckom, Gradaccu, Teocaku i na zvornickom ratistu.
Bio je pouzdan i hrabar borac. U borbama u dva navrata Enver je ranjavan, na Pandurici i Maloj Jelici.
Za uspjehe i hrabrost pohvaljivan je od Komandanta brigade.
Poginuo je prilikom oslobadjanja Lisace na Majevici 08.11.1994 godine. mrtno je stradao od metka iz pjesadijskog naoruzanja.


SENAIL MUJANOVIC 02.01.1972 - 09.11.1994

Senail Mujanovic sin Jusufa i Dzemile, rodjen je 02.01.1972 godine u Donjem Hrasnu. Osnovnu skolu je zavrsio u Tojsicima a srednju u Kalesiji.
Senail je odmah na pocetku agresije postao borac odnosno 4.5.1992 godine. Bio je diverzant u diverzantsko izvidjackom vodu I. samostalnog bataljona Tojsici. Bio je akter mnogih akcija u kojima se pokazao kao hrabar i pouzdan borac.
Poginuo je od metka iz pjesadijskog naoruzanja prilikom oslobadjanja Lisace, 09.11.1994 godine u aktivnim borbenim dejstvima


ALIJA ZEJNILOVIC 01.08.1968 - 09.11.1994

Alija Zejnilovic rodjen je 1.8.1968 godine u Donjem Hrasnu od oca Ibre i majke Djulbe kao jedan od 7 sinova. Zavrsio je osnovnu skolu u Tojsicima nakon cega se zaposlio kao pekar u tuzlanskoj "Pekari". Sa suprugom Medihom imao je kcerku Eminu.
Pripadnik OS R BiH postao je odmah na pocetku 28.5.1992 godine u sastavu I. samostalnog bataljona Tojsici a po osnivanju 241. SMlbr presao je u tu brigadu.
Ratovao je na mnogim ratistima, u Kalesiji, teocaku, Brckom, Gradaccu, na zvornickom i majevickom ratistu.
Alija je poginuo prilikom oslobadjanja Lisace 09.11.1994 godine u aktivnim borbenim dejstvima, pogodjen je gelerom granate u glavu


SEMSO ALIC 12.5.1961 - 11.11.1994

Semso Alic je rodjen na Mahali 12.5.1961 godine od oca Smajla i majke Hafe. Osnovnu skolu je zavrsio u Memicima a radio je u "Glinici" u Zvorniku.
Sa suprugom Mirsadom imao je 3 djece Denisu, Smajla, Semsudina.
Semso je bio organizator otpora u Mahali i sa svojom jedinicom odupro se neprijatelju koji je bio moderno naoruzan. ratovao j na kalesijskom, gradacackom, vozuckom, majevickom i zvornickom ratistu.
Osnivanjem 241. SMlbr prelazi u njene redove i postavljen je za komandira voda.
Poginuo je 11.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace od gelera cetnicke granate


IBRO CATIC 15.4.1971 - 11.11.1994

Ibro Catic sin Ibrahima i Mejre rodjen je 15.4.1971 godine u Donjim Vukovijama. Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Vukovijama a srednju masinsku u Tuzli.
U AR BiH mobilisan je 18.1.1993 godine kao pripadnik 205.bbr Kalesija i ratuje na gradacackom, kalesijskom, vozuckom, majevickom i zvornickom ratistu.
Po osnivanju 241. SMlbr prelazi u njene redove.
Prilikom oslobadjanja Lisace 11.11.1994 godine sa "Gazijama bio je u centru borbi, kada i gine od gelera neprijateljske granate.


MEVLUDIN JUSIC 01.07.1966 - 11.11.1994

Mevludin Jusic zvani Mevlica, rodjen je 01.07.1966 godine u Mahali od oca Adema i majke Nefe koji su imali sedmero djece.
Mevludin je osnovnu skolu zavrsio u Memicima a zanat u Kalesiji. Nakon zavrsene skole zaposlio se u Beogradu.
Sa suprugom Sadijom imao je dvoje djece Adnana i Adinu.
U OS BiH pristupio je 15.4.1992 godine i ucestvovao je u pruzanju otpora agresoru a kasnije i oslobadjanju Kalesije, Prnjavora, Dubnice i Brezika. Kao borac 3.bataljona 205.bbr Kalesija ratovao je na svim dijelovima kalesijskog ratista.
U 241. brigadu prelazi po njenom osnivanju i sa "Gazijama" nastavlja svoj ratni put na Majevici, Teocaku, Kalesiji, zvornickom ratistu pa sve do Lisace koju su borci AR BiH drzali u okruzenju.
Prilikom oslobadjanja Lisace 11.11.1994 godine eksplodirala je jedna od hiljada agresorskih granata upucenih na polozaje nasih boraca. Tom prilikom stradao je i Mevludin


SAFET ALJUKIC ZV. SAJO 25.1.1970 - 14.11.1994

Safet Aljukic zvani Sajo, rodjen je 25.1.1970 godine u Miljanovcima kao jedno od cetvero djece Ahmeta i Emine.
Osnovnu skolu zavrsio je u Kalesiji a nesto kasnije zaposlio se u beogradskom preduzecu "7 juli". Bio je vrlo dobar fudbaler i igrao je za FK "Miljanovce".
U pripremu oruzanog otpora ukljucuje se kao dobrovoljac 8.4.1992 godine i ucestvuje u odbrani Bijeljevca a zatim oslobadjanju Kalesije, Prnjavora, Brezika, Kalesija Sela. Prilikom oslobadjanja Brezika lakse je ranjen 11.7.1992 godine.
Kada je osnovana 241. brigada prelazi u njene redove i ratuje na kalesijskom, zvornickom, teocanskom i majevickom ratistu. Za iskazanu hrabrost vise puta je pohvaljivan cak i posthumno.
Poginuo je 14.11.1994 godine u akciji oslobadjanja Lisace od gelera neprijateljske granate


AVDO AVDIC 29.4.1977 - 14.11.1994 godine
Avdo Avdic sin Ragiba rodjen je 29.4.1977 godine u Novoj Kasabi.
Djetinjstvo je proveo u Novoj Kasabi gdje je zavrsio i osnovnu skolu. Srednju je potom upisao u Vlasenici ali je nije zavrsio zbog rata.
Sa porodicom je zivio u Kasabi do izbijanja agresije nakon cega je izbjegao u Tuzlu, a odmah potom prikljucuje se kalesijskim borcima i ulazi u sastav "Crnih Vukova" diverzantskog bataljona iz Vukovija.
Kao borac ove jedinice ratuje na kalesijskom, majevickom, brcanskom, gradacackom i maglajskom ratistu.
Poginuo je zajedno sa grupom svojih saboraca 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace


SAMIR DEDIC 20.5.1969 - 14.11.1994

Samir Dedic rodjen je 20.5.1969 godine u Donjim Vukovijama od oca Sulje i majke Emine.
Osnovnu skolu zavrsio je u Vukovijama a srednju u Tuzli. Po zavrsetku skole zaposlio se na PK Cubric u Banovicima gdje je radio sve do pocetka agresije.
Samir je bio borac - diverzant diverzantskog bataljona "Crni Vukovi". Kao dokazani borac imao je nadimak "Doktor za diverzije" i ratovao je na kalesijskom, teocanskom, zvornickom, gradacackom i brcanskom ratistu.
Bio je na Lisaci 14.11.1994 godine. Prilikom oslobadjanja ove kote metak je smrtno pogodio Samira.


MEVLUDIN HALILOVIC zv. DEDA 11.9.1960 - 14.11.1994

Mevludin Halilovic zvani Deda rodjen je 11.9.1960 godine u Tojsicima kao jedno od sedmero djece Dzemila i Dzehve.
Osnovnu skolu zavrsio je u Tojsicima a srednju ekonomsku u Zvorniku. Po zavrsetku skole zaposlio se kao ekonomski tehnicar u ZZ "Jedinstvo" Kalesija.
Sa suprugom Amirom imao je dva sina Mirzu i Fejzu.
U odbranu se ukljucio 8.3.1993 godine kao borac diverzantskog bataljona "Crni Vukovi". Sa ovom jedinicom ucestvovao je u borbama u Kalesiji, Zvorniku, Teocaku, Gracanici i Majevici.
Na Majevici je bio i 14.11.1994 godine kada se vodila visednevna borba za oslobadjanje Lisace. Tog dana smrtno ga je pogodio neprijateljski metak.


RASIM HERIC 30.5.1964 - 14.11.1994

Rasim Heric rodjen je 30.5.1964 godine u Donjim Vukovijama. Bio je jedan od osmero djece Mehe i Fate.
Nakon zavrsene skole u Vukovijama, u Kalesiji je zavrsio zanat metalske struke. Bio je zaposlen u Tuzli.
Sa suprugom Fatimom imao je dvoje djece Arminu i Amera.
Rasim je postao borac 20.7.1992 godine. Bio je pripadnik Samostalnog diverzantskog bataljona "Crni Vukovi" i ratovao je na Teocaku, Gradaccu, Brckom, Kalesiji, na zvornickom ratistu i Majevici.
Poginuo je prilikom oslobadjanja Lisace na Majevici zajedno sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine


HALIL IKANOVIC zv. HALCO 21.3.1974 - 14.11.1994
Halil Ikanovic zvani Halco rodjen je 21.3.1974 godine u Donjim Vukovijama kao jedno od sedmero djece Alije i Hurije. Osnovnu skolu zavrsio je u Vukovijama. Uslovi su bili teski, snalazio se jer nije imao stalno zaposlenje. Bio je miran i posten, volio je drustvo i salu.
Armiji BiH pristupio je 1993 godine i bio je borac diverzantskog bataljona "Crni Vukovi". Ratovao je na mnogim ratistima u BiH i bio je pouzdan i hrabar borac.
Poginuo je 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace od neprijateljskog metka


SENAD LOKMIC 25.10.1972 - 14.11.1994

Senad Lokmic rodjen je 25.10.1994 godine u Zvorniku od oca Sefeta i majke Ajse.
Nakon zavrsene osnovne skole u Memicima, zavrsio je i srednju skolu u Zvorniku. Bio je dobar ucenik ali i fudbaler. Jedno vrijeme igrao je za tojsicku "Slogu".
Sa roditeljima je zivio u Kusonjamaa pocetkom agresije izbjegao je u Donje raince.
U OS BiH pristupio je 16.6.1992 godine. Bio je vojnik bolnicar u 3. bataljonu i sa svojim suborcima bio je na kalesijskom, majevickom, zvornickom i teocanskom ratistu. Ucestvovao je u mnogim bitkama i pokazao veliku srcanost i hrabrost.
U borbama na Maloj Jelici na majevickom ratistu u maju 1994 godine bio je i ranjen. Za iskazanu hrabrost i pozrtvovanost bio je vise puta i pohvaljivan.
Poginuo je 14.11.1994 godine u Kalesiji od neprijateljske granate dok su se vodile borbe za oslobadjanje Lisace. Posthumno je cinovan


SIKRET MALIC zv. SIKRO 08.11.1972 - 14.11.1994

Sikret Malic zvani Sikro rodjen je u Donjim Vukovijama 08.11.1972 godine kao jedan od cetverice sinova Saliha i Emine.
Nakon zavrsene osnovne skole u Vukovijama upisao jei srednju skolu u Kalesiji nakon cega je otisao na odsluzenje vojnog roka u tadasnjoj vojsci gdje je proglasen za najboljeg strijelca u svojoj klasi.
U odbranu BiH ukljucio se kao dobrovoljac 8.4.1992 godine i ratuje na kalesijskom ratistu. Formiranjem SDB "Crni Vukovi" ulazi u sastav ove jedinice i svoje izvidjacko diverzantske zadatke obavljao je besprijekorno. Kao diverzant je pohvaljivan i nagradjivan.
Poginuo je sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine u borbama za Lisacu. ubili su ga cetnici iz pjesadijskog naoruzanja


AZIM MUSIC 30.11.1959 - 14.11.1994

Azim Music rodjen je 30.11.1959 godine u Tojsicima od oca Alije i majke Hasibe.
U Tojsicima je zavrsio osnovnu skolu a bio je zaposlen u tuzlanskom preduzecu "Geobusenje".
Sa suprugom Fehrijom imao je tri sina Jasmina, Aldina i Edina. Zivio je u Babajicima.
U redove AR BiH stupio je 8.3.1993 godine kao borac SDB "Crni Vukovi". Ratovao je na Majevici, Kalesiji, Gradaccu, Brckom, Vozuci. za iskazanu hrabrost vise puta je pohvaljivan. Poginuo je sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace.


BESIM OKANOVIC 16.5.1962 - 14.11.1994

Besim Okanovic rodjen je u Grbavcima 16.5.1962 godine kao jedno od osmero djece Nurije i Fate.
Osnovnu skolu zavrsio je u Grbavcima gdje je proveo djetinjstvo a bio je zaposlen u Zagrebu.
Sa suprugom Eminom imao je cetvero djece: Besimu, Denisa, Eldina i Eldinu. Zivjeli su u Zagrebu a za vrijeme rata u izbjeglistvu u Caklovicima.
U redove AR BiH stupio je 2.2.1993 godine u sastavu SDB "Crni Vukovi". Ratovao je na kalesijskom, zvornickom, teocanskom, kladanjskom i majevickom ratistu.
Na Majevici je i poginuo sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace. Za ucesce i doprinos u odbrani na kladanjskom ratistu besim je pohvaljen od komandanta I muslimanske brigade


FEHIM PADZIC 21.2.1963 - 14.11.1994

Fehim Padzic rodjen je 21.2.1963 godine u Donjim Vukovijama od oca Saliha i majke Ruske. Osnovnu skolu zavrsio je u Tojsicima a radio je u tuzlanskim rudnicima.
Sa suprugom Dzemilom imao je dvoje djece Mirnesu i Mirelu.
U redove AR BiH stupio je 17.9.1992 godine kao borac SDB "Crni Vukovi". Ratovao je na Brckom, Gradaccu, Kalesiji, Zvorniku, Teocaku i Majevici.
Kao i grupa njegovih suboraca Fehim je poginuo 14.11.1994 godine u borbama za Lisacu. Cetnici su ga podmuklo kao i njegove suborce ubili iz pjesadijskog naoruzanja u aktivnim borbenim dejstvima


HUSO SEHIC 18.12.1953 - 14.11.1994

Huso Sehic sin Sabita i Nesibe rodjen je 18.12.1953 godine u Jelovom Brdu. Njegovi roditelji imali su desetoro djece.
Huso je osnovnu skolu zavrsio u Osmacima a gradjevisnki kurs u Kalesiji a radio je u sarajevskom "ZGP".
Sa suprugom Nezirom imao je tri sina Sabita, Sabahudina i Mersudina.
U AR BiH stupio je 8.4.1992 godine a kasnije se pridruzio SDB "Crni Vukovi". ratovao je na kalesijskom, majevickom, zvornickom, vozuckom, gradacackom ratistu.
Poginuo je 14.11.1994 godine od neprijateljskog metka prilikom oslobadjanja Lisace.
Posthumno je pohvaljen od komandanta brigade


RASIM BUKVAR 20.4.1956 - 23.11.1994

Rasim Bukvar rodjen je 20.4.1956 godine u Lipovicama od oca Salke i majke Fatime.
Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Raincima a bio je zaposlen u tuzlanskom "Siporeksu".
Sa suprugom Razijom imao je dvoje djece Enesa i Enisu.
Borac je postao 16.5.1992 godine u II bataljonu 205.bbr, a osnivanjem 241.SMLbr prelazi u njene redove.
Ratovao je u Kalesiji, Zvorniku, Brckom, Gradaccu i Majevici.
Poginuo je prilikom oslobadjanja Lisace 23.11.1994 godine od PP mine


[Edited by Crni Vuk on 30-07-2009 at 10:52 GMT]

30-07-2009 at 10:36 | Uključi u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Vlasenicke patriote

Nisu to bili zli ljudi. Negdje sam procitao da je patriotizam vrlina zlih ljudi. Ne slazem se.
Razocarani postupcima svojih do jucerasnjih,komsija,"prijatelja",skolskih drugova itd. odlucili su se na borbu,a ne za zapad ili neku drugu destinaciju.

Od boraca u tenama,izrasla je kasnije Velika Armija. Armija kojoj su se svi divili,a i pitali kako uspijeva opstati pored toliko neprijatelja,nase nam jedine domovine.

Prvi koji je preselio na ahiret je Music Nijaz. Bila je to prva akcija Vlasenicke cete,prva legendarna bitka za oslobodjenje Kalesije,na Bjeljevcu. Nakon bitke vracali smo se u kasarnu. Cetnici sa brda Vis su nas zestoko granatirali,jedna od tih granata je bila kobna za Nijaza Musica.
Dzenaza je klanjana u Tojsicima,gdje mu je i mezar.

Redale su se tako akcije,a nasa ceta je prerasla u jedinicu koju su svi respektovali. Komanda nam je davala najteze zadatke.

U akciji na Pozarnici,poginulo je pet nasih boraca. Halalite sto ne mogu da se sjetim svih imena. Vi koji se sjecate,dopunite me. Bila je to zestoka borba. Cetnici sa pragom su nam zadali mnogo muka.
Poginuli su Bajramovic Mensur,Duric Dino,Mulje i .........?
U to vrijeme nas je pratio nakav baksuzluk,ko god bi od boraca pocastio cigarom poginuo bi. Tako i nas Menso. Obrijao se na celavo. Ispred samih cetnickih rovova,zaustavio nas je i rekao "Da zapalimo", iz dzepa je izvadio kutiju plavog Besta i ponudio nas cigarom. U ocima mu se vidjela smrt. Mi borci smo znali kad pogledamo nekog u lice da ce poginuti. Bilo je to 31.maja 1992.god.
Dzenaza je klanjana u Tuzli na mezarju Boric.

Ponovo smo napadali na Pozarnicu. Imali smo velikih problema sa minama,kada smo ih poskidali,napali smo. Cetnik je iz nekog protiv oklopnog oruzja pogodio veliku bukvu. Padali su geleri i grane po nama. Jedan geler je pogodio Kerima Berbica. Prisli smo mu da ga previjemo a on je vikao. "Braco ne ostavljajte me"dozivao je jarana Medu. Stajali smo pored njega a on je i dalje vikao,nije nas vidio. Nismo ga ostavili.Jos mi odzvanjaju njegove rijeci u usima. Preselio je na Ahiret u bolnici Gradina u Tuzli. Dzenaza klanjana na mezarju Boric u Tuzli.
U munjevito izvedenoj akciji na brdo Vis,iznenadili smo cetnike i zauzeli ga. Drzali smo to brdo tri dana i noci,bez hrane. Treci dan su nas napale jake cetnicke snage. Isli su kao ludi,vjerovatno su bili drogirani. Na sebi su imali pancire,mi bi ih pogadjali a oni bi padali i ponovo ustajali. Nismo imali dovoljno municije. Poceli smo se povlaciti prema Kalesiji. U povlacenju je pogodjen Mutapcic Senad. Ni sami ne znamo,sta ga je pogodilo u nogu(zolja,rb),otkinulo mu je nogu,noga je pala u rijeku,nas Senad je tada povikao"Majko moja,odnese mi voda nogu". Tako ranjen govorio je kako da ga previju. Prebacen je u Tuzlu gdje je i preselo na Ahiret. Dzenaza je klanjana na mezarju Boric u Tuzli. Jako dobro je poznavao oruzje.Mine je skidao kao kruske.

Na Breziku je preselo i Nedjad Salaharevic. Mnogo gubitaka je naneseno cetnicima. Kad nisu vise znali kako da se odbrane zapalili su sumu. Kada je Nedjad zajedno sa Enesom Kurjakom upao u cetnicki rov,nasao je romane.Volio je citati romane. One koje je vec bio procitao, bacao je Enesu. Ta ne paznja kostala ga je zivota. Ranjeni cetnicki oficir ga je pogodio iza vatrene zavjese. Enes ga je osvetio,ubio je tog oficira.
Tu smo izgleda imali sukob sa nasim komsijama iz Vlasenice. Zaplijenjena je oficirska torba,u kojoj je nadjen spisak vojnika. Na njemu je pisalo "cetnici na odbrani linije Bregovi. Komandir Petrovic Paisija".
Pristajala je OSA nasem Nedzadu, kao da se rodio sa njom.
Iza sebe je ostavo trudnu suprugu i nerodjeno dijete. Danas mu kcerka ima 15 godina.

Iz dana u dan povecavao se broj poginulih Vlasenicana. Poginuo je i Music Adis ,zatim Emin Selimovic. Na fazaneriji u Brckom,Emin je stitio odstupnicu,svojim saborcima. Jedinica se izvukla,ali je Emin ostao tu,pucao je i nanosio cetnicima gubitke dok ga nisu pogodili.

Voljeli su Vlasenicani i fudbal. U Bosni,zima,mnogo snijega,razbacili borci na dva,na igralistu u Staricu. Kao da su ih cetnici vidjeli. Pala je granata i izmasakrirala nase Vlasenicane:Arnaut Sulejman-medo,Kurjak Enes, Mujanovic Bernes i maloljetni Mirza Jasarevic. Bili su to neustrasivi borci, u svakoj akciji su davali sve od sebe,bili su to borci sa m....a.
Moram ovdje spomenuti i Gruhonjic Bernesa,nerazdvojni tandem sa Mirzom. Njih dvojica su bili maloljetni. Tjerao sam ih prosto iz jedinice. Govorio sam im da idu u skolu. Nisu se dali dobrovoljci od prvog dana. Htjeli su da se bore,htjeli su da vrate cetnicima,svo naneseno zlo,htjeli su da osvete svoje najmilije. Bernes je kasnije ranjen na Teocaku. Danas je negdje u Americi.

Molim nekog da napise kako je poginuo Zimic Mujo.

Dok sam ovo pisao,mnogo puta su mi krenule suze na oci,mnogo slika je pred mojim ocima. Nadam se, da su i vama oci zasuzile. Ako nista,molim vas makar im Fatihu proucite. El Fatiha!

Allahu! Jedini Gospodaru svih svjetova! Molim ti se,smiluj se svim pobijenim Muslimanima,oprosti im grijehe,sacuvaj ih kaburske patnje i dzehenemske vatre,ucini im kaburove svijetlim i prostranim,nagradi ih dzenetom. Amin!
Molim ti se Boze kazni zlocince i na ovom i na onom svijetu,kaznom kojom Ti hoces. Amin!

Autor Sanel Babic - www.vlasenica.info

Vlasenica majka nasa

30-07-2009 at 10:56 | Uključi u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Senad Mehdin Hodzic - Crni labud



Jos dok je prije rata sluzbovao u Splitu, kao pripadnik MUP-a Hrvatske, Mehdin Hodzic je tragao za crnim labudom. Tezio je za necim sto je posebno, rijetko i lijepo. Sredinom 1992. godine Hodzic napusta ugodan zivot u Splitu i vraca se u Tuzlu, u kojoj je rodjen 1957. godine jer je predosjecao oluju u Bosni. Atletski gradjen, inteligentan, pun snage koju je oplemenio borilackim vjestinama, Mehdin se odmah nakon ukljucenja u Patriotsku ligu svim zarom posvetio formiranju specijalnih jedinica, uporedo radeci na njihovom naoruzavanju.
Poslije pada Bijeljine Mehdin Hodzic i Hase Tiric, sa jedinicom, dobro naoruzanom i opremljenom, odlaze na podrucje Sapne i Teocaka u namjeri da prvo pomognu Almiru Nistovicu u odbrani Kule-Grada, a onda i da mobilisu narod ovog kraja. Do Kule-Grada nisu stigli, ali su se u Nezuku sastali sa Hajrudinom Mesicem i njegovim borcima.
Tada su se ova trojica udruzili i formirali zajedni|ku komandu.
Komandant je bio Mehdin Hodkic - Senad, zamjenik Hajrudin Mesic, pomocnik Hase Tiric. Narednih dana oni ce voditi zestoke bitke sa cetnicima na sirokom prostoru Teocaka, Sapne, Nezuka, Vitnice, Medjedje.
Miniranjem brane u Djulicima i prijetnjom da ce je dici u vazduh, Senad je uspio da zaustavi prodor cetnika sa tenkovima iz Karakaja prema Djulicima. Nazalost kratkovido rukovodstvo sela Djulici i Klisa, dva dana kasnije, potpisuje lojalnost cetnickoj vlasti. Cetnici stizu u ovo selo i vrse pokolj nad Bosnjacima.
Jedinica pod Hodzicevom komandom tada je izvrsila prodor ka selima Zaseok i Nezuk. Ali, cetnici dovlace jake snage u zelji da uniste ovu jedinicu. I zato ce na slobodnim zvornickim i teocanskim prostorima narednih nekoliko dana borci pod komandom Mehdina Hodzica voditi bitke za zivot i smrt. Jer, ova slobodna teritorija bila je u totalnom okruzenju. Ali, ratnici sa Mehdinom, Hajrom i Hasetom na celu, uspjeli su da odbiju vise zestokih cetnickih napada, a zatim da u kontranapadima oslobode vise sela, te tako i naoruzaju nove borce koji su im stalno pristizali.
Cetnici, medjutim, u selu Kobilici 5. maja vrse novi masakar. Pobili su 17 Bosnjaka i njihove leseme poredali u obliku polumjeseca i zvijezde. U
selo istog dana stize Senad sa borcima i poslije visesatne borbe, otjera cetnike i spasi prezivjele mjestane.
Posljednja dva dana zivota komandanta Mehdina Hodzica protekla su u velikim bitkama, u kojima je ovaj prekaljeni ratnik pokazao nevjerovatnu hrabrost i prisebnost, odigravsi vaznu ulogu u odbrani zvornicke i teocanske enklave. Devetog maja Hodzicevi borci, u paklenoj bici, oslobadjaju jako cetnicko uporiste Baljkovica. U toj bici, medutim, teze je ranjen kapetan Hajro.
Narednog dana, 10. maja '92. godine cetnici krecu u opsti napad na Teocak, Sapnu i Nezuk. Bila je to, zapravo, bitka za Zaseok, u kome su se nalazili Komanda i borci Mehdina Hodzica. U jednoj sumi nalazili su se, takodje, ranjenici i izbjeglo stanovnistvo. Vec na pocetku bitke teze je ranjen i Hase Tiric, koji se zajedno sa Hajrudinom Mesicem lijecio u poljskoj bolnici u sumi. Na ratistu je sa borcima, tako, ostao samo komandant Hodzic. A cetnici su napadali sa desetak tenkova i vise transportera. Obruc oko nasih boraca, ranjenika i civila se stezao, a cetnici su putem megafona pozivali borce da se predaju.
Ali, ulazeci dublje u selo, cetnici nisu znali da su, zapravo, ulazili u klopku koju im je pripremio Mehdin Hodzic. Tada su se zacule nase "ose" i vec je nekoliko tenkova izgorjelo. Onda je Mehdin Hodzic naredio kontranapad i nasi su razbili cetnike. Zaplijenili su i prvi tenk i samohotku.
Tako je, zahvaljujuci komandantu Mehdinu Hodzicu i njegovim borcima, prvi put sacuvan narod ovog kraja, cijela slobodna teritorija Teocaka i Zvornika.
Nazalost, u smiraj bitke poginuo je i junak Mehdin Hodzic Senad.
Cetnicki snajperista pogodio ga je tacno u srce. Bilo je to u predvecerje 10.
maja '92. u selu Zaseok. Istog dana ukopan je na mjestu gdje je i poginuo.
Mehdin Hodzic je kao komandant jedinice imao tajni znak "Kapetan Labud". Kada je poginuo, Hase Tiric i njegovi borci kao uspomenu na njega, svojoj jedinici su dali naziv ''Crni labudovi''.

(izvor: Bosanski Ratnici - Sefko Hodzic)



Crni Labudovi - Pjesma Crnom Labudu



Crni Labudovi - Selam ti je Hadzija


Kalesijski Zvuci - Pjesma Senadu

30-07-2009 at 11:03 | Uključi u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Fikret Konjić: Tri priče

iz Arhive Gračaničkog Glasnika...

Edina
Svitalo je. Pramenovi jesenje magle još su se vukli uz obronke brežuljaka, koji su se nastavljali na posavsku ravnicu. Sa grana drveća kapale su kapi nalik kišnim. Adnan s naporom otvori oči i u polumraku jesenjeg praskozorja poče da razaznaje konture improvizovane spavaonice, u koju je polako ulazilo jutro. Njegovi drugovi takođe su počeli da se meškolje, a neki su već, sjedeći na spužvama, koje su im bile ležajevi, počinjali svakodnevni ratni, jutarnji ritual. Kroz svijest mu sijevnu saznanje da tog jutra preuzimaju liniju od neke srebreničke jedinice. Ispravi se i protrljavši snene oči, teškom mukom u rancu pronađe peškir, četkicu i nešto što je ličilo na pastu za zube. Stresajući se od rane oktobarske hladnoće i ostataka sna u tijelu, obavi na brzinu “jutarnju vojničku toaletu” i poče da pakuje ranac i rezervnu municiju.

Sada je već u spavaonici, koja je nekada bila proizvodna betonska hala neke građevinske firme iz Gradačca, bilo mnogo življe. Borci njegove čete su, naviknuti na ovakva jutra, bez mnogo riječi, uz poneku usputnu primjedbu, vršili pripreme za polazak na još jednu nepoznatu liniju. Sa vrata hale začu se prigušeni glas komandira čete, koji je požurivao borce, jer smjenu je trebalo izvršiti što prije, dok još u dolini i po obroncima brežuljaka ima magle, kako bi se i četa, koju mijenjaju, mogla bezbjedno vratiti u Gradačac.
Adnanov najbolji drug Haris ćutke mu pruži nedopušenu cigaretu. On je prihvati, isto tako bez riječi i strastveno povuče jedan dim. Kod ulaska u rasklimatani kamion, koji će ih odvesti do Industrijske zone, Adnan se okliznu i umalo ne pade nazad iz kamiona.
“Nije valjda loš znak”, pomisli i smjesti se pored Harisa, koji ga je pridržao rukom da ne padne.
Adnan je bio dijete Čaršije. Osnovnu i srednju školu završio je u svom gradu, a onda čekao na posao kao i toliki njegovi vršnjaci. Na fakultet nije mogao zbog materijalnog stanja u porodici. Braće i sestara nije imao, a najbolji drug mu je bio Haris, momak iz iste ulice sa kojim je odrastao i sa kojim se znao gotovo cijeli svoj život. Kada je počeo rat nije mnogo razmišljao, znao je gdje mu je mjesto. Za samo nekoliko mjeseci rata pretvorio se od pomalo neozbiljnog dječaka u odraslog čovjeka, a nesreća koje se za to vrijeme nagledao za čitav život udarila mu je pečat ozbiljnosti, pa se doimao stariji nego što stvarno jeste.
U toku vožnje koja je potrajala petnaestak minuta, borci su kunjali i na njima se nije mogla primijetiti zabrinutost što idu na još jedno ratište, što im je ova linija potpuno nepoznata, što nemaju dovoljno municije i što idu u neizvjesnost. Na sve to već su navikli.
Od Industrijske zone do linije trebalo je pješice preći skoro tri kilometra, uz obronak koji je odvajao nepreglednu posavsku ravnicu od prvih brežuljaka planine Trebave, a koja se prostirala sve tamo do njihove rodne Gračanice. Na polovici puta, nekoliko stotina metara ispod prevoja preko kojeg se spuštalo u liniju rovova, zastadoše da se odmore i ispuše posljednju cigaretu prije preuzimanja smjene. Adnan se udobno nasloni na stablo jabuke, koje je raslo u živici i pogleda uz stazu prema vrhu brežuljka. Primijeti kako iz bjeličaste magle izroni nekoliko boraca predvođenih stasitom smeđokosom djevojkom. On se namjesti udobnije kako bi mogao nesmetano posmatrati djevojku. Kretala se lagano, gipko, naviknutim pokretima, vidjelo se da često boravi u prirodi. Iako se sa linije čula pucnjava i poneka detonacija, nije se moglo primijetiti da se djevojka obazire na to. Kada se mala kolona primakla na nekoliko metara , djevojka diže ruku, s automatskom puškom, u znak pozdrava:
“Vi ste sigurno Gračanlije. Kako ste ? Ima li ko jednu cigaretu?”
Iako je vladala hronična nestašica duhana, istog trenutka se prema njoj pruži nekoliko ruku, a ona nasumice uze jednu cigaretu. Adnan prinese upaljač, kresnu, a djevojka žudno povuče dim.
“Uh, nisam zapalila dva dana. Baš vam hvala!”
Adnan se opet povuče do svog mjesta i iz prikrajka poče krišom posmatrati djevojku. U jednoj ruci držala je pušku, prislonjenu na koljena, a u drugoj cigaretu. Po ispucalim jagodicama vidjelo se da su joj ruke, često u toku dana u dodiru sa uljem za čišćenje i podmazivanje oružja. Na maskirnoj uniformi vidjeli su se tragovi rovovskog blata, a na čizmama, koje su joj bile bar dva broja veće, još se vidjelo blato pomiješano sa ponekom vlati vlažne trave. Pomalo široka maskirna uniforma nije mogla sakriti njen vitak struk. Bila je visoka bar 180 centimetara, ali čvrsto građena i jedra kako samo mogu biti djevojke od sedamnaest, osamnaest godina. Preko leđa je prebacila “zolju”, što je bilo malo neobično za djevojku. Haris ne izdrža i šeretski se osmjehujući upita:
“Šta će tebi sestro “zolja”, nas možeš komotno i tim svojim očima “onesposobiti” bez problema.”
Ona se nasmiješi, u smeđim očima zasijaše zlatne iskrice, njeno lice učini se pomalo djetinjastim i još ljepšim:
“Mi smo protivoklopna grupa iz 1. bataljona 107. brigade. Dežurali smo dva dana čekajući četnički tenk i “pragu”.
“A ti ni manje ni više nego na protivoklop. Opasno je to, bolan, za djevojku”, dobaci komandir čete Nermin.
Jedino je Adnan, koji nije skidao pogled s njenog lica, primijetio kako njene svijetlo-smeđe oči odjednom dobiše tamniju nijansu.
“Morala sam. Brat mi je poginuo na Požarikama od četničke “prage”. Imala sam samo njega. Zaklela sam se da ću se osvetiti i do kraja rata uništiti bar jednu. Dok to ne uradim u mojoj duši neće biti mira.”
Svi je pogledaše s mnogo više poštovanja, neki i sa divljenjem, a Adnan opazi kako se na trenutak ugrize za donju usnu. Iako je bio udaljen skoro dva metra, nije mogao a da ne opazi kako ima pune, lijepo oblikovane usne, tamnije i crvenije nego inače. U tom trenutku i ona podiže glavu i pogledi im se na trenutak ukrstiše. Iako je to potrajalo samo sekundu ili dvije, on osjeti kako u tom trenutku postoji samo njih dvoje, ne samo na ovoj livadi i u ovoj nesretnoj Bosni, nego u cijelom svemiru. On obori glavu i osjeti neki neobičan umor, kao da su te dvije sekunde njihovih ukrštenih pogleda ispile iz njega svu energiju, sve misli i sva osjećanja. Kroz svijest mu je prolazila samo jedna misao: “Bože što je lijepa. Bože što je lijepa....”, samo to i ništa više.
Komandir ustade i naredi pokret. Adnan se prenu kao iz sna i ponovo pogleda djevojku. Na svoje iznenađenje primijeti da i ona posmatra njega. Kao u transu, prebaci pušku preko ramena, napravi tri, četiri koraka, ispruži nespretno ruku prema djevojci i reče :
“Ja sam Adnan.” Zastade malo pa dodade: “Iz Gračanice.”
Ona ga je nekoliko trenutaka, koji se njemu učiniše kao vječnost, gledala netremice u oči:
“A ja sam Edina”- i ona napravi malu pauzu, pa dodade šeretski: “Iz Gradačca”.
Zatim se, nije znala ni sama zašto, nasmija. Osmjehnu se i on i potrča da zauzme svoje mjesto u koloni. Haris ga, kao nehotice, udari po ramenu:
“Šta je mali, ljubav na prvi pogled.”
Adnan ništa ne odgovori.U glavi mu je tutnjalo, misli se raspršile, a srce je tuklo kao ludo. Još su mu pred očima bile njene usne, crvene, vlažne, osjećao je kolanje krvi i kucanje bila, tajnovito kucanje same srži života. To se rodilo u jednom jedinom bljesku svjetlosti. Znao je da je voli. Ovako nešto nije nikada prije osjetio:
“Ona je ta koju čitav život čeka.”
Ništa nije znao o njoj, a ipak mu se činilo da je zna čitav svoj život.
Ulazak u liniju, preuzimanje rova, upoznavanje sa stanjem na ovom dijelu ratišta, sve to proteklo je za njega kao u nekom bunilu. Čak nije primjećivao ni pucnjavu, detonacije i sve one karakteristične, svakodnevne zvukove ratišta. Haris ga je samo posmatrao i na Adnanovu sreću, ništa nije komentarisao. U tom trenutku on nije bio sposoban za bilo kakav razgovor, ponajmanje za uobičajeno Harisovo zadirkivanje. Bio mu je zahvalan za ćutanje. Dani su mu prolazili u mehaničkom obavljanju svakodnevnih dužnosti.Trebalo mu je nekoliko dana da povrati duševnu ravnotežu. Kada se to ipak dogodilo Haris je samo u prolazu dobacio:
-”Jarane, dobro došao među žive.”
A onda je jednog jutra zatutnjalo. Bilo je to pred sami kraj smjene. Tek su prvi zraci svjetlosti počeli da razbijaju noćnu tminu, a duž cijele linije počele su odjekivati detonacije. Zajedno sa ostalima, skočio je i potrčao kroz tranšeju prema osmatračnici. Uz put je po navici, po zvuku i snazi detonacija, procjenjivao o kakvim se oruđima radi. Nakon nekoliko trenutaka, zaključio je da neprijatelj puca iz svih kalibara i iz svih artiljerijskih oruđa. Nisu to više bila pojedinačna ispaljenja i detonacije, nego se sve pretvorilo u jedan neprestani huk i grmljavinu, kao da je došao smak svijeta.
“Ovo neće proći bez belaja”, promrlja i skloni se pod grudobran.
Zemlja je podrhtavala i prenosila detonacije, a sa balvana iznad njegove glave runila se zemlja i padala mu na kapu i za vrat. On to ništa nije osjećao, bio je zatečen silinom artiljerijske vatre. Zbunjeno je provirivao preko grudobrana i pratio približavanje vatrenih vodoskoka zemlje i olova, izazvanih detonacijama mina i granata. Odjednom mu se u glavi razbistrilo. Počeo je razmišljati racionalno.
“Treba skloniti ljude u zemunicu, a na osmatračnici ostaviti jednog čovjeka”, doviknuo je u samo uho Harisu, koji se sklupčao pored njega.
“Ostaću ja”, odgovori Haris ,” a vi se vratite u zemunicu. Dok granatiraju neće krenuti pješadija. Zvaću vas ako nešto primjetim.”
Nijemim pokretom glave, potvrdio je da se slaže i potrčao natrag u polumrak i sigurnost zemunice. On i još dva borca, dva njegova stara poznanika sa gračaničke čaršije, naredni sat su proveli sklupčani jedan pored drugog, osluškujući detonacije. Muk je prvi prekinuo plavokosi Nedim, koji je i pored ratne gladi, još uvijek imao desetak kilograma viška:
“Da hoće te “čete” već jednom krenuti u napad. Ubi me ovo čekanje.”
“Krenuće oni kada njima bude odgovaralo, baš će tebe pitati za mišljenje”, odgovori mu sa podsmijehom Osman, njegov nerazdvojni drug još iz vremena kada su zajedno išli u Osnovnu školu “Hasan Kikić” u Gračanici.
Adnan ih je gledao s ljubavlju i ponosom. Ni za šta na svijetu ne bi mijenjao ovu dvojicu saboraca, toliko različitih u svemu, ali vrlo sličnih kada je hrabrost i pouzdanost u pitanju.
“Krenuće oni danas sigurno. Ne bi bez razloga rasipali ovolike granate”, dobaci im. “Nego da pregledamo okvirove i ručne bombe, a mogli bi malo i prezalogajiti, ko zna kada ćemo opet imati priliku.”
Složiše se s njim bez riječi. Za nekoliko trenutaka u zemunici se mogao vidjeti neobičan prizor. Tri borca, slijepi i gluhi za sva zbivanja oko sebe, polako i sa uživanjem tamanili su skromni vojnički obrok, kao da se nalaze u najmirnijem kutku svijeta, a ne na tom prokletom parčetu balkanske zemlje.Potom neočekivano, kao što je i počela, tutnjava prestade. U prvom trenutku uopšte nisu bili svjesni grobne tišine oko njih i neprirodne jačine svog glasa. A onda uslijediše napeti trenuci iščekivanja: hoće li ponovo početi granatiranje ili će uslijediti pješadijski napad. Linija u kojoj su se nalazili bila je četnicima kost u grlu. Iako su već šest mjeseci lomili zube o tvrdi orah gradačačke odbrane, nisu ni pomišljali da Gradačac ostave na miru.
“Idemo na položaje, a ti Osmane, zamijeni Harisa na osmatračnici, nek i on nešto prezalogaji”, naredi Adnan i istrča iz zemunice. Odjednom ga zaslijepi sunčeva svjetlost i tek tada postade svjestan činjenice da je jutro odavno prošlo, da nema magle i da je osvanuo jedan od onih lijepih dana, kakav samo može donijeti miholjsko ljeto. Mimoiđe se sa Harisom koji je trčao prema zemunici, doviknuvši mu u prolazu:
“Još se ništa ne vidi, ali pazi na one kuće na ivici šumarka, nešto se sumnjivo dešava oko njih.”
Zauzevši svoje mjesto u rovu, Adnan je napeto posmatrao put, takozvanu rokadu, koji se protezao paralelno sa linijom rovova i završavao iza pomenute grupe polusrušenih kuća pored šumarka, lijevo od njihovog rova. Odjednom primijeti neke kretnje i postade svjestan činjenice da je sa svih strana počela pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Sa prozora jedne od kuća, pod šumarkom, poče dejstvovati puškomitraljez, potom kakofoniju zvukova nadvisi karakteristično usporeno brundanje “prage”. Sredinom grudobrana, ispred njega, zaredaše detonacije malih, tridesetmilimetarskih granata, što ga natjera da spusti glavu ispod ivice grudobrana. Snagom volje, prisili se da još jednom pogleda preko ivice rova. Ono što je ugledao zaledi mu krv u žilama. Iza kuća, na kraju puta, koji je zavijao iza šumarka, ugleda poznate obrise “prage”, dok se s druge strane čulo “turiranje” još jednog oklopnog vozila, najvjerovatnije tenka. Kad se iza kuće ukaza tenkovska cijev, po karakterističnom proširenju na sredini, on prepozna najstrašnije oklopno oruđe u ovom ratu, tenk T-84. Pošto je znao da se lijevo od njegovog rova, malo isturen, nalazi protivoklopni rov, s nestrpljenjem i strahom bacao je pogled u tom pravcu.
“Šta čekaju pobogu”, pomisli, “Neće ih valjda pustiti u rovove”.
Kad se začu pucnjava iz neposredne blizine, znao je da to Osman i Nedim otvaraju vatru na povijene siluete koje su se pojavljivale iz šumarka. I on nanišani i poče kratkim rafalima slati vrele rijeke olova u tom pravcu. Ponovo zatutnja “praga”, rasprsnuše se projektili po granama iznad njegove glave, ali on je i dalje, sistematično, kratkim rafalima, kontrolisao prostor ispred svog rova.
Kad ga zaslijepi nova detonacija, bio je siguran da je i njegov rov, čelična grdosija uzela na nišan. Kad se na njega prosu zemlja, kroz huk pucnjave povika iz sveg glasa:
“Ima li ranjenih ?”
Dajući mu znak da nema ranjenih, kao nepopravljivi veseljak, Haris je imao snage i da se našali:
“Znaju četnici gdje je najtvrđe, malo im “praga” pa i tenk dovukli.”
Na trenutak umiren Adnan ponovo pogleda preko ivice grudobrana i ostade otvorenih usta. U pomoć neprijateljskoj pješadiji krenuo je i tenk, bljujući vatru u pokretu iz “brovninga”. Protivoklopnjak u kojeg se uzdao, kao za inat i dalje se nije oglašavao. Kao hipnotisan gledao je u pravcu čelične grdosije koja je gmizala prema njegovom rovu. Odjednom primijeti jednu visoku,vitku siluetu kako se otkide od jednog žbuna, stotinjak metara ispred tenka. Nije morao pogađati ko bi to mogao biti. Instinktivno je, više srcem, nego razumom, znao da je to o n a.
“Edina”, prošaputa, pa još jednom, “Edina. Otkud ona, zar se vratila na liniju.”
Nije znao da su sve protivoklopne grupe po naređenju više komande poslane na liniju dan ranije.
“Jesi li normalna.Vrati se u rov. E d i n a a a a....!” vikao je iz sveg glasa.
A ona je, slijepa i gluha za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima “razvlačila” zolju, postavila je na rame i nanišanila pravo u grdosiju koja se, uz brektanje i huku kretala, naprijed. Adnan je sve to gledao, potpuno paralisan, bez glasa. Odjednom mu se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nije registrovao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu.
“Pucaj! Šta čekaš”, pokušao je da vikne, ali nije bio siguran da li je to viknuo ili samo pomislio.
Kupola tenka poče da se okreće prema djevojci, koja je u klečećem stavu, sa nogom isturenom naprijed, mirno nišanila i čekala najpovoljniji trenutak. On ne izdrža, pa skoči i pognut potrča tranšejom prema lijevoj strani na kojoj se nalazio protivoklopni rov. Protčao je pored nekog borca koji ga pokuša zadržati, ali on se, kao opijen, otrgnu i baci na grudobran.
Pucanj tenka, ispaljenje zolje, sve se to slilo u jedno. On je zurio u dim potpuno obeznanjen. Jutarnji povjetarac polako je tjerao dim prema padinama brežuljka. Tada je, zabezeknut, ugledao tenk kako se, iskrivljene kupole, vrti u mjestu, dok je na seoskoj cesti ležala Edina, gotovo nepokretna, sa ispaljenom “zoljom”, koju je još čvrsto stiskala u ruci.
Više ga ništa nije moglo zadržati.
Ne osvrćući se na pucnjavu i zvižduk metaka, skočio je i pretrčao do nje. U tih nekoliko trenutaka ništa nije ni vidio ni čuo, a nije mu bilo ni važno. Zgrabio je žustro djevojku ispod pazuha i povukao prema tranšeji.
“Bože, je li živa?”
Nije smio ni pomisliti na najgore. U privremenoj sigurnosti tranšeje, pokušavao je provjeriti je li živa. Prsti su mu podrhtavali po njenom ukočenom vratu. Tu na mjestu vratne arterije životvornih otkucaja nije bilo. Nije mogao prihvatiti užasnu činjenicu – da se tu pred njim ugasio jedan život. Nježno joj očisti lice od prašine i tada na maskirnoj bluzi, s lijeve strane, ugleda ranu. Bila je mala, skoro neprimjetna, bez tragova krvi Pogled mu se zaustavi na njenim već pomodrjelim usnama. Prednjim zubima zagrizla je donju usnu, isto onako kao prije nekoliko dana pod stablom jabuke kada su se prvi puta sreli. Ne znajući kako je njenu glavu spustio u svoje krilo, shvativši konačno da je mrtva, počeo je udarati glavom u nabijenu zemlju tranšeje.
Nakon izvjesnog vremena, kada je napad odbijen i sve se utišalo, našli su ga tako nepomičnog, zgrčenih ruku, punih zemlje, kako šapatom ponavlja jednu jedinu riječ: “Edina, ....Edina,.....Edina....”


Hava i Mensur
Dan se bližio kraju. Noć se polako prikradala gračaničkim mahalama pružajući plavičaste, u početku jedva primjetne, pa sve duže i tamnije sjenke, zahvatajući prvo uličice pored skoro presahle rijeke, pa se šireći sve više prema strmim mahalama, koje su se kao umorna jata ptica,smjestile na obroncima okolnih brda. Približavanje noći donosilo je ugodnu svježinu nakon dnevne vreline. Dani su tog juna ,prve ratne godine , bili topli, puni svjetlosti, treperavog zraka i mirisa cvijeća, a noći tihe, ispunjene glasanjem zrikavaca, kao stvorene za šetnju i duge ustreptale razgovore na, lozama opervaženim, sjenovitim kapijama, u kojima se obećava sve i svašta, lahko i bez razmišljanja, znajući da se ništa obećano ne mora obavezno i ispuniti.
Iako je rat već dva mjeseca i u Gračanici uzimao svoj danak, a pucnjava i artiljerijska vatra sa neprijateljskih položaja često prekidali normalno pulsiranje grada, svodeći ga na intervale između dva granatiranja, život je, otimajući se, ipak tekao dalje.
Mensur je te godine napunio dvadeset i četiri. Tek što se vratio sa služenja vojnog roka u JNA i riješio jedne uniforme, dočekala ga je druga, samo što je ovu, maskirnu, sa zlatnim ljiljanima na ramenu, odmah prihvatio od srca i bez ikakve dvojbe krenuo sa svojim komšijama u odbranu grada.
Dani mu se uskoro pretvoriše u pomalo dosadnu smjenu dežurstava na linijama odbrane i trenutaka odmora, tokom kojih je strpljivo podnosio majčinu pomalo pretjeranu nježnost, neskrivenu brigu i strah, koje i pored najbolje volje nije uspijevala sakriti. Jedinu istinsku radost u tim sumornim danima budili su u njemu susreti sa Havom, stasitom, vitkom djevojkom, koju je upoznao pred sami rat.
Ona je bila porijeklom iz jednog sela sa obronaka Trebave, a u grad je došla tražeći posao. Vrijedna, ozbiljna djevojka, koja malo govori, brzo je pronašla svoje mjesto u jednoj firmi za preradu plastične mase. Slučaj se pobrinuo da naleti na nju baš u vrijeme kada je došao iz JNA i kada je još bio sav smeten, prepun pitanja bez odgovora, teško se snalazeći u sve zamršenijoj svakodnevici. Pred sami rat, dok su pogoni njene fabrike još radili, a on držao ulične straže, za oko mu je zapala ta skromna djevojka, koja je, za razliku od drugih radnica, odlazila na posao i vraćala se natrag oborenog pogleda, uvijek ozbiljna i sa pomalo odbojnim izrazom na licu, kojim se branila od nasrtljivih gradskih momaka. Trebalo mu je nekoliko susreta da je natjera da podigne pogled prema njemu, a morao je upotrijebiti sav svoj šarm da izazove smiješak na njenom licu. Ubrzo je primijetio da osjeća skoro fizičku bol ako se ona u određeno vrijeme ne bi pojavila na kapiji fabrike, a kada bi je ugledao, srce bi mu zatreperilo i došlo pod grlo, pa je teško nalazio prave riječi pri susretu s njom. Kako su dani prolazili, i njoj ti susreti omiliše i ne prođe mnogo vremena, a njih dvoje prestadoše da čekaju da slučaj odlučuje o njihovim sretanjima i počeše da se viđaju i poslije posla na dogovorenim mjestima.
Tih dana, početkom juna, nije bilo granatiranja, zavladalo je neko čudno ratno zatišje, gračaničke ulice i sokaci, malo pomalo oživješe, kao da rata i nije bilo. Omladina, u početku bojažljivo, a zatim sve hrabrije i u većem broju poče da se sastaje ispred porušenih prijeratnih kafića i po parkovima grada. Mensura i Havu nisu privlačila ta okupljanja. U tom periodu bili su dovoljni sami sebi, najsretniji kada su se, na nekom usamljenom mjestu, mogli držati za ruke i razgovarati do mile volje. Mir i tišinu su pronašli na jednoj usamljenoj klupi u malom parkiću, koji se protezao pored desne obale Sokoluše, odvojen od ulice sa nekoliko stabala platana koji su svojom sjenom stvarali oko njih tako potreban zid mraka i tišine. Tu su se osjećali nekako najsigurnije. To mjesto nisu napuštali čak ni u trenucima kada bi iznenadna razmjena vatre na linijama odbrane grada nagovještavala i mogućnost granatiranja. Šćućureni jedno uz drugo, držeći se za ruke , putovali su na talasima mašte, ne samo u geografski udaljene krajeve, već i u neko buduće vrijeme, okruženi čoporom dječurlije, lijepo obučene i uvijek nasmijane. Činilo im se ponekad da samo u tim maštanjima stvarno žive, a da je svaki povratak u stvarnost ustvari povratak u prošlost koju su oni davno proživjeli.
* * *
“Kada rat prestane, imaćemo troje djece”, šaputao je Mensur jedne junske večeri, dodirujući joj uho svojim usnama.
“Samo troje? Ja sam mislila da želiš više?”
“Može i više, samo ti ćeš se porađati neću ja”, šaputao je, ne skidajući usana sa njenog uha.
“To je moja briga. Zdrava sam ja, znaš nas seljanke”, vraćala mu je milo za drago zbog nadimka Seljančica, kojeg joj dao na jednom od njihovih prvih susreta
“Boga mi Seljančice, što se mene tiče, možemo imati i fudbalski tim, samo ko će to sve ishraniti?” Njegov veseli smijeh, kojim je propratio ove riječi zarazi i nju, pa su se narednih nekoliko minuta smijali, ni sami ne znajući šta ih je to spopalo.
* * *
Uskoro je za njihove susrete znala cijela čaršija. Nekako prešutno svi su se klonuli njihove klupe pored rijeke, prepuštajući isključivo njima pravo korištenja te “lokacije”.
Jedne večeri početkom jula, dok se spuštala ona čarobna julska noć, koja nakon nesnošljive vreline dana, donosi okrepljujuću i svima potrebnu svježinu, Mensur i Hava su šetali pored rijeke i pričali jedno drugome kako su proveli dan, koji je polako uzmicao pred dolakom noći.
“Hoćemo li na naše mjesto ili ćemo malo šetati Kejom?”, iznenada upita Hava
“Kako ti hoćeš, meni je svejedno”, privlačeći je sebi, odgovori Mensur.
“Meni se šeta, a i noć je kao stvorena za to.”
“Onda ćemo šetati, a kad nam dosadi možemo se vratiti na naše staro mjesto.”
Držeći se za ruke, ne obraćajući pažnju na rijetke, slučajne prolaznike, šetali su više od sat vremena, a onda razumjevši jedno drugo bez riječi, krenuše prema svojoj klupi, skrivenoj u sjeni platana. Kada su uronili u smirujuću tišinu pored rijeke, on je privuče sebi, podiže joj nježno bradu i zagleda u njene oči koje su svijetlile nekim čidnim sjajem.
“Volim te, znaš li to?”
“Ne znam, nisam te dobro čula.”
“Volim te, volim te, Vooliiim teee !!!”, skoro viknu, “čuješ li sad?”
Ona se vragolasto nasmiješi i gledajući ga pravo u oči odgovori:
“Ma nešto mi večeras zuji u ušima, šta si ono rek’o?”
On je obgrli rukama oko struka i podiže kao šale, uz dugi strastan poljubac. Kada su konačno došli do daha, nevoljno razdvajajući usne, još tople od čežnjivog uzajamnog dodira, on još jednom viknu:
“Voooliiim teee!”
“A to. Ne moraš vikati, razbudićeš pola grada. Ja to znam, samo volim slušati kako to izgovaraš. Mogla bih te slušati do kraja života.” Glas joj pređe u jedva čujan šapat i ona ponovo spusti glavu na njegove grudi.
On je čvrsto prigrli i povuče na klupu. Sjedili su dugo ćutke držeći se za ruke.
O ratu i svemu onome što je on donosio svaki dan, po nekom prećutnom dogovoru nisu u ovakvim trenucima razgovarali. Udaljeno ispaljenje granate, prvo nakon više od mjesec dana primirja, na trenutak ih uznemiri, a kada kao odgovor na to ne dođe do detonacije u gradu, oni se umiriše i ponovo utonuše u svoje slatke misli. Naredno ispaljenje nisu čuli, nisu čuli ni karakterističan fijuk tenkovskog projektila. Uslijedio je samo trenutni blijesak bijele svjetlosti bez ikakvog zvuka, a potom ih je pokrilo crnilo potpunog ništavila.
Slučajni prolaznici našli su ih tek ujutro, skoro potpuno raskomadane, jedva raspoznavajući pojedine dijelove tijela. Granata je pala pod samu klupu. Mensurov mlađi brat, koji se upravo vraćao sa linije i kojeg je strašna vijest zatekla na sokaku ispred porodične kuće, stajao je po strani ništa ne shvatajući. Kako mu se u glavi malo pomalo bistrilo, on prvo muklo, gotovo neljudski jeknu i polahko se spusti na koljena . U tom položaju ostade nekoliko trenutaka, posmatrajući kako njegovi ratni drugovi sakupljaju dijelove tijela, iskidane i poprskane tamnom, zgrušanom krvlju, sa kojih su visjeli ostaci potrgane, nagorjele odjeće, a onda i on ustade i poče mehanički razgrtati okolno šiblje. Otupio od bola, samo bi povremeno odhuknuo i nastavljao besciljno hodati u krug. Kada ga drugovi, saučestvujući s njim u teškom bolu, nekako uzeše pod ruke, pokušavajući ga odvesti u stranu, što dalje od jezivog prizora, on se naglim, grčevitim pokretom otrgnu i krenu prema obali rijeke. Zaobilazeći jedan poveliki grm i izlazeći na samu obalu, pored jednog, vodom ispranog, oblutka, iznenada ugleda bratovu ruku otrgnutu sve do iznad podlaktice. Potom se zatetura, spusti na koljena, nježno dohvati krvavu ruku i podiže je sa zemlje. Buljio je u neoštećenu tetovažu znaka mira i zgrčene prste na bratovoj ruci koji su još uvijek čvrsto držali Havinu šaku, otrgnutu od podlaktice. Šokiran iznenadnim prizorom, zamalo se ne onesvijesti. Na trenutak je stajao kao skamenjen držeći ostatke ruku, a onda ih prinese grudima i čvrsto ih zagrlivši pokuša da ustane. Skoro se bio pridigao na noge, kad ga odjednom preplavi val iznenadne topline i on u trenutku izgubi svijest.
Tragajući za ostacima raskomadanih tijela, drugovi ga nađoše nekoliko minuta kasnije, kako leži postrance, onesviješten, još uvije na grudima čvrsto privijajući ostatke spojenih Mensurovih i Havinih ruku.


Bajram
Porodica Ferhatović, taj Bajram, 1992. godine, dočekivala je sa pomiješanim osjećanjima. Već pola godine oko njih i njihovog sela Grabovca, smještenog na sjevernim obroncima Majevice, sve se okrenulo naglavce. U njihov, dotada pomalo idiličan život, uvlačila se zebnja, a strah bivao sve veći. Komšije Srbi iz susjednog sela Miloševca, udaljenog nepunih pola sata hoda, u početku potajno, a potom sve otvorenije počeše iz garnizona JNA u Bijeljini donositi oružje kućama. U početku su se noću iz pravca Miloševca čuli pojedinačni pucnji, koji su Muhameda Ferhatovića sve više učvršćivali u uvjerenju da se sprema neki veliki belaj. Živjeli su Grabovičani sa svojim komšijama iz Miloševca decenijama u slozi i prijateljstvu. Njive i šume su im bile izmješane po pitomim majevičkim padinama, išlo se na mobe i sijela, kumovalo se i bratimilo međusobno. Nadao se Muhamed da će te veze i niti, ma kako se činile tankim, skoro nevidljivim, spriječiti krvoproliće ako dođe do rata o kojem se priča.
Proživio je Muhamed svojih sedamdeset godina u radu i težakluku, izrodio tri sina i dvije kćeri, pa, iako je rano ostao udovac, sve ih izveo na put, poženio i poudavao. Imanje naslijeđeno od oca proširio je, kuću dozidao i nadao se da će konačni smiraj dočekati u krugu svoje brojne porodice, na rukama svojih unuka i praunuka. I nije se bojao tog trenutka.
U samo praskozorje, na Božić te 1992. probudila ga je pucnjava, koja ga je podsjetila na davnu i pomalo zaboravljenu, ratnu 1942. godinu, kada su im isto ovako komšije iz Miloševca poželjele dobro jutro. Ispravio se na ležaju i napeto osluškivao pucnjavu u kojoj je bilo sve više reskih rafala iz automatskih pušaka i puškomitraljeza. Iako je očekivao nešto slično, jer se na Božić pucalo od kad zna za sebe, ipak ga iznenadi snaga pucnjave i količina ispaljene municije. I iz susjednih soba njegove velike kuće, u kojoj je živjela brojna čeljad, čulo se meškoljenje i otvaranje prozora. Oštro, januarsko jutro uvlačilo se hladnoćom i tjeskobom u njihove sobe. Doručak je tog jutra protekao skoro bez riječi, uz Muhamedovu opasku sinovima da do daljnjeg ne idu po sijeno u njive koje se nalaze u pravcu Miloševca. Za svaki slučaj, rekao je.
Prošla su od tog Božića skoro tri mjeseca, u kojima se desilo mnogo toga, lijepog skoro ništa. Rat je bio sve izvjesniji i u ovom dijelu Bosne. Grabovičani su sve manje zalazili prema Miloševcu, a kada bi se i sreli sa svojim komšijama, prolazili su bi jedni pored drugih oborene glave, nesigurna pogleda, skrenutog u stranu, promrmljavši nešto što je trebalo ličiti na pozdrav.
Bajram je te godine padao na četvrti april, a već nekoliko dana ranije u kući Ferhatovića počele su pripreme za doček tog velikog muslimanskog praznika. Domaćice su spremale uobičajena bajramska jela, pekle baklave, ružice i hurmašice, a muški članovi porodice su uređivali dvorište i ekonomske zgrade, kako bi sve bilo na svom mjestu, kako je to uobičajeno u pravoj domaćinskoj kući. I vrijeme je tog proljeća bilo lijepo kao rijetko kada. Sunčani dani, puni mirisa procvalih voćaka, ničim nisu dali naslutiti da se sprema nesreća. Ipak, u kući Ferhatovića i oko nje nije bilo uobičajenog bajramskog raspoloženja. U ponašanju svih se osjećala poprilična usiljenost, a žene su i sasvim otvoreno pokazivale strah i zabrinutost. Sve to nije promaklo oku i uhu Muhamedovom, koji je igrajući se s unucima, naglašano veselo i razvikano, pokušavao bar malo promijeniti tu, za Bajram, neuobičajenu atmosferu. Posebno se u igri zadržavao sa najmlađim članom porodice, unukom Muhamedom, svojim imenjakom, koji je bio mjezimac cijele porodice. Zdrav i bucmast dječačić od nepune tri godine, nerijetko musav, a nasmijan uvijek, cijelo vrijeme bio mu je za petama i izazivajući ljubomoru ostalih unuka, uspijevao ga natjerati da mu posveti mnogo više pažnje nego ostalima. Ipak, primjećivao je da se to njegovo pomalo usiljeno veselje ne prenosi na njegove sinove i snahe. Kada je te noći otišao u svoj krevet, dugo je ležao otvorenih očiju, pogleda uprtog u svježe okrečen plafon. Šta li donosi sutrašnji dan? Šta donose naredne sedmice i mjeseci? U grudi mu se uvlačila sve veća zebnja i iskonski strah pred nepoznatim. Nije se Muhamed bojao za sebe, on je svoj život proživio i nije se bojao smrti.
“Smrt je jekin, jedina čista i sigurna istina”, prošaputa, a njegov glas sablasno ispuni praznu sobu, punu mirisa dunja, miloduha i majčine dušice, koju su mu snahe redovno ostavljale na rafama pored Musafa.
“Svi smo od njega stvoreni i njemu ćemo se povratiti. Puhnuće će se u Sur, a oni će iz grobova požuriti svome Gospodaru”, prošaputa ajet iz sure Jasin i na trenutak mu bi lakše.
Ali iza njega ostaje brojna čeljad, od kojih su mnogi tek na pragu života. Šta li njima sudbina sprema i kako će iz svega ovog izaći - rojila su se i dalje pitanja bez odgovora. San ga je savladao negdje pred samo jutro, a i to nije bio onaj krepki čvrsti san potpunog zaborava, koji odmara i daje snage za naredni dan, nego neko bunilo, polusan, od kojeg čovjek ujutro ustaje umorniji nego što je bio prije odlaska na počinak.
Iako je spavao veoma kratko, probudio se prije sabaha. Uzeo je abdest, sačekao sinove i tri starija unuka i krenuo u džamiju na Bajram-namaz. Po izlasku iz džamije, razmijenio je sa komšijama čestitke, a zebnja koja mu je danima okivala grudi, nakon toga postade još veća. Ljudi su bili svečano ozbiljni, bez uobičajene radosti i osmjeha na licu. Na licima svojih komšija Muhamed je primijetio da i njih muče iste brige koje muče i njega, ali to ga nije smirivalo. Naprotiv.
Kada je ušao u svoje dvorište i ugledao ženski dio porodice kako ga čeka da mu čestita Bajram, bi mu za trenutak malo lakše na duši. Ušao je u svoju sobu i iz čekmedžeta izvadio davno pripremljene bajramluke, skromne poklone za svakog člana porodice. Bajramlucima se najviše obradovaše namlađi. Jedva ih nekako smiriše i posadiše za postavljenu bajramsku sofru. Jedno vrijeme čuo se samo zveket kašika i posuđa, svi su ćutke jeli, jedino su najmlađi, dolje na kraju stola, nešto ispod glasa ćućorili i smijuljili se.
Odjednom, ulazna vrata se sa treskom otvoriše i na njima se pojavi tamna prilika u sivomaslinastoj uniformi i sa crnom šubarom na glavi. Za njim u prostoriju nahrupi još nekoliko prilika, slično obučenih i naoružanih do zuba.
U velikoj sobi Ferhatovića kao da udari grom, svi se ukočiše i ostadoše na svojim mjestima u pozama u kojima su se zatekli, otvorenih usta. Zaslijepljen od nagle navale svjetlosti, Muhamed, u prvi mah ne poznade svoje iznenadne goste.
“Pomoz’ bog kume, primaš li goste na Bajram?”
Tek po glasu, skamenjeni Muhamed, prepozna Stojana iz Miloševca, sina svog prijatelja Nikole, sa kojim je zajedno vojsku služio i kome je bio kum upravo kada se ovaj Stojan rodio. On mu je i ime dao.
Povrativši se za trenutak, Muhamed tiho odgovori:
“Stojane, sine, u ovu su kuću musafiri uvijek dobro došli, pa kako neće na Bajram. Samo kume šta će vam oružje ako ste u goste došli?”
“E moj kume, svi su Grabovčani jutros dobili ’vake goste, a ja sam izabr’o baš vas Fer’atoviće. Kako se meni čini, ovo će vam svima biti posljednji Bajram, jeb’o vas on”, ruganje je neskriveno izbijalo iz Stojanovog oporog glasa.
Podgrijan rakijom i uzbuđenjem zbog događaja koji će uslijediti, visok skoro dva metra, poprilično gojazan, ovaj četrdesetogodišnjak svojom je pojavom stijesnio prostor u cijeloj sobi.
Tek tada Muhamed primijeti da su u njega i njegovu čeljad uperene tamne cijevi automatskih pušaka, da su lica mladića u šubarama, na kojima su se sijale, kao šaka velike kokarde, smrknuta i unezvjerena, da su im vilice stisnute i da samo čekaju Stojanov mig pa da ih sve pobiju. Muhamed pokuša da dobije na vremenu i drhtavim glasom pozva ih da im se pridruže za stolom:
“Man’te se Stojane ćorava posla, nego sjedite da zajedno doručkujemo. Grijeh je, bolan, na Bajram unijeti oružje u kuću. I to svom kumu.”
Stojan rukom grubo odgurnu najmlađeg Muhamedovog unuka sa stolice i, ne obazrijevši se više na njega, sjede na njegovo mjesto.
“Mlada”, okrenu se najmlađoj snahi, “deder, naspi tu rakiju, kakva vam je ovo slava bez pića i mezetluka? A ti, Muhamede, ne ’vataj se previše za to kumstvo, moglo bi ti prisjest’.”
Merima, najmlađa snaha Muhamedova, sva najedrala, u novim bajramskim dimijama i bijeloj bluzici, koja je malo skrivala od njene nabujalosti, zdravlja i ljepote, ta bilo joj je tek dvadeset pet godina, u nedoumici pogleda u Muhameda.
“Stojane, znaš da u mojoj kući nema rakije. Uzmi, jedi nešto, pa da popijemo kahvu k’o ljudi.”
Stojan naglo ustade, ogromnim tijelom odgurnuvši stolicu, koja sa treskom pade na pod i uhvati Merimu za ruku. Nepripremljena za ovakav postupak, ona ne pruži nikakav otpor, pa je snažne ruke baciše na pod u ćošak sobe. Sinovi Muhamedovi, kao jedan, skočiše od stola, ali ih zaustavi zlokobno svjetlucanje puščanih cijevi i repetiranje zatvarača, a više od toga, neskrivena namjera njihovih vlasnika da ih upotrijebe.
“Sad ćeš vidjet’ Muhamede, kako mi četnici čestitamo Bajram.”
Stojan se nagnu nad izbezumljenu Merimu i u jednom potezu strže s nje bluzicu od tankog beza. Ona u trenu podiže ruke prema nabujalim grudima i zgrči se na podu pokušavajući njima i dugom crnom kosom od neželjenih pogleda sakriti ono što je samo njen Adnan, najmlađi Muhamedov sin, gledao u dugim ustreptalim noćima, u kojima je sve bilo moguće…
“Šta to radiš, Stojane, pobogu, što mi crniš obraz? Pa ja sam te na ovim rukama nosio gore na Zečji Vrh da gledaš Drinu. Ja sam ti na krštenju ime dao. Zar tako poganiš obraz očev. Idite svojim putem, a nas, molim te ko Boga,ostavite na miru.”
Stojan se samo naceri na ove Muhamedove riječi, izvadi iza pojasa podugačku kamu i lijevom rukom uhvati za učkur Meriminih dimija. Sijevnu sječivo i dok si trepnuo okom, dimije se rascijepiše otkrivajući zgrčene, bijele butine, čije linije i u takvom položaju izazvaše bljesak u očima bradatih spodoba. Njen muž Adnan ne izdrža. Ne razmišljajući o posljedicama, skoči i baci se prema najbližem vojniku, svom nekadašnjem školskom drugu iz Bijeljine, kojeg je odmah prepoznao, ali to nije smio pokazati. Kratak, rezak rafal zagluši sve u prostoriji, a Adnan kao da udari u nevidljivi zid, zastade u pokretu, uhvati se za grudi i pade na pod, pod noge starijoj braći. Dok mu je kroz zgrčene prste liptala krv, a u očima se gasio život, on kroz pomodrjele usne šapatom protisnu samo jednu riječ:
“Mee..rii..ma.”
Svi su u prostoriji za trenutak stajali kao skamenjeni, kao da je vrijeme za trenutak stalo, a onda Stojan prekinu tišinu neuobičajeno prijetećim glasom:
“Vodi ovu stoku napolje. Završ’te s njima po kratkom postupku. Nemoj da vam ko pobjegne, jer ću onda ja vas poklat’ k’o telad.”
Ova naredba pokrenu vojnike u šubarama i oni počeše, prvo djecu, pa onda i odrasle gurati prema ulaznim vratima. Izbezumljeni od straha, potpuno zatečeni razvojem situcije Ferhatovići, omamljeni i užasnuti onim što se upravo dogodilo, dopustiše vojnicima da ih skoro bez otpora izvedu u dvorište.
Za trenutak zaboravljena od svih, Merima se, grčeći na podu, primicala otvorenom prozoru, kroz koji su probijale zrake proljetnog sunca. Još uvijek držeći ruke na grudima, vrebala je priliku da skoči na prozorsku dasku i pokuša pobjeći niz padinu, koja je vodila sve dole do šume i koja joj se u tom trenutku učini kao jedini spas. I upravo dok se bešumno ispravljala uza zid pored prozora široko otvorenih tamnih očiju, u kojima se ogledao neizmjeran strah, Stojan se okrenu i ugledavši je, riknu kao junac i baci se prema njoj.
“Nećeš bulo, majku ti *****. Ti si danas moja i božija.”
Pritisnuvši je težinom svog ogromnog tijela, dašćući , nastavio je da govori:
“Pet godina ja gledam te tvoje sise i bedra i znojim se noćima. Uhhhhh majku ti ***** ogreba me.”
Izmahnu desnom rukom i šakom je udari po licu. Grčevit trzaj prođe Meriminim tijelom, a od siline udarca zamalo izgubi svijest. Udarac koji je uslijedio sa druge strane zateče je nepripremljenu i bljesak bijele svjetlosti uvede je u stanje potpune, spasonosne obamrlosti. Stojan, dašćući od neskrivene želje, pocijepa joj i posljednje ostatke odjeće i zaroni u nju.
Za to vrijeme u dvorištu Ferhatovića, kao uostalom u cijelom Grabovcu, tutnjali su rafali, vrisak je sustizao vrisak, a krvnici su, ne obazirući se na to, radili svoj krvavi posao. Kada su ga izgurali iz kuće, Muhamed, znajući da je smrt neizbježna i ne želeći je čekati skršenih ruku, skoro nadljudskim glasom viknu:
“Bježite djeco”, istovremeno, naglo skočivši ustranu i zaklonjen hambarom i koševima za žito, potrča prema šumarku, koji se protezao udesno pored njegove kuće skoro dodirujući seoski put, u pravcu Miloševca. Rafali koji su uslijedili dadoše mu krila i tek kada je, nekim čudom, neozlijeđen stigao u spasonosni polumrak šume, zastade i okrenu se prema kući. Iako je bio poprilično daleko, skamenio se prizorom koji je ugledao. Njegovo dvorište, koje je samo prije tri dana sređivao sa svojim sinovima, bilo pokriveno nepomičnim tijelima, a njegove dojučerašnje komšije iznosile su iz kuće namještaj i pokućstvo i tovarile na unaprijed pripremljen traktor. Bacivši pogled prema selu, ugleda kako se iz nekoliko kuća vije crn gust dim. Pucnjava je bila skoro prestala. Tek tu i tamo čuo se poneki pucanj i usamljeni rafal.Vraćajući dah i smirujući srce koje je udaralo kao ludo, došavši mu pod samo grlo, spusti se na koljena, obgrli rukama kvrgavo, iskrivljeno stablo graba, zaplaka u nemoćnom bijesu. Na njegove oči pobiše mu cijelu porodicu. Za šta više da živi? Sve što je imao i stvarao čitav život, nestalo je u jednom jedinom času užasa i bezumlja. Sručiše se na njega sva zla i nesreće ovog svijeta. I to na lijepi Bajram.
“Allahu dragi čime sam to zaslužio?”
Misli su mu sustizale jedna drugu, obijale se o prazninu u njemu i ostajale bez odgovora. U trenutku je poželio da krene prema kući, da skonča tu na svom dvorištu, na svojoj djedovini. I dok se polako ispravljao, još uvijek se pridržavajući za stablo graba, predomisli se. Ne, neće tako umrijeti. Skloniće se dublje u šumu i skovati osvetu.
“Stojane, Stojane, crn ti obraz i ovog i onog svijeta. Ugasiću i ja tvoj pogled, kao što si ti mojim najdražim. Allahu dragi, daj mi snage i poživi me do tog trenutka, a onda ti se predajem.”
To mu na trenutak razbistri misli i umiri ga. Ponovo je imao cilj u životu.
Kružeći šumom kao ranjena zvijer, ne ispuštajući iz vida svoju kuću i imanje, sačeka noć. Pod zaštitom mraka, praćen blijedom svjetlosti mladog mjeseca, uputi se svojoj kući. Ono što je tamo zatekao, ponovo ga je skamenilo. Svi, ama baš svi, bili su mrtvi. Ni djeca nisu pošteđena. Išao je od jednog do drugog, milovao ih po licu, zaboravljajući na prostor i vrijeme i poluglasno učio molitve. Najduže se zadržao pored zgrčenog tijela svog najmlađeg unuka, čije su oči bile uperene u zvjezdano nebo, kao da se još uvijek čude, ne razumijevajući šta se to dešava.
Nije imao vremena da ih ukopa, noć je bila kratka, a pred njim mnogo posla. On više ne pripada sebi. Zatočnik ima samo osvetu. Nju i ništa više. Uđe u kuću, poluslijep i gluh za sve, dotetura u sobu u kojoj su prije samo nekoliko sati sjeli za bajramsku sofru. U uglu, pod prozorom ugleda golo Merimino tijelo i nehotice skrenu pogled. Još uvijek držeći glavu okrenutu u stranu, pronađe neku deku i krenu da je prebaci preko unakaženog tijela.. Pogled mu se nehotice ote i on svrnu pogled prema podu. Od onoga što je vidio na trenutak mu se zamuti svijest. Stajao je kao opčinjen ne uspijevajući skrenuti pogled niti sabrati misli. Iako je mjesečina bila veoma slaba, primijetio je da je tijelo nesretne žene bilo svo u modricama. Jedna dojka bila je odsječena i stavljena joj u usta, dok je desnom rukom pridržavala drugu, na kojoj su se pod tracima sablasne plavičaste mjesečine, vidjeli tragovi zuba, koji su očito grizli bešćutno i sa mržnjom. Rez na stomaku protezao se poprijeko i završavao na slabinama. Položaj butina i tamne, podlivene modrice govorile su da se na njenoj mladosti nije iživljavao samo Stojan. Drhtavim rukama prebaci deku preko snahinog tijela i klecavim korakom uputi u svoju sobu. Na rafi pored samog zida, gdje četnici nisu zavirili, pronađe svoj nož “šarac”, poklon od oca na dan kad je napunio osamnaest, koji godinama nije uzimao u ruke i vadio iz tvrdih kožnih korica. Strpa ga za pas i nečujno se uputi u šumu. Poznatim stazama prikradao se prema Miloševcu, u kojem je trajalo slavlje zbog uspješno obavljenog prepada na Grabovac.
Šuljajući se kao ranjena zvijer, Muhamed se primicao Stojanovoj kući iz koje se čula najveća galama i vriska. Kroz otvorene prozore odjekivala je pjesma :
“Od Topole, od Topole pa do Ravne Goresve su straže, sve su straže đenerala Draže...”
To mu omogući da se neopažen privuče kući i pod okriljem mraka dođe pod sam prozor. Zaustavljajući disanje, baci pogled u sobu. Stojan je sjedio na čelu dugačkog “slavskog” stola, pred njim se nalazilo pečenje i rakija. Zasukanih rukava i raskopčane sivomaslinaste vojničke košulje na širokim prsima, već dobro zagrijan rakijom, on je vodio pjesmu, a jednolična melodija, sličnija vučjem zavijanju nego ljudskom glasanju, odjekivala je cijelim selom. Muhamed se vrati u sjenu i zastade za trenutak da povrati dah i smiri kucanje srca. Za to vrijeme grozničavo je razmišljao šta da uradi. Dok je išao prema Miloševcu, vođen željom za osvetom, uopšte nije razmišljao o načinu kako će to izvesti. Da je imao pištolj ili pušku, jednostavno bi naciljao u ta široka, razdrljena prsa i povukao okidač. Ovako, morao je smisliti nešto drugo i to brzo, jer postojala je opasnost da svakog trenutka neko izađe iz kuće i zatekne ga pod prozorom. Nije žalio što će poginuti, ali nije htio da se to dogodi prije nego što ostvari svoj naum. I upravo dok je u njemu sazrijevala odluka da uđe na glavna vrata i koristeći opštu zbunjenost pritrči Stojanu i zarije mu “šarac” u stomak, ulazna vrata se otvoriše i u mlazu svijetlosti, koja je dopirala iz hodnika, on ugleda Stojana kako, lica zajapurenog od alkohola, ide preko dvorišta prema vanjskom zahodu.
“To je to”, pomisli Muhamed, “Allah mi daje priliku.”
Ne časeći ni časa, odlučno čvornovitim, težačkim prstima stisnu hladnu dršku “šarca”, nečujno se, obilazeći kuću s druge strane i on uputi prema zahodu. Kada ga je od zgradice sklepane od grubih, pocrnjelih dasaka dijelilo samo nekoliko koraka, još jednom spomenu Allaha i šapatom izgovarajući ”Bismillah”, potrča i naglim, odlučnim pokretom otvori drvena vrata. Iznenađen, sjedeći na improvizovanom drvenom sanduku, koji je predstavljaju zahodsku šolju, Stojan samo razrogači oči, a tanko oštro sječivo vrelinom mu zapara po nadutom, dlakavom trbuhu. Muhamed nastavi da zabada sječivo ”šarca” u mekano meso, iznova i uvijek iznova, slijep i gluh za sve oko sebe sebe. Nije vidio kada se ugasilo svjetlo u zabezeknutim Stojanovim očima, kako je glava klonula na prsa i prestalo krkljanje iz debelog, zadriglog vrata. Nije čuo ni kako se otvaraju vrata iza njegovih leđa, kako neko panično viče:
“Ljudiii, ubiii nam ****** Stojana !”
Sve se to za njega dešavalo u nekom drugom svijetu. U ovom, sadašnjem, samo njegovom, on je izvršio ono što je nanijetio, sklapajući oči svom najmlađem unuku i ništa mu više nije bilo važno.
Nije čuo ni rafal, samo je u jednom kratkom djeliću sekunde osjetio oštar bol u leđima i onda je svega nestalo.
Sve se pretvorilo u crno beskrajno ništavilo.


citat:
Gračanički Glasnik
je časopis za kulturnu historiju Gračanice i njezine okoline.
Časopis je pokrenut 1995. godine, obično izlaze dva broja godišnje i do sada je izašlo dvadeset brojeva.
Kompletan sadržaj svih brojeva možete naći na http://glasnik.gracanica.net/
30-07-2009 at 11:07 | Uključi u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

U Gradačac četnici ne mogu skočiti ni iz aviona

U opkoljenom Sarajevu sanjao sam Gradacac. Strepio sam nad sudbinom, kako jednom na svojim ratnim putovanima zapisah, najbosanskijeg grada. Tjesio me moj prijatelj, sarajevski borac, gradaclija Huso Brkic: ti nista ne znas. Kad, ako Bog da, izidjes, idi tamo i sam se uvjeri. Ne moze cetnik nogom krocit u Gradacac. Ni da iz aviona skoci bez padobrana. Idi tamo pa se sam uvjeri.

Kahva u Kuli Gradascevica

Proci starim Gradaccem znaci vidjeti porusenu Kulu, zgrade u kojima vise niko me stanuje. Civila nema. Sve iseljeno. Sa ovom grobnom tisinom nikako se ne moze povezati nekadasnji Gradacac, onaj u kome je neprestano vrvjelo.

Magla se spustila, kisa lagano sipala i sa svih strana izbijali izvori njezne i sjajne vode. Ali mi se i pri setnji njegovim razrovanim ulicama, Gradacac opet cinio lijepim. Odem na Gradinu. Tamo je granata dan prije napravila golemu rupu, razbacala ciglu okolo.
Zabranili su, izgleda, ulazak. Jedan mi borac govori kako su se za ovih ratnih dana stariji sa sjetom peli sa punom dzezvom na vrh Kule, tamo kahvenisali u jeku bombardiranja i sjecali se starih vremena. To im vise ne dozvoljavaju. Bosnjaci k'o Bosnjaci. Nista jace u njima od inata i nosalgije.

Svi su mi ovdje ponavljali koliko vole ovaj grad. I da nikad nisu pomislili da neko moze voljeti svoj grad kao oni svoj Gradacac. Mogu se na prste nabrojati oni koji su otisli. Recimo, eto, pobjegli.
U Gradacac me borac iz Novalica zbuni jos vise: Ne bi im bio u kozi. Nije im lahko. Nisu oni pobjegli iz Gradacca nego u svoju muku.

Ovdje, pored Gradine, sjedio sam sa Sadanom Imamovicem, ponosnim covjekom. Njegova me prica dirnula. Imao je tezak infarkt i otisao na lijecenje u Hrvatsku. Vratio se nezalijecen jer ne moze bez Gradacca. I te veceri mi je izgledao bolestan, blijed, a opet sretan sto je medju svojima. Svi koje sam sretao izgledali su mu zadovoljni sto su tu gdje su. Huseinbegovi potomci. Kad dodje vrijeme, oni ce odjezditi Romaniji, i gdje treba. Jer pitaju me o Sarajevu, i brinu se zestoko...

Sest mjeseci kao cetiri dana

Dosao sam sa zadatkom da posjetim Sesti i Sedmi bataljon 107.gradacacke
brigade. Njihova slava procula se daleko.
Sedmi bataljon je interventna jedinica. Ova dva bataljona zajedno su odradili cuveni oklopni voz.
Zahvaljujuci njima, u Gradacac se slilo dosta neophodnog oruzja i municije. Ali to je tek djelic jada sto su ga cetnicima zadavali za ovu godinu rata u Bosni.

Komandant Sedmog je stasiti mladic Bajro Muminovic. Ako gdje pukne linija, oni zacepe i rastjeraju cetnike. Veli Bajro, kad su imali vremena, oslobodili su za ceteiri dana Rajsku, Novalice, Jasenice, Donje Krecane, Petrovice.
Za cetiri dana smo uzeli sto je njima trebalo sest mjeseci da osvoje.
Govorim im, saleci se, da uzmu malo vise slobodnog vremena pa otjeraju cetnike do Bijeljine.
Linije nisu ni za milimentar pomjerene od oktobra, premda se sva cetnika sila slegla da slomu odbranu Gradacca.
Sedmi bataljon je uvijek bio u pravo vrijeme na kriticnom mjestu.

Mirsad Ahtmetasevic mi to ovako objasnjava:
Svi idu od cetnika, a mi prema cetnicima. Ti ides, a ne znas gdje je pukla linija. Onda skuzis da je dvadesetak pijanih cetnika uletjelo i da se razbacuje mecima. Pomlatimo ih, i nas je posao zavrsen.

Mujo Huseinovic, Nihad Kunic i Ekrem Murathodzic su u ovom bataljonu medju prvima stali pod oruzje. Poceli su sa oko 70 dobrovoljaca i docekivali sa lovackim puskama arkanovce, seseljevce i ostalu cetnicku sicu potpomognutu tenkovima. Nije ih se smjelo pustiti ni metar. Danas su cetnici najblizi Vidi i Pozarikama, dva-tri kilometra od grada.
Dok nije HVO iz Tamosnice napustio polozaje, linija odbrane Gradacca bila je punih 70 kilometara. Danas je to nesto manje , ali tu je.

Otkrivaju mi mi da je u njihovom bataljonu 17 poginulih boraca, a 96 je ranjenih. i da se 60 boraca oporavilo i bratilo u borbu. Kad ih upitam ko im je najbolji, svi isti cas pogledaju u Mehu Kukuruza. Zovu ga dimnjacar. Nekad je cistio odzake od gara, danas radi slican posao. Kazu cisti teren od garonja. Tako ovdje zovu cetnike.

Mirsad Tokic, zamjenik komandanta u bataljonu, opominje me da slucajno ne naletim na gresnu knjigu “Heroji Gradacca”. Svi tvrde da njezin sadrzaj nije u redu.
Ekrem se smijesi i govori da u njihovim borbama ima svasta, pa cetnici uzvukuju: Fataj ih zive, a nasi uzvracaju: Uhvatite nas...

Arif Sago je profesor gradacacki, a ovo su njegovi djaci. Ratuju zajednu. Podsjeca svoje djake kako se cetnici na njih zale: mi probijemo linije, ali dodju nekakvi iz sedmog bataljona i isprase nas. Misle cetnici da su oni placenici, zasigurno.
Bajro ustaje znacajno i kaze smijuci se: mi branimo svoje. Gonio sam moje da mi oslobode kucu, a oni oslobodili i tri kilometra dalje - sali se na racun odlicne akcije kad je sedmi oslobodio 24 kvadratna kilometra.

Za mnom, vojsko moja!

Naoruzani su svim i svacim. Sta god treba, njihovo je. Imaju i svoje lovce na tenkove Vahida Arnautovica, Mustafu Cerimovica i Jasmina Dzeku, koji je jos maloljetan. Tu je i Edin Hasic, vec po cetvrti put ranjen, strucnjak za unistavanje tenkva i bunkera.
Ekrem podsjeca: Zahid Subasic je direktno pogodio cetnika sa RPG-om. Da ne zaboravimo Vahida Bajramovica, specijalistu za tenkove. Onda priznaju da svim i svacim rukuju i da su svi oni lovci na tenkove. Zato je oko Gradacca groblje tenkova. Posljednji unisteni je djelo Huseina Haskica, zvanog Rodjeni. To je njegov cetvrti trofej.

Preko puta mene sjedi sutljivi mladic Muhamed Kamberovic Buco Zapocinje pricu o tenku koji nije uspio pogoditi. Drugi negoduju.
On uvijek prica i zali za tim tenkom sto ga je promasio, a izuzetan je u borbama i sve lomi pred sobom.
Mirso govori da su cetnici na Gradaccu upotrijebili sve.
U ovom ratu nosi ih iskustvo. Sve su naucili. Moze sad i srpski general Zivota Panic na drugu stranu, pa da vidimo ko vise zna.
A oni sve znaju o borbi. Prekalili se.

Bajro je prosao sva moguca iskusenja. Jednom prilikom zemljom ga zatrpao tenk na jednoj cistini. Ali izvukao se.
U bivsoj vojsci ispekao je i minobacacki zanat. Ispenje se na brdo i- drmaj.
Na pocetku ga je posluzivalo troje djece. Bez busole. Nasteli palac. I , sipaj po njima. Neka se misle. Sad kao glavni izvidja u tancine, i posao je siguran. Nista karte, mozes po njima crtati koliko hoces, ali tu prestoji da nakon svega kazes - Za mnom, vojsko moja!



Ima prave borce. Meho Kukuruz je previse skroman covjek. Nece o sebi ni za zivu glavu. Tek ako usput isprica o bici za oklopni voz kad je potamanio cetnike na kamaru.
Ko je pogodio voz? U sedmom kazu da je to tesko reci, ali ga je, po svemu sudeci, pogodio onaj mali Cazinlija i izvrnuo ga. - Kako Cazinlija? - pitam - otkud vam to prezime?
- Ma ne... To ti je Sead Hodzic, nas rucni bacaclija iz Gornje Koprivne kod Cazina.
Niko da objasni otkud on ovdje. Jednostavno, tu ga je docekao rat. Sad je borac za slobodu starog Gradacca.
Gledao me je krupnim i uplasenim ocima momcic koga sam upoznao.

Od jula je u Gradaccu i njegovi jos nista ne znaju o njemu. Ni je li ziv. Cut ce se o takvom borcu i u tvom Cazinu, obecavam mu.

107. Brigada Zmaj od Bosne



Hazre - Junacka 107. Brigada Gradacac



[Edited by Crni Vuk on 30-07-2009 at 11:19 GMT]

30-07-2009 at 11:11 | Uključi u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Osman Puškar: Formiranje 111. gračaničke brigade



U odbrani Gračanice i njezine okoline (1992.-1995.) najvažnije mjesto ima 111. gračanička brigada, koja je nastala transformacijom Odreda Teritorijalne odbrane i dijelova teritorijalnih jedinica rejonskih štabova Gračanica, Orahovica, Malešići i Soko.

Formirana je 1. 9. 1992. godine i pronijela slavu Gračanice na mnogim bosanskim ratištima: od Gradačca, Brčkog, Ozrena, pa do Olova, Vareša, Vijenca. Od formiranja, pa do 7. 3. 1993. godine komandant Brigade bio je Tarik Nuhanović, a zatim Smajl Mešić (do 31. 1. 1994.) i Džemal Jukan do kraja rata. Glavni zadatak Brigade bio je da zaštiti i očuva slobodnu teritoriju gračaničke opštine. Kao posadna jedinica, držala je liniju dugačku preko 35 kilometara na Spreči i Trebavi.

Puno je značajnih datuma, događaja i ličnosti koji obilježavaju viševjekovno ljudsko bitisanje na prostoru današnje opštine Gračanica. Jedan od značajnijih među tim datumima svakako je 1. 9. 992. godine, kada je, Naredbom komandanta Glavnog štaba A BiH, formirana 111. gračanička brigada.

Vrijeme u kome se to dogodilo bilo je i važno i krvavo u Bosni i Hercegovini. Bilo je to vrijeme aparthejda za nesrbe, nehrvate i nemuslimane, za sve slobodoumne ljude. Bilo je to vrijeme agresije susjednih država na Bosnu i Hercegovinu i čerečenja njenog državnog bića iznutra, vrijeme bezakonja, političke i svake druge dezorijentacije. Diljem zemlje sve se rušilo što nije "srpsko".
Manje-više zna se da je Brigada izrasla iz lokalnih samoorganizovanih vojničkih sastava Teritorijalne odbrane općine Gračanica i da su njeni neposredni kreatori bili: Ratno predsjedništvo općine Gračanica, kao organ rukovođenja općenarodnim otporom na ovom prostoru i vojno rukovodstvo, personificirano kroz Općinski štab TO i njegovog komandanta.
Koje su okolnosti neposredno uticale na formiranje Brigade?
Odgovor bi mogao biti kratak. Rat. Agresija na državu Bosnu i Hercegovinu. Čuvanje vlastitih života i života porodice. Zaštita imovine i države.
Brigada je nastala kao odgovor ovog grada i građana da se "na silu odgovori silom", jer drugog izlaza nije bilo.
Horde neviđenog zla, zadojene mržnjom, naoružane "do zuba" iz arsenala agresorske JNA pljačkale su, ubijale i silovale sve što je nesrpsko, bez izuzetka.
Kao odgovor na neviđeni genocid, urbicid vjersku i nacionalnu mržnju, u Gračanici je počelo samoorganizovanje građana, prvenstveno Muslimana-Bošnjaka - da se spasi što se spasiti može i mora.
Zato se Predsjedništvo općine Gračanica, bez jasnih instrukcija vlasti i države sa više instance i opredijelilo da, u nedostatku tehnike, masovnim učešćem građana brani teritoriju općine.
U tom Predsjedništvu, koje je bilo skup hrabrih i racionalnih ljudi, nije uvijek bilo slaganja oko pitanja organizacije Teritorijalne odbrane. Ali su konačni zaključci uvijek bili usaglašeni i jasni. Vojska kao organizacija i sila suprotstavljanja je potrebna, tu dvojbe nije bilo.
U Predsjedništvu je postojala jedna "tvrda" politička struja, koja je zagovarala radikalne poteze prema Srbima i četničkom Ozrenu. U njoj se mogla prepoznati određena nedoraslost političkim igrama koje su se dešavale oko Bosne i Hercegovine i pogrešno razumijevanje stvarnih namjera agresora prema bošnjačkom narodu i državi Bosni i Hercegovini.
To je posebno došlo do izražaja početkom maja 1992. godine, tokom previranja u gračaničkom MUP-u, koje će kulminirati organizovanjem puča u tada jedinoj naoružanoj i stvarno organizovanoj vojnoj sili u Gračanici. Odbijanje rješenja republičkog sekretara MUP-a o postavljenju načelnika u Gračanici rezultat je ranije započete perfidne igre članova SDS, kojoj je nasjela većina zaposlenih u gračaničkom MUP-u. Pokazalo se da je krajnji cilj te igre bio razbijanje i dezorganizacija policije. To će se kasnije ponoviti i u davanju bezrezervne podrške nekim samoorganizovanim jedinicama i organizaciji ishitrenih "vojničkih" akcija na Lendićima, koje će se završiti sa teškim i tragičnim posljedicama.

Takozvani menadžerski dio Predsjedništva možda je bio i najkorisniji u rukovođenju općenarodnim otporom. Imali su krajnje racionalan cilj: što prije stvoriti organizovanu vojsku, sigurnost stanovništva, početak proizvodnje, red i rad. Pri tome su često gubili iz vida činjenicu da se vojska kao i svaki projekt ne može brzo izgraditi, niti nedostatak kadrova i materijalno-tehničkog faktora, entuzijazmom živih ljudi nadoknaditi. Ali, upornost i istrajan rad ove grupe, te njihove konstruktivne ideje i inicijative podsticale su takozvani vojni i politički dio rukovodstva da rade efikasnije i donose brže i cjelishodnije odluke.
Dio Predsjedništva činila je i grupa koja se dobro razumijevala u vojsku i njenu organizaciju. Njen cilj je bio da otkloni uticaj politike na vojnu organizaciju, da očuva legalitet vlasti i uspostavi sistem odgovornosti. Nije dozvoljavala da radikalni elementi uprljaju obraz plemenitoj namjeri građana Gračanice da se brani svoja država, porodica, imovina i da se ne dira tuđe. Glavni oslonac ove grupe u kadrovskom smislu bili su rezervni oficiri jer aktivnih gotovo nije ni bilo.

111/221 Brigada Gračanica


Predosjećajući opasnost, građani su počeli otvoreno negodovati što se pripreme za odbranu odvijaju pretjerano sporo i sa dosta problema i teškoća. U strahu za vlastite živote, sigurnost porodice i imovine, vršili su pritisak na vojno-političko rukovodstvo općine da se vojna organizacija brže učvršćuje, da se zauzmu dominantna područja oko grada i da se tako steknu kakvi takvi sigurnosni uvjeti za život i rad.
Vojno rukovodstvo (Općinski štab Teritorijalne odbrane) procjenjivalo je da naslijeđena organizacija teritorijalne odbrane iz države koja se ruši može različitim oblicima organizacije masovnog otpora u prvoj fazi spriječiti radikalnu agresiju na teritoriji općine. Računalo je na ostatke takozvanog manevarskog (Diverzantsko-izviđački odred, Odred Teritorijalne odbrane) i ostatke prostornog dijela te strukture (Rejonski štabovi teritorijalne odbrane: Gračanica, Klokotnica , D. Orahovica, Soko i Malešići i štabovi mjesnih zajednica Gračanica, Lukovica i D. Orahovica). U nekoj narednoj fazi, sa narastanjem materijalno-tehničkog faktora i uz određenu reorganizaciju te su jedinice mogle iz oblika "naoružanog naroda" prerasti u "vojsku". Informativno-propagandni rad u masama bio je značajan isto koliko i vojnički faktor na terenu.

Očekivala se reakcija pretpostavljenih sa više instance: uputstva, instrukcije, naredbe, pa i zakonska regulativa. Kasnije će se pokazati da je to očekivanje bilo nerealno. I ono što je dolazilo "odozgo" bilo je krajnje neutemeljeno, neprecizno i nejasno. Situacija na terenu sve se više komplikovala. Porazi radikalnih elemenata, događaji u Bosanskoj Posavini, a posebno obavještajni podaci da je prostor Gračanice i Doboj-Istoka, a kasnije i Tuzle, dogovoren za predaju Srbima, učvrstili su odlučnost vojno-političkog rukovodstva da se ovaj prostor vojnički čvrsto organizuje i brani po svaku cijenu, bez obzira kako će se situacija u BiH dalje razvijati.
Zato se odmah pristupilo reorganizaciji jedinica, koja se odvijala po fazama. Prednost su dobili najugroženiji dijelovi zone odgovornosti Općinskog štaba Teritorijalne odbrane Gračanica. Rejonski štab Teritorijalne odbrane (RjŠTO) Klokotnica je reorganizovan u 109. brigadu teritorijalnog tipa. Na tom prostoru koji će se kasnije organizovati kao općina Doboj-Istok uspostavljeno je i odjeljenje MNO, kao uslov za buduću popunu Brigade ljudstvom i materijalno-tehničkim sredstvima. Izdašno je pomagan od strane općine Gračanica, kako materijalno, tako i vojnički kroz kasniju popunu jedinica 109. brigade.

U užem sastavu kolegija Općinskog štaba Teritorijalne odbrane donesena je odluka da se pristupi reorganizaciji rejonskih štabova Teritorijalne odbrane (RjŠTO) u bataljonske sastave partizanskog tipa. Istovremeno je odlučeno da se krizni štabovi mjesnih zajednica (ŠMZ) ukinu, što je naredbom komandanta Općinskog štaba teritorijalne odbrane (OpŠTO) i učinjeno. Odlučeno je, takođe, da se višak ljudstva (oko 5500 ljudi je bilo na rasporedu u Teritorijalnoj odbrani Gračanica) prerasporedi u tzv. "B" sastave. Osnovni ciljevi ove reorganizacije bili su:
1. da se reorganizacija jedinica ne odrazi na trenutnu borbenu spremnost jedinica za odbranu, a da u budućnosti kvalitet i borbena spremnost vojske budu na višem nivou,
2. da se entuzijazam stanovništva i dijela vladajuće politike "stiša", da vojska naspram vlasti postane partner, a stanovništvu faktor sigurnosti, a ne "oteta sila" i prijetnja,
3. da se umire sujete pojedinaca i grupa koje su zauzimale visoke starješinske položaje, iako nisu imali ni osnovnih stručnih kvalifikacija, te da se tako politički uticaj na vojsku svede na uticaj civilnog rukovođenja vojskom, uz uvažavanje postojećih zakona i propisa, kao i međunarodnih kodeksa o ratovanju,
4. da se privrednim subjektima, civilnoj zaštiti, radnoj obavezi, organima vlasti omogući rad, jer je bilo očito da će rat trajati duže nego što se pretpostavljalo, te da se ekonomski rastereti općina od viška vojnika.
5. da se sačuva "biološko biće" naroda i da se kroz obuku i stručan rad u nastavnom centru (Doborovci) kroz "B" sastave obučenošću čuvaju ljudi, teritorija i MTS i tako u neko buduće poratno vrijeme obezbijedi i budućnost za državu i ljude.
Tako je to sve počelo.
Izvršene su konsultacije u Okružnom štabu Teritorijalne odbrane (OkŠTO) Tuzla i osim verbalne podrške ništa drugo nije bilo realno ni očekivati. Pukovnik Rasim Sakić svojim aktivnostima i ličnim vezama dao je pun doprinos da se jedinica materijalno uobliči.

Usporedno sa ovim aktivnostima, planirano je i formiranje Taktičke grupe 2 (TG-2).
Ime 111. brigada, brigada je dobila po odluci komandanta TO općine. Jednostavno je zgodno zvučalo 111. Uostalom, i jedinice NATO-a su imale tri broja u nazivima, a mi smo htjeli da se razlikujemo od bivše JNA.
Proces reorganizacije TO općine je provođen po planu kojeg je donio kolegij OpŠTO. Proces se odvijao usporedno: dok je formirana komanda 111. brigade, RjŠTO su reorganizovani u bataljone i "B" sastave.
Cilj formiranja "B" sastava bio je da se ublaži socijalni udar koji je nastao otpuštanjem velikog broja vojnika, zatim da se vojska pomladi i da se uspostavi rezerva za popunu jedinica, s obzirom da su se očekivala borbena dejstva u zoni odgovornosti naših jedinica, a i šire. U toj funkciji je bio Nastavni centar u Doborovcima, koji je trebao da nadoknadi nedostatak kadrovske kvalitete podoficira i vojničkih specijalnosti (izviđači, diverzanti, veza i komandiri odjeljenja).

Polazeći od činjenice da je ovaj segment vojnog organizovanja bio neobično važan, za rad u Nastavnom centru odabirane su iskusne i stručne starješine. Među njima su se isticali Ibro Alić, Safet Durkalić i Amir Zejnilagić
Važno je napomenuti da je komanda Brigade bila zadužena za sopstveni ustroj, a da je jedinice ustrojavao poseban tim, na čijem su čelu bili: Ibrahim Nurikić i Rasim Sakić. Čitav proces ustrojavanja Brigade obavljen je u roku od tri mjeseca (juni, juli, august 1992.), što je rekordno vrijeme za takve jedinice. Na ustrojavanju 111. brigade posebno su se angažovali komandanti RjŠTO Lika Mensur, Durkalić Safet, Gazibegović Hasan, kasnije, Džinić Abdurahman i Bašić Esad.

Paralelno sa ustrojavanjem Brigade, formiran je Nastavni centar Doborovci, "B" sastavi, ratna bolnica, pozadinska baza, Taktička grupa, vojno-policijski sastavi i 109. brigada Doboj Istok.
Prvog komandanta Brigade, Tarika Nuhanovića imenovalo je Predsjedništvo općine Gračanica na prijedlog komandanta OpŠTO. Kandidati za ovu dužnost bili su još i Bakir Maglajlija i Faruk Širbegović. Prvi načelnik štaba bio je Bahrija Džananović. U brigadu je na različite dužnosti bilo predloženo dosta rezervnih oficira, koji su posjedovali značajno iskustvo u štabnom radu, ali su oni te "ponude" vješto izbjegavali. U početku je Brigada imala 6 bataljona, 5 u linijama i 1 koji je bio namijenjen za intervencije. Na prijedlog načelnika štaba Brigade, formiran je i Mješoviti artiljerijski divizion za podršku jedinicama Brigade. Zanimljivo je da će se ubrzo u sastavu Brigade, između ostalih, naći i muzički sastav, čiji je vođa bio harmonikaš Mujo Girotić.
I prije svog zvaničnog ustroja, Brigada je imala "vatreno krštenje" na gradačačkom ratištu i ratištima Bosanske Posavine. To je vrijeme snažne ofanzive šumske vojske, potpomognute jedinicama JNA, na prostor Gradačca i Bosanske Posavine.
Vrijeme je ubrzo pokazalo da je reorganizacija TO općine i formiranje 111. brigade imala svoje puno opravdanje. Sačuvana je teritorija, stanovništvo i civilna kontrola vojske. Viteštvo i junaštvo su odlike njenih vojnika i starješina.

Ratni put Brigade je priča za sebe.
Koliko se zna, 111. gračanička brigada je jedina vojna formacija u BiH u kojoj su svi njeni pripadnici u to vrijeme položili zakletvu državi BiH. Prva jedinica ove Brigade zakletvu je položila 19. maja 1992. godine (Odred TO, Diverzantsko-izviđački odred, vojna policija).

Tekst zakletve je glasio:

Ja svečano izjavljujem da ću kao pripadnik Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine braniti njenu suverenost i da ću u odbrani svoje domovine biti spreman dati i svoj život.
Braneći živote i imovinu građana Republike Bosne i Hercegovine, branit ću i dostojanstvo svih građana, sve do potpune slobode naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine.

Autori zakletve bili su Galib Ahmetašević i Izudin Duraković.
Osim bataljona Orahovica i Lukavica, koji su polaganje zakletve obavili u G. Orahovici i Lukavici, sve ostale jedinice Brigade taj svečani čin obavile su u Sokolu, uz potpis i narodno veselje. Mnogo kasnije će zakletvu polagati druge jedinice A BiH.

Brigada je ratovala na mnogim ratištima izvan svoje zone odgovornosti: od Olova, Teočaka, Živinica, Kladnja, Gradačca i Bosanske Posavine, Doboja. Uvijek tamo gdje je bilo najteže. Od ukupnog broja poginulih i ranjenih, 36% je stradalo na ratištima izvan općine Gračanica.
Odnos vojnika Brigade prema građanima BiH najbolje ilustruje podatak da su prva dva vojnika, po naredbi k-danta TG, krivično odgovarala u istražnom zatvoru u Tuzli za paljevinu kuće u Donjoj Lohinji.



U istorijatu Brigade će biti zabilježeno sljedeće:
- 06. 07. 1992. godine: u D. Lohinji razoružano 157 pripadnika šumske paravojske;
- 23. 08. 1992. godine: bitka na Lendićima, prvi poraz šumske vojske na prostoru BiH;
- od 2. jula 1992. godine, pa sve do kraja 1994. godine, Brigada sa svojim jedinicama učestvuje u odbrani Bosanske Posavine i grada Gradačca. Borci 111. gračaničke brigade neposredno učestvovali u odlučnoj bici za odbranu Gradačca, nazvanu "Oklopni voz";
- U sadejstvu sa jedinicama 109. brigade, marta 1993. godine, naše jedinice ovladale su značajnim zemljišnim objektom Oblić i tako stvorile osnovu za kvalitetniju odbranu naselja Lukavica i Lukavica Rijeka;
- po padu Svjetliče, 18. 04. 1993.godine, jedinice ove brigade su, u sadejstvu sa snagama 109. brigade, poslije 4 dana borbe, zaustavile dalje napredovanje šumske vojske i stabilizovale odbrambene položaje na ovom prostoru;
- u odbrani grada Olova, na brdu Mačak, u zimu 1994. godine, dok su jedinice ove Brigade čuvale položaje, taj prostor, i pored svih nasrtaja šumske vojske, bio je u rukama A BiH;
- 7. avgusta 1994. godine, u sadejstvu sa jedinicama 212. oslobodilačke brigade, ovladano je zemljišnim objektom Vis i objektima Javor i Kik i tako u potpunosti eliminisana mogućnost da jedinice šumske vojske izvode ofanzivna dejstva ka gradu Gračanici i komunikaciji Gračanica - Srnice;
- U 1995. godini jedinice ove brigade su učestvovale u napadnim dejstvima na položaje šumske vojske na Ozrenu, po odluci k-danta 22. divizije;
- Na svom ratnom putu, braneći državu Bosnu i Hercegovinu, svoje živote dalo je 227 boraca, od čega na teritoriji općine Gračanica 145, a izvan teritorije općine 82, ranjenih je ukupno 285 boraca, od čega van opštine 91;
- Brigada ima 11 zlatnih ljiljana, od čega 4 poginula.

Embrion iz kojeg se razvila ova brigada bio je Odred Teritorijalne odbrane (OdTO) općine, čiji je komandant bio Velija Džananović. Prvi komandant Brigade, kao što je rečeno, bio je Tarik Nuhanović, od februara 1993. godine Smajl Mešić i na kraju Džemal Jukan . Svoje prvo ratno promovisanje u ovoj brigadi imali su Bahrija Džananović i Smajl Oštraković - kao načelnici Brigade i komandanti.
Nije viteška, niti slavna.
Više je uzroka što je to tako. Bila je to bosanska brigada. Multietnička. Lazo Čigoja je njena legenda. Oduprla se politizaciji i njenim mešetarima. Bila je vojnička, pobjednička i u srcima onih koji su je osnovali najbolja, najslavnija i najviteškija.
I to sve djelima, a ne pričom.
Gračanlije su činom podrške formiranju Brigade pokazali mudrost i odlučnost kao i odgovornost prema svojoj državi i njenim građanima.
Brigada je pokazala šta u praksi znači istinski spoj naroda i vojske.
Niko to ne može pobijediti.




Gracanica 92: Smotra i Zakletva TO-a



30-07-2009 at 11:18 | Uključi u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Brčko - Uči Tekbir i jurišaj !



Ibrahim Hadzimuratovic je brcanski heroj, heroj Armije RBiH. U uzaludnim cetnickim pokusajima da nase momke odlijepe od Brckog i naprave zeljeni koridor od 80 kilometara, Ibrahim je ranjen 4. juna. Bio je vec cuveni lovac na tenkove - zapalio je sest a razvalio jos cetiri. Njegovo svjedocenje o cetnickom pomoru u Brckom pocelo je pricom o ranjavanju: - Bio sam u komandi kad je javljeno da putem ispred Dizdaruse i Omerbegovace idu tri tenka, dva oklopna transportera i tri kamiona puna cetnika. Sa Mirsadom Hadzicem i Mehmedom Ahmetovicem, prebacio sam se na prve polozaje. Pripremio sam borce za djelovanje i rasporedio ih po rovovima.

Na Omerbegovaci je pocela zestoka borba, a mi smo jedan od ona tri kamiona razvaiili.Minobacaclijama sam izdavao naredenja i uputstva... Pocela je cetnicka artiljerijska kisa, najvise granata 68 mm, ono sto mi zovemo gluharama. Ne cujes ih. Bili smo na polozaju kad je jedna takva pala izmedju nas. Mehmed je ostao bez noge. Zajauka.
Ja nisam osjecao ruku. Obliven krvlju, nista nisam vidio. Bio sam pogodjen u glavu. Gubio sam svijest. Mehmed je prebacen u bolnicu i tamo je podlegao. Bio je ranjen i u kicmu, osteceni su mu bill unutarnji organi.

Muhamed Ahmetovic, jedan je od posljednjih dizdaruskih sokolova: Pocela nas je tridesetak, a cetnici su u strahu govorili kako nas je tri hiljade. Od tada, od pocetka rata, ostali smo na istim polozajima. Bilo nas je dvije cete. Dvije trecine cinili su mladici sa Dizdaruse.
Ono sto ja znam, od dvjesta sokolova sa Dizdaruse, ostalo nas je sest zivih: Safet Bahor Skale, Mersudin Ahmetovic Tude, Halid Demirovic Lido, Enes Kamberovic i, eto, ja. Svi su vise puta ranjavani, Lido cak osam puta. Ustvari, mislim da on ne moze ni prebrojati rane.
Ne treba zaboraviti ni sve to momke sto su preskupo dali svoje zivote, te nase brcanske heroje.

Spomenuti moram Rasida Gusu, legendu sa Dizdaruse, komandanta jedne cete treceg bataljona. Samo u jednoj borbi, on je unistio dva tenka, jendu pragu i flak. Vodio je oko 30 boraca u operaciji na Boderistu i pomjerao cetnike dva kilometra natrag.
Tada je zaljepilo 46 cetnika, i to je bio dan zalosti u Brckom. Prije pogibje, Guso je cak pet puta ranjavan. Kad se sjetim svih tih nasih heroja, Ja mislim da sam imao srecu. Ponekad pred spavanje sumnjam da sam ziv pored svog pakla koje sam prosao.
Dizdarusa je napravila pomor cetnika. Mladic je priznao da je samo ovdje poginulo dvije i po hiljade cetnika, omaklo mu se. Rekao je da na dizdarusi zive zvijeri, a ne ljudi. Cetnicima prijete Dizdarusom. Mi smo ih desetkovali, uvlacili smo se medju njih, na njihove linije ulazili i sacekavali ih, gadjali ih svakodnevno na koridoru. Po danu smo uvijek pucali sa jednih polozaja, nocu sa drugih. bili smo na svom, svoje branili. zato smo izdrzali.

Najteza ofanziva

- Ja sam u to vrijeme bio u bolnici, ali sam indirektno ucestovao pri kraju akcije pa mogu reci da imam informacija. Napadali su ga oko sezdeset oklopnjaka. Navalili su da nas odlijepe od koridora. Nisu nas odlijepili, tek kilometar natrag. Jos ih na tom putu vidimo i mozemo ih gadjati i BST-om. Unisteno je cak 30 tenkova, desetak osteceno, zarobljen potpuno nov tenk iz zastavnog centra u Novom Sadu. Samo na Bajicima ostalo je 14 tenkova. Uzaludni su bili pokusaji cetnika da zauzmu Bukvik. Poceli su napadati samo tenkovima, bez pjesadije.
Ocito, bio je u pitanju strah. Zato si isli na razbijanje odbrane pa su, nakon pauze, krenuli sa pjesadijom. ali i tada su docekani na pravi nacin. U ovoj ofanzivi izbaceno je iz stroja 900 cetnika. Mrtvih je oko 400. Citava kozarska brigada vise ne postoji, morala je biti rasformirana - poginulo joj je 272 cetnika.

Desetkovana jedinica Majora Mauzera

Brcko je grad zbog kojeg najvise placu cetnicki generali. Srpkinje iz Brckog demonstrirale su u gradu govoreci kako je nad njihovim sinovima izvrsen genocid. Ali, nisu oni ovdje najvise ginuli. Oko 5.000 cetnika stradalo je pred zidom broj 108.
Ja sam bio u rovovima bas kad su jurisali Mauzerovi specijalci. Pokusali su, uz pomoc artiljerije, izvesti cetiri-pet ofanziva. Nakon svake su kupili leseve, pa opet jurisali. Cuo sam ih kako vicu: bjezite, balije, idemo da vas koljemo. Kao da cemo ih se mi uplasiti. Podignu pusku u zrak i jurisaju. To nije hrabrost. Ja znam dobro sta je hrabrost. To njihovo su alkohol i droga.
Bacali su Mauzerovi izraelske dimne zavjese i, na kraju, platili glavom. Na Lipovcu je sam dragi Bog sklonio tu dimnu zavjesu i oni su se ukazali na cistini. jndom prilikom dok su kupljeni njihovi nesretnici, bio sam uz komisije za razmjenu. Na jednoj livadi iskupili smo 106 leseva njihovih nesretnika. cuo sam razgovor:

-Hej, a gdje je onaj iz Svetozareva?
Ne znam, ovdje ga nema.
Treci cetnik, sa zavijenom rukom, obnjasnjavao je:
- Rekao sam ti, bre, zamenio si ga i poslao u Vranje.
U razgovor se umijesao i jedan nas borac:
Hej, ti ranjeni. Ti si ovdje jedini sto je prezivio iz ove grupe?
- Jesam.
- Ja sam te ranio. Nisam te zelio ubiti. Smucilo mi se ubijanje pa sam te ostavio u zivotu.
Hvala ti - klimnuo je glavom ranjeni cetnik.

Na ovim razmjenama se stosta sazna. zna se i kako u gradu vlada panika.
Opci haos. Cetnici se ubijaju medju sobom. Oni koji dolaze obavezno su elitni - kakvi su vam obicni, kad vam elitni ovako ginu ? - govorili smo nasim komsijama Srbima.

Dusa im je ispravna

U posljednjoj cetnickoj ofanzivi bilo je borbi prsa u prsa.
- Sve dosadasnje borbe bile su prsa u prsa. Za posljednju ofanzivu, u kojoj je izginulo toliko njihovih i nasih 36 mladica, moglo bi se reci da je najzesca. Borci su se izmijesali.
Mirso Hadzic, moj prijatelj, jedan od rijetkih ratnika sa dizdaruse od pocetka , najavio je dolazak na polozaj. primljena mu je porula. Prirnili su je cetnici , jer su tu popodne tuzlaci napustili rovove. Sa sest mladica, Mirso je dosao pred polozaj. Najavio se lozinkom Moljac.
Naprijed! - culo se.
Pred njega su izisla dvojica nepoznatih, iza jos pet uniformisanih.
- Naprijed! - cuo je kako govori jedan od njih okrenut bokom i odjednom zastava, šumska zastava na ramenu.
Cetnici, pomislio je i prisao drzeci prst na obaracu. Sasuo je rafal u cetnika i njegovog prijatelja. Ovaj ga je u padu pogodio rafalom. S tri metka; prostrjelne rane... i svi ostali cetnici su likvidirani.

Opet, drugi dogadjaj, medju mnogo takvih.
Mirsad Bajraktarevic, nacelnik brigade, strijelac. Krenuo je prema polozajima u jeku granatiranja jer dobro poznaje zvukove. odjednom, cetnici ispred kuca. - Ovamo, ovamo - pozvao ih je. - Ove kuce su prazne! Cetnici, njih pet, potrcali su prema njemu. Rafalom je usmrtio trojicu, jedan je ostao ranjen , peti pobjegao. Nakoh toga je unistio tenk cija je posada neoprezno prisla. Dok je unistavao tenk, ranjen je, noga mu je u pitanju.

Mi nismo cinili zlo, mi smo vjerovali, prica Ibro. Na prvoj liniji smo preuredili jednu sobu za namaz. tamo sam dolazio i ucio i u jeku najvecih borbi.
Poceli su nas se plasiti posljednjih nekoliko mjeseci. Ja neznam sta je to. Mozda je to i postovanje nakon sveg klanja i dokazivanja da smo jaci od njih. Da smo, svakako, hrabriji od njih. Oni, izgleda, samo jake postuju. Kao fasisti, ubijali bi samo slabe.
U jeku najvecih granatiranja, kad bih poceo uciti glasno, oni su prekidali ofanzive, najvecu pucnjavu, a nastavljali nakon nase dove . Jednom. prije ovih borbi, dovedeni smo u okruzenje u toj nasoj dzamiji na prvoj liniji.
Odmah sam dao naredjenje kako cemo se povuci. Trebalo je pretrcati cistinu od pedesetak metara. rekao sam suborcima da uce bilo sta. I danas se o tom pretrcavanju prica. Niko nije ni okrznut. Izresetane uniforme. Stresem sprzeno lice od metka, ali ni kapi krvi.
Uostalom, ja godinu i nesto dana nisam bio ni ogreban... nikad cetnicima nece biti jasno to da ih napadamo u jeku njihovih najzescih napada. Sve gori, oni naadaju i onda mi krecemo u kontraofanzivu. Zato su gubili. Svi ljudi koje sam poznavao nisu zalili poginuti. Ja se nisam plasio smrti. Znam da je ovaj zivot prolazan. Tijelo moje ce proci, dusa je vjecna.
Tako govori Ibrahim, covjek o cijoj smjelosti pricaju i njegovi suborci.
Znas - rekao mi je jedan Tuzlak - to je brigada fantoma koji uspravno stoje ispred smrti.

Dusa njihova besmrtna je, uspravna, bez straha. To je Brcko!

Nihad Kantic Sike - Brcko moje


108 brigada Brčko - Sokolovi Dizdaruše

30-07-2009 at 11:25 | Uključi u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Teocak i Zvornik - Ratovat cemo do Sudnjeg Dana



Teocak je krug pakla. To je linija fronta oko 50 kilometara koju prema cetnicima drzi brigada Hajrudin Mesic. Na teocanskom ratistu nema predaha, puca se neprestano i pjesadijski i artiljerijski, a detonacije odjekuju sa svih strana. Svi znaju za Teocak i ovaj veliki slobodni teritorij. On se kao svrdlo zario duboko u okupiranu Semberiju. Cetnici proklinju ovo ime. Kad zele cuti sta o njima misle teocanski borci, krenu u akciju i zarobe jezik pa saznaju i sta im cetnici spremaju. Ponajvise sta o njima govore u dugim nocima strepnje. Na prve linije teocanske odbrane i napada stize se sa pitanjem izmedju detonacija: koga cu ja pronaci tamo?
U Sarajevu,odakle sam dolazio, u mracnim stanovima se sjedi do kasno i covjeku prosto smeta san. Prica se u beskraj. Tamo sam cuo price o Hajri i Kapetanu. Na mjesto legendarnog Hajre dosao je njegov suborac od prvog dana-Dzevad Avdicevic Babak. I o njemu sam se naslusao.

Gargija svaki dan

Uredno obucen i sredjen borac obraca mi se kao strancu: -Ovdje ti je dobra gargija svaki dan.
-Cujem ,cujem-odgovaram uz ne bas udaljene eksplozije.Prije nekoliko dana ovdje je dusu ispustio pukovnik Milan Jovic,provjereni cetnik. Svecano je sahranjen u Trnavi. Sahrani je prisustvao i njegov ozalosceni prijatelj,zlocinac,djeneral Ratko Mladic. Ratni zlocinac je objavio kako ce teocanski borci platiti zbog smrti cetnika pukovnika. Nije prvi kaze mi teocanski borac Mido Beganovic. Ovdje je kozu ostavio i major sa Vukovara Panic, zvani Panter. Poginuo je i njihov cuveni kapetan Rade, vodeci robijase iz srpskih kazamata protiv raje iz Teocaka. Jest Rade bio opasan, ali i ovamo rade,ne sjede. Vode me uskim putem do linija koje gledaju cetnike. Tamo srecem lejlu Mucinovic(25) i Zijadu Ikanovic(22), djevojke izSnijeznice. Prije dvadesetak dana napravile su prvi podvig, usle u minsko polje i izvukle nekoliko ranjenih boraca. Oko mene su i momci iz prvog bataljona Brigade Hajrudin Mesic, komadanta Mirsada Mahmutovica. Uglavnom, radi se o jedinici Bibetovi labudovi.

Nihada Hasanovic, koga ovdje zovu Hans, Samir Mustafic, Emir Selimovic Combe, Muhamed Cosic, Zejnil Softic, Hajrudin Mucinovic, Nedzad Hasanovic i Samir Muratovic. Ponosno su mi kazivali pricu o imenu njihove diverzantske jedinice. Ibrahim Mujcinovic Bibe, dvadesetpetogodisnjak,dosao je iz Njemacke. Radio je tamo i sva mu je porodica bila tamo. Prvo je slao humanitarnu pomoc, a onda se i sam uputio prema Teocaku. Nije mu se dalo ostati tamo u Njemackoj. Dosao je u augustu i odmah se uputio na prve borbene linije. Isti dan. Onda je isao iz borbe u borbu, nadahnut i pun ljubavi prema svojoj Bosni. Poginuo je u novembru prosle godine, a hrabrost koju je pokazivao i danas je pravo cudo svim njegovim saborcima. Govore kako je mogao mirno sjediti u Stutgartu sa svojim roditeljima. Izazivao je smrt. Danas, tu, oko mene, razmisljaju o njegovim roditeljima. Zvali su ga, ali nije zelio iz Bosne. Govorio je da bi tamo bio najnesretniji covjek, a ovdje je govorio kako je sretan u Bosni.



Odredi za hap-namjenu

Dostojno ga je zamjenio Mirsad celikovic. Zovu ih Vod smrti i u teocaku su cuveni. Imali su akciju na Nikolice tri dana prije mog dolaska. Pet cetnika ubili, jednog zarobili. Sa njima su bili momci iz Prve splitske cete, koju su osnovali mjestani zaposleni u Splitu, a koja se dokazala na igmanskom ratistu. Bio je tu i Hap-odred. Kad trazim da mi prepricaju bitku,kazu: Ispocetka je bilo tesko. Lakse, negdje usred borbe. I ,na kraju smo ih sto pobili sto rastjerali. Pitam ih sta znace svi ovi Hap-odredi. Oni su zaduzeni da cetnicima hapaju municiju, otimaju oruzje i hranu. To su ti odredi sa hap-namjenom. Svi su gotovo djecaci. Pitam ih ima li starijih boraca. Najstariji je komadant Babak, a nema ni trideset. Izdala nas starudija-kazu.-Boje se. Cega se boje? Da nece zivjeti dugo. Ne moze star covjek dugo zivjeti. Mozda samo dugo stariti. Prosjek brigade Hajrudin Mesic je dvadeset i dvije godine. Ali zna se njihovo iskustvo. Prekaljeni su kroz stotine borbi. Vise od sto hiljada granata palo je na slobodni teritorij Teocaka. Ovdje nema generala nakon bitke. Nasa bitka tek je pocela. Sto se nas tice, ratovat cemo do sudnjeg dana. Svi ovdje dodju, odrze kratke govore, izlaganje im bas nije temeljito, ali ovdje treba ostati. Nasi ljudi iz inozemstva,patriote,pomogli su. Sve je kupljeno nasim parama. I odjela, sva oprema, a oruzje je oteto od cetnika. Nista drugo nismo dobili ni od koga. Ni mrvice. Danas smo, hvala Bogu, dobro naoruzana Brigada. Cim zafali, u pozajmicu kreni, jer kod cetnika ima svega-govori-Babak pred svojim borcima.

Juris za kameru

Neke svoje akcije su snimali. Sad mi kazu: Pronadji kameru,novinar si, i mi specijalno za tebe krecemo na cetnike. Snimi i posalji na TV BiH, da se vidi kako se Teocak bori za svoju Bosnu. Vjerovatno je Teocakmjedinstven primjer kako sa sto manje zrtava isprasiti cetnike. Za dva mjeseca, cak sedam uspjesnih akcija, a nijedan borac nije poginuo. U Teocaku sam sreo mnogo djevojaka. Jedna od njih je Mirzeta Hodzic. Sa puskom ide u borbu, a i bolnicarka je kad zatreba. Jedan mi borac tiho govori kako uvijek dotrci do ranjenika placuci, ali svoj posao nastavlja neustrasivo. Stiglo se malo i proveseliti izmedju svih nevjerovatnih svjedocenja o hrabrosti teocanske mladosti. U Teocaku je suh snijeg na zemlji i jak vjetar. Civila je malo. Ali su svi stavljeni na sluzbu Armiji BiH. Zasjeli smo te hladne februarske noci pod toplo svjetlo lampe, a najstariji borac u brigadi, koga zovu kratko-Brcak, napunio je hastal svim i svacim. Na dobacivanje boraca da stedi sa hranom,odmahuje rukom. Ne zamjeri,novinar, jednom mjesecno imamo pravo da olabavimo. I ti ohladi i ostavi se te svoje olovke.

Momak sa stotinu gelera

Mido je donio nekoliko steka kolomba i podjelio raji. Soba se zadimila. Veselili su se momci iz diverzantskog voda Zambak, sto je sinonim za ljiljan. Amir Subasic pricao mi je o svojim prijateljima iz Crnih labudova i pozelio ih poselamiti. Obecao sam da cu upamtiti sve poruke za haseta Tirica, Fatmira Hatica, Avdu Subasica i Hajru Catu. Upoznaju me sa borcem Muhidinom. Stigao je do cetnickog bunkera i ,dok je cetnik pucao, oteo mu je mitraljez iz ruku. Sad mi ga pokazuje i oci mu govore kakvim se plijenom na cudan nacin obogatio. Muhidin je, od samog pocetka ratnik. Bio je jedan od prvih boraca uz Hajru Kapetana. Upoznaju me i sa dvadesetogodisnjakom koji u sebi ima okosto gelera. Tesko se pomjeram i sreca je sto struje nema u Teocaku. Bilo bi mi tesko proci ispod dalekovoda! Sali se na svoj racun. I Babak je ranjen. Ranjavani su svi sa kojima sam pricao. Imaju rane kao uspomenu iz ovog rata,ako prezive…



Sta bi meni cetnik da sam mu ubio oca

Na pitanje ima li ko da nije ranjavan, svi pogledaju u plavokosog mladica i on svecano ustaje. Gledam i nevjerujem: Samo on od tridesetak boraca u prostoriji! Plavokosi pred mene zbacuje poderani pancir. Kad smo izvodili prosli napad, slucajno sam ga obukao. Vidis li zasto sam jedini bez rane? Gledam zacudjeno u Amira Subasica. Nijece glavom i otkriva ranu od metka koji je prosao pored same kicme. Onda ozbiljnije razgovaram sa njim. Zivio je u Njemackoj 15 godina. Otac se onda vratio u Zvornik da prozivi svoju penziju u novoj, ogromnoj kuci. Cetnici su ga zaklali i pokupili mu ustedjevinu. Danas Amir nema nista. Nista osim borbe-kaze mi. A to je dovoljno za pocetak. Svi su ranjeni, ali je rana mnogo vise na srcu. Ipak, te noci su se veselili. Svaki od njih zelio je samnom posebno popricati. Presutkivali su uzase, ali ponesto i saznavao. Jedan od njih opisao mi je kao saku jada tek zarobljenog cetnika Milosa Adamovica. Cetnik je dosao ovdje kao placenik. Placa mu je pedeset maraka i ono sto opljacka. Pitao ga je: sta bi ti meni ucinio da si me zarobio,a da su ti muslimani ubili roditelje? Razmislio bih-odgovorio je. Ja eto tebe necu ni dirnuti. Onaj je samo skruseno oborio svoju ludu cetnicku glavu. Nije takav u stanju ni da se postidi-kaze mi borac. Od zarobljenog cetnika saznali su da nastaje panika kad ih kupe za Teocak. Rekao im je da se i sakate, ali u Teocak nece. Nije bas svima ginuti za pedeset maraka.

Osvetit ce mo Hajru kapetana

U teocanskom krugu sve su crkve ostale netaknute. Oni gdje god stignu, tu u dzamiju pogode,ruse ili zapale-govore mi. Na svoju vjecitu sramotu, ako su sposobni za takvo osjecanje. Upamtiti cu ovu vecer. Bas kao i djecake kojima je neizbrisivo na srcu njihov kapetan Hajro. Svaki od njih vadio je vojnu knjizicu Armije BiH i pokazivao kapetanovu sliku, objavljenu poodavno u novinama. Rekli su mi: njegova dusa nocu luta Teocakom. Svetimo ga svaki dan i nemozemo ga osvetiti. Samo slobodna Bosna i Hercegovina moze umiriti njegovu dusu. Saliha, djevojka blagog lica, prisla mi je da mi na uniformu priljepi znak njihove brigade sa Hajrinim imenom. Vratio sam se sa novim obiljezjem u Tuzlu i tamo je jedan starac pozurio da me zagrli. Kad je saznao da sam samo novinar, odustao je isti cas. Dodao je razocarano: kakav novinar, kakvi bakraci. Ja mislio da si ti jedan od Hajrinih boraca…

IZVOR: SVE BOSANSKE BITKE

Fahrudin Nadžaković - Fare - Lavovi Teocaka

30-07-2009 at 11:29 | Uključi u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Tuzlanski Panteri



Majevica gori zna se,
krenuli su Panteri**,
hej-ja, hej, hej-jo.
Rovovi nam ne trebaju,
Panteri se ne sklanjaju,
hej-ja, hej, hej-jo.
Greda je pala,
bit ce uvijek samo bosanska,
hej-ja, hej, hej-jo.
Kadijina cesma
bila vazda samo nasa pjesma.

Ne prati nam suzo leda,
ne brini se stari,
hej-ja, hej, hej-jo,
tvoji momci nisu sami,
s njima gaze Panteri,
hej-ja, hej, hej-jo.

Ne gledamo unazad,
komanda je napad,
hej-ja, hej, hej-jo.
To sto vidim nije san,
za Pantere to je dan.

Refren:

Pod nogama prah,
sto je iza, proslo je,
na Pantera mah, resetke su razbijene.
Ispred nas je samo nebo.



Autor teksta i muzike: Maid Porobic
´- ,,Panteri" su Izvidacko - diverzantska ceta OG - 5 (25. divizije).


dio pjesme o Tuzlanskim Panterima mozete poslusati na 02:55


Zadnja pjesma na snimku je o Tuzlanskom heroju Marijanu Balti, koji je poginuo u junu 1992.


Marijan Balta je rođen 9.novembra 1957. godine u Tuzli.
Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu dobrovoljno se javlja u redove tadašnje TO BiH koja će ubrzo prerasti u Armiju BiH. S obzirom da se radi o istaknutom karatisti, prijavljuje se i postaje jednim od osnivača, prve protiv terorističke jedinice TO BiH (Armije BiH) u 2.korpusu, koja je bila pri Vojnoj policiji. U ovoj jedinici ubrzo postaje jednim od najsmjelih boraca i učestvuje u niz vrlo opasnih i veoma važnih akcija.

Marijan Balta poginuo je 21.jula 1992. godine na Majevici. Nije dočekao rođenje svog djeteta. Njegova želja da dobije kćerku je ostvarena ali tek poslije njegove tragične pogibije. Iris Balta rodila se tri mjeseca nakon očeve pogibije 20.oktobra 1992. godine.

Ovaj grad i njegovi saborci nisu zaboravili na Marijana Baltu. Pjesnik Zdravko Zlatić je napisao text a profesor Asim Horzić komponovao muziku na pjesmu ˝Sjećaš li se Balte˝.

Nakon njegove pogibije, na inicijativu saboraca, jedinica u kojoj se borio dobila je ime BALTA. Proslavljeno borci ove elitne ratnih godina osim znaka Armije BiH nosili su amblem sa imenom - BALTE. Ime Marijana Balte utkano je zlatnim slovima u oslobodilačku i antifašističku historiju Bosne i Hercegovine



O Marijanu je dr. Mirza Kusljugic rekao sljedece:

citat:

U tim danima svaki grad i svako selo je imao svoje heroje. Obično su to bili naši komšije, prijatelji, ljudi koji su radili u fabrikama i kancelarijama bez prethodnog vojnog iskustva. U Tuzli je jedan od njih bio moj prijatelj Marijan Balta, tridesetogodišnji arhitekt i bivši karatista.
Svi članovi tuzlanskog karate kluba "Sloboda" prijavili su se u u bosansku armiju i Marijan je otišao zajedno s svojim kolegama da brani svoju familiju i svoj grad.
Marijanov otac je bosanski Srbin, majka bosanska Hrvatica a žena, tada u trećem mjesecu trudnoće bosanska Muslimanka - Bošnjakinja.
Marijan se, kao i mnogi drugi takodjer borio za odbranu multietničkog duha Bosanskog društva.
Poginuo je početkom juna 1992 god. Na njegovoj sahrani mi, njegovi prijatelji zakleli smo se mrtvom drugu da ćemo nastaviti našu borbu za budučnost njegovog nerodjenog dijeta, za njegovo pravo da živi, za budučnost nase dijece.
Njegovi prijatelji iz karate kluba preimenovali su kasnije elitnu jedinice Bosansku Armije dajući joj ime BALTE.



Ako neko ima cijeli spot i druge tuzlanske neka mi se javi na pp.

[Edited by Crni Vuk on 31-07-2009 at 21:01 GMT]
30-07-2009 at 11:35 | Uključi u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

TO Okruga Tuzla - Ratni izvjestaji maj-august 1992

http://www.megaupload.com/?d=HO2RUDGE

[Edited by Crni Vuk on 30-07-2009 at 12:23 GMT]

30-07-2009 at 12:22 | Uključi u odgovor
Trenutno aktivni korisnici
Aktivni gosti: 14
Skriveni clanovi: 0
Aktivni članovi: 0
Sretan rođendan: adnan-pixi, elio, elio, gusinje23, lejla_edib, loa, mafija, Muamer17, pixi, RPM, selmicaa
FORUM : Vječne teme : Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne New Topic Post Reply

Strana: 1 2 3 4 5 6 7


Niste logirani? Nadimak / Username: Password: Sakrij mi ime
Zaboravili ste password?




Pregled tema u posljednjih 24 sata
Pregled poruka u posljednjih 24 sata
(dva dana, sedam, 30 dana)

Pregled pisanja forumaša u posljednjih 24 sata

Skokni do foruma:

Kontaktiraj nas | tuzlarije.net

Powered by: STRING FORUM Version 1.0
Copyright © 2001 STRING