TUZLARIJE - PREPORUKA ZA �ITANJE

18.09.2017.
Preporuka za čitanje:
Aleksandar Hemon: Knjiga mojih života

Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini Aleksandar Hemon se zatekao u Americi (Chicagu) gdje je odlučio i da ostane, te počeo pisati na engleskom. Tako su neke njegove knjige poslije prevođene i čitane kod nas. Iako u nekim knjigama, zbog netipičnih izraza za neko područje (Sarajevo), prevod pomalo "škripi", ipak je jasno o kakvom piscu je riječ. S romanom "Projekat Lazarus" ušao je u uži izbor za nagradu National Book Award i National Book Critics Circle za 2008. godinu. Dobitnik je Guggenheimove stipendije za 2003. i nagrade Heartland koju dodjeljuje Chicago Tribune 2008. godine. Uglavnom piše u Americi ali njegove knjige su pune sjećanja na život u nekadašnjoj Jugosaviji, odnosno njegovom rodnom Sarajevu.

Tuzlarije


"Knjiga mojih života" je knjige u kojoj Aleksandar Hemon opisuje svoj život. Rođen je 1964. godine, tako da opisuje i život jedne generacije. Puno je dijelova knjige koji se mnogima čine poznatim. Čitaoci mogu osjetiti i razumjeti to vrijeme.

Uz opise svog djetinjstva, života, putovanja sa roditeljima, pričama o mlađoj sestri, raji iz Sarajeva, zanimanjima jednog dječaka i mladića, Hemon će u knjizi opisati i slučaj o kojem se pričalo o bivšoj Jugoslaviji, a čiji je bio sudionik.

Kolegicu sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, poslije prijateljicu, Isidoru Bjelicu (kćerku ponatog autora šahovskih priručnika, a sada i spisateljicu koja živi u Srbiji), Hemon opisuje kao osobu koja je stalno imala neke ideje.

(...)Približavao se Isidorin dvadeseti rođendan. Odlučila je da će njena zabava imati formu umjetničkog performansa. Dvoumila se između orgija u duhu Fouriera (meni lično privlačnije ideje) i nacističkog koktel prijema. (...) Rođendanska zabava desila se 13. decembra 1986. Momci su obukli crne košulje i uljem zalizali kosu. Djevojke su nosile haljine koje su gotovo podsjećale na prave večernje haljine, izuzev moje male sestre, koja je dobila ulogu skojevke, ona je nosila komunistički haljetak. Zabava je bila vremenski smještena u period ranih četrdesetih, odmah nakon početka njemačke okupacije i domaćeg idajništva. (....)

Na toj zabavi su na sendvičima majonezom bili nacrtani kukasti krstovi, učesnici su bili uglavnom djeca iz dobrostojećih sarajevskih porodica. Uglavnom, nije to dobro završilo pa Hemon u jednom dijelu knjige opisuje privođenja, saslušavanja, istragu i do čega je sve dovela ta zabava.



Zanimljiv je i Hemonov opis Nikole Koljevića. Vjerovatno su mnogi poznavali nekog "Koljevića" čiji lik i djelo prije rata nisu mogli spojiti sa onim u šta će se izroditi poslije.

"Postao sam opsjednut profesorom Koljevićem. Stalno sam pokušavao identificirati trenutak kada sam mogao nazrijeti njegove genocidne sklonosti."

(...) Profesor Nikola Koljević imao je duge, tanke prste pijaniste. Bio je profesor književnosti - bio je i moj profesor na Filozofskom fakultetu pod kraj osamdesetih - ali tokom svojih studija izdržavao se svirajući klavir po džezerskim kafanama u Beogradu. (...) Bio je nevjerovatno načitan. Često je iz glave citirao Shakespeara na engleskom, što me je uvijek impresioniralo, i ja sam želio pročitati sve i moći s lakoćom citirati. (...) Nedugo nakon naše šetnje, počeo sam raditi kao urednik za Naše dane. Otprilike u isto vrijeme, profesor Koljević je postao jedan od čelnika bolesno nacionalističke Srpske demokratske stranke. Išao sam na SDS-ove konferencije za štampu i slušao Karadžićevu gromoglasnu paranoju i rasizam, gledao njegovu impresivnu glavušu kako se nadvija nad našim horizontom: velika, kockasta, uokvirena neposlušnom sivom grivom. I profesor Koljević je bio na tim konferencijama, sjedio bi pored Karadžića: sitan, ozbiljan, izgledao je kao pravi akademik sa svojim ogromnim debelim naočalama i sakou od tvida sa zakrpama od velura na laktovima, njegovi dugi prsti lagano isprepleteni, negdje između molitve i aplauza. (...)

U knjigama Aleksandra Hemona puno je humora kojeg čitaoci vole. I u ovoj knjizi prepliću se zabavni i ozbiljni dijelovi. Na kraju knjige opisan je i najtragičniji trenutak u njegovom životu, smrt kćerke.

(...)Nisam mogao ni zamisliti intenzitet boli koju smo osjetili kada su tehničari počeli vaditi cijevi i otkopčavati žice i kada su se svi razišli, a ja i Teri podigli u naručje naše mrtvo dijete – našu prekrasnu, uvijek nasmijanu kćer čije je tijelo bilo naduto od tekućine i izubijano od kompresija – ljubeći joj obraze i prstiće. Iako se sjećam tog trenutka s apsolutnom, poražavajućom jasnoćom, još uvijek mi je nezamisliv. Kako nastaviš dalje nakon takvog trenutka? (...)

Možda nisu izabrani najbolji dijelovi knjige da dočaraju iskrenost s kojim Hemon piše ali ovo je jedna od knjiga koja može i nasmijati i rasplakati.

S.M.


Tuzlarije
Hemon