Jedan od najpoznatijih eksperimenata u povijesti je prevara?

NAJPOZNATIJI psihološki eksperiment svih vremena, stanfordski zatvorski eksperiment, koji je stekao gotovo kultni status u modernoj znanosti, zapravo je laž, piše Ben Blum za internetski portal Medium.

Philip Zimbardo, mladi profesor psihologije sa Sveuèilišta u Stanfordu, 1971. godine proveo je pokus u kojem je izgradio lažni zatvor i u njega zatvorio devet lažnih zatvorenika i devet lažnih èuvara. Studenti, svi odreda muškarci, javljali su se dobrovoljno putem oglasa u novinama za sudjelovanje u eksperimentu i dobivali poprilièno dobre dnevnice za sudjelovanje. Tim èuvara sastojao se od Zimbarda i šaèice njegovih studenata.

Inscenirani rezultati

"Stanfordski zatvorski eksperiment (The Stanford Prison Experiment, skraæeno SPE) koristi se danas uglavnom za poduèavanje èinjenice da je naše ponašanje uvjetovano društvenim ulogama i situacijama u kojima se nalazimo. No dublja i mnogo mraènija pretpostavka ovog eksperimenta jest da u svima nama èuèi skriveni sadizam, koji samo èeka priliku da se oslobodi. Tom pretpostavkom objašnjeni su masakri u Vijetnamskom ratu, armenski genocid i užasi holokausta. Potvrdu i simbol užasne agonije koju jedan èovjek može nanijeti drugome, stanfordski zatvorski eksperiment pružio je u liku Korpija i u njegovom èuvenom mentalnom slomu, koji se dogodio samo 36 sati nakon poèetka eksperimenta, a koji je navodno uzrokovala okrutnost njegovih vršnjaka.

Postoji samo mali problem: Korpijev mentalni slom bio je prevara.

"Svatko tko je lijeènik morao bi znati da sam glumio," govori mi Korpi. "Ako poslušate snimku, nije nimalo suptilna. Nisam tako dobar glumac. Mislim da sam obavio prilièno dobar posao, ali sam više histerièan nego psihotièan."

"Prihvatio sam posao jer sam mislio da æu moæi svaki dan sjediti sam i uèiti za svoje završne ispite", dodaje Korpi. "Prvi dan bio je stvarno zabavan. Pobuna je bila zabavna. Nije bilo posljedica. Znali smo da nam èuvari ne mogu nauditi, da nas ne mogu ozlijediti."

Za Korpija je najstrašnija stvar u eksperimentu bilo to što su im rekli da, neovisno o njihovoj želji da odustanu od svega, nisu smjeli otiæi.

"Bio sam potpuno šokiran. Jedno je pokupiti me u policijskom autu i odvesti u zatvor, ali zaista su pretjerali kada su rekli da ne smijem otiæi. Pomislio sam: 'O moj Bože.' Tako sam se osjeæao."

Drugi zatvorenik, Richard Yacco, prisjeæa se da je bio iznenaðen drugog dana eksperimenta kada je pitao jednog èuvara kako da odustane od svega i onda saznao da to ne može uèiniti. Treæi zatvorenik, Clay Ramsay, bio je toliko užasnut kada je saznao da ne može odustati da je zapoèeo štrajk glaðu. "Smatrao sam to stvarnim zatvorom jer si morao uèiniti nešto što bi ih zabrinulo kako bi izašao", objašnjava mi Ramsay."

Propusti u eksperimentu

"Kada sam se obratio Zimbardu vezano za Korpijeve i Yaccove tvrdnje, odmah je porekao da su bili primorani ostati. "To je laž," rekao je. "To je laž."

Nakon što sam mu pustio snimke koje je pronašao francuski filmaš Thibault Le Texier, koji u svojoj knjizi Povijest jedne laži navodi razne nove dokumente o eksperimentu koji prièaju jednu sasvim drugaèiju prièu od one službene, Zimbardo je promijenio mišljenje. Priznao je da su studenti na obrascima koje su potpisivali prije eksperimenta imali navedenu frazu "Napuštam eksperiment", koju su morali izgovoriti u sluèaju da uistinu žele van iz svega. Tek nakon što izgovore cijelu reèenicu, mogli su biti osloboðeni.

No obrasci koje su Zimbardovi studenti potpisivali, koji se takoðer mogu pronaæi online na njegovoj web stranici, ne sadrže nikakav spomen fraze "Napuštam eksperiment".

Iako Zimbardova standardna prièa o eksperimentu nudi emocionalne reakcije zatvorenika kao dokaz jaèine utjecaja okoline i ponašanja èuvara na njih, stvarnost ipak daje puno jednostavnije i manje dramatièno objašnjenje, koje je za Zimbarda moglo imati i pravne posljedice.

Korpi mi objašnjava da u životu najviše žali za time što nije tužio Zimbarda: "Sramotno! Trebali smo uèiniti nešto."

Kljuèni akteri

"Iako Zimbardo voli prièati da su èuvari postali nasilni sami od sebe, iskrenija verzija prièe sadrži i orijentacijske sastanke èuvara koji su se odvijali prije samog poèetka eksperimenta, gdje je Zimbardo objašnjavao koja je toèno uloga èuvara i što sve smiju èiniti kako bi kod zatvorenika uzrokovali stanje straha i nemoæi.

"Ne smijemo ih fizièki zlostavljati ili muèiti", rekao im je Zimbardo u snimkama prvi puta objavljenim deset i pol godina nakon eksperimenta. "Možemo stvarati dosadu. Možemo stvarati frustraciju. Možemo u njih usaditi strah, donekle… Mi imamo potpunu kontrolu nad situacijom. Oni nemaju ništa."

Velik dio sastanka oblikovao je David Jaffe, student koji je služio kao nadzornik, a èija se uloga u Zimbardovom eksperimentu dugo zanemarivala. Jaffe i njegovi kolege smislili su cijelu ideju o simuliranom zatvoru mjesecima ranije u sklopu zadatka za jedno Zimbardovo predavanje, a Zimbardo je toliko bio oduševljen kolièinom drame i konceptom da je odluèio isto iskoristiti u puno dužem vremenskom okviru. Buduæi da Zimbardo nikad nije posjetio stvarni zatvor, Jaffe je uredio koncept svega prema vlastitom istraživanju i prema savjetima Carla Prescotta, bivšeg zatvorenika zatvora San Quentin, kojeg je Jaffe doveo kao konzultanta.

Iako je Zimbardo èesto navodio da su èuvari razvili svoja vlastita pravila, veæina njih je zapravo tokom tih orijentacijskih sastanaka bila kopirana iz Jaffeovog pismenog rada. Jaffe je takoðer ponudio daljnje ideje za maltretiranje zatvorenika, ukljuèujuæi i vaðenje trnja iz prljavih deka koje su prethodno bile baèene u travu.

Kada je eksperiment zapoèeo, Jaffe je eksplicitno upozoravao i ispravljao èuvare koji se nisu ponašali dovoljno grubo, potièuæi tako upravo ono patološko ponašanje za koje je Zimbardo tvrdio da je nastalo samo od sebe."

Doseg studije

"Prema Alexu Haslamu i Stephenu Reicheru, psiholozima koji su sudjelovali u kreiranju replike eksperimenta u Velikoj Britaniji 2001. godine, kljuèan faktor u poticanju ljudi na okrutnost je figura voðe koja ih uvjerava da èine stvari u ime višeg moralnog dobra s kojim se poistovjeæuju - primjerice, u ime znanstvenog napretka ili zatvorske reforme.

Iako je nama objašnjeno da su èuvari maltretirali zatvorenike u stanfordskom zatvorskom eksperimentu zbog moæi koju su podrazumijevale njihove uloge, Haslam i Reicher napominju da je to ponašanje proizašlo iz njihove identifikacije s eksperimentom, koju su Jaffe i Zimbardo poticali gdje god su mogli. "Zapanjen sam lakoæom kojom mogu iskljuèiti svoju osjetljivost i brigu za ostale u ime 'dobre stvari'", primijetio je sam Jaffe u jednoj samoprocjeni.

Stanfordski zatvorski eksperiment omoguæio je Zimbardu poziciju najuglednijeg živuæeg amerièkog psihologa. Postao je glavni autor jednog od najpopularnijih udžbenika u svom polju te voditelj serijala Otkrivanje psihologije, koji se upotrebljavao u srednjim školama i na fakultetskim predavanjima diljem zemlje te se prikazuje i dan danas. U obje instance pojavljivao se stanfordski zatvorski eksperiment. Njegova popularnost proširila se i izvan granica SAD-a.

Iako struènjaci veæ odavno dovode Zimbardov rad u pitanje, nisu uspjeli smanjiti popularnost Zimbardove prièe. Privlaènost koju eksperiment ima za javnost èini se važnijom od njezine znanstvene vjerodostojnosti, možda zato što nam prenosi prièu o nama, u koju oèajnièki želimo povjerovati; da mi, kao individue, zapravo ne možemo biti odgovorni za užasne stvari koje ponekad radimo.

Za profesore psihologije, stanfordski zatvorski eksperiment pouzdana je zadovoljština za mase, uglavnom predstavljena s mnogo živopisnih i uznemirujuæih videosnimaka.

"Uhvati vas vrtoglavica kada ga pogledate", objašnjava Le Texier. "Pomislite ‘O moj bože, I ja bih mogao biti nacist. Mislio sam da sam dobra osoba, a sada otkrivam da mogu biti to èudovište’. Istovremeno je i ohrabrujuæe, jer iako postanem èudovište, to se nije dogodilo jer sam u svojoj srži zao, nego zato što je situacija takva. Mislim da je upravo zbog toga eksperiment bio toliko popularan u Njemaèkoj i istoènoj Europi. Ne osjeæate se krivo. ‘Oh, u redu, takva je bila situacija. Svi smo mi zapravo dobri. Nema problema. Situacija nas je natjerala na to’. Šokantno je, no u drugu ruku je i ohrabrujuæe. Mislim da su upravo te dvije poruke uèinile eksperiment toliko slavnim", dodaje Le Texier.

U anketama provedenim 2014. i 2015. godine, Richard Griggs i Jared Bartels zasebno su došli do otkriæa da gotovo svaka knjiga uvoda u psihologiju koja postoji na tržištu sadrži Zimbardov narativ eksperimenta, uglavnom nekritièki prenesen.

Zakljuèak svega

"Kada sam èuo za tu studiju, samo sam pomislio 'Pa naravno da je to istina'. Bio sam nekritièan. Svi smo bili nekritièni", prisjeæa se Frances Cullen, jedan od najvažnijih kriminologa u zadnjih pedeset godina. Studija je svima pružila jasan dokaz neèega što su svi veæ znali - da je zatvorski sistem neèovjeèan.

Ipak, mnogi kriminolozi danas se slažu oko toga da zatvori nisu toliko beznadni. Postoje èak i programi rehabilitacije, kroz koje se zatvorenicima pomaže da poprave svoj život, nauèe nešto novo ili doprinesu svojoj zajednici.

U meðuvremenu naslijeðe Zimbardovog rada i dalje opstaje. Iako je Zimbardo promijenio svoju prvotnu prièu o eksperimentu i potvrdio da zatvorenici nisu bili olako pušteni van na slobodu, te da je David Jaffe igrao važnu ulogu pri odreðivanju pravila za èuvare, sebe smatra društvenim aktivistom jer je zatvorska reforma za njega uvijek bila važna prilikom provedbe eksperimenta. No tvrdi da nije bila razlog zbog kojeg je pokrenuo studiju.

Na kraju dugaèkog, napetog razgovora, upitao sam ga smatra li da æe objava Le Texierove knjige promijeniti naèin na koji ljudi doživljavaju taj eksperiment.

"Ne znam," rekao je umorno. "Na neki naèin me i nije briga. Moj trenutni problem jest da ne želim više gubiti svoje vrijeme. Nakon ovog razgovora s Vama, neæu više davati nikakve intervjue o tome. To je gubitak vremena. Ljudi mogu reæi što god žele. To je trenutno najpoznatija psihološka studija u povijesti. Nema druge studije o kojoj ljudi razgovaraju i pedeset godina nakon nje".

Zimbardo je proveo mnogo vremena zadnjih pedeset godina odgovarajuæi na pitanja o najmraènijih šest dana njegova života, postajuæi time na neki naèin i sam zarobljenik uspjeha tog eksperimenta.

Unatoè tome, nakon pregledavanja nekih Le Texierovih dokaza, autor udžbenika Greg Feist rekao mi je da namjerava zauzeti oštriji stav u nadolazeæem izdanju knjige Psihologija: Perspektive i poveznice.

"Nadam se da æe doæi trenutak, sada kada znamo to što znamo, u kojem æe Zimbardov narativ umrijeti," rekao je Feist. "Nažalost, to se neæe dogoditi uskoro, no nadam se da æe se dogoditi. Jer mislim da je to…"

Feist se zaustavio, tražeæi odgovarajuæu rijeè, a onda se zadovoljio jednom vrlo jednostavnom: "To je laž", zakljuèuje Ben Blum za Medium.