DANI:
Gospodine Gašiću, odigrano je 14 kola u prvoj sezoni Goodyear,
ili Jadranske lige. Da li je, po Vašem mišljenju, ovo takmičenje
opravdalo očekivanja?
GAŠIĆ: Reafirmacija
košarke na prostorima ex-Jugoslavije je, po mom dubokom uvjerenju,
bila jedino moguća na ovaj način. Ja sam imao prilike da razgovaram
sa svojim kolegama koji rade širom Evrope i, naravno, onima
koji rade na prostorima bivše Jugoslavije, i došli smo do
spoznaje da su u državama bivše Jugoslavije, u košarkaškom
smislu, problemi svuda isti. Jednostavno, svaka od tih država
ima po dva ili tri tima koji predstavljaju nešto vrijedno
u tom košarkaškom ambijentu i nešto vrijedno kad je u pitanju
Evropa, a sve ostalo je na nekim vrlo prosječnim granama,
možda čak i ispod prosjeka. Osim toga, ljudi koji vode FIBA-u
su došli do spoznaje da je integracija unutar evropskih okvira
jedino moguća podizanjem kvaliteta na prostorima bivše Jugoslavije.
Znači, ovo apsolutno ima smisla i sva sreća da je košarka
ta koja je počela da povezuje različite ambijente.
DANI: U ovo su
takmičenje uključeni klubovi iza kojih je jaka finansijska
konstrukcija, poput Olimpije ili Cibone, kao i oni koji tek
pokušavaju napraviti održiv i uspješan sistem. To, međutim,
nije uticalo na nepredvidivost rezultata. Svakako, jedno od
najvećih iznenađenja jeste pobjeda Sloboda-Dite u Jazinama
nad Zadrom, u utakmici koju je obilježio Vaš šuter Dragan
Aleksić sa 41 poenom.
GAŠIĆ: Olimpija,
Cibona ili neki drugi klubovi koji su igrali Euro ligu sigurno
su dominantni u odnosu na nas kad je u pitanju taj finansijski
momenat. Više su investirali, doveli su igrače koji na papiru
imaju mnogo veću specifičnu težinu, međutim, kada bi se igralo
samo radi papira, onda čovjek ne treba ni da izlazi na parket.
Utakmica u Zadru zaista je bila nešto mnogo značajno za nas.
Mi smo prije toga dobili još dvije utakmice na strani, protiv
Bosne u Sarajevu i u Rijeci protiv jedne izuzetne ekipe -
Triglav osiguranja. Željeli smo održati taj pobjednički mentalitet,
čvrstinu koja je jako bitna, pogotovo na gostujućim terenima,
i jednostavno smo došli u Zadar sa željom da odigramo što
kvalitetnije i da pobijedimo. Nismo razmišljali o tome da
smo došli na utakmicu samo da izvučemo živu glavu i da izgubimo
sa što manjom razlikom. Zadar ima izuzetan tim, zna se kakva
je atmosfera dole i bilo je vrlo važno da igrači shvate da
mogu, i da vjeruju u to što rade.
DANI: U prve
dvije godine zajedničkog doigravanja u BiH vodili ste ekipu
Borac Nektar iz Banje Luke. Najupečatljivije utakmice tog
perioda su ona iz Aleksandrovca kada ste gubili od Igokee
sa više od 20 poena, tražili time out i rekli igračima: "Poginite
u odbrani i dobijate", što se i dogodilo; te druga kada
ste u Banjoj Luci vodili protiv Širokog Brijega, pali u zadnjih
pet minuta i izgubili i meč i titulu prvaka serijom trica
Erjaveca.
GAŠIĆ: Kada se prvi
put igrala zajednička liga na prostorima BiH, Borac nije bio
u poziciji, s obzirom na kvalitet ostalih ekipa, da računa
na to da bude prvak. Mi smo to uspjeli, a ključna utakmica
je bila u Širokom Brijegu. Tada je prvi put jedan tim sa prostora
Republike Srpske dole došao i mi smo dobili. U drugoj sezoni
dobili smo utakmicu protiv Igokee pritisnuti sa izuzetno mnogo
problema unutar tima, mislim na silne povrede zbog kojih smo
u tom razigravanju u samo četiri utakmice igrali sa kompletnim
sastavom. Druga stvar je što nakon našeg poraza u Zenici više
niko nije ozbiljno računao na Borac. Mi smo se vratili, u
seriji dobili pet utakmica i došla je ta sa Širokim. Moram
da priznam, na osnovu moje trenerske intuicije, da mislim
kako nikome nije odgovaralo da Borac bude ponovo prvak. Tu
utakmicu su sudila dvojica ljudi koji su, po mom dubokom uvjerenju,
zalutali u košarku, jer kada na vašem terenu neko svira 49
slobodnih bacanja protiv vas, to je van pameti. Da bismo sačuvali
mirnoću kod igrača, mi nismo ni reagovali, a i bili smo dominantni
na toj utakmici. Vodili smo non-stop i onda se ušlo u tu završnicu...
Maloprije ste spominjali Erjaveca. Čovjek je poslije
utakmice meni prišao, pošto se znamo odranije, da kaže kako
nikad u životu nije tako šutirao. Kulminacija je bila ta njegova
zadnja trojka, kad je šutnuo na neki sekund prije kraja, u
padu. I mi smo došli u situaciju da praktično dobijenu utakmicu
u produžecima izgubimo. Jednostavno, to se dešava.
DANI: U BiH je
tek nekoliko klubova u stanju "proizvesti" svoje
igrače koje moraju rano prodati. Mislim na Slobodu, Borac
i Brotnjo, iz kojih su otišli Hukić, Kukić i Krasić. Ostali
uglavnom kupuju u susjedstvu. Postoji li zbog toga mogućnost
da se ovdašnja liga pretvori u pretpenzionersko takmičenje
izraubovanih košarkaša, nekada neospornih zvijezda?
GAŠIĆ: Vi ste ovim
pitanjem dotakli nešto što je najopasnije, ali i najznačajnije
za revitalizaciju bh. košarke. Ako se ne bude vodilo računa
upravo o tome, prijeti zaista velika opasnost da bh. košarka
postane poligon sa kojeg bi klubovi sa mnogo jačim ekonomskim
statusom uzimali u ranom dobu sve što vrijedi, to je mnogo
jeftinije nego da sačekaju da neko postane igrač pa da poslije
to plaćaju. Najsvježiji primjer je slučaj našeg igrača Begića,
kojega je odveo nekakav samozvani menadžer. Sami klubovi moraju
da dođu u poziciju da se zaštite od tih kvazimenadžera i od
tih bolesnih ambicija roditelja. Zaista se nadam da će to
nekim pravnim regulativama biti riješeno. U protivnom, dešavat
će se da mladići koji imaju kvalitet, koji zaista predstavljaju
budućnost bh. košarke jednostavno nestanu sa ovih prostora,
a nekome to ide u prilog. Dalje, velika je opasnost da ovo
postane liga za igrače koji su već na zalasku karijere i koji
tu imaju mogućnost da naprave zadnji ugovor i zarade neke
pare. To nije dobro. Ja bih, recimo, uveo zakon da svaka ekipa
na nivou A lige, koja će biti zajednička, mora da ima pet-šest
mladih igrača u prvom timu. Dalje, organizacija takmičenja:
samo mi u okviru Košarkaškog saveza BiH nemamo ligu za mlade
igrače, za kadete i juniore. Hercegovina ima, RS ima, samo
mi ne i to nikako nije dobro. Sa aspekta potencijala, ja mislim
da ovaj region ima nešto što nema niko, mogu da vam pričam
iz perspektive svog kluba, a mogu da vam pričam što sam vidio
na nekim drugim mjestima.
DANI: Gospodine
Gašiću, kako je uopće došlo do Vašeg angažmana u Slobodi i
zašto ste prihvatili ponudu u sezoni kada je tim ostao bez
najboljih igrača, opterećen neispunjenim očekivanjima u prethodnim
sezonama?
GAŠIĆ: Između mene
i Sloboda-Dite neki fluid se pojavio još dok sam bio u Borcu.
Vidjelo se jednostavno da je ovo nešto što zaista ima prefiks
ozbiljnosti, ljudi koji vode klub su izuzetno ozbiljni, Sloboda
ima izuzetnu tradiciju i Tuzla je grad koji voli košarku,
sredina koja apsolutno poznaje igru. Moj dolazak je proizvod
velike upornosti ljudi koji vode ovaj klub i želje da uspostavimo
saradnju. U jednom trenutku sam osjetio da oni hoće da naprave
nešto pametno i ja sam se prelomio. Osim toga, mene kao trenera
provociraju neke situacije koje nose mnogo izazova. Tako je
bilo i ranije, kad sam radio u Partizanu, u Radničkom, u Kikindi,
u Borcu... Uvijek me vodila intuicija da to može da ispadne
dobro i, na svu sreću, gdje god sam bio, uvijek je ispadalo
dobro. E sad, kad je u pitanju tim, praktično sve što je nosilo
teret odgovornosti unutar samog kluba je otišlo. Ostali su
ovi mladići koji su imali epizodne uloge ili nisu uopšte igrali.
Sama činjenica da je postojao dovoljan broj mlađih igrača
je bila dovoljno intrigantna za mene da im otvorim prostor
da napreduju, da dožive košarku na pravi način, ne ugrožavajući
niti jednog trenutka rezultatske ciljeve. Često kažem svojim
igračima da ako ideš na put a taj put nema nikakve prepreke,
onda nigdje i ne vodi. Ovaj put je mnogo nezgodan i traži
kompletne ličnosti u svakom pogledu, ali evidentno je da sve
ovo skupa dobija novu dimenziju, vide se stvari koje do jučer
niko nije mogao ni da pretpostavi i meni je to nadasve drago
zbog tih mladića, drago mi je zbog ljudi koji vode ovaj klub,
zbog navijača, grada... Mislim da su oni to zaslužili.
DANI: Prethodna
generacija Slobode imala je primjetne psihološke padove tokom
utakmice, posebno u zadnjim periodima. Vi, pak, insistirate
upravo na toj vrsti čvrstine u timu, ali Tuzlake još niste
izliječili do kraja. Utakmica sa Olimpijom u Tuzli je najilustrativniji
primjer: imali ste akivan rezultat, ali su Vaši igrači propustili
svaku priliku da izjednače ili eventualno povedu. Na kraju
su Slovenci i dobili.
GAŠIĆ: Ja sam u
startu rekao svojim igračima da postoje neke tri dimenzije
košarke: postoji ona rekreativna košarka koju možeš da igraš
ispred zgrade, postoji dimenzija ove lige koja egzistira na
prostoru BiH, i za mene je to vrlo nizak kvalitet, i postoji
vrhunska košarka. Kazao sam im: znam šta ja tražim, ali imate
priliku da izaberete, znači sve na dobrovoljnoj - ako si već
tu, znači da neko vjeruje u tebe; ako već radiš i ako si u
ovom programu, znači neko vjeruje u tebe na kvadrat; ako već
igraš, znači da nisi zalutao i da ti je mjesto u vrhunskim
okvirima. Mnogo izuzetnih igrača nije prošlo iz samo jednog
jedinog razloga: nisu bili ljudi koji su vjerovali sami sebi.
Ja to nastojim da isprovociram u samom sebi i da to prenosim
na igrače. Spomenuli ste ekipu Olimpije, koja je mašinerija.
To je klub koji kada dovodi igrače, kupuje one igrače koji
im trebaju, a ne ono što ostane na tržištu, i to je velika
razlika u odnosu na druge klubove. Mi smo na početku formiranja
jednog sistema, Olimpija egzistira ovakva kakva jeste šest
godina. Bio bih sretan kad bi Sloboda mogla da funkcioniše
na taj način, to je jedan model koji je evidentno primjenjiv
u našim uslovima.
DANI: Vi ste
radili sa Željkom Obradovićem, Acom Nikolićem, vodili ste
mladu jugoslavensku reprezentaciju, trenirali klubove u košarkaški
najjačoj državi Evrope. Zanima me da li ste tokom treniranja
u BiH primijetili ijednog igrača koji bi mogao parirati nekom
iz ekipe koja je bila kontinentalni prvak? Iskreno, neki od
jugoslavenskih igrača već i svojom pojavom govore da nema
boljih. Mislim na Marka Jarića, prije svih.
GAŠIĆ: Jugoslavenska
klupska košarka i jugoslavenska reprezentativna košarka su
dvije dimenzije. Nosioci igre jugoslavenske reprezentacije
su igrači koji igraju vani. Ako se vratimo unazad nekih 10
godina, vidjet ćete da su jugoslavensku reprezentaciju nosili
igrači koji su stvarani na prostoru bivše Jugoslavije. Ovog
trenutka u jugoslavenskoj klupskoj košarci ima svega nekoliko
igrača koji zadovoljavaju kriterije vrhunske košarke i opet
su nosioci igrači koji igraju napolju. Nastao je jedan veliki
vakuum, jedan period koji nije bio dobar za košarku u Jugoslaviji,
ali ni za košarku na prostorima bivše Jugoslavije. To se najbolje
vidi iz perspektive hrvatske košarke ili iz perspektive bh.
košarke, koja je bila u jednom periodu temelj stvaranja jugoslavenske
košarke da bi zbog svih tih nesretnih događanja došla u jedan
podređan položaj. Međutim, prostor BiH posjeduje potencijal
i ako se bude pametno radilo na svim nivoima, tvrdim da će
se stvari ponovo vratiti na one pozicije kao što su bile.
Ovog trenutka na prostorima BiH možda ima jedan igrač, Zoran
Kukić, koji je imao mjesta među 12 u reprezentaciji Jugoslavije
i to je bila u jednom trenutku gotova stvar, međutim, on nije
htio da prihvati poziv, što je dobro za reprezentaciju BiH.
"Velika je opasnost da ovo postane
liga za igrače koji su već na zalasku karijere i koji
tu imaju mogućnost da naprave zadnji ugovor i zarade
neke pare. To nije dobro. Ja bih, recimo, uveo zakon
da svaka ekipa na nivou A lige, koja će biti zajednička,
mora da ima pet-šest mladih igrača u prvom timu"
|
DANI: Reprezentacija
Bosne i Hercegovine je na posljednjem Evropskom prvenstvu
doživjela tri katastrofalna poraza i nakon toga smjenu trenera
i generacije koja je držala taj tim od 1993. Vjerujete li
da ova nova ekipa može napraviti išta više od samog odlaska
na EP?
GAŠIĆ: Na zadnja
tri EP-a je učestvovala reprezentacija BiH i sam taj prolazak
u završnicu takmičenja je izuzetan uspjeh, sto posto. E sad,
za nekoga je uspjeh samo ako si prvak. A samo učestvovanje
je fantastična stvar. Igrati za reprezentaciju je nešto što
je najsvetije. Ja imam utisak da se tu promašilo, jer ako
nekome služi EP da bi se prodao ili ako neko ide na EP da
bi ga neko tamo vidio, onda nešto nije u redu. U svakom slučaju,
doći u poziciju da učestvuješ na EP-u je izuzetan uspjeh,
a sada treba napraviti korak dalje. Kako? Da li sa istim igračima
ili sa mlađim, da li žrtvovati jedne kvalifikacije, pogotovo
sada kad se promijenio sistem takmičenja, stvar je ljudi koji
rukovode košarkom. Tvrdim da u BiH postoje igrači koji nisu
eksploatisani u reprezentaciji a koji bi napravili jako dobre
stvari za bh. košarku. Treba u startu izdefinisati neke stvari
i treba biti principijelan u tome. Ja nisam niti jednog trenutka
odobravao ove napade na Sabita Hadžića, jer mislim
da je on svoj dio posla obavio - tri puta je bio na EP-u.
Je l´ trebao biti prvak Evrope?
DANI: Koliko,
po Vama, priču o bosanskoj reprezentaciji komplikuje politička
dimenzija stvaranja zajedničkog tima?
GAŠIĆ: Moja politika
je košarka, moj život je košarka, a ako ti mladići nemaju
takvu identifikaciju sa košarkom, onda ne treba da budu tu.
Ja nikoga ne bih molio. Što bih ja molio nekoga da igra za
reprezentaciju ako nema taj osjećaj? Treba da dođe da igra
za reprezentaciju onaj što mu srce lupa kada čuje himnu, kad
vidi zastavu da mu oči zasuze, ne ovako: žajde, daj, molim
te, igraj, ne možemo bez tebe... To je totalno pogrešno, a
greške se skuplje plaćaju kako dolaze nove generacije. Treba
stvoriti kult reprezentacije, napraviti nešto da igrači, kad
treba da se objavi spisak, ne mogu da spavaju. To je ključ
svega, i dok ne bude tako, teško je očekivati napredak. Ovo
što imamo su okupljanja sekundarnog karaktera, u nekom međuprostoru
po kalendaru FIBA-e. Igrači moraju da žive za taj dan kad
će se naći, ne da bi se provodili, nego da bi jednostavno
ovoj državi priuštili neku radost.
DANI: Kakve su
Vaše trenerske ambicije poslije epizode u Slobodi?
GAŠIĆ: Moja jedina
opsesija ovoga trenutka je Sloboda-Dita i tačno znam šta želim
da napravim od ovoga tima i na koji način želim da igramo,
koje rezultate treba da postižemo. Također, imam ideju šta
bi ovaj klub trebao da predstavlja, i ja ću učiniti da bude
tako. Neće biti dobro samo ako jedino ja budem to želio. Kao
što kažem svojim igračima: nije dobro ako ja želim više od
tebe da uspiješ, to je katastrofa. Moraju svi segmenti da
se zaokruže, da sve skupa funkcioniše da bi došli u situaciju
da ovaj klub u jednom trenutku bude učesnik Euro lige. Taj
trenutak je vrlo blizu, ja sam čak ubijeđen da ljudi nisu
ni svjesni koliko je to blizu, zato što je evropskoj košarci
na njenoj mapi potreban jedan ambijent kao što je ovaj. Dakle,
to su moji planovi i želje i to je moja poruka za ovu 2002.
godinu: da ovi ljudi istraju i da napravimo pametne stvari.
Ja sam u najboljim trenerskim godinama, u periodu kada zaista
mogu svu svoju energiju, svo svoje znanje, želje, ambicije
da usmjerim ka nekim, žajde da kažem, pravim košarkaškim stvarima.
|