Je li NATO stvarno obećao da se neće iriti, kako tvrde Rusi?
*
Je li NATO stvarno obećao da se neće iriti, kako tvrde Rusi?
DOK RUSKA agresija na Ukrajinu traje već 12 dana, teze koje je ruski propagandni stroj plasirao u javnost kao opravdanje za svoju "specijalnu vojnu operaciju" i dalje naveliko cirkuliraju drutvenim mreama i u javnosti općenito. U interesu Rusije je, naravno, skrenuti panju sa svojih izglednih ratnih zločina - od same agresije do neselektivnog bombardiranja civilnog stanovnitva - na teze o navodnoj ukrajinskoj (i zapadnoj) odgovornosti za ovaj rat.
Stoga smo se u serijalu tekstova odlučili pozabaviti najzastupljenijim optubama na račun Ukrajine koje dolaze od ruskog reima ili od njegovih simpatizera i apologeta te to je moguće objektivnije pokuati utvrditi jesu li istinite.
Ovo je treći takav tekst, u kojem se bavimo s dvije popularne optube: o tome da je Zapad prevario Rusiju jer joj je obećao da se neće iriti na istok, kamoli na Ukrajinu, i o navodnoj ukrajinskoj vojnoj, čak i nuklearnoj prijetnji Rusiji.
Mit: Zelenskij eli nuklearno oruje, NATO će postaviti projektile u Ukrajinu
"Sav tijek razvoja događaja i analiza pristiglih informacija pokazuje da je sukob Rusije s tim (ukrajinskim) snagama neizbjean. Samo je pitanje vremena: spremaju se, čekaju pogodno vrijeme. Sad također tvrde da posjeduju nuklearno oruje. Nećemo dopustiti da se to učini", rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin u govoru kojim je objavio i laima pokuao opravdati agresiju na Ukrajinu.
Kako smo već pisali, tvrdnja da Ukrajina ima, pokuava ili uopće namjerava ponovo izgraditi nuklearni arsenal notorna je la koju su za Putinom ponovili i neki u Hrvatskoj, poput predsjednika Zorana Milanovića ili profesorice s Hrvatskih studija, Jelene Juriić.
Podsjetimo, Ukrajina se svog popriličnog nuklearnog arsenala, nakon raspada Sovjetskog Saveza, odrekla i poslala ga Rusiji u sklopu Budimpetanskog sporazuma 1994., dobivi zauzvrat očito bezvrijedne garancije da će se njen teritorijalni integritet i suverenitet potivati, uz Rusiju, SAD i Veliku Britaniju kao jamce.
Povod za la o ukrajinskim nuklearnim aspiracijama je govor ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog na Sigurnosnoj konferenciji u MĂźnchenu, nekoliko dana prije početka invazije, gdje je rekao da će "pokrenuti konzultacije o okvirima Budimpetanskog memoranduma" zbog ruske okupacije ukrajinskog teritorija.
Kako je u svojoj analizi utvrdio Faktograf, Zelenskij nije najavio da njegova drava namjerava graditi nuklearnu bombu, već samo da će se povući iz Budimpetanskog sporazuma ako potpisnici sporazuma i četvrti put budu ignorirali ukrajinski poziv na razgovor. Čak i da to znači da misli opet graditi nuklearni arsenal - a ne znači - za tako neto bile bi potrebne godine i sredstva koja relativno siromana Ukrajina naprosto nema.
Nema NATO-ovih raketnih sustava u Ukrajini, u Rumunjskoj je defenzivni sustav
Putin isto tako uporno tvrdi da je NATO taj koji ugroava Rusiju i postavlja projektile i slično opasno oruje na "trijem nae kuće", kako je rekao u prosincu, a u studenom spekulirao o postavljanju balističkog raketnog sustava NATO-a u Ukrajinu i upozorio da će u tom slučaju "vrijeme leta do Moskve biti sedam do deset minuta, a pet minuta u slučaju postavljanja hipersoničnog oruja".
Kako pie Deutsche Welle, istina je da takvi raketni sustavi teoretski mogu nositi i bojeve glave i u kratkom vremenu dosegnuti Rusiju. No Rusija je odbila ponudu NATO-a da sama u sklopu kontrole naoruanja provjerava jesu li zaista instalirane bojeve glave na ovaj proturaketni sustav.
Istina je i da je NATO počeo slati postrojbe u svoje istočne članice: Litvu, Latviju, Estoniju i Poljsku. No to je učinjeno tek dvije godine nakon to je Putin 2014. okupirao i anektirao Krim. Osim toga, ove međunarodne postrojbe, u sklopu misije pojačane prednje prisutnosti, zajedno broje oko 5000 vojnika, tako da je tvrdnja da se radi o prijetnji Rusiji koja pod orujem dri oko 850.000 vojnika prilično neozbiljna.
(Polu)istina: Rusiji je bilo obećano da se NATO nikad neće iriti na istok
Jo u pregovorima koje je Rusija, očito s figom u depu, vodila s NATO-om i SAD-om, njen glavni zahtjev bilo je pravno obvezujuće jamstvo NATO-a da neće dozvoliti Ukrajini i Gruziji da postanu njegove članice.
Glavni argument Putina i njegovih dunosnika pritom je teza da je Sovjetski Savez, prije ujedinjenja zapadne i istočne Njemačke 1990. godine i nakon toga, od europskih i američkih čelnika dobio obećanje da se NATO neće iriti na istok.
"Ni jednog inča na istok", obećao je američki dravni tajnik James Baker Mihailu Gorbačovu na sastanku 9. veljače 1990. Putin je, pozivajući se na ovo obećanje, optuio Zapad za prevaru Rusije jo u svom čuvenom govoru na Sigurnosnoj konferenciji u MĂźnchenu 2007.
Dan nakon to je Baker dao obećanje Gorbačovu, i tadanji zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl rekao je Gorbačovu da "naravno da NATO ne bi mogao proiriti svoj teritorij na sadanji teritorij DDR-a (Istočne Njemačke)".
Obećanje je ponovio i tadanji glavni tajnik NATO-a Manfred Worner u govoru 17. svibnja 1990. kada je rekao da "činjenica da smo spremni ne slati NATO-ove snage izvan njemačkog teritorija daje Sovjetskom Savezu čvrsto jamstvo sigurnosti", to je Putin citirao u svom govoru u MĂźnchenu.
Putin: Besramno ste nas prevarili
"Besramno ste nas prevarili", poručio je Putin nedavno Zapadu, ne krijući svoju ogorčenost to su ga, po njegovom uvjerenju, i Zapad i Ukrajina izdali.
No dva detalja u ovoj priči su ključna.
-->
Prvo, takvo usmeno obećanje nikad nije formalizirano u pravnim dokumentima i ugovorima, uglavnom zato to je tadanji predsjednik George Bush stariji smatrao da su Baker i Kohl otili predaleko. Baker je priznao da se "malo zaletio na skijama" u pregovorima s Gorbačovom. Drugi je detalj to nije potpuno jasno jesu li Baker i Kohl pritom mislili isključivo na razmjetanje NATO-ovih snaga na teritorij bive Istočne Njemačke ili na irenje NATO-a općenito.
U svakom slučaju, konačni sporazum koji su Rusija i Zapad potpisali u rujnu 1990. odnosio se samo na Njemačku. Na kraju je dogovoreno da će stranim vojnim snagama NATO-a samo njemačka vlada moći dozvoliti da prijeđu staru granicu između zapadne i istočne Njemačke, to je navedeno u potpisanom dodatku sporazumu.
U svojim memoarima, Gorbačov je opisao ta uvjeravanja kao trenutak koji je otvorio put kompromisu prema Njemačkoj. A u intervjuu 2014., odgovarajući na pitanje o obećanju Zapada da se NATO neće iriti na istok, dao je znakovit odgovor.
Gorbačov: Nismo raspravljali o irenju NATO-a, nego o NATO-u u istočnoj Njemačkoj
"Tema âirenja NATO-aâ uopće se nije raspravljala, a nije se ni postavljala tih godina. ⌠Razgovaralo se o jo jednom pitanju koje smo pokrenuli: osigurati da vojne strukture NATO-a ne napreduju i da dodatne oruane snage ne budu raspoređene na teritoriju tadanjeg DDR-a nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke. Bakerova izjava je data u tom kontekstu... Sve to se moglo i trebalo učiniti da se ta politička obveza učvrsti, učinjeno je. I ispunjeno", rekao je Gorbačov.
No je li to cijela istina?
Gorbačov je isto tako, kako pie Der Spiegel, drugom prilikom rekao da su mu Kohl i Amerikanci zaista obećali da se NATO "neće pomaknuti jedan centimetar istočno".
I sovjetski ministar obrane, maral Dmitrij Jazov, upitao je u oujku 1991. britanskog premijera Johna Majora o interesu istočne Europe za pridruivanje NATO-u.
Major ga je, prema dnevnicima britanskog veleposlanika u Moskvi Rodrica Braithwaitea, uvjeravao da se "nita od toga nikada neće dogoditi". To se obećanje, očito, ispostavilo kao lano, ali vrijedi jo jednom naglasiti da se radilo o neformalnom, usmenom obećanju lidera jedne članice NATO-a, ne same organizacije.
Neki zapadni dunosnici ipak tvrde da je Zapad zaista obećao SSSR-u da se NATO neće iriti, odnosno primicati njegovim granicama - Roland Dumas, tadanji francuski ministar vanjskih poslova, kao i James Matlock, tadanji američki veleposlanik u Moskvi, iako Baker negira da je dao takvo obećanje.
SAD, UK i Njemačka zaista uvjeravali Gorbačova da se NATO neće iriti?
Ali dokumenti iz tog razdoblja, uključujući memorandume i transkripte razgovora, pokazuju da su SAD, Velika Britanija i Njemačka zaista signalizirali Kremlju da buduće članstvo zemalja tadanjeg Varavskog pakta poput Poljske, Mađarske i Čeke u NATO-u ne dolazi u obzir. A to se, s obzirom na to da su te i druge istočnoeuropske zemlje u međuvremenu ule u NATO, zaista moe tumačiti kao prevara.
Rusija se nakon toga, pie Guardian, uporno alila na "izdaju" od strane Zapada. Jeljcin je tako 1993., lobirajući da se samu Rusiju primi u NATO, pisao američkom predsjedniku Billu Clintonu tvrdeći da svako daljnje irenje NATO-a na istok kri duh sporazuma iz 1990. godine.
Njemačko ministarstvo vanjskih poslova na to je odgovorilo State Departmentu da je Jeljcinova prituba formalno pogrena, ali da se moe razumjeti "zato je Jeljcin mislio da se NATO obvezao da se neće iriti izvan svojih granica iz 1990. godine". Clinton je pak 1994. uvjeravao Jeljcina da, iako bi se NATO mogao "s vremenom proiriti", ne misli postavljati nikakve "rokove ni zahtjeve".
Genscher predloio da NATO obeća da se neće iriti na istok
Dapače, njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher predloio je da NATO objavi formalno priopćenje kako bi primirio Moskvu i odvratio je od eventualne vojne intervencije u Njemačkoj, poput one u Čehoslovačkoj 1968. ili Mađarskoj 1956.
"to god da se dogodi s Varavskim paktom, neće biti irenja teritorija NATO-a na istok i blie granicama Sovjetskog Saveza", glasio je Genscherov prijedlog izjave koja, dodue, nikad nije objavljena. No Genscher je zato u februaru 1990., prema dokumentima iz tog vremena, Kremlju poručio: "Za nas je izvjesno da se NATO neće iriti na istok. I to vrijedi općenito."
Baker je također ponudio "eljezna jamstva da se jurisdikcija ili snage NATO-a neće kretati prema istoku". Kada je Gorbačov rekao da je proirenje NATO-a "neprihvatljivo", Baker je, pie Der Spiegel, odgovorio: "Slaemo se s tim."
Jeljcin je u augustu 1993. u razgovorima s poljskim predsjednikom Lechom WaĹÄsom, dodue, priznao pravo Poljske da se pridrui NATO-u, to je iznenadilo sve. Jeljcinova Rusija i formalno je prihvatila takvu mogućnost potpisivanjem Osnivačkog akta o međusobnih odnosima, suradnji i sigurnosti s NATO-om 1997., ali se poalio da to čini samo zato to ga je Zapad na to prisilio.
-->
Od raspada SSSR-a NATO-u se pridruilo 14 zemalja, uključujući Hrvatsku
Kad je ranije iste godine Jeljcin zatraio od Clintona "dentlmenski dogovor" o neirenju NATO-a, Clinton mu je odgovorio: "Ne mogu preuzimati obveze u ime NATO-a i neću biti u poziciji da stavim veto na proirenje NATO-a u odnosu na bilo koju zemlju, a jo manje da to učinim vama ili bilo kome drugome... NATO djeluje konsenzusom."
NATO se prvi put nakon raspada SSSR-a proirio 1999. godine, kad su u savez primljene Čeka, Mađarska i Poljska. Otada do danas u savez je primljeno jo 11 istočnoeuropskih zemalja, uključujući Hrvatsku 2009. Posljednja je bila Sjeverna Makedonija 2020.
Sve su to, ako je to potrebno isticati, bile zemlje koje su samostalno eljele ući u savez koji će ih tititi, među ostalim, upravo od Rusije i njenih neoimperijalnih ambicija. Nitko ih nije "gurnuo" u NATO protiv njihove volje, samo da napakosti Rusiji.
Renomirani američki politolog John Mearsheimer, predstavnik kole "realizma" u teoriji međunarodnih odnosa (nasuprot "liberalizmu"), u nedavnom je intervjuu za New Yorker ponovio da je korijen ovog sukoba u summitu NATO-a u Bukuretu 2008., kada je NATO objavio da će bive članice SSSR-a Ukrajina i Gruzija jednog dana postati članice NATO-a. Putin, koji je bio na tom summitu, osudio je taj potez pred okupljenima kao "izravnu prijetnju" ruskoj nacionalnoj sigurnosti, a zbog njegovog otpora te zemlje nisu ule u NATO-ov akcijski plan za članstvo - do danas.
Ali ovo poluobećanje NATO-a Ukrajini ostala je otvorena rana za Putina koji je opsjednut dugom zajedničkom povijeću dviju nacija i njihovim razdvajanjem na koje gleda kao na duboku povijesnu nepravdu i urotu neprijatelja Rusije.
Njegove frustracije, strahovi i fiksacije, naravno, nisu nikakvo opravdanje za agresiju koju je pokrenuo protiv Ukrajine. Ne bi bile čak ni da je Ukrajina u međuvremenu postala kandidat za članstvo u NATO-u ili da je ita blie tom članstvu nego to je bila 2008. godine - a nije, ni centimetra blie.