PRIJETNJA novim ratom i dalje se nadvija nad Ukrajinom i Europom, a pregovori Rusije i NATO-a, koji su trebali otkloniti takvu mogućnost, nisu previe pomogli u smirivanju tenzija. I dok Zapad optuuje Rusiju za planiranje invazije, ruski predsjednik Vladimir Putin predstavlja NATO kao egzistencijalnu prijetnju za njegovu zemlju.
Čini se da Putinova ogorčenost i konstantno predbacivanje Zapadu zbog navodnog okruivanja Rusije ima korijen u nekoliko po njemu presudnih događaja. Od najnovijeg prema najstarijem, prvi je NATO-ov summit koji se odrao 2008. u Bukuretu, a na kojem se savez dogovorio da će otvoriti vrata bivim članicama Sovjetskog Saveza, Gruziji i Ukrajini, da postanu članice. Putin, koji je bio prisutan na tom summitu, to nikad nije oprostio NATO-u, a posljedice upravo gledamo.
George W. Bush, koji je tada jo bio predsjednik SAD-a, stigao je na taj summit sa samouvjerenim, posthladnoratovskim mentalnim sklopom, pie Guardian. Upravo je on traio da Ukrajina i Gruzija dobiju plan za pristupanje NATO-u, odnosno takozvani akcijski plan za ostvarivanje članstva, kako bi se mogle pridruiti nizu drava članica biveg Istočnog bloka kojima je bilo doputeno pridruivanje od 1999. nadalje.
Putin se, međutim, obratio okupljenim čelnicima na početku sastanka opisujući takav potez kao "izravnu prijetnju" ruskoj nacionalnoj sigurnosti.
Za Putina Ukrajina "nije prava zemlja"
"Sjećam se da je jasno rekao Angeli Merkel i Bushu: 'Za mene Ukrajina nije prava zemlja'", prepričao je za Guardian Jamie Shea, dugogodinji dunosnik NATO-a koji je također sudjelovao na summitu. Putinovo otro protivljenje imalo je efekta i natjeralo NATO na djelomično odustajanje.
"Dolo je do bijesnog cjenkanja s Merkel i Nicolasom Sarkozyjem (tadanjim francuskim predsjednikom) i rezultat je bio da će Ukrajini biti ponuđeno članstvo u budućnosti, ali da neće biti akcijskog plana za članstvo niti čvrstog datuma za pridruivanje NATO-u", rekao je Shea.
"Zapravo sam bio prisutan. Ostajemo pri toj odluci", rekao je i aktualni glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg na press-konferenciji s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim prolog mjeseca.
Ali ovo poluobećanje NATO-a Ukrajini ostala je otvorena rana za Putina koji je opsjednut dugom zajedničkom povijeću dviju nacija i njihovim razdvajanjem na koje gleda kao na duboku povijesnu nepravdu i urotu neprijatelja Rusije. "Uvjeren sam da je pravi suverenitet Ukrajine moguć samo u partnerstvu s Rusijom jer mi smo jedan narod", napisao je Putin u povijesnom eseju koji je Kremlj objavio u srpnju prole godine.
Raspad Sovjetskog Saveza za Putina je bila katastrofa i propast povijesne Rusije
Drugi događaj koji je oblikovao dananju strategiju Putinove Rusije je, naravno, raspad Sovjetskog Saveza 1991., koji je Putin nazvao "najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća" koju bi ponitio da moe. Putin je i u prosincu raspad SSSR-a opisao kao propast "povijesne Rusije" - ruskog imperija koji se, moemo slobodno dodati, nakon Oktobarske revolucije zaogrnuo crvenom zastavom.
Putin je, podsjetimo, lani objavio veliki traktat naslovljen "O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca", u kojem je preuzeo ulogu povjesničara i ustvrdio da je Ukrajina neotuđivi dio velike ruske nacije koji nema jasan zasebni etnički identitet, kulturu, vjeru i jezik te da je neovisnost Ukrajine i potkopavanje ruskog "duhovnog jedinstva" uvijek bilo inspirirano i sponzorirano od strane neprijatelja Rusije.
Rusko gomilanje vojnika uz sjevernu, istočnu i junu granicu Ukrajine - i do sto hiljada, prema ukrajinskim i američkim procjenama - izazvalo je strah među saveznicima u NATO-u od invazije i totalnog rata "u razmjerima koji nisu viđeni od Drugog svjetskog rata", kako je rekao novi britanski ef oruanih snaga, admiral Tony Radakin. Moskva uporno tvrdi da ne planira invaziju i da su zapadnjaci povjerovali u njene agresivne nakane na temelju "lanih zapadnjačkih medijskih napisa".
Putin je, međutim, iskoristio vojsku kao polugu kojom je ovih dana natjerao SAD, NATO i EU da sjednu s Rusijom za pregovarački stol (za koji Ukrajina, znakovito, nije bila pozvana). Prije samih pregovora, Moskva je javno predstavila popis zahtjeva, od kojih je najvaniji pravno obvezujuće jamstvo NATO-a da neće dozvoliti Ukrajini i Gruziji da postanu njegove članice.
"Ni jednog inča na istok"
Osim toga, zatraila je da NATO ne raspoređuje nove postrojbe i oruje izvan zemalja u kojima su se nalazili u svibnju 1997. (prije nego to su se istočnoeuropske zemlje pridruile NATO-u), kao i odustajanje od bilo kakvih vojnih aktivnosti u Ukrajini i ostatku biveg SSSR-a, to analitičari smatraju pokuajem da se stvori, odnosno obnovi jasno definirana ruska "sfera utjecaja" kojoj Zapad neće imati pristup.
"Dva nacrta ugovora koje je Rusija predloila 17. prosinca ocrtavaju uspostavu dvoslojne Europe - jedan s pravom da se brani od ruskog napada, dok drugi mora prihvatiti rusku nadmoć kao novu geopolitičku stvarnost", napisala je Orisiia Lucevič, analitičarka istraivačkog instituta Chatham House, u nedavno objavljenoj analizi.
Pri objanjenju ovog zahtjeva, Putin i njegovi dunosnici sve čeće se pozivaju na jo jedan ključni događaj: ujedinjenje zapadne i istočne Njemačke, koje se dogodilo 1990. i obećanje koje su zapadni lideri tada navodno dali posljednjem predsjedniku SSSR-a, Mihailu Gorbačovu. Zapadni lideri su mu navodno obećali da se, ako pristane na ujedinjenje istočne Njemačke - koja je de facto bila satelitska drava SSSR-a - sa zapadnom, NATO neće iriti na istok.
"Ni jednog inča na istok", obećao je američki dravni tajnik James Baker Gorbačovu na sastanku 9. veljače 1990. No, kako to obično biva, kontekst te izjave i njeno originalno značenje je koliko bitno toliko i predmet manipulacija. Putin je optuio Zapad za prevaru Rusije jo u svom čuvenom govoru na Sigurnosnoj konferenciji u MĂźnchenu 2007.
Je li se mislilo na irenje na istočnu Njemačku ili irenje NATO-a uopće?
Nova knjiga Ni jednog inča: Amerika, Rusija i stvaranje pat-pozicije iz Hladnog rata, nagrađivane povjesničarke Mary Elise Sarotte, obrađuje sve privatne sastanke zapadnog saveza s Rusijom oko proirenja. Autorica zaključuje da je optuba za izdaju tehnički netočna, ali je psiholoki uvjerljiva.
Dan nakon to je Baker dao obećanje Gorbačovu, i tadanji zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl rekao je Gorbačovu da "naravno da NATO ne bi mogao proiriti svoj teritorij na sadanji teritorij DDR-a (Istočne Njemačke)".
Obećanje je ponovio i tadanji glavni tajnik NATO-a Manfred Worner u govoru 17. svibnja 1990. kada je rekao da "činjenica da smo spremni ne slati NATO-ove snage izvan njemačkog teritorija daje Sovjetskom Savezu čvrsto jamstvo sigurnosti", to je Putin citirao u svom govoru u MĂźnchenu 2007.
U svojim memoarima, Gorbačov je opisao ta uvjeravanja kao trenutak koji je otvorio put kompromisu prema Njemačkoj. No dva detalja su pritom ključna.
Prvo, takvo usmeno obećanje nikad nije formalizirano u pravnim dokumentima i ugovorima, uglavnom zato to je Bush smatrao da su Baker i Kohl otili predaleko. Baker je priznao da se "malo zaletio na skijama" u pregovorima s Gorbačovom. Drugi je detalj to, iako obećanje samo po sebi zvuči dvosmisleno, sve upućuje na to da su Baker i Kohl pritom mislili isključivo na razmjetanje NATO-ovih snaga na teritorij bive Istočne Njemačke.
Gorbačev: Nismo raspravljali o irenju NATO-a u istočnu Europu
U skladu s tim, i konačni sporazum koji su Rusija i zapad potpisali u rujnu 1990. odnosio se samo na Njemačku. Na kraju je dogovoreno da će se stranim vojnim snagama NATO-a samo njemačka vlada moći dozvoliti da prijeđu staru granicu između zapadne i istočne Njemačke, to je navedeno u potpisanom dodatku sporazumu.
Na kraju krajeva, i sam Gorbačov je u intervjuu 2014., odgovarajući na pitanje o obećanju Zapada da se NATO neće iriti na istok, dao znakovit odgovor.
"Tema âirenja NATO-aâ uopće se nije raspravljala, a nije se ni postavljala tih godina. ⌠Razgovaralo se o jo jednom pitanju koje smo pokrenuli: osigurati da vojne strukture NATO-a ne napreduju i da dodatne oruane snage ne budu raspoređene na teritoriju tadanjeg DDR-a nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke. Bakerova izjava je data u tom kontekstu... Sve to se moglo i trebalo učiniti da se ta politička obveza učvrsti, učinjeno je. I ispunjeno", rekao je Gorbačov.
Jeljcin se alio Clintonu na navodno krenje sporazuma
Mnogi ruski političari, uključujući tadanjeg predsjednika Borisa Jeljcina, kasnije su se protivili ustupcima koje je u to vrijeme napravio Gorbačov upravo zbog implikacija za dotad komunističku istočnu Europu. I zaista, sovjetski ministar obrane, maral Dmitrij Jazov, upitao u oujku 1991. britanskog premijera Johna Majora o interesu istočne Europe za pridruivanje NATO-u.
Major ga je, prema dnevnicima britanskog veleposlanika u Moskvi Rodrica Braithwaitea, uvjeravao da se "nita od toga nikada neće dogoditi". To se obećanje, očito, ispostavilo kao lano, ali vrijedi jo jednom naglasiti da se radilo o neformalnom, usmenom obećanju, i to ne od strane NATO-a, već od strane lidera jedne njegove članice.
Rusija se nakon toga, pie Guardian, uporno alila na "izdaju" od strane Zapada. Jeljcin je tako 1993., lobirajući da se Rusiju primi u NATO, pisao američkom predsjedniku Billu Clintonu tvrdeći da svako daljnje irenje NATO-a na istok kri duh sporazuma iz 1990. godine.
Američki State Department, u to vrijeme neodlučan o pozivu Poljske da se pridrui NATO-u, bio je toliko osjetljiv na optube za izdaju da su dunosnici iz Clintonove ere čak zatraili od njemačkog ministarstva vanjskih poslova da se slubeno izjasni o osnovanosti pritube.
Glavni pomoćnik njemačkog ministra vanjskih poslova odgovorio je u oktobru 1993. da je prituba formalno pogrena, ali je mogao razumjeti "zato je Jeljcin mislio da se NATO obvezao da se neće iriti izvan svojih granica iz 1990. godine". Clinton je pak 1994. uvjeravao Jeljcina da, iako bi se NATO mogao "s vremenom proiriti", ne misli postavljati nikakve "rokove ni zahtjeve".
Jeljcin na kraju prihvatio irenje NATO-a
Jeljcin je u kolovozu 1993. u razgovorima s poljskim predsjednikom Lechom WaĹÄsom, dodue, priznao pravo Poljske da se pridrui NATO-u, to je iznenadilo sve. Jeljcinova Rusija i formalno je prihvatila takvu mogućnost potpisivanjem Osnivačkog akta o međusobnih odnosima, suradnji i sigurnosti s NATO-om 1997. U njemu Rusija nije dobila nikakvo pravo veta na irenje saveza.
-->
Izvor: Wikimedia Commons
Bio kako bilo, činjenica je da se, od ujedinjenja Njemačke do danas, NATO-u pridruilo 14 drava iz istočne Europe, uključujući Hrvatsku. To su bile, redom:
1999. Čeka, Mađarska, Poljska
2004. Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka, Slovenija
Neki eksperti dre da je NATO zaista postao previe arogantan i da je to opasno za odranje mira. Joshua Shifrinson, izvanredni profesor međunarodnih odnosa na Sveučilitu Boston, ocijenio je za Guardian da su SAD i Zapad "u velikom zaokretu odnosa nakon Hladnog rata postali manje osjetljivi na ruske brige", zanemarujući da i Moskva ima vlastite vitalne interese koje valja uzeti u obzir.
"Zamislite da Kina sklopi savez s Kanadom"
âRusi ne ele da druge političke grupacije budu prisutne u blizini njihove domovine. To nije teko razumjeti. Zamislite da Kina sklopi savez s Kanadom. Moćne drave ne ele da druge sile stvaraju saveze u blizini njihovih granica", objasnio je Shifrinson, jedan od onih koji smatraju da su na kraju Hladnog rata američki i njemački stratezi dali "vrlo jasne signale" da se NATO neće iriti dalje na istok ako se Njemačkoj dopusti ponovno ujedinjenje.
Kritičari ovakvog "proruskog" tumačenja pak tvrde da je, ako nita drugo, nedavna potpora NATO-a Ukrajini bila preslaba.
"Nedostatak odlučne akcije u prolosti naučio je Rusiju da moe povećati i smanjiti krizu kad god to eli. Rusija ima sav zamah u trenutnoj krizi", smatra William Alberque, bivi američki dunosnik NATO-a, sada direktor Međunarodnog instituta za strateke studije.
Bilo kako bilo, Putinov ultimatum u aktualnim pregovorima nije proao. I Washington i NATO jasno su dali do znanja, prije, za vrijeme i nakon pregovora, da su ovakvi ruski zahtjevi neprihvatljivi jer bi se time suverenim dravama poput Ukrajine zanijekalo pravo da same odluče u kakvim sigurnosnim aranmanima ele biti.
"Svi saveznici u NATO-u podravaju politiku otvorenih vrata, koja je zapisana u naim brojnim dokumentima. Rusija nema pravo veta na primanje novih članica i nećemo raditi kompromise u pogledu suverenosti europskih zemalja", objasnio je Stoltenberg nakon to su pregovori veleposlanika 30 članica NATO-a s ruskom delegacijom u Bruxellesu zavrili u srijedu, bez ikakvog konkretnog pomaka - koji, s obzirom na nerealne ruske zahtjeve, nije ni bio za očekivati.
Stoltenberg je pritom upozorio da i dalje postoji "stvaran rizik od novog oruanog sukoba u Europi". Nadajmo se da do takve eskalacije ipak neće doći, no posljednja izvjetavanja američkih obavjetajnih slubi ne daju previe razloga za optimizam.