U POSLJEDNJIH deset godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno tri godine smucajući se Južnom i Sjevernom Amerikom, Afrikom, jugoistočnom Azijom i Pacifikom, a u siječnju 2024. godine dobio je priliku posjetiti najmnogoljudniju zemlju na svijetu. Na Indexu imate priliku čitati njegov serijal putopisa iz Kine.
Meet the Fockers trenutak je od kog većina ljudi, ma kako poznata i uspješna bila, zazire jer toliko je stvari koje mogu poći po zlu, pogotovo ako se radi o dvije posve različite kulture. Nije stoga teško zamisliti kako se visokom činila prepreka ovom putopiscu i lutalici bez stalnog posla i primanja kad ga je taksi iskrcao pred rezidencijalnu četvrt negdje u predgrađu Šangaja.
Tamo gore, na 14. katu nebodera očekivali su ga akademici jednog od najprestižnijih kineskih sveučilišta, njegovi punac i punica - ljudi sasvim drugačijeg pedigrea, odrasli u blatu Maove kulturne revolucije. Moj životni put enigma je i mojoj vlastitoj majci pa kako neće biti ljudima koji su pola stoljeća proveli unutar strogo kontroliranog sustava što neumoljivo melje svaku drugačijost.
Možda najveći problem bio je što nisam Kinez i što ću svojom pojavom neminovno narušiti njihov društveni ugled. Preko noći postat će kvarna obitelj koja je negdje putem debelo pogriješila u odgoju. Zato i nisu pali bez ispaljenog metka. Sve su karte štreberski odigrali već prve godine našeg ljubovanja, od najfinijih prijetnji do filigranskih uvreda.
Jamesa Bonda za krizne situacije, slavnu emocionalnu manipulaciju, ostavili su za kraj pa je njihova kći mjesecima pri svakom telefonskom pozivu morala iznova dokazivati da stvari nisu baš tako crne. A onda smo se vjenčali. Zavladala je apatija, a iz nje se kao i uvijek rodila nada. Negdje će već taj mamlaz pogriješiti, a njihova jedinica dotrčati ocu i majci natrag u naručje.
-->
Stranger things
No ne samo da nije pogriješio, već ih je u siječnju 2024. godine odlučio posjetiti. E sad, dok je bio u Hrvatskoj, osam hiljada kilometara daleko, bio je poput noćne more, ali i dalje samo ružan san. Međutim tu pred njihovom kućom - stvaran, visok i dlakav, bio je baš kao ono čudovište iz naopakog svijeta, iznenada je zaprijetio zauvijek promijeniti njihove živote.
Kaša se počela kuhati još u taksiju. Sredovječni vozač cijelim nas je putem odmjeravao, a kad smo stigli prokomentirao je kako je može biti sramota. Njegov sin, dika familije, već godinama ne može naći djevojku zbog takvih razvratnica koje sline za bijelcima. Najprije će biti da je mrtvački ružan na ćaleta, odgovorila mu je i povukla me za rukav.
Meni je izgledalo kao da pričaju o vremenu, a kad mi je objasnila o čemu se radi, zastao sam na pločniku u stilu "možda sve ovo i nije najbolja ideja". Ona međutim nije dvojila ni trenutka. Prkos je bio prejak. Ja sam bio medalja hrabrosti, trofej da je odrasla i da sa svojim životom može raditi što god je jebeno volja.
Odavno sam shvatio da ću tokom ta dva duga mjeseca biti loptica kojom će se dobacivati s roditeljima. Da razumijem što govore, vjerojatno bi sve bio put u katastrofu, ali ovako bi možda moglo biti i zanimljivo. Kinezi su odvajkada bili majstori ping-ponga.
-->
Luksuzni zatvor za deset hiljada ljudi
Kofere povlačim okružen nepreglednom masom betona. Kompleks je okružen željeznom ogradom, ima tri kapije i pedeset istovjetnih zgrada po 18 katova. Zapisujem - suzdržati se od konzumacije alkohola. Bog zna koliko sam puta kao student u Cvjetnom naselju promašio paviljon pa u tri ujutro kucao na vrata krive sobe. I to kao za inat uvijek nesretnoj Luciji iz Đurđevca.
I ovdje su ulice uokvirene gorostasnim stablima. U vrijeme Covida bio je ovo luksuzni zatvor za deset hiljada duša. Iza kulisa glavne aleje put popločavaju plava i crvena neonska svjetla trgovina i restorana. Znojni kuhari puše na stepenicama, a čistačice ribaju masne wokove. Po lokvicama na cesti shvaćam da rominja. To je ta slavna šangajska kiša. Toliko je sitna da je uopće ne osjećaš, a nakon desetak minuta sasvim si mokar.
Zgradu smo pronašli slučajno, a u liftu mi je jedna misao bila na pameti - samo da ne nose maske. Nošenje istih unutar četiri zida podrazumijeva i mnogo drugih karakternih osobina, jelte? Želja mi je uslišana. Vrata stana se otvaraju, a moja nova obitelj ukrućena je kao na audijenciji u carskoj palači. Usiljeni osmijeh, nezgrapni pokušaj zagrljaja i već smo za stolom.
Iako naizgled sasvim zaokupljeni konverzacijom, svaki moj pokret pomno prate. Ocjenjuju i kako dišem. Štapići kojima pokušavam jesti luđački dršću među prstima, a da se preda mnom slučajno nalazio komorni orkestar Songjianga, zasigurno bi zasvirao posmrtni marš.
-->
Nepodnošljiva lakoća postojanja
Šangaj i ja, bila je to ljubav na prvi pogled. Sve predrasude koje sam mjesecima prije puta gomilao, zgužvao sam i bacio u prvi koš za smeće. Dočekao me svjetski grad, naizgled jeftinija i bolja verzija New Yorka - moderan, čist i miran, a opet romantičan i živ. Preko njegovog zavodljivog lica, kao veo od najfinije svile, vijorila je nepodnošljiva lakoća postojanja, doduše sasvim drugačija od one Kunderine.
I dok su Tomaš, Tereza i Sabina bili tek statisti one skromne predstave zvane život u doba čehoslovačkog socijalizma, kineska je partija posljednjih dvadesetak godina u tolikoj mjeri ovladala tehnologijom i podigla standard života da je svakodnevicu u komunističko-konzumerističkom balončiću učinila nepodnošljivo jednostavnom. U tome i jest, kažu, tajna njihova uspjeha.
Papirnati novac i kreditne kartice gotovo da se i ne koriste, čak i ulični zabavljači imaju svoj QR kod, a baš se sve može platiti mobitelom (eksterni punjači na svakom su koraku). U većini trgovina plaća se skeniranjem lica, najnoviji je trend plaćanje dlanom, a sve više kafića, restorana i hotela kao poslugu koristi visoko funkcionalne robote.
Gradski prijevoz jeftin je, brz i udoban; zemlju presijecaju hiljade vlakova brzinom preko 400 km/h, a čak je i zračni promet, s obzirom na enormne udaljenosti, pristupačan. Sve to dovodi do strašne efikasnosti dostavnih službi. Kilogram crnih krušaka iz Harbina u manje od 24 sata bit će besplatno dostavljen na kućnu adresu 1800 kilometara južnije u Songjiang.
-->
Mario Kart na ulicama Šangaja
I tko zna koliko bismo tako ljubovali, Šangaj i ja, da jednog dana nisam unajmio skuter, uključio se u promet i smjesta bio prisiljen skinuti ružičaste naočale. Sve ono što je na prvu zaista djelovalo ukusno uređeno i do najsitnijih detalja osmišljeno, bilo je ništa doli večernja haljina kojom se Kina prezentirala na tradicionalnom balu svjetskih velesila.
Sustav električnih skutera uistinu je pametno osmišljen. Po cijelom gradu otvorene su bazne stanice s rezervnim akumulatorima koje se može besplatno promijeniti za 30 sekundi, međutim ono što nitko nije pretpostavio jest da će deset godina kasnije Šangaj brojiti sedam milijuna automobila, a čak 15 milijuna električnih skutera, pod kojim će se prometna infrastruktura saviti do pucanja.
Voziti skuter u Šangaju danas nalikuje kompjuterskoj igri Mario Kart. Nikad ne znaš kuda će te motociklistička traka odvesti (često i po sredini autobusnog stajališta koje putnici opetovano prekoračuju), a kad poželiš skrenuti lijevo na semaforu, valja to učiniti preko šest do osam traka i nalikuje nevještom pokušaju samoubojstva.
Još je gora situacija s biciklima. Trenutno ih na ulicama ima preko milijun, puno više no što je ikada planirano i daleko više no što su kompanije u stanju održavati. Brojne šangajske kvartove ukrašavaju nepregledne hrpe odbačenih bicikla jer lakše je proizvesti hiljadu novih no po gradu površine Like tražiti desetke hiljada neispravnih i pritom im mijenjati gume.
-->
Mala privatna močvara
Identična situacija događa se u građevinskom sektoru. Veliki dio zgrada, niti dvadeset godina starih, u tragičnom je stanju. Stepenište, lift i zidovi zanemaruju se do zabrinjavajuće razine. U tom galopirajući rastu kineske ekonomije jednostavno se nema vremena gledati unatrag niti novca za održavanje starih projekata.
I ne bi sve to bio toliki problem da vrijeme u Šangaju nije u svakom smislu ekstremno. Od snježnih mećava do tropskih tajfuna, nema čega nema, a, što je najgore, izmjenjuju se u vrlo kratkom roku. Sjeverac iz unutrašnjosti temperaturu zna gurnuti u debeli minus, a svega 72 sata kasnije južnjak je iz tropskih krajeva lansirati na +25.
Kako to utječe na zgrade? Zaleđeni zidovi u stanu se odjednom počnu topiti. Ako s metlom prođeš po stropu, možeš se slobodno otuširati pod mlazom vode, a pod, koji je s razlogom uvijek prekriven pločicama ma kako luksuzan stan bio, pretvara se u jedan veliki dječji bazen.
E sad zamislite u jednom takvom ekosustavu 15 milijuna električnih skutera (većina dostavnih) koji su na cestama neovisno koliko hladno ili kišno bilo. Svi su kao mala oklopna vozila, a ljudi na njima poput Eskima. Mislim da neću puno pogriješiti ako kažem da nijedan grad na svijetu nema tako loše vrijeme, a tako brojne i uporne motocikliste.
-->
Jedino starci u Kini žive život
Ništa manje uporni nisu ni penzioneri koji od jutra do mraka marširaju parkovima kao da su tamo poslani radničkoj klasi pokazati što ih, jednom kad odu u mirovinu, čeka u ovozemaljskom kineskom džennetu. Kao nagradu za sve što su dali sustavu, na dnevnoj im se bazi organiziraju kvizovi, plesovi, zborovi, treninzi i putovanja.
Doslovce se pazi da im ne fali ni ptičjeg mlijeka pa se može reći kako jedino umirovljenici u Kini žive život. Mladi se ljudi pak u dnevnoj rekreaciji mogu uhvatiti jedino slučajno, a, što je najgore, odnedavno po igralištima nema ni mališana. U sustav koji poznaje samo jedan moto "brže, bolje i više", regrutiraju se sve mlađa i mlađa djeca.
Za upis u prestižnu osnovnu školu ti balavci od pet godina danas mašu CV-jem kakvog se ne bi posramila ni većina odraslih (poznaju preko 2000 kanji znakova, sviraju barem jedan instrument, vješti su u kineskom tradicionalnom plesu i slikanju te poznaju barem jedan europski jezik).
Pregolem teret koji predškolska djeca već u toj dobi osjećaju, doslovce prisiljena na postizanje izvrsnosti, rezultat je cijelog niza faktora - od standardiziranih državnih testova koji svakog učenika kategoriziraju poput apartmana preko epske konkurencije za mjesta u elitnim školama. Šlag na tortu društveni je ugled obitelji čija vrijednost raste ili pada svakim završenim polugodištem.
-->
Čudnovati slučaj srednje škole Minhang
Nažalost, ne pada samo vrijednost obitelji ovisno o ocjenama. Koliko su Kinezi opsjednuti obrazovanjem možda najbolje govori primjer srednje škole u Minhangu, koja je prije desetak godina zbog rezultata svojih učenika na završnom ispitu postala iznimno slavna.
Na hiljade se obitelji odlučilo doseliti u blizinu te škole jer jedino djeca koja žive u kvartu imaju garanciju upisa u nju, što je dovelo do prave eksplozije u cijeni stanova. Tako je bilo sve do ljeta 2022. godine, kad je tadašnja generacija maturanata imala katastrofalne rezultate na završnom ispitu. Preko noći cijena kvadrata pala je za 1500 eura.
U školstvu se baš sve kvantificira. Ne samo da sve škole sudjeluju u regionalnom i državnom renkingu, već se i unutar same škole razredi rangiraju po uspješnosti, baš kao i klupe unutar razreda. Zna se gdje sjede najbolji, a gdje najlošiji studenti.
Studija objavljena u Lancetu 2019. godine procijenila je da svake godine oko 6600 studenata počini samoubojstvo, što ga čini vodećim uzrokom smrti među mladima u zemlji. Iako se sva ne pripisuju akademskom pritisku, široko je priznato da iznimno konkurentno okruženje te enormno visoka očekivanja roditelja i društva iznimno negativno utječu na mentalno zdravlje učenika.
-->
"Happy in their own bubble"
I dok se pojedinci navode kao telad nekada u slavnoj šangajskoj klaonici "1933 Millfun", Kina piše najljepše stranice svoje povijesti. S porastom životnog standarda, sve veći broj građana postao je potrošački orijentiran, tražeći proizvode i usluge najviše kvalitete.
Enormna konkurencija u svakom sektoru dovela je do toga da baš svi svoj posao moraju raditi na najvišem nivou. Nema fušarenja, neovisno o kakvom se radnom mjestu radi, jer je toliko nezaposlenih s diplomom, da se i na najprostijim proslovima daje prioritet onima s visokim obrazovanjem.
Iako se i zapadnjačke kulture njihov život čini izuzetno ograničen, što od strane partije, što od strane poslodavca i obitelji, život u Kini odvija se sasvim normalno i čini se kako su mnogi prilično sretni u tom svom konzumerističkom balončiću. Jedina je razlika taj nekakav strah koji je naizgled neproporcionalan stvarnoj situaciji.
Kada ih pitaš zašto su toliko oprezni, odgovaraju: "Živimo više-manje u potpunoj slobodi, postavljene granice jako su daleko, međutim ako ih u samo u jednom trenutku prekoračiš, život može vrlo brzo krenuti krivim putem. Sve je dobro dok je dobro, ali kad krene loše, onda je stvarno loše. Ne pita te se ništa.
-->
"Nosedive"
Kao i svugdje obruč vladajućih steže se malo-pomalo, a najveću ulogu u svemu ima famozni socijalni kredit. Vrsta društvenog rejtinga koji vlasti koriste da ocijene ponašanje građana i na temelju čega dodijele privilegije odnosno restrikcije poput lakšeg zaposlenja i bržeg pristupa kreditima ili ograničavanje školovanja te putovanja. Isto se odnosi i na tvrtke kojima će se ograničiti poslovanje ako ne isplaćuju plaće ili izbjegavanju plaćanje poreza.
I dok se ovaj sustav na sličan način koristi kao kreditni rejting u mnogim državama svijeta, širom upotrebom umjetne inteligencije koja će u budućnosti upravljati s preko 200 milijuna nadzornih kamera diljem Kine, pitanje je vremena kada će se početi valorizirati relativno beznačajne radnje poput prelaska ceste izvan pješačkog prijelaza ili šetanja psa bez povodca. Daje to naslutiti par zapaženih slučajeva koji su posljednjih godina podijelili javnost.
Jedan čovjek je 2021. godine dobio otkaz jer mu je otac došao na crnu listu dužnika. Drugi slučaj još je specifičniji. 2023. mladiću je zabranjen upis na fakultet jer je kao tinejdžer uhvaćen u mučenju mačaka. U oba slučaja postavlja se pitanje postoji li linija na kojoj se socijalni kredit treba zauvijek zaustaviti i hoće li stvarnost u Kini zaista izgledati kao u Nosediveu, kultnoj epizodi Black Mirrora.
Gdje su u svemu tome punac i punica? Nisam na njih zaboravio. U sljedećem nastavku čitajte kako smo autom krenuli na dvotjedni roadtrip prošavši 4000 kilometara jugoistočne Kine do Hainana. Koliko im je trebalo vremena da se opuste i prvi put u 20 godina uhvate za ruke i do koje im je mjere premijerni sudar sa zapadnjačkom ili bolje rečeno balkanskom kulturom otvorio oči.
